Franjo Nagulov: I poslije Jezika Jezik! / Dragica Vranjić-Golub

I poslije Jezika Jezik!

DRAGICA VRANJIĆ-GOLUB: RIJEČ za RIJEČ, DHK, Mala knjižnica, Zagreb, 2018., 91 str.

 

Pred nama je šesta zbirka poezije Dragice Vranjić-Golub (Split, 1951.), autorice čija se teorijska osviještenost odražava i u samoj stvaralačkoj praksi, a što nesumnjivo pred-stavlja izazov. Jasno podvlačenje spomenute osviještenosti u kontekstu književnoga, napose pjesničkoga stvaralaštva, predstavlja rizik kvalitativnoga trpljenja što naposljetku može te nerijetko i rezultira fijaskom. Usprkos rjeđim estetskim amplitudama, ovom rukopisu nećemo dopisati takvu sudbinu, naprotiv! Riječ za Riječ, 208. ukoričenje Male knjižnice DHK-a, dominantno je korektno, mjestimice i sjajno ostvarenje vrijedno po-pratnoga komentara.

Priroda je rukopisa bez daljnjega konceptualna što možda, poglavito zbog nepostojanja vidljive podjele tekstova u cikluse, na prvo čitanje neće biti posve uočljivo. Rukopis broji osamdeset i pet nenaslovljenih tekstova te ćemo, sukladno praksi, primjere navoditi kao zamjenu za naslov ističući prvi stih. Zbirku otvara tekst Na putu riječ. Već iz toga primjera primjetna je, posebice na morfološkom planu, umjerena arhaičnost jezika. Konstatacija se ponajviše odnosi na učestalo korištenje aorista kojim je, s manjim ili većim uspjehom, realiziran dijakronijski učinak jezične patine. Odnos ženskoga subjekta i suputnice mu riječi, detektiran u uvodnom tekstu, nastavljen je i u drugome, gdje je jezik prikazan zalogom njihovu neraskidivom savezu: Riječ za jezik dadoh joj trajno, / savez smo vječni. / Pokolebah se u prvoj šutnji, / sricah joj psalme, pomatah povoje, / tvrdoću blažih aoristom. Iz navedenoga primjera možemo zaključiti kako je spomenuto korištenje aorista intencionalno te je programatske prirode. U tekstu Stara hrvatska riječi naglasak je na njezinoj ne samo komunikacijskoj već i identitetnoj ulozi. Neraskidivost subjekta i riječi odnosno podsvijest kao vezivno tkivo njihova saveza očituje se tekstom Sa mnom je zanoćila riječ.

Sinkronijsko-dijakronijski efekt riječi prikazan je intenzivnim odnosom svjetla i sjene u tekstu Govor za tebe bijaše proslov zajedništva; upravo je spomenuto kontrastiranje zabilježeno u središnjem dijelu teksta estetski osobito pamtljivim trenutkom: i tko će prizvati dan u kojem te čekah, / nezavršena tkanice veziva, / mostotvorna premosnice jezika duha, / u kojoj jača noć kazivoga, / svjetlonosno ispisana od samoga početka. Riječ kao objekt i ujedno medij kojim subjekt govori o objektu sadržajno-semantički obuhvaćena je tekstom Razgovaram s tobom, na što se nadovezuje minijatura Došla si i odredila, kojom je podvučena evolucijski tolerantna dvojina ženskoga subjekta i riječi: Došla si i odredila / da sam po tebi, / ja sam sada Ti, / od sada omeđena, / rečena, / od sada iz-rijek. / Riječi. Prikaz riječi kao gradivne jedinice općega u tekstu Na početku sam suptilnih je biblijskih, napose starozavjetnih konotacija, dok u tekstu Šutiš i daješ mi prostor subjekt preuzima proročku ulogu ne odričući tako božansko podrijetlo riječi te ujedno ovaj put sebe pozicionirajući kao medij: Šutiš i daješ mi prostor / kojim ću te imenovati, / vezati riječju, / ne nadmećem se sa Svevišnjim, / njegov prst daje mi uputu, / puti me u predjel njegova počela! U završnici tekstova Zvonko me premještaš te, donekle, Izgovorim li neki glas autorica poseže za pleonazmom u službi stilskoga po-jačivača upitne estetske opravdanosti.

Prožimanje subjekta i riječi prikazano je visokoekspresivnom, takoreći anatomskom sli-kom u tekstu Ovaj znak koji mi daješ; ističem: Razdvojiše tvoje meso / od mojih kostiju / brzinom svekolike mjere. U tekstu Za ovaj let razvijaš riječ je prikazana kao okupljališna točka ili izvor centripetalnoga djelovanja na svojevrsno pred-mnoštvo. Tekst Ponavljam te naglašava, jasno retoričkom upitnošću, povezanost riječi i primordijalne egzistencije: Ispovijedaš li to stvaranje / prije početka svijeta, / kada po tebi još nije sve postalo? U tekstu Primaknem li te ljubljenu stilskim se problemom ispostavlja prisutnost jakih genitivnih konstrukcija na čije se olako posezanje, iz stvaralačke pozicije gledano, op-ravdano može gledati kao na „liniju lakšega otpora“. Riječ/jezik kao činjenica, čijim je temeljnim svojstvom njezina/njegova obnovljivost, semantičkom je okosnicom teksta Netko je pregrizao jezik: svijet i duh vise o jednom slovu, / ćutim zvuk što ostade na jeziku, / nešto neposredno raste iz početka! Tekst Prevođena riječi nudi interaktivnu sliku materniteta i zavičajnosti. U tekstu Riječ za riječ samoj je riječi, pak, dovitljivo dopisana hranidbena vrijednost: u jeci vlastitoga tijela / zazivati spasonosno / da i tebi bude / kruh-riječ naša svagdašnja. Na spomenuti se primjer čvrsto nadovezuje još jedan zapis identičnoga prvog stiha, čijom je završnicom riječi dopisano i svojstvo smjerokaza: razmakni taj zastor skrivanja / i povoj kojim se odmataš, / inkunabula uskoro neće biti tvoja kolijevka / protegni se u novomu i pusti da te riječ vodi.

DRAGICA VRANJIĆ-GOLUB (dhk.hr)

Semantički progres rukopisa nadalje rezultira razmatranjem odnosa subjekt-jezik; tako u Razgovaram s tobom jeziče (ostaje nejasno, s obzirom na rukopisno poštivanje pra-vopisnoga kanona, izostavljeno umetanje zareza ispred vokativa) posredno svjedočimo konverzaciji subjekta i jezika kao samosvjesnoga entiteta. Višestruko djelatno svojstvo jezika obuhvaćeno je zapisom Kucaš na vrata i otvaraš prozore s iznova naglašenom ultimativnošću interakcije jezika te svega što nije jezik. Nasloni taj naramak riječi na jezik tekst je u kojemu dolazi do relativizacije razlikovnih obilježja pošiljatelja i primatelja poruke; takvo, u odnosu na rukopisnu logiku teško očekivano, semantičko resetiranje rezultira rubno paradoksalnim ishodom: Nasloni taj naramak riječi na jezik, / odmori svoju misao u vrtu šutnje, / tamo i glas zaobilazi svaku nakanu / glasnica da ga izruče / bezglasnom zboru ničega. Tekst Zvono o tvojemu glasu rastjeruje muk promišljanjem je neobuzdanoga jezičnog vitalizma, a uz zabilježenu naznaku autoričine uvodno istaknute snažne teorijske osviještenosti. U Začaran je krug tvoje vrtnje riječi cikličnost je jezika označena komunikacijskim refleksom zatvorenoga kruga života i smrti.

Raslojavanje prajezika u tekstu Pale smo riječi obje u zavežljaj putnika možemo čitati i kao potvrdu u trenutku starozavjetne prošlosti trajno posvađanih bratstava: Sada na suprotnim stranama / odmjeravamo snagu, / u zemaljskom zapisu za sva vremena. Tekst Neizreciva, i darovana odskače zbog radikalnije grafostilističke intervencije na in-termedijalnom tragu likovne kompozicije: pridjevi su razvrstani u dvije okomite kolone (na morfološkome planu odstupa tek završni stih drugoga stupca) koje su vizualno povezane usredišnjeno pozicioniranim sastavnim veznikom. Povratak riječi kao gra-divnoj jedinici jezika, koja je utoliko i prekretnicom čovječanstva, nalazimo u izvrsno napisanoj kraćoj rubnoj pjesmoprozi Riječ puna znakova mora; ističem: sada ću solju začiniti san / u ovoj spilji u kojoj tražim odjeke / razumljiv svijet u vlastitu jeziku. Tekst U zjenice svijeta estetskoga je progresa postignutog, prije svega promišljenim po-sezanjem za anaforičkim gomilanjem. Botanička mikroslika u službi isticanja više-razinskoga bogatstva jezika stilski je upečatljivim trenutkom teksta Neka se u ime riječi govori, dok je tekst Riječi zaključane zauvijek šute bilješkom tragedije negovore-noga/nepisanoga jezika ili, preciznije, tragedije počinjene jezikovim nečinjenjem (uz zadovoljenu hipotezu jezika kao samosvjesnoga entiteta): Riječi zaključane zauvijek šu-te, / zatočen je mrak zavjetnoga znaka.

Završnica rukopisa naglasak pri promišljanju riječi/jezika stavlja na dinamiku njihove procesualnosti čemu je, kao u pjesmi Ne prekidaj svoj hod jer ovaj put traje, kon-trapozicionirano subjektovo čekanje. Riječ kao zalog vjerovanju te piksel slike vjerovanoga interpretativnom je okosnicom intimno pisanoga teksta Pobožne riječi u Božićnoj noći. Ideja pohranjenosti mrtvih jezika u skrivenim datotekama kolektivne memorije, lukavo prikazane subjektovim snom, promišljena je zapisom Zaboravljen jezik. Posrijedi je ponajbolji tekst čitavoga rukopisa, kojim je propušteno zaključiti zbirku; ističem: Zaboravljen jezik / tumači mi snove / proriče dan u kojemu mi je koračati / opipavati vlastito tijelo. Naime, riječ je o pretposljednjemu tekstu rukopisne cjeline nakon kojega slijedi filozofični, ali estetski regresivniji, zapis Izgovaraš me.

Vjerujem da iz navedenoga nije teško zaključiti kako je posrijedi vrijedan rukopis raz-vidne konceptualnosti te povremeno bravuroznih jezičnih rješenja. No, kako jezikom o jeziku nije lako, poglavito ne u poeziji, uočene su i povremene slabosti, poput spo-menutoga posezanja za stvaralački kompromisnim genitivnim konstrukcijama, odnosno ponešto tendencioznije epizode nepotrebno naglašene filozofičnosti. Usprkos tomu, što je oprimjereno ovim ogledom, o knjizi Riječ za Riječ Dragice Vranjić-Golub možemo govoriti kao o djelu sasvim pristojne izvedbenosti čija teorijska pozadina uvjetuje iz-nimno gusto čitanje, a zbog čega je nerealno očekivati da će za ovim naslovom posezati širi čitateljski krug. To, rekao bih, i nije bila autoričina namjera. Što naravno ne znači da naslove poput navedenoga ne treba kritički popratiti. U odnosu na ovo recepcijskoga usvajanja vrijedno djelo jedan je od prvih koraka tako, nadam se, i učinjen.

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.