Franjo Nagulov: KADA ČITAJU POEZIJU, RUSI POMAHNITAJU / Milorad Stojević

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

MILORAD STOJEVIĆ: HLADNI POGON, HDP, Zagreb, 2020., 131 str.

 

Milorad Stojević (Bribir, 1948.), pjesnik, prozaik, esejist, novinar, urednik i književnoznanstvenik (izvjesno je da sam ponešto izostavio), autor generacije gramatološkoga obrata sedamdesetih, pa ipak i pridruženi (post)-krugovaš i (post)-razlogovac, neoavangardist i ludist, katkad i tvrdoukoričeni egzistencijalist, ali i sonetist, a nadasve potpisnik, malo je reći, kultnoga romana Primeri vežbanja ludila (briljantne romansirane biografije Janka Polića Kamova iz 1981.), svoju erudicijom znatno obogaćenu stvaralačku eruptivnost iznova potvrđuje zbirkom Hladni pogon, rukopisom koji, posve očekivano, nalaže strpljivo i posve koncentrirano čitanje (koje, dakako, provocira potrebu za korištenjem pomoćne literature). Stojevićev diskurs, upravo zbog bogatih intertekstualnih, transtekstualnih, citatnih i inih uglavnom polisemantičkih (pa i polisemiotičkih) naslaga, logično nalaže teorijski osviještenoga čitatelja kakvih je, usudim se pretpostaviti, danas na obzoru bitno manje no u vrijeme stasanja generacije kojoj pripada. Upravo to, a uz utjecaj zakona tržišta koji, htjeli mi to priznati ili ne, polako zadire i u politiku objavljivanja i reklamiranja (osobito samoreklamiranja) pjesničke proizvodnje, izvjesno je doprinijelo ne odveć vidljivoj recepcijskoj povratnoj vezi kakvu rukopis zaslužuje. I utoliko je sretna i svake podrške vrijedna činjenica postojanja specijaliziranih pjesničkih biblioteka poput Biblioteke poezije HDP-a koja nas je već toliko puta oduševila bravuroznim uspješnicama proteklih nekoliko godina, a uz vrlo rijetke iznimke o kojima sam u drugim prigodama pisao i čemu se, da ne bih reaktualizirao maligne konotacije pojedinih književnih konspirativaca, više ne namjeravam vraćati. Stojevića je, dakle, teško čitati. I o Stojeviću je, barem jednako toliko, teško pisati. Usprkos kompleksnosti izazova, a stoga što ova vrijedna knjiga to zaslužuje, valja pokušati.

Rukopis je podijeljen u osam cjelina i broji četrdeset i osam pjesama. Prva cjelina, naslovljena Napuštene pjesme, otpočinje tekstom Snijeg koji se iznenada pojavljuje, otiskom dokidanja memorirane prošlosti (kao jedine moguće) realiziranim prostornim izmještanjem memorijske tvarnosti; stilski, tekst je narativan i ujedno protočan, obilježen za Stojevićevu poeziju manje-više uobičajenim postupkom opkoračenja. Praksa citatnosti, posve očekivana, ilustrativno potkrijepljena može biti već tekstom Contessa della gomila (navođenjem isječka iz dječje brojalice te Šenoinih Povjestica); zavičajna mikrosredina pritom je čitljiva kao metaprostorno ishodište poezije: U Raškom zaljevu Trget je / mjesto postanka poezije.

Tekst Gladne mačke otvara cjelinu Vezane vijesti, žrtvovanje pijetla; količinskoj stvarnosnoj dominanti supostavljena je (ne i suprotstavljena, napose semantički) remetaforizirana završnica nadasve duhovitoga predznaka: Vezane se vijesti pitaju: / ´Što će nam Mjesec pohranjen u / kori jabuke?´ Odgovaram im: / ´Šaljem ti / duhove, lakoćo moja.´ Demitologizacija je heroizma u tekstu Evakuacija Hollywooda transpozicijom uvriježenoga („narodnoga“) u metaprostor filmičnoga paralelizma zbilje upotpunjena obogaćivanjem istoga gustim intertekstualnim slojevima. Umjetnost kao neposredno oživotvorenje promišljena je tekstom Michelangelov snješko čijim progresom desubjektizacija djece rezultira evolucijom snjegovića u subjektni entitet: ´Idemo učiti / hrvatski!´, obrate se ponizno djeca / tamnom učitelju. ´Samo da se / naviknem na onaj / događaj´, njega se čulo, / Michelangelova snjegovića. Enciklopedističko-dokumentarističkom prvom dijelu teksta U prolazu i kod kuće oponira polilingvalni te onomatopejom zasićen drugi dio koji možemo označiti jasno jezično ludističkim (uz, naposljetku, dovitljivo posezanje za vezanim stihom u pretposljednjoj strofi): Zbori antun, Veli gustav, / kod kuće matoš Glagòljā / iz obredne Čaše: božja Volja, / koja Svemu krade sustav. Tekst je, pak, Gradnja Osora, ispočetka obilježen korištenjem toponima u službi označivanja željenoga metaprostornog ishodišta.

Cjelina Štuko e pitura, fa bela figura otpočinje tekstom Poeov majmun i Doyleov pas, polistrofičnim komadom narativnijih slojeva neizravnih intertekstualnih dionica pojačanih osobito učinkovitom onomatopejom u drugoj strofi. U angažiranom tekstu Najveća kuja Des Dritten Reiches. I ja. I ja…, semantički možebitno kontroverznom zbog etičke dvojbe na tragu žrtvina prava na osvetu, osobito su upečatljivi ludistički elementi temeljeni na striktnom poštivanju fonološkoga načela čime se dijelom odstupa od suvremenoga pravopisnog standarda: „Cvancik personen / in ajn automobil, / das is cufil das is cufil…“

Mirkocjelinu naslovljenu Kontrada čini poema Drugo čitanje, tekst obilježen promišljenim korištenjem figure ponavljanja, osobito tercine (uz neznatne varijacije), čija repetitivnost provocira asocijaciju na zborne molitve ili čitanje psalama u kojima predvodnik/čitatelj izgovara neponavljane dionice koje bivaju odijeljene ponavljanim kolektivnim izgovaranjem jednoga fragmenta; taj fragment, nimalo slučajno, u ovom je primjeru razvidno programatske prirode: Onaj koji čita jahač je, / onaj koji čuje kljuse je, pjesnik je / blijeda para s konjskih sapi.

Groblje malih hrvatskih romantičara peti je ciklus otvoren tekstom Jelen na porečkoj rivi u kojem je efekt začudnosti postignut takoreći nadrealističkom deskripcijom u strahu (što je po sebi protuslovno) ogrezloga Transcendenta: Bog je vraški uplašen. / Poslao je jelena lopatara / na porečku rivu. Pjesmoprozni komad Gladni pogon ne otvara pitanje prirode poezije sáme koliko potrebe za njezinom proizvodnjom. U tekstu Groblje malih (hrvatskih) romantičara, pak, djelomično je nadrealistička uvodna deskripcija metaprostora izvedena nizanjem slika kojima bismo mogli opisno dopisati neonaturalistički hardcore: Ormar od kostura iz kojeg vire drva, stasite / platane i crni mamutovac, ponešto i klena, nešto / sitno ive i cijela ljudska utroba bez oklopa, tako / je prizor zakačen za nešto, možda samo za takav / prizor.

MILORAD STOJEVIĆ (foto: M. Angelini)

Cjelina Mažoretkinje na cracku otpočinje tekstom Russellov čajnik nad Ulicom Fiorella la Guardije, demistifikacijom, naime, panegiricima uzvisivane prirode (hrvatske) poezije prikazom iste kao kakve vidljive eksterne svakodnevne pojave u rangu uličnoga detalja: Susreo sam danas tamo hrvatsko / pjesništvo u klancu između / dviju mitskih kuća od ulaštene opeke i / klesana kamena. Ponajbolji tekst rukopisa, Pranje mrtvaca na izvoru Rječine, obilježen je dijalogom prisličivom teatru apsurda kakvo, uostalom, u konačnici i biva neizbježno promišljanje o smrti i pretpostavljenoj semantici posthumnoga. Deskriptivni slojevi kao razmjerno česta rukopisna pojava izvjesno su estetskim vrhuncima zbirke kao, primjerice, u dopadljivom tekstu Okruglo groblje u Ledenicama (iznova upozoravam na ulogu toponima u rukopisu): Tabani su debeli, popucali. Suho su / voće, vremenit lak na površini slike i / zemlja poslije suše. To suho rublje / ušuljalo se u pijesak i mulj, / nekako u vlastiti kalup za odljev. Tekst je Mažoretkinje na cracku jaki intertekstualni decoupage iznova snažnih ludističkih natruha, a tekst Brodski u Crikvenici dojmljiva remitologizacija prethodno demitologizirane prirode poezije izvrsno izvedene diskretno ironijskom mitologizacijom slavenskoga alfa-naroda: Kada čitaju poeziju, Rusi pomahnitaju, / ne budu isti ljudi, vrag uđe u njih, kao / da se Bog objavio u njihovu glasu i / tada kada nemaju zrnca pameti. Tekst Luftanje proletera diskretna je kritika dehumaniziranosti primijenjenoga socijalizma: hoće biti lik s novčanice, / one što mu je / ukrala oblik, isisala dušu.

Pregled cjeline Dillingerovi napjevi započinjem tekstom Poslušna vizija, primarno makrostilistički osjetljivim triptihom narativnih komada naglašenije difuzije u završnoj dionici. Štep do štepa, pak, nudi ekvivalentan odnos posta i pasta; približava post-informacijsku zbilju kao reprizu embrionalne pismovnosti, samim tim i povijesne zbilje začete prajezičnim imaginativom. Domišljatu humornu intertekstualnu gestu nalazim u završnom fragmentu pjesmoproznoga kolopleta Lihvarske balade; ističem: A tamo na oblaku igraju se mačići. / Kosovel je pušio Zetu, tvrdi u Pjesmi br. 1.

Tekstom Lamartineova pergola otpočinje završni ciklus rukopisa naslovljen Napušene pjesme. Sukladno podnaslovu (pjesmena priča), u pitanju je pjesmoprozni tekst izveden takoreći dokumentarističkim stilom koji svoj artistički predznak, ready-made strategijom, „zarađuje“ primarno s obzirom na rukopisni kontekst; u tekstu Borges i on, pak, deskriptivni slojevi sugeriraju transpoziciju iz konteksta, primjerice, kakvoga uvoda u dramski tekst u prethodno navedenu poetičku zbiljnost, a uz primjenu dvotočja u završnici kojom biva pojačan dojam automatizma pisanoga te nedovršenosti kojom je, dakako, sugerirana procesualnost samoga pisanja. Na tome tragu možemo čitati i završnicu dvaju posljednjih tekstova zbirke, pjesama naslovljenih Lobisti i Predgrađe iz balade.

Pripremajući ovaj osvrt, naslov koji mi se takoreći sâm nudio glasio je: Iz automata konačnih stanja. Takvom, naime, nerijetko doživljavam Stojevićevu (ne samo) poeziju. Pa ipak, „automat konačnih stanja“ nekom je posve slobodnom interpretacijom sintagma opisno dopisiva svim pjesničkim proizvodima. Uostalom, nema te analize koja bi me uvjerila da je broj višestrukim čitanjem utvrđenih stanja i akcija, a u kontekstu zbirke koja je predmetom ovoga osvrta, doista konačan. Autorovo je pismo istovremeno logično i eruptivno, gustih registara i korištenoga mehanizma indeksacije koji u konačnici, mada to i jest ponajvažnijom karakteristikom jezika, ponuđenu cjelinu čini literarnim vremeplovom koji već utoliko obeshrabruje pri dovođenju proizvoda u makar posve labavu, pa i tendencioznu vezu s limenkom osvježavajućega pića iz konačnoga stroja, koje bi osuđeniku na smrt trebalo olakšati počinjenje završnih koraka pri kraju puta u ništa. Radije sam, utoliko, podvukao ovdje citirani fragment iz teksta Brodski u Crikvenici računajući da će i većina čitatelja, baš kao što se mojoj minimalnosti dogodilo, s lakoćom vizualizirati prizor pomahnitalih Rusa u trenucima pjesničko-čitateljske ekstaze. Sve ako ovu interpretaciju doživite i kao kakav vid nepromišljenoga etiketiranja, siguran sam, nećete zamjeriti. Kao što ni Stojević ne zamjera, podjednako sam siguran, nedostatnu recepcijsku usvojenost najnovijih mu pjesničkih stremljenja od kakvih su se ovdašnji čitateljski krugovi, rekao bih, u najvećoj mjeri odvikli. Zlo je, naime, za neku poetiku kada ista postane tradicijom. Za poetiku Stojevića i brojnih mu generacijskih srodnika, pa i ovdje blurbovca Nehajeva, to se s priličnom vjerojatnošću može ustvrditi. Čemu, gotovo kao apel, mogu dopisati – čitajte Hladni pogon! Čitajte poeziju koja nasmijava i obrazuje! Katkad, ali samo katkad, i rastuži.

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.