Dunja Detoni Dujmić: TKO SE NIJE SKRIO… / Ivica Prtenjača

IVICA PRTENJAČA: PLIVAČ, V.B.Z., Zagreb, 2019., 196 str.

 

Središnji lik Prtenjačina romana Plivač (2019.) nedvojbeno je pasionirani skrivač, gospodar samoće, rob straha, trpljenik (anti)ratnih trauma, identitetski tragatelj/gubitnik, društveni promatrač i autsajder, napokon i pobjeglica – i sve to u istom sustavno ugroženom tijelu mladića na pragu svijeta banalnosti, apsurda i životnih paradoksa, dakle mladića, umalo adolescenta, sustavno svjesna kako će kad-tad u taj košmar ipak morati zakoračiti. A prije toga završnog, s etičkoga stajališta nesumnjivo problematična poteza, on provodi sofisticiranu igru skrivanja i odgađanja, bježanja, čekanja i traganja za nekim tajnim i umalo nevidljivim mjestima na kojima bi (uzalud) pokušao „moliti za život“ (Prtenjača: 2019., 54). Priču o takvom jedva doraslom liku, a zbog niza izvanjskih okolnosti kontroverzna i umalo neuhvatljiva značaja, Prtenjača iznosi u kratkim i ulančanim poglavljima, nerijetko nalik pjesmama u prozi kojima autor upozorava na svoj pjesnički kapacitet. U skladu s opreznim i usporenim kretanjima svoga protagonista, Prtenjača naslaguje koncizne i lirski dorađene sekvence vezane pretežno uz tipična prostorna određenja koja odabire taj prijeporni pripovjedni subjekt u skladu sa svojim trenutnim osjećajnim i intelektualnim dispozicijama.

Pripovjedač u prvome licu jednine drži na istoj kontrolnoj crti sve događajne sastavnice priče; zato se uzastopno smjenjuju obiteljski i kolektivni prizori, zatvoreni (sobni) i otvoreni (pejzažni), urbani i otočno ruralni, regrutski i mirnodopski, stvarnosni i somnabulni, napokon, analeptički i proleptički parametri. Upravo ta kaotična usporednost raznovrsnih sadržaja, proizišla iz uzburkane svijesti prvoosobnog pripovjedača, daje ovome narativu crtu nostalgičnoga memorabilnog spoznavanja bitnih sastavnica priče i njezine metafizičke ovojnice („Toliko je svijeta u mojoj glavi, taj se svijet u svakoj sekundi gomila i taloži, spajaju se slike armijskog sivila s trenutačnim mobilizacijskim crnilom, sve se to u meni miješa, lebdi i trese nad unutarnjim organima kao neka anorganska nakupina, kao otrovni puding straha, hladna i nerješiva zagonetka. Pitati se o tome što će biti sutra i kako ću ja u svemu tome proći za mene je bolno i ja ni pred samim sobom nemam odgovora.“; 66). Opsjednutost idejom o konačnome bijegu, o „odlasku zauvijek i potpuno“, on pokazuje iznimnu kreativnost pri odabiru privremenih, pribježničkih mjesta (riječ je o mladiću izrazito pacifističkih svjetonazora, koji strepi pred pozivom u obrambeni rat ugrožene domovine, „u zemlji u kojoj malo tko vjeruje da je počeo rat, malo tko vjeruje, ali svi to dobro znaju“; (67). Prva etapa bijega odvija se u činu napuštanja grada (Zagreb), u pokušaju zametanja tragova u otočkoj osami; no i taj komadić mediteranskoga krajolika vrvi pokazateljima narušene idile: vidljivi su tragovi prenamjena i opadanja na svim razinama: bivše brodogradilište pretvoreno je u gradilište oklopnih vozila za ratne potrebe, tu se našao i bivši potpukovnik JNA sa svojim prljavim namjerama, a ugrožen prostor postupno napuštaju vikendaši, domaći i strani turisti te glavni junak ostaje sam, u društvu otočkoga čudaka, na vjetrometini, u opasnoj igri lovca i njegova ulova. Iduće se azilsko mjesto skrivanja od turbulentne svakodnevice, ali i ljudske niskosti, iskazuje u ronilačkoj opsjednutosti, samovanju pod morem u očaravajućem svijetu podvodne stihije, tijekom očajničkog (pa i pogibeljnog) plivačkoga maratona prema nenaseljenom otočiću s grobljem, mjestu divlje ljepote, svojevrsnom „galaktičom artefaktu slučajnog komadića vremena u bezvremenom i beskonačnom prostoru“ (33), pričem je voda (iako hladna, proljeće je) – tampon zona između pojedinca i svijeta. Skriven ispod maske i dihalice, plivač ispod morske površine doživljuje neki drukčiji, obrnuti svijet, gdje je nebo zamijenilo dno, a ronilački ga pribor umjetno održava na životu („Sve će nestati, sve što poznajem meni će, ošinula me te misao, ako uspijem spasiti tijelo, ostati samo plivanje. Samo bijeg od života i smrti istovremeno.“; 63). U idućem se koraku protagonistovo skrivanje preobražava u pokušaj nestajanja, posljedicu posvemašnje „natopljenosti“ strahom („Val straha potopio me i gurnuo u duboko, hladno more. Tako sam se osjećao, kao da nikad neću izroniti i kad da me nikad nitko neće spasiti iz ovog osjećaja.“; „Mene nema. Ako tko pozvoni ili pokuca na prozor, samo ću utišati disanje.“; 74 i 92). Ipak, postoje i neka naoko sigurnija mjesta, no ona su se stjecajem okolnosti također pokazala više ili manje nepozdanima: primjerice, ozračje obiteljskoga „gnijezda“ (obilježena banalnostima, generacijskim nesporazumima, distanciranjem od roditeljskoga malograđanskog domoljublja i skrušenosti pred autoritetima) te ljubavna idila s mladom Šveđankom (koja također mora napustiti otok i vratiti se tamo kamo pripada).

IVICA PRTENJAČA (tportal.hr)

Zato treća, završna instanca junakove otuđenosti otkriva posvemašnji identitetski rasap: protagonist, koji dotad panično bježi od ratnih obveza, odnosno gubitka osobnosti u strogo dirigiranom vojnom kolektivitetu, odjednom pribjegava očajničkom činu: kukavičkom pristanku na ljudsku niskost od koje je sustavno dotad strepio te na bijeg kao „nejasan i neproveden otpor“ (177; naime, riječ je o pristanku na koruptivan čin kupnje dokumenata na temelju kojih će napustiti domovinu). Pritom pripovjedaču „pomažu“ stereotipi o zločinačkim akcijama pojedinaca u obrambenoj vojsci, čime se naoko potkrjepljuju junakovi pacifistički stavovi. U tom času pozornica kojom se Prtenjačin lik kreće postaje poprištem niza apsurdnih objava: „Uvijek se apsurd čini tako nestvarnim, ali malo kasnije, kad svijest o njemu potone u tijelo i on se poput kakva otrova raširi po krvotoku, apsurd postane jedino stvarno što čovjek u tom trenutku poznaje, što ima.“; (104). Apsurdna zbilja prepleće se sa sarkastičnim prizorima nadiruće ratne zbilje (primjerice; zahodska školjka, neka vrsta Noeve arke i relikta prošlosti, koja se ustobočila na puteljku kojim će proći borbeni transporter svetačkoga imena); taj se svijet nerješivih paradoksa pretapa sa sviješću o totalnoj predaji („Meni su obje te zemlje, ona straha i ona predaje, bliske, drage, i skoro rado u njima boravim.“; 167). U misaonom košmaru kojim završava duhovno putovanje nesretne svijesti pripovjednoga subjekta, strah se preobražava u univerzalno gađenje: prema okružujućoj zbilji („…hajde, učini to, spasi jednog hodača koji se neprestance utapa u vrelom asfaltu, kojem se strah popeo do brade i koji osjeća samo gađenje prema svemu u čemu se našao“; 180); prema samome sebi koji se predao prije negoli je i stupio u ring („Podne je i sunce je visoko, na kolodvoru je sve veća gužva, vojnika je sve više, mladih žena s djecom, čak i pokoji turist s ruksakom na leđima. Svi nekud odlaze i svi odnekud dolaze. Jedino ja stojim i čekam da se izvrte svi užasavajući scenariji. Jedino ja nemam više plan, jedino ja preočito, gotovo klaunovski sliježem ramenima. Sad bih, da me Jelena nije ovako odgojila, pljunuo u staklo trafike u kojem opažam svoj odraz.“; 195).

I dok je Marinkovićev Melkior (naime, s Kiklopom je usporedba asocijativno nametljiva) – izgladnjujući se „poživotinjio“ kako bi izbjegao novačenje u vojsku starojugoslavenske države pred raspadanjem – dotle Prtenjačin junak, nasuprot površnom malograđanskom domoljublju svoga oca – nudi paradigmu pomodnoga kozmopolitskog apatridstva te, poistovjetivši se s otočnim kameleonom („moje su oči pozelenile“, „koža dobiva maskirne pjege“; 38), sliježe ramenima i udaljava se u nepoznato, ostavljajući čitatelja pred nizom nedoumica i moralnih aporema ugniježđenih u tkivo lirskoga veza ovoga narativa.

 

(Dunja Detoni Dujmić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.