Dunja Detoni Dujmić: TIHI OBR(A)TI / Ivica Prtenjača

DUNJA DETONI DUJMIĆ (dhk.hr)

 

TIHI  OBR(A)TI

IVICA PRTENJAČA: TIHO RUŠENJE, V.B.Z., Zagreb, 2017., 151 str.

 

Prtenjačin treći roman „tihe“, poetički raskošne, a naracijski zbite, gotovo ekspletivne fabularnosti, Tiho rušenje (2017.) – govori, poput autorovih prethodnih proza, o sindromu dezorijentiranih pojedinaca u sadašnjem i sveopćem vremenu. Priča počinje silnom potrebom za životnim osamljivanjem, ujedno i osmišljavanjem,  svojevrsne „šutljive braće“ (Prtenjača, 2017., 32), točnije, troje slučajnih partnera koji dobrovoljno kreću u akciju samoiscjeljenja i to tako što se privremeno sklanjaju „od nevremena“ u neke drukčije, no uvijek zatvorene i izolirane prostore koje treba prilagoditi svojim promašajima kao i životnim povijestima i to obvezno u dostojnom odmaku od  „iznemoglog planeta“ (10). Svi oni istodobno trpe od mučnih gubitničkih frustracija: pripovjedno ja prve od dviju usporednih priča, pogođeno je bračnim neuspjehom i očinskom otuđenošću; njegov mladi supatnik trpi od kompleksa osjećajne insuficijencije i identitetskih kriza zbog odrastanja bez oca; treći, najstariji, polupokretni i malorijeki aktant ove priče ima najbolniju poputbinu: gubitak sina u ratu te posljedičan bračni brodolom i samoću. Priča počinje u času kad se u njih potisnuta tuga te slike sivila i sveopćega rasapa – polusvjesno oplođuju u činu zajedničkog odlaska u izolaciju svojevrsnog otoka u moru dotadašnjih „divnih uzaludnosti“ (19). I dok se pripovjedač u romanu Brdo mukotrpno popeo na najvišu točku otočke panorame kako bi se izliječio od različitih životnih aporija, protagonisti Tihog rušenja također priželjkuju odmak od svijeta i odlazak u neku vrstu „kopnene“ inzularnosti i zato započinju akciju fizičkog iscrpljivanja u svrhu potencijalne, dakle još neizvjesne i neosviještene, obnove.

Napomenimo, kako se u interesnom obzoru hrvatskih pisaca druge polovice 20. stoljeća inzularna proza mogla detektirati u raznim oblicima i preinakama. U njih otok postaje mitsko mjesto višeslojna značenja: u jednih je pisaca otok zamišljen kao minijaturno  zaštićeno mjesto s utopijskom vizurom dohvatna i prisna svijeta, mjesto sigurnosti tradicije i podrijetla, izravna dodira s neoskvrnutom, dakle ekološki moćnom, prirodom. Istodobno se u drugih autora otok može iščitati kao preizoliran, katkad i posve reduciran životni prostor koji onemogućuje susrete s drugim i drukčijim, pa nerijetko dolazi do frustrirajućega bijega s toga djelića okrhnuta kopna u široko umrežen kopneni raster. U tom slučaju izolirani dio kopna na morskom bespuću gubi arkadijsku ili zaštitničku funkciju i postaje zastrašujuće područje izolacije koje klaustrofobične pojedince  doslovce tjera na odlazak/bijeg. Povremeno, dakle, „meki“ otok i „tvrdo“ kopno zamjenjuju mjesta pa se otvara širok prostor pogodan za problematizaciju najrazličitijih egzistencijalističkih tema i temata, naznačuju se višeslojna pitanja o otočkim značajevima i identitetima.

U Prtenjačinu romanu, međutim, prostor kopnene izolacije postaje mjesto gotovo nehotične obnove. U pripovjednu se igru uplela neka unutarnja psihoenergija koja postupno, uz mnoge paradoksne okolnosti i osobne zablude, naslaguje detalje o „nevinoj ljudskoj potrebi za ma kakvim spasom“ (134). Tako oronuli građanski stan staroga i napola invalidnoga profesora, prevoditelja i ratnika, koji s iscjeljujućom snagom počinju obnavljati ostala dva protagonista ove priče, postaje idealno mjesto njihova unutarnjeg preslagivanja koje teče usporedo s razbijanjem i obnoviteljskim žarom. U spoju fizičkog rušenja i duševne obnove leži i trilerska zaigranost pripovjedača koji sustavno i smišljeno odgađa s informacijom o nekim događajima iz ratne prošlosti zagonetnog profesora poslodavca. U tu svrhu pisac koristi razigranu lirsku metaforičnost u iskazu prvoosobnog naratora te ju ciljano prispodobljuje suhoparnim, umalo iscrpljujućim detaljima, tj. rekvizitima iz banalne svakodnevice u kojoj djeluju likovi rušitelja/graditelja, a naglo ispražnjeni prostor također ima svoju konkretnu pojavnost, tj. zagrebačku Haulikovu ulicu („Široko stubište odzvanja Elvisovim koracima, nikad mi ne da ništa nositi, ja šetam s vrećicom hrane i pića u ruci, on ovaj put nosi i sav električni alat, bušilicu, štemericu, brusilicu, motornu pilu kojoj se režu dovraci i zidovi od gipsanih ploča. I velik kolut s produžnim kabelom, još neke špatule za ravnanje i vrećicu glet-mase, neka se nađe…“; 8).

 

IVICA PRTENJAČA (novilist.hr)

 

Tekst, koji doslovce vrvi oksimoronima, sustavno ostavlja dojam pjesničkog diskursa koji i nema namjeru objasniti svoje potisnute smislove, nego se zabavlja njihovim metaforičkim/metonimijskim kvalifikativima („Oko rta dobre nade i kroz ognjenu zemlju moram preplivati dižući ruke visoko u oblake, vadeći iz njih zvijezde koje ću onda, svakog dana, pokazivati svojem sinu. S dlana ravno u njegove oči.“ 146). Gipki lirski ornatus kroz čitav se tekst supostavlja prozaičnoj predmetnosti i konkretnoj prostornosti koju se najprije prazni kako bi ju se potom moglo postupno puniti novim sadržajima; pritom se računa na mnogobrojne opozicije: buka i tišina, znakovi propasti i duhovne obnove, razaranje i zidanje, osjećajnost i ravnodušnost, okrutnost i empatija, samoća i komunikacija, fizička akcija i spavanje; naime, fizičko iscrpljivanje u rušenju i obnavljanju zidova pretače se povremeno u san kao privremenu odsutnost, a nepokretno spavanje u fetusnom položaju asocira na prisilnu obnovu izgubljene fizičke i emotivne snage („…dovoljno da zaspim i probudim se kao drugačiji čovjek“; 77).

Posebnu ulogu u motivskoj konstrukciji ove proze imaju hranidbene potrebe protagonista; one se također javljaju u rasponu od oskudnih, ne/pre/hranjivih obroka („Svaki dan pili smo dvadeset piva i jeli kilogram i pol kobasica i četiri velika kruha“; 65), dakle, onih obroka koji se kadšto sastoje od običnih, brzih namirnica, a povremeno je riječ o svojevrsnom hedonističkom uživanju u oskudnim, no odabranim jelima („Griotte, kozji sir, i boca dobrog plavca“; 40); ipak, sva se jela na kraju najčešće pretvaraju u hranu za dušu, u emotivno iscjeljujuće obroke, tj. protulijek pri susretima s prazninom. Sličnu ulogu u romanu imaju i povremene književne reminiscencije: od usputnih književnih asocijacija ili izravnog interteksta („…pansion koji se ionako već blago raspada, doduše, kao i svaki haiku…“; „…cmroči, cmroči cmročak, na cmroku crne cmrče… „; 49 i 101), zatim likova koji su duboko uronjeni u književnost (npr. susret ekscentričnog vlasnika stana, književnog prevoditelja i profesora, s navodnim irskim piscem Chrisom Connollyjem koji prezimenom asocira na Irca, Johna Connollyja, kratkopričaša i autora poznatih kriminalističkih romana, natopljenih elementima natprirodnoga) – do spominjanja hrvatskih fantastičara u onim dionicama teksta u kojima Prtenjača nastoji hororizirati situaciju, naglasiti neizvjesnost daljnjega tijeka događaja koji zbog privremene neprozirnosti poprimaju umjerenu snagu fantazmagoričnosti („Pa gdje ste, pobogu, dragi hrvatski fantastičari sad kad vas najviše trebam, pomozite, dajte kakav znak koji će raspetljati ovu tajnu…“; 94).

Određena se binarnost susreće i na kompozicijskom planu: autor na ja iskaze dominantnog narativnog bloka naslaguje dionice koje komunicira neutralni pripovjedač, a koje također postoje na oksimoronskoj razini: autor dugo i zagonetno upriličuje novu, premještenu prostornu dispoziciju u Irskoj (dakle: zagrebačka adresa naspram irskoga Limericka), gdje profesor na nekom simpoziju o prevođenju, u različnim paradoksnim situacijama i nakon dužeg odgađanja objašnjava (nekom, zapravo, suosjećajnom ali slučajnom strancu) korijene svoje tragične životne priče, tj.  iznosi škrte pojedinosti o očinskim reakcijama na sinovljev zagonetan suicid usred rata. Na taj način temeljna prvoosobna ispovjedna priča postupno stječe dodatnu, kvazitumačiteljsku dimenziju koja i dalje ostaje na događajnom planu zamagljena kako, valjda, svojom eksplicitnošću ne bi odskakala od ostaloga segmenta ovoga lirski mistificiranoga narativa.

Konačno, priča o opsesivnom rušenju zidova zapuštenoga građanskog stana i njegova uspješna obnova – završava u obilju metafizičkih natuknica. Naoko apsurdna i besmislena predanost rušenju i podizanju tuđega dobra jednim se tihim, nemotiviranim zahvatom (koji zapravo pripada lirskom diskursu), na kraju priče preimenuje u nešto drugo, u uspješno unutarnje preslagivanje ranjivih pojedinaca i sveopću pomirenost sa životom. Dakle, demontaža loše prošlosti naglo se preobrazila u novi, obećavajući, ali ipak ponovno otočni početak naoko ispunjen spasonosnim prijateljstvima, ljubavima, knjigama i to u ozračju, ne dvojimo, prelijepoga mediteranskog krajolika. No u času kad nam se učinilo da je Prtenjača, ponešto neoprezno, stupio na stazu preoptimistički intonirane i zato opasne sintagme „dobro je, lijepo je“, sintagme kojom bi pokušao zataškati svoju priču o ljudskim zabludama i potisnutim tugama, dakle u blaženom času  iščekivanja prvih plodova obnove – pred čitateljem se ukazuje završna upozoravajuća rečenica ove proze s oksimoronskim predznacima, koja glasi: „Ali sad, začuo sam kako je nešto izdahnulo“.

 

(Dunja Detoni Dujmić ©  O DHK) 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


tondeuse honda