Dunja Detoni Dujmić: SLIKE S IZLOŽBE APSURDA / Ludwig Bauer

LUDWIG BAUER: MUŠKARAC U ŽUTOM KAPUTU, Fraktura, Zaprešić, 2018., 308 str.

 

Svi likovi, događaji, vremenski odsječci i prostorne perspektive u Bauerovu distopijski karnevaliziranome romanu Muškarac u žutom kaputu (2018.) čine se kao da literarno opstoje u obliku krhotina nekoga umalo bezgranična mentalnoga sna. U autorovu stvaranju preslike svojevrsne nove uljudbe na razmeđu mimetičkih i imaginarnih prostorno-vremenskih te idejnih koordinata, glavnu ulogu ima apsurd urastao u kaos smislova i protusmislova, u neku novu dimenziju u kojoj se događaju nagli i nenajavljeni skokovi između povijesnih, suvremenih i budućih slojeva svega i svačega. Riječ je, naime, o zemlji u nastajanju, o izvjesnoj Karpatiji Liberi (na području nekadašnje „krvave“ Galicije), na granici Istoka i Zapada, te o čovjeku u metaforičkome žutom kaputu koji se izdvaja, ne samo kromatski nego i time što djeluje na raznim društvenim razinama svojim mesijanskim idejama i nestereotipnim postupcima u misiji obrane istine i socijalne pravde, ljudskih i napose ženskih prava (fanatičnom upornošću nastoji spasiti mladu Romkinju od prisilne udaje, odnosno prodaje), a pritom je okružen frustrirajućim sklopom različitih ideologemskih (protu)struja. Riječ je, dakle, o suvremenu intelektualcu koji se neočekivano našao (zapravo: slučajno zalutao) između dviju stvarnosti i tako zašao na neku treću razinu svijeta te se pričinja poput vjesnika čuda u bajci. Ili starinskim legendama (str. 100). Dakle, taj suvremeni Voltaire, koji traga za ljudskim pravima, a istodobno i za vlastitim identitetom, djeluje kao katalizator, kaže Bauer, u ime ustrojstva nekoga etički savršenijega, no nikad jednoznačna svijeta, a sustavno u interakciji sa čitavim spektrom misaonih koncepata nekih prilično grotesknih mislilaca (str. 160) koji ga sa svih strana opsjedaju. Priča o tome proroku ili uljezu (ovisno o kutu gledanja) – ispripovijedana je u prvome licu jednine, što je dobro jer prisutnost njegove subjektivnosti ipak pridaje romanu potrebnu crtu ljudske uvjerljivosti u nedvojbeno očuđujućemu prostoru napučenu istim takvim ljudima (Nešto me je ovamo dovelo – slučaj, zabluda, nevidljive okolnosti, shvatljive možda jedino putem teorije kaosa? – i sada me, valjda to isto, vuče dalje niz ulicu, str. 52). Riječ je o neimenovanome gradu koji se sastoji od samo jedne, no čudno dimenzionirane ulice koja se pri kraju rasplinjuje, prelazi u drugu dimenziju kojom vladaju apsurdi i iluzije, a sve pod spregom neke upravo tada aktualne antielektroničke revolucije. Ta je revolucija oblikovana kao distopijska pobuna protiv mitova i laži koji su gospodarili virtualnim prostorima i sustavno dovodili do životnih neizvjesnosti u tranzicijskome kaosu; uperena je protiv lažnih humanista, militanata, u sukobu s proturječnim uvjerenjima i zastrašujućim ideologemima iz prošlosti. Upravo na planu ljudske nedosljednosti i nepouzdanosti Bauer stvara temelje za svoje satiričko oslikavanje čitave panorame koncepata o državici u nastajanju (koja nikako da samostalno zaživi i stane na vlastite noge). On pritom stvara posebnu narativnu matricu unutar koje kombinira pomnu deskriptivnost prizora s opsežnim (kadšto i nametljivim) komunikacijskim/retoričkim sponama među mnogobrojnim likovima. U diskurzivnome sloju ove proze krije se krhko povjerenje u materijalnu stvarnost; zato detaljizam u opisnim slojevima sugerira kako ta stvarnost u svijesti naratora ima dosta neotkrivena potencijala, pa on u njoj uvijek iznova iščitava/obnavlja/razotkriva pritajene smislove (Neobično da nisam znao za ovu ulicu, iako živim u blizini. A i sama je ulica nekako… neobična… ako smijem primijetiti., str. 54). A začudna otkrića o fenomenološkome sloju zbilje uvijek iznova uvode u retoričko nadmetanje likova, u njihove govorne eskapade, pri kojima protagonisti nerijetko padaju u pretjeran zanos u iznošenju misli i ideja, tj. služe se oduljim monolozima koji sliče predavanjima ili javnim govorima te povremeno stupaju i u dijaloški razvedene polemičke sukobe mišljenja. U eskapističkome bijegu od ere bežične elektroničke komunikacije sudjeluju pojedinci ili ljudske skupine raznih provenijencija: pučki filozofi, ridikuli, potencijalni atentatori, doušnici, teroristi, Romi, Liliputanci, militantni demonstranti, proroci, neki i s podsmješivim staleškim titulama (grofovi, baruni, ekscelencije). Pripovjedač im dodjeljuje imena s asocijativnim i aluzivnim nabojem (Oliver Twist, Carmen, Tomkruz, Ingvar, Kinderbet, Gavrilo Princip, Trnoružica, Hubertus i slično). No oni istodobno ratuju, održavaju karnevalizirane rituale, vjerske sesije, simulirane utakmice i demonstracije ili imitiraju pojedine povijesne osobe, odnosno ponavljaju ili kritiziraju njihova uvjerenja, iznose očuđujuće sofizme i idejne mozgalice i to istim takvim začudnim jezikom. Taj je jezični sloj mješavina standarda s leksemima ili sintagmama iz raznih jezičnih sfera (romski, ruski, poljski, litavski i dr.), a nadmeće se s uravnoteženim govorom pripovjednoga subjekta koji u izrazito mačističkoj formi suvereno donosi enciklopedijski precizna, iako i dalje subjektivna eruditska tumačenja o temama ili pojedincima koji ga napadaju, vrijeđaju, bodre, podržavaju ili izdaju (Namjerava me opljačkati? To mu ne bi uspjelo. Čak i da ima nož. Osjećam bicepse u rukavima svog kaputa. Osjećam i sok adrenalina. Čini mi se da priželjkujem da me napadne., str. 62). Slične se konfliktne epizode povremeno umataju u plašt književnih asocijacija: od Biblije i Slova o polku Igorevu do Shakespearea, Platona, Th. Manna, Voltairea, Mayerinka i drugih.

Povrh svega, iz teksta se može iščitati kako nisu očuđeni samo prostori i zbivanja te pojedinci koji u njima sudjeluju nego je i vrijeme puno izazovnih skokova u raznim prošlim i budućim, a posebna recentnim smjerovima ([…] u toj eksploziji isti oni koji su do jučer mahali jednim barjacima, sada mašu drugima, i kao najžešći protivnici svojih dojučerašnjih stavova nastavljaju grabež u ime Domovine, vjernosti tradiciji i svetoj uspomeni na kneza Igora., str. 215). Tako se u ovoj grotesknoj satiri povremeno razabire i očuđujući mozaik vremenskih sličica u kojima se naziru poprišta nekih prepoznatljivih i turbulentnih povijesnih zbivanja, sanja se o raznim čudesnim državicama s ambicijom da slijede primjer Švicarske, priviđaju se najezde ruskih tenkova, ratovi, padanje zidova, obrisi nekoga budućeg društvenog sustava, ali i grabeži u ime domoljublja, a povrh svega globalizam kao pokriće za bešćutni međunarodni imperijalizam s naglašenom ulogom kineskoga fenomena gospodarskoga uspona (Na kraju želim vas još jednom uvjeriti da su glasine o namjeri Kine da naseli nekoliko milijuna svojih građana u one prazne prostore koje pokriva Karpatija Libera, sasvim neosnovane. […] Da, ne treba zaboraviti da je Narodna Republika Kina i garant vaše sigurnosti. Znate, svakog časa može se dogoditi nešto… nešto što izbaci stvari iz ravnoteže, čak možda gurne u katastrofu, u svakom slučaju, poremeti red i poredak. I tada bez prethodnih dogovora i objašnjavanja, Narodna Republika Kina već je tu, spremna priskočiti, spasiti., str. 278).

Glas pripovjednoga subjekta sustavno proturječi idealističkim, pasatističkim, revolucionarnim, fatalističkim, destruktivnim ili apsurdnim stavovima pojedinaca te u rasprave unosi objektivnosti i opuštanja među zastupnicima različitih ideja, napose onih sardoničnih o nedvojbenu uspjehu stvaranja prototipa savršene državice nakon elektroničke revolucije (Groteskni mislioci, zastupnici paradoksalne predodžbe o tome da se na razini intelektualne pobune, intelektualne revolucije može promijeniti svijet, naivni su poput mađioničara koji sam povjeruje da je zeca stvorio u vlastitom šeširu. […] Kad je masa fanatični nosilac promjene, promjena je uvijek revolucionarna, ali nikad jednoznačna; i na kraju je uvijek teško izračunati koliki je omjer koristi i štete., str. 160). Na taj način Ludwig Bauer u romanu Muškarac u žutom kaputu ne samo da sugerira kako je malo toga u našoj svakodnevici opipljivo i zbiljsko nego uvjerava čitatelja kako je zbilja uvijek na rubu preobrazbe u simulatorsku igru riječima i smislovima; napose kada je riječ o tranzicijskim paradoksima i okolnostima kojima vlada apsurd, gdje je potraga za vlastitim identitetom pa i ljudskim pravima – nemoguća misija. Od koje ipak nikada ne treba odustati, bez obzira na cijenu i posljedice.

 

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 7-8, Zagreb, 2020.)

© Dunja Detoni Dujmić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.