Dunja Detoni Dujmić: STILSKE VJEŽBE / Olja Savičević Ivančević

STILSKE VJEŽBE

OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ: PJEVAČ U NOĆI, Sandorf, Zagreb, 2016., 146 str.

Kako roman Pjevač u noći (2016.) Olje Savičević Ivančević nosi izazovan i višeslojan podnaslov romansa, on nas odmah navodi na teorijsko promišljanje o toj književnoj vrsti i razmjerima njezine moguće postmodernističke artikulacije. Kažimo da je romansa, kako navode rječnici književnih termina, općenito uzevši, lirsko-epska, nerijetko humorna, pjesma neopterećena teškim sadržajima; pjesma koja govori o ljubavi, često naglašeno čulnoj, puna dramatičnih, neočekivanih, duhovitih, intrigantnih zapleta i raspleta na tematskom polju širega ljubavnog događanja, često s likom neopterećene i jednostavne, senzualizirane i nadasve neidealizirane žene koja izravno sudjeluje/trpi/utječe na ljubavne dogodovštine.

No probijajući se kroz taj relativno kratak, ali i sofistizirano poetiziran tekst, čitatelj osvješćuje i njegove dodatne žanrovske meandre te se razložno pita: nije li se ona vrstovno prilično stara romansa sljubila ovdje sa žanrovskim parametrima tzv. ljubića, koji pak s podosta hrabrosti upućuje na sadržaje TV sapunica; mogu li se neporecive žanrovske sastavnice epistolarne naracije ove proze iščitati u obzoru on the road priče s detektivskim refleksima na ljubavnu i inu potragu koju vodi prvoosobna pripovjedačica sa svoga izrazito subjektivno profiliranoga ženskog rakursa? Pozitivan odgovor pokreće daljnje preispitivanje strukturne složenosti teksta te u prvi plan dolazi njegova dvosložnost na zemljopisno širem prostornom polju.

U prvom, većinskom poglavlju glavni ženski lik glamurozne ljepotice i spisateljice, koja je podlegnula estradizaciji i posvemašnjoj komercijalizaciji svojega književnog potencijala, kreće u ljubavnu potragu za bivšim partnerom imajući pritom, kao svojevrstan putni „tovaruš“, samo njegova pisma upućena svima. Ta je potraga dopunjena samorefleksivnim pasažima u kojima pripovjedni subjekt preispituje svoje identitetske kvalifikative i korijene te istodobno spoznajno sazrijeva, psihofizički odrasta, štoviše – stari u stalnoj utrci s vremenom, zaboravom i bolešću (tj. posljedicom prometne nesreće i gubitka pamćenja zbog čega na kraju gubi pravo na prošlost kao i budućnost). Predmet je njezine potrage ekscentričan i neshvaćen konceptualni umjetnik, performer, pjesnik i aktivist te voljeni partner koji je nakon ljubavnog prekida netragom nestao ostavivši samo pisane tragove.

Njemu pripada drugi omanji dio ove proze koja se prostire povećim zemljopisnim rasponom: protagonistica putuje, doslovno i u mislenim rekonstrukcijama ljubavne prošlosti na relaciji od Ljubljane, Zagreba do Splita te uzbrdo do dalmatinskog zaleđa i bosanskih planinskih zabiti; u drugom poglavlju romana priča je učinila golem prostorni skok te dosegnula do Detroita, gdje se skrasio odbjegli umjetnik u odmaku od besmisla te zaglibio u američkom egzilu i vlastitim frustrirajućim spoznajama o raznim životnim apsurdima, među kojima prednjači vjera u idealnu ljubav.

Prvoosobni ženski iskazi tijekom su čitava teksta isprekidani epistolarnim fragmentima zahvaljujući kojima se sustavno potvrđuje intelektualna nazočnost muškog kreativnog uma kao poticaj svekolikih potraga. Dakle, pisma su dokazi njegova neprikosnovena postojanja u priči i povod ženskoj ljubavnoj žudnji, a njihov je zapis bio potaknut konkretnom no bizarnom činjenicom: preglasnim noćnim ljubavnim igrama nepoznata para u jednoj splitskoj ulici. Ljubav je na taj način dvostruki pokretački element pa zato ova „romansa“ i počinje Pozdravnim pismom tada još nevidljiva lika koga naratorica traži i koji u pismima čitatelju, pismima urbi et orbi – rekonstruira, odnosno, iznova gradi motivirajući, „idealan“ mediteranski životni prostor. Riječ je o uskoj splitskoj uličici Dinka Šimunovića koja je, zbog svoje zbitosti, specifično mjesto življenja: načinjena je po ljudskoj mjeri, sa svim prednostima i nedostacima takva prostora te važna u beskrajnom lancu ljudskih uzajamnih veza, komunikacijske otvorenosti, ovisnosti, bliskosti, iako uvijek izložena malograđanskim opstrukcijama koje proizlaze iz mentalitetne sirovosti, grubosti, zavisti ili pak svjetonazorskih kalupa nekih pojedinaca iz toga specifičnog miljea. Takvoj uličici žudi otuđeni i neshvaćen konceptualist te idealistički planira ostvariti njezinu američku repliku. Ostala njegova pisma pripisana su raznim fiktivnim potpisnicima (pismo ratnog veterana, djevojčice, bankara, bolesnice, biciklista) i antropomorfiziranim bićima (pismo sretnog psa, ravnodušnog Boga, duha Dinka Šimunovića, nerođene pjesnikinje) i sva su izazvana istim motivirajućim polazištem iz banalne mediteranske svakodnevice, preglasnim noćnim igrama ljubavna para iz iste uličice. Pisma zato sadrže i elemente stilske raznolikosti kojima se, na neki način, parodira ideja znamenitih Queneauovih Stilskih vježba i ističe kako ne postoji neutralan način pripovijedanja niti idealno zaokružena/završena priča, nego je svaki tekst bezgranično otvoreno djelo pogodno različnim interpretacijskim čitanjima.

OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ 
(slobodnadalmacija.hr)

U naizmjeničnu nizanju ulomaka ženske potrage za ljubavi i sjećanjem na mladost, odnosno muške potrage za širim prostorima slobode, koja se u različitim oblicima iščitava iz njegovih ekscentričnih epistola – isprofilirala su se dva ljubavna koncepta. Ženski je ljubavni koncept blizak glamuroznom, estradnom i turbulentnom poimanju ljubavi, naklonjen satirskoj i razuzdanoj ljubavnoj spektakularnosti; to je ljubav koja (kako kaže protagonistica, „pomalo histerična spisateljica“, „koja se proslavila pišući ljubiće i scenarije za sapunice“; 146), smeta svima jer krši malograđanska pravila, uzima si pravo na otklon, napose od društva kojim vladaju poremećene vrijednosti i licemjerje („A ljubav je jedini istinski spektakl koji se nudi, ako ne volite rat. Ako je ljubav sporedna, onda je sve sporedno. Ako ljubav nije važna, onda ne postoji ništa ozbiljno između rođenja i smrti, osim ozbiljne bolesti.“; „I željela sam biti vulgarna, nepristojna, ekscesna, željela sam buknuti i zaboraviti svoje misli i svoju glavu i svoje udove (…). Bolest me pripremila za ljubav, a obje su neizlječive.“; 88 i 89). Ta se apsolutizirana ljubavna opsesija tijekom priče otrježnjuje i gubi pod pritiskom vrlo krutih realija pa se ženski narativni subjekt sustavno utrkuje s amnezijom kao i spoznajom o postupnom, ali posvemašnjem osjećajnom i fizičkom nestajanju („Ako je ljubavni trud svagda izgubljen, rado tu gubim.“; „Mene će ušuškati zaborav.“; 122 i 146); pritom poduzima žustru literarnu potragu za svojim mladenačkim emotivnim iskoracima te iz njih iščitava žensku osjećajnu nadmoć („…ali ja sam tebe voljela bolje“; 146).

Muška se ljubavna zamisao postupno izgubila u kontekstu širih aktivističkih pokušaja i sažela u ideji kako „svaki drukčiji život skupo košta“ (144). Njemu je ljubav umišljaj koji smo sami stvorili, kao i dom („dom je tamo gdje ga prihvaćaju, ne tamo gdje si se rodio i gdje živiš“; 135); zato se, posljedično, javlja iz distopijskoga mjesta naslućujući inspirativnost tzv. praznih mjesta, onih bez identiteta, koja se moraju naknadno oplemeniti („Zanimaju me ta mjesta bez ljudi, pogotovo otkad sam čovjek bez mjesta, otkako je svijet postao tužno mjesto po kojem tumaraju ljudi u potrazi za domom. Traže prazna mjesta za prazne ljude, priliku da sve počne iz početka.“; 137).

Ta koncepcija ruši žensko načelo ljubavnog spektakla; to se očituje i u strukturnom slogu ovog narativa: drugo poglavlje priče djeluje kao naknadno nadovezan epilog koji protuslovi, gotovo se ruga svemu čemu je temeljna priča težila. I dok se naslućuje kako je ženski lik izgubio identitet i potonuo u amnezijskom kotlu, muški lik planira oblikovati umjetne replike mediteranske uličice imenovane prema piscu iz dalmatinskog zaleđa (tj. Dinku Šimunoviću). Muški lik, dakle, vlada nekom umjetnom, zamalo protuprirodnom improvizacijom prilično zamućene ideje o „transfuziji“ života, tj. pokušajem popunjavanja „praznog“ mjesta u „opustošenim gradovima svijeta“ uspomenama na autentično urbano mediteransko mjesto (usput, ništa nas ne sprječava da se upitamo zašto baš Dinko Šimunović kad znamo da je tog pisca takav urbani ambijet za života i u književnosti istinski odbijao?).

Bez obzira na odgovor, ovaj narativ možemo nazvati duhovitim stilskim složencem, gotovo stilskom vježbom ispripovijedanom mjestimice dojmljivo poetiziranim jezikom o dekonstrukciji jedne ljubavi prožete „krpicama“ iz hrvatske stvarnosti; to je također stilski zaigrana postmodernistička romansa u rasponu od stilizirane naive, humornih i grotesknih epizoda do citatnih intelektualnih igrarija s „imaginarnim“ dijalozima, nerijetko u slikovitom dalmatinskom žargonu te s mnogobrojnim žanrovskim prekoračenjima; ukratko: tužna romansa o neprovedivim ljubavnim potragama koje služe tek rušenju velikih ciljeva.

(Dunja Detoni Dujmić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.