Franjo Nagulov: IMPOSTACIJA LJUBAVI / Monika Herceg

MONIKA HERCEG: VRIJEME PRIJE JEZIKA, Fraktura, Zaprešić, 2020., 113 str.

 

Bezrazložno je, posebice pratiteljima recentne pjesničke proizvodnje, predstavljati Moniku Herceg, pjesnikinju koja je već goranovskim prvijencem Početne koordinate (2017.) izborila zvjezdani status (u mjeri u kojoj je to pisanjem poezije moguće). Ocjene su autoričina prvijenca gotovo jednoglasno superlativne što je ujedno popraćeno nizom reprezentativnih nagrada, gostovanjem na brojnim domaćim i međunarodnim festivalima te prijevodima. Kritika je manje-više sklona zaključiti da je posrijedi jedan od prijelomnih pjesničkih naslova desetljeća na izmaku i s tim, prateći recentno pjesničko stvaralaštvo u nas, mogu biti suglasan. Vrlo brzo uslijedila je i zbirka Lovostaj (2019.) kojom je Hercegova, uz uglavnom zanemarive slabosti, uspješno odgovorila na visoka očekivanja uvjetovana spomenutim prvijencem. Uz navedeno, autorica je polučila rezultate i u prozi (spomenut ću tek nagradu Lapis Histriae za kratku priču naslovljenu Hrabrost), ali i na uredničkom planu (kao jedna od urednica HDP-ove Biblioteke Poezije i članica uredništva časopisa Poezija). Bogata je, prema tome, Monikina biografska faktografija (usprkos vremenskoj kratkoći njezinoga vidljivog djelovanja) te bi inzistiranje na životopisnim detaljima rezultiralo stanovitim skretanjem fokusa s predmeta ovoga teksta, novoobjavljene joj zbirke naslovljene Vrijeme prije jezika, rukopisa koji je rezultat, uz ostalo, šestomjesečne stipendije Ministarstva kulture.

Ne znam je li „obveza pisanja“ uvjetovana stipendijom i posljedična žurba koja iz svega proizlazi utjecala na sporadične slabosti kojih u zbirci ima, a o čemu je za portal Booksa.hr pisao i novopečeni Goranovac Tomislav Augustinčić (u kritički lucidnom tekstu naslovljenom Formativna estetika jezika), no slobodan sam zaključiti da spomenute slabosti, sagledamo li cjelinu, nisu znatnije naudile kvaliteti ovoga vrlo solidnog rukopisa koji potvrđuje sada već autentičan autoričin stil, čak i onda kada je primjetna tendencija odmaka bilo na koncepcijskom, bilo čak na sintaktičkom planu (znatniji motivski odmak u odnosu na prvijenac dogodio se u drugoj zbirci). Drugim riječima, pred nama je dobra zbirka koju možda i ne bi bilo pošteno vrednovati koristeći prvijenac kao estetski orijentir. U tom slučaju, naime, došli bismo do kobno pogrešnih zaključaka.

Zbirka je podijeljena na tri cjeline te ukupno broji pedeset i jedan tekst. Razmjerno jednostavni ustroj u prvoj cjelini čini šesnaest Teorema o, u drugoj šesnaest Hipoteza o i dva Iskaza o te u trećoj cjelini sedamnaest Iskaza o. Iz navedenoga je vidljiva ne odveć jasna podjela tekstova čiji naslov otpočinje s Iskaz o; nije, naime, odveć jednostavno razaznati zbog čega svi Iskazi o nisu grupirani u treću cjelinu (na umu mi je jedino poštivanje prividne kvantitativne simetrije pri podjeli u cikluse za što, mislim, nije bilo potrebe). Tekstovi su dominantno polistrofičnoga ustroja, a polazišna je figura, dakako, metafora. Motivski plan bliži je prvijencu, a uz dodirne točke s novijim stvaralačkim naporima Ane Brnardić, Marijane Radmilović i Marije Dejanović.

Prva je cjelina naslovljena Vrijeme prije ptica i otpočinje tekstom Teorem o pticama iz kojega pojam ptica iščitavam kao možebitni medij tišine ili komunikacijski negativ. Teorem o samoći komad je koji može poslužiti kao ilustracija nešto češćih posezanja za infinitivom: Obećati sebi odluku, prepredeno čekati da se sunce / spusti niz leđa i otići iz srca na vrijeme. U tekstu Teorem o šutnji (nije izoliran slučaj) prvi stih otpočinje prilogom iza kojega slijedi zarez; rekao bih da je navedena sintaktička konstrukcija prepoznatljiva kod ponajvažnijih reprezentanata poetičke prakse velikoga povratka metafori (među koje autorica svakako spada). Teorem o ljudima tekst je programatskoga predznaka čiju prirodu podvlače prvi stihovi svih triju strofa: Donijet ćemo riječi, voda je pred vratima; Donijet ćemo pjesmu, vatra je pred vratima; Donijet ćemo srca, noć je pred vratima. Tekst Teorem o sestrama promišljena je naznaka egzistencijalne sekundarnosti: Posuđene ruke dobro te služe / klateći se nesigurno kao tvoje. U tekstu Teorem o riječima obnovljivost jezika naznačena je kao metaegzistencijalni ekvivalent obnovljivosti prirode.

Teorem o vodi primjer je posezanja za nabrajanjem kao jednim od prepoznatljivijih postupaka na razini rukopisne cjeline: Pisali smo u vodu svojom vodom / Riječ je dotaknula ribu, riba kamen, / kamen ruku, ruka obraz; sličan primjer nalazim u trećoj strofi teksta Teorem o vremenu. K tome, u drugonavedenom je primjeru destruktivno (ili dekonstrukcijsko) svojstvo vremena naznačeno smrću država (jedne, dvije, tri). Teorem o hrabrosti počiva na diskretnom hipotetskom začetku matrijarhata pretpostavljenom višestoljetnom patrijarhalno predznakovljenom stereotipu. Teorem o ljubavi semantički počiva na teozofskome predznaku fundamentalne emocije koju čitam i kao kreativnu jezgru majčinstva: Ona je uvijek rascvjetavala travanj, / opstajući na rubu susreta / držeći maternicom sva srca / koja se rastvaraju u početak svijeta (majčinski predznak kozmičkoga i/ili kozmički predznak majčinskoga prisličiv je nekima od ključnih trenutaka zbirke Bijeli šum Gordane Benić). U tekstu Teorem o tijelu ono je, tijelo dakle, deskribirano kao memorija potrošenih stanja i samo, dakako, potrošivo. Često inzistiranje na poanti u završnicama tekstova gdjegdje, kao u tekstu Teorem o vatri, posljeduje kvalitativnom oscilacijom na tragu banaliziranja: Ruke u plamenu samo su ljubav / koja ruši plitke temelje / da bi drugu kuću gradila dublje (primjer, usudim se reći, gotovo da podsjeća na kakvu drevnu kinesku poslovicu).

Drugu cjelinu, Nepažljive ptice, otvara tekst naslovljen Hipoteze o vremenu prije ljubavi koji na sematičkom planu, posebice s obzirom na prvu cjelinu, čitatelja može zbuniti; naime, prva cjelina odaje dojam kako je s ljubavlju kao pokretačkom silom (stvaralačkom, štoviše) sve otpočelo te utoliko ovaj tekst prethodnoj cjelini sadržajno-semantički oponira (što je, doduše, možebitnom autoričinom namjerom). Hipoteze o vremenu prije dodira tekst je obilježen manjom sintaktičkom nezgrapnošću u prvoj strofi: Prije tebe, napustili su me vid, ramena, potom i cipele / Stopalima sam spoznavala vlažnost tla / i je li pogodan trenutak / da se preobrazim u kosilicu. U tekstu Hipoteze o nepažljivoj ptici nalazim izvrsnu deskripciju tuge (treća kitica): Njena tuga posađena je duboko / u debelo crijevo poput tumora / i čeka buđenje. Tekst Hipoteze o povremenoj ptici naglašeno ilustrira motivsko približavanje ciklusa autoričinom prvijencu (zec, krv, gomolj itd.). Hipoteze o površini početka, pak, tekst je obilježen rodnom transpozicijom subjekta (u odnosu, dakako, na rukopisni kontekst). Hipoteze o volumenu početka tjeskobno je pismo s ironijskim odmakom koje semantici ljubavi dopisuje elitistički predznak: Moji roditelji znali su da je ljubav za bolje od njih, / ne za one koji žive sa zemljom / Ljubav se ne pojavljuje / pod štihačama i sjekirama / jer blato zarazi sve što dodiruje. U tekstu je Iskaz o postavkama nesigurnosti spomenutoj semantici ljubavi dopisano i svojstvo potrošivosti. S tim tekstom korespondira Iskaz o postavkama boli; čitamo li ta dva teksta kao zasebnu mikrocjelinu, moguće je govoriti o transpoziciji subjektice u objekt te objekta u subjekt (reverzibilna relacija sestra – brat – brat – sestra). Spomenuti Iskazi o, u okviru druge cjeline, teško da mogu biti potpuno opravdani s obzirom na parametre rukopisne logike.

Snažna revitalizacija, gdjegdje eksplicitna, motiva tijela (na tragu prvijenca) razvidna je u izvedbeno inteligentnom tekstu Hipoteze o oblicima pada; ističem: Tijelo ostavljam / da sakrijem kako nestajem / kad me napusti odjeća. Inzistiranje na metafori povremeno, kao u tekstu Hipoteze o dobrobiti nesanice, rezultira vidljivim refleksom forsiranosti opterećenim znanstvenim pojmovljem: Pustio si da se upalim sama od sebe / Moje su stanice tvrdoglava kružnica / u kojoj sagorijeva geometrija. U tekstu Hipoteze o iščekivanju ljubavi, međutim, svjedočim nedvojbeno antologijskoj poredbi: Bila sam strpljivija od korijena i mladići su govorili: / Ovdje je mekano kao u majci. U završnom tekstu cjeline naslovljenom Hipoteze o vremenu prije ptica semantici je ljubavi, na tragu prethodnoga ciklusa, iznova dopisano svojstvo pokretačke sile, a uz rezervu koja proizlazi iz subjektičina „vjerovati“ umjesto „znati“: Ovdje ću prvi put povjerovati / da samo ljubav posjeduje / način da nas uspori.

MONIKA HERCEG (vecernji.hr)

Treću cjelinu, Podstanari u istoj ptici, otvara tekst naslovljen Iskaz o gnijezdu čija je prva strofa, na sintagmatskoj razini, opterećena visokom koncentracijom genitiva. Impresivnu deskripciju dvojine nalazim u tekstu Iskaz o oprezu; citiram: Tako smo postali kruh koji se podiže u pećnici, / prašina ispod kredenaca, / razborito mjesto šutnje nakon ružnih riječi. Prostorno-vremenska relativnost, deskribirana ne samo kao medij (ili meta-medij), već i kao pokretačko-stvaralačka sila, u sjajnom tekstu Iskaz o imperativu šutnje, uvjetno rečeno, preuzima rukopisnim kontekstom naznačenu primarnu ulogu (ili značenje) ljubavi. Motiv je tijela u završnici istoga pritom lucidno primijenjen: Samo budi tiho // Možda netko pokuca na moje tijelo / i pokuša me otvoriti. Spomenuta je relativnost, s naglaskom na vremensku komponentu, naznačena i u tekstu Iskaz o susretu, ali uz ogradu uvjetovanu pretpostavljenom kategorijom vjerovanja. U tekstu Iskaz o neizgovorenom određena post-egzistencija dvojnoga subjekta predznakovljena je negacijom reducirane kategorije vremena na što se naslanja Iskaz o vremenu. Tekst Iskaz o početku jezika, pak, konstatacija je zajamčenoga kontinuiteta ljubavi.

Iskaz o prvoj interpunkciji kratak je monostrofički komad obilježen domišljatom poredbom: tražeći uvijek način / da probije tkivo / i počine u tebi / kao zalutali metak. Semantika dvojine u tekstu Iskaz o imperativu ljubavi naznačena je stilski učinkovitim anksioznim diskursom u završnici teksta: Naprosto, jedna je glad drugoj / skuhala svoje srce / Naprosto, jedna je nepažljiva ptica drugoj / posudila brzinu pada. Na ovaj se tekst također naslanja nešto slabiji Iskaz o čovjeku kojeg volim, ali i estetski bravurozan Iskaz o zajedničkom. Rukopis završava tekstom Iskaz o pticama kojim je dešifrirana reprizna priroda egzistencije dvojnoga subjekta podvučena osobito učinkovitim fragmentom treće strofe: Dotad ponavljamo naučeno: alergije, / duge kadrove glasnog sunca nad uvalom / u kojoj smo udvostručeni nakon dva ljeta, / novine sklupčane umjesto mačke ispod kreveta / i sve one godine sabijene u naše majke.

Novi rukopis Monike Herceg, nadam se da je to ovaj osvrt približio, trpi manje slabosti, osobito na koncepcijskom planu. Uz spomenutu nelogičnost dvaju Iskaza o u drugoj cjelini rukopisa primjećujem i nelogičnost množine u većini naslova; naime, doista ne vidim suvisao razlog da umjesto Hipoteza o naslovno stoji Hipoteze o. Autorska je to sloboda utemeljena na unutarnjoj logici koju, međutim, smatram strateškim promašajem. Motivski, ponovit ću, zbirka se iznova približila Početnim koordinatama kao i novijemu stvaralaštvu Ane Brnardić, Marijane Radmilović te Marije Dejanović. Velika je većina tekstova, međutim, izvedbeno učinkovita, a autoričin je stil (što sam uvodno napomenuo) sada već jasno autonoman i prepoznatljiv. Pretpostavka je kako bi konačan rezultat bio bolji da knjiga nije uslijedila manje od godinu dana nakon Lovostaja. Možebitne sam razloge spomenute užurbanosti uvodno naznačio. Pa ipak, u ovoj čini se nešto tanjoj godini u odnosu na prethodne dvije, kada je ovdašnja pjesnička produkcija posrijedi, zaključujem da je Vrijeme prije jezika jedan od najboljih domaćih pjesničkih naslova koji, što sam spomenuo pišući o Lovostaju, ne treba uspoređivati s autoričinim čudesnim prvijencem. Time ne bismo bili korektni prema novijim stvaralačkim nastojanjima koja su itekako vrijedna, ali i teško usporediva s knjigom koju sam i ovdje naznačio jednim od ključnih pjesničkih naslova dekade na izmaku. U svakom slučaju, bit će iznimno zanimljivo pratiti daljnje stvaralaštvo pjesnikinje za koju ne možemo reći da je u usponu (jer ona se munjevitom brzinom već uspela na vrh). Pred njom su, s obzirom na standard koji je sama postavila, ozbiljni izazovi. Hoće li ih uspješno prevladati, pokazat će vrijeme.

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.