Franjo Nagulov: HEISENBERGOVO NAČELO NEODREĐENOSTI KAO STILSKA FIGURA / Monika Herceg

 

MONIKA HERCEG: LOVOSTAJ, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2019., 98 str.

O književnoj je senzaciji Moniki Herceg (Sisak, 1990.), neupitnoj predvodnici najnovijega vala suvremenoga hrvatskog pjesništva, u posljednje vrijeme iznimno mnogo pisano. Čuđenju nema mjesta – lani objelodanjen pjesnički prvijenac naslovljen Početne koordinate, rukopis prethodno nagrađen Goranom za mlade pjesnikinje i pjesnike, jedan je od najznačajnijih ovdašnjih književnih (ne samo pjesničkih!) trenutaka unatrag više od desetljeća. Osobno, na pitanje koju bih zbirku poezije doveo u vezu s najintenzivnijim čitateljskim iskustvom do prije godinu ili nešto više odgovor bi glasio – Marijana Radmilović: Portreti nepoznatih žena, zbirka objelodanjena koncem devedesetih kao prvi u nizu ukoričenih prvijenaca mladih autora u sklopu Pjesničkih susreta u Drenovcima. Danas, međutim, bez imalo razmišljanja izdvajam dva naslova – Marijanine Portrete te Monikine Koordinate. Posrijedi su dva dragulja hrvatske književnosti pri čemu je onaj Marijanin recepcijski kudikamo slabije usvojen, a što je rezultiralo time da je šire čitateljstvo, društvenim mrežama zahvaljujući, Marijanu počelo otkrivati gotovo istovremeno kada i Moniku, usprkos činjenici da je Marijanin prvijenac dvadesetak godina stariji od Monikinog.

Početne Koordinate, po lansiranju u književnu orbitu, rekordnom su brzinom izazvale opće oduševljenje zaljubljenikā u suvremeno pjesništvo. O knjizi je pisalo niz renomiranih imena s polja književne kritike u Hrvatskoj, ali i diljem tzv. regije, a priznanja i nagrade Moniki nizali su se kao na tvorničkoj traci – od Gorana, preko Kvirina, Galovića i Slavića, sve do nagrade u Strugi, što je kumulativno pomoglo autorici u takoreći rekordnom roku probiti se i na međunarodnu pozornicu pomoću prijevoda te sudjelovati na književnim festivalima. Hercegova je rijetko ime iz suvremene pjesničke prakse u nas o kojemu je izvještavao i medijski mainstream, a svekoliko oduševljenje gotovo nestvarno briljantnom prvom zbirkom ubrzo je preraslo u željno iščekivanje druge knjige. To, pak, može predstavljati (obično i predstavlja) zamku – čitateljski obzor očekivanja utemeljen na prethodnom naslovu, kojim se autor proslavio, u nastojanju da opravda visoka očekivanja, istoga može nagnati na „ponovljeno“ pisanje prethodnog naslova. Zamku je teško izbjeći stoga što odmak gotovo nužno rezultira ni približno jakom pozitivnom reakcijom čitateljstva te ga stoga nije lako učiniti. Monika je, međutim, i tu pokazala iznimnu zrelost te je zamku uspješno izbjegla, čega je u konačnici ishod Lovostaj, rukopis prethodno nagrađen u sklopu natječaja Na vrh jezika sa čijim ukoričenjem nije žurila pažljivo ga dotjerujući, uz odvažno ustrajavanje u stilskom odmaku. Što je, pokazat će se, dobitnom strategijom vrijednom ozbiljnih analiza.

Rukopis je podijeljen u tri cjeline kojoj prethodni uvodni tekst naslovljen Prolog za ginofobe te zbrojno nudi pedeset i dvije pjesme. Već u prvome, netom spomenutom tekstu razvidne su korelacije s neknjiževnim poljima ljudskoga djelovanja, u prvome redu s prirodoslovljem (posebice fizikom), a uz mjestimice osobito dojmljive i učinkovite trenutke osnažene intersemiotičkim naznakama: Rodit ću ti, Adame, / algoritam 10/10 Apgara, / tamnu tvar, DNK strukturu, / misiju na Mjesec, kinetičku energiju. Tri cjeline odijeljene su točkom što valja gledati u kontekstu neposezanja za danim interpunkcijskim znakom – to, pak, čitatelju ostavlja prostor čitanju tekstova ciklusa kao zasebnoga nad-teksta.

Prvi je ciklus otvoren pjesmom Marijin monolog za Veneru tijekom nebeske kave (dugački su naslovi, što će donekle biti vidljivo i u ovome ogledu, česta pojava ove rukopisne cjeline), diskretnom kritikom dogme s naglaskom na njezin katkad nesvjesno mizogin karakter (Nikome ništa ne znači ljepota ako nije utržena, / tisućljeća od tebe oblikuju barbiku), na što se pronicljivo naslanja tekst naslovljen Tijelo osnaženo, posve ću se slobodno izraziti, zakašnjelim dvostihovnim proročanstvom: Na koncu, glave okrenute od dječačke prirode, / sve žene u ulici gorjet će kao mačke. Iz teksta Pripreme tijela valja izdvojiti estetski sjajan neoekspresionistički trenutak pete kitice: Osluškujemo / U zglobovima bubre tjeskobe, / neljubaznim medicinskim sestrama / karcinomi drijemaju pod jezikom. U središnjici teksta Prvorazredna ptica čitamo lucidno ostvarenu, suptilnu kritiku odnosa subjekta prema teozofski promišljenu predznaku stvarnosti, jasno agnostički, no nipošto optužujuću sintaktosemantičku gestu: Jednom se u kronično umoran organizam / spustila oštroumna ptica i pitala / zašto ne zaoštrim glas prema bogu. U pjesmi Maryam Mirzakhani tri beskonačnosti slaže na kruh uz sir i majonezu Heisenbergovo načelo neodređenosti, u kontekstu književnoga protusvijeta, polučuje domišljatim sarkastičnim odmakom: Ja još uvijek prije predavanja iz kvantne mehanike / uplašeno odstranim ženu iz sebe / pa pregovaram s Heisenbergovim satima / o neodređenosti grudi / koje ostavljam na porti. Tekstovi Zvijeri u Izraelu ostavili su mi kćer da umre na cesti i Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili da bude drvo na Medvednici bez daljnjega su antologijski trenuci proturatnoga pjesništva, a posebno naglašavam drugonaveden primjer, dvostrofičnu rubnu minijaturu utemeljenu na hipersenzitivnoj kombinaciji metafore i ironije: Kad su joj u rebra zarili putanju smrti / sigurno nisu vidjeli / kako je hrabro zijevanjem pokorila / kržljave autoritete / i pospano utonula u tlo / kao proljetnica. Tekst Lise Meitner razbija uran, atomska bomba grize ocean izdvajam zbog efektne primjene opkoračenja na prijelazu iz prve u drugu strofu, a čemu valja dopisati tarrovsku sliku (na umu mi je, možda i više, György Pálfi) iznimnoga kvalitativnog kapaciteta u završnici druge strofe: Bježali smo dok nije smrti / kao svinji u maglovito jutro / otvorio vrat i zarastao u hrđavo.  

Drugu cjelinu otvara jedan od najuspjelijih tekstova rukopisa naslovljen 1940. Nada Sremec piše da žene po selima umiru od abortusa nekontrolirano kao u Africi – tekst koji, iz naslova je vidljivo, podsjeća na zabilješke etnografske pionirke ovih prostora, ovjekovječene u knjizi potresnih svjedočanstava žena naslovljene Nismo mi krive. Kako živi narod (1940.). Posrijedi je literariziran prikaz isječka iz spomenuta ukoričenja koji, usprkos autoričinoj jezičnoj gimnastici, zadržava ispovjedni stres žena podvrgnutih nestručnom pobačaju, posljedično, dakako, lišavanju zdravlja i dostojanstva, izlaganju pogibelji te genitalnom sakaćenju najgore vrste. Ilustracije radi, izdvajam prvu kiticu ovoga sjajnog neonaturalističkog „komada“: U miraz dobiju propuh krletke i dugu, dugu iglu koja, / prišapne baka i namigne, nije za pletenje / Kad crvena zatrese čela do pucanja seizmograma, / preobražene u aveti pokušaju / ustati u grlima susjeda / i zamole da odu u ljekara / Od šamara uskoče kosti u obraze / Kako mogu druge, možeš i ti. Tekst Ana Magaš useljava u zvijezdu nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani tematizira pravosudnom praksom potvrđenu neravnopravnost žene u društvu kroz svojevrstan dijalog subjektice Ane i suca, a na što se izvrsno nadovezuje globalno poznatiji slučaj zabilježen tekstom Aileen Wuornos rekonstruira probijanje zvučnog zida pucnjevima utemeljen, usudim se reći, i na intervjuu koji je Wuornos dala prije no što je nad njom izvršena smrtna kazna, a u kojem je razvidna nakana prikazivanja iste kao bešćutne zvijeri bez i najmanjega prava na empatiju okoline – slučajno ili ne, navedenom pristupu nismo svjedočili pri intervjuiranju dobro poznatoga serijskog ubojice i silovatelja Teda Bundyja. Uostalom, zanimljivo je kako je zaključni intervju s Wuornos načinio filmski redatelj, a s Bundyjem evangelički spisatelj i psiholog. Duša Jyoti Singh pije kavu kraj mene i upozorava me na promatrača iz kojeg može izrasti šipka tiče se slučaja iz 2012. godine, medijski usvojena kao Delhi gang rape, čijom je žrtvom u naslovu spomenuta Singh. Valja istaknuti kritički učinkovitu završnicu koju je logično supostaviti masmedijski uvjetovanom fenomenu brzoga zaboravljanja tragičnih slučajeva a koje, u kontekstu postmodernističke devalvacije morala, smještamo u kategoriju „vijesti za jedan dan“, pa tako čitamo: Kraj ceste me ostave golu / da na mene nalegne ponoć / i ponovno me oplodi / mokrim jutrom, / sjemenkom nemoći / u svakoj masnici. Tekst Princeza je u jednoj od mogućih stvarnosti evoluirala u žrtvu obiteljskog nasilja karakterizira, uz ostalo, sadržajno-semantički progres izvedbeno utemeljen na kvantnoj teoriji o paralelnim svjetovima, a uz osobito učinkovito posezanje za figurom ponavljanja u drugoj strofi: Mrtvoj ti i živoj u grudi / sadi električne pulseve / dok raznježen guguće: / prelijepa si / da te režem / režem / režem. Deskriptivno je zabilježena eskalacija ženskoga trpljenja u komadu 2016. Višnja Ljubičić izvještava kako je u zadnjih deset godina u Hrvatskoj ubijeno gotovo tri stotine žena, što je ujedno demistifikacija općedruštvenoga licemjerja prethodno maskiranoga u lažnim neznanjem uvjetovano čuđenje okoline, a u kontekstu slučajeva koji bi, razgovornim stilom rečeno, isplivali na površinu.

MONIKA HERCEG (pozitivanritam.hr)

Treći ciklus otpočinje tekstom Emancipacija pjesnikinje, pronicljivim komentarom položaja žene u književnosti, uvjetovanoga okorjelim patrijarhalnim zasadama. Literarno upregnuće kao put prema „heureka-efektu“ u tekstu Još jedna pjesma s dvije nepoznanice obilježeno je iznimno kreativnom poredbom središnjice: a onda je / Jefimija zagrizla / lakomisleno / poput Eve / pjesmu, / Marie / epruvetu. Transsemantička polja teksta Pjesnikinja ne, ali Maria Goeppert Mayer mogla je neometano sanjati atomske jezgre prokazuje (ne samo) prethodnu civilizacijsku rezerviranost prema istraživačkoj pronicavosti znanstveno radoznale subjektice: Jer odbijali su povjerovati / u tvoja rješenja čak i kad je / svemir naglas pričao: / Hej, Maria, ovdje kozmos, / preselit ću u tvoje cvjetne haljine / da ti se objasnim / protonskim srcima / Samo slušaj! Na tome tragu možemo čitati tekstove Adu Lovelace izjeda računalna logika, kasnije Ada izjeda Turinga te Teleskopi Jocelyn Bell približavaju pjesnikinji prazninu – u prvoj strofi drugoga primjera diskretno je personificiranom ishodištu svemira dopisana osobina, posve slobodno rečeno, pramajčinstva iz kojega zatim proizlaze mogući putovi prema spoznaji: U pupku velikog praska / učili su te šivati gumbe na košuljama, / da je svemir unutar lonca / da su svježe ubrane glavice cvjetače / jedine rasprsnute zvijezde. Rubna je minijatura Kratki predah za tugovanje nešto naglašenije narativnosti, ali i dalje metastatsko-metaforičnih slojeva. Pjesnikinja petkom, pak, razlaže zamisao apsolutne poezije potencijalno ostvarive komunikacijskim „rikvercom“ s medijskim ishodištem u animalnoj pred-jezičnosti: Na trbuhu joj zaspi mačka / koja mijauče očišćenu poeziju / bez škripanja jezika / kad kroz njega prolaze / neostvarene pjesme. Završni tekst rukopisa naslovljen Marijin monolog za pjesnikinju tijekom zemaljske kave zaključak je suptilno programatske prirode koji poeziji dopisuje, tek na kondicionalnom planu, mogućnost egzistencijalne nadoknade u vidu empatične dostatnosti: Ti si samouvjerena pjesnikinja, / na prstu ti se lome putanje kometa, / ideje da riječi mogu napuniti / dječju glad ili praznu soba* (zvjezdicom naznačeno nepoštivanje akuzativa, pretpostavljam, možemo pripisati tiskarskoj pogrešci).

Nadam se da će ovaj tekst ljubitelje poezije, ukoliko do sada nisu, nagnati na čitanje Monike Herceg o kojoj sam uvodno i bez okolišanja pisao posežući za pomno biranim superlativima. Onima koji nisu, svakako preporučujem spomenuti prvijenac koji je autoricu učinio književnom senzacijom. Oni koji su, međutim, čitali prvijenac, a zbog spomenuta obzora očekivanja, prema Lovostaju bi mogli ostati rezervirani. Siguran sam da će veći dio književne kritike toga biti svjestan. Autorica jest, u to ne sumnjam, što potvrđuje njezina smjelost napose stilskoga odmaka od Početnih koordinata. I premda će Lovostaj na recepcijskom planu jamačno ostati u sjeni zbirke koja je izmamila toliko hvalospjeva i književnih nagrada, i sâm ću si dopustiti odvažnost te zaključiti kako Monikino drugo ukoričenje gotovo uopće ne zaostaje za prvim, usprkos tomu što sam Koordinatama, kako već rekoh, čitateljski opčinjen. Važno je, dakle, raščistiti stvari i jasno reći: Lovostaj je drugačiji rukopis, lišen namjere nastavka ispisivanja prethodnoga naslova, svjesno učinjen odmak usprkos određenim recepcijskim rizicima koji autorici, uz još jednu izvrsnu ocjenu za izvedbenost, priskrbljuje i onu za smjelost kakva u okvirima suvremene hrvatske pjesničke produkcije nije naročito čestom pojavom. Drugim riječima, Hercegova je na dva od dva – dva naslova, dva sjajna ostvarenja. To je već sada čini, netko će reći, pjesnikinjom za čitanke ili Vesnom Parun naših dana. I s tim se, iako književne čitanke ne uživaju raniji značaj ni značenje, nedvojbeno slažem.    

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.