Franjo Nagulov: KONCEPTUALNO „ČA?“ / Evelina Rudan

EVELINA RUDAN: smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), Fraktura, Zaprešić, 2020., 123. str.

 

Upravo su posljednji mjeseci, kada o domaćoj književnosti govorimo, obilježeni, uz ostalo, polemičkim tonovima vezanima uz pitanje dijalektalnoga stvaralaštva. Jedna je od polazišnih osnova polemike antologija Svjetlaci: Hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996 – 2019) prireditelja nedavno preminuloga akademika Tonka Maroevića, a zbog izostavljanja reprezentanata suvremenoga dijalektalnog pjesništva o čemu je podrobnije pisao Mario Kolar (Mario Kolar: NASTAVAK OPASNE ANTOLOGIČARSKE PRAKSE… / „SVJETLACI“ Tonka Maroevića). Polemika je to započeta u Kolu Matice hrvatske…

Ne želeći ići u detalje ovoga „slučaja“ (ustvari dobrodošlih i toliko potrebnih rasprava od kojih se dionici domaće književne scene uglavnom suzdržavaju, a zbog čega otpočetu diskusiju između akademika Maroevića i Kolara smatram vrijednim prinosom suvremenoj književnosti), ukratko ću ponoviti ono što sam o rečenom pitanju izjavio u anketi koju je provelo uredništvo koprivničkoga časopisa Artikulacije. S jedne je strane, dakle, antologičarevo pravo u antologiju uvrstiti ona imena koja antologičar smatra vrijednim uvrštavanja. S druge strane, naprosto nije moguće dijalektalnu književnost diskvalificirati već samim time što je dijalektalna, a s obzirom na to da time diskvalificiramo i neka, neprijeporno, remek-djela hrvatske književnosti (dovoljno je spomenuti tek Krležine Balade Petrice Kerempuha). Naposljetku, veći je problem inflacija antologija. Štoviše, vrlo je lako pronaći „antologije“ pjesnika-amatera, primjerice, koji participiranje u istima plaćaju (to bi bila neka vrsta kotizacije ili što već); na takve sam projekte, bauljajući internetskim bespućima, nabasao mnogo puta. Neki projekti i neke udruge, posve nekritički, pritom čak bivaju institucionalno podržane, ne toliko zbog nerazrađenih koliko zbog nedosljedno provođenih kulturnih politika (Odorčićeva Kultura snova očit je primjer spomenute nedosljednosti).

No, vratio bih se na drugu tezu i kao prilog istoj naveo sjajnu novu zbirku poezije Eveline Rudan naslovljenu smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), koja je, držimo li se estetskoga kriterija, jedan od neupitnih pjesničkih vrhova tekuće godine.

Posrijedi je konceptualan rukopis koji se sastoji od četrdeset tekstova numeriranih arapskim brojevima, napisan jednom od inačica istarske čakavice, a pri čemu svaki tekst započinje stihom smiljko i ja si mahnemo. Svojom konceptualnošću, rekao bih, oslanja se uvelike o kvorumašku tradiciju, a leksičkim jedinicama i semantosintaktičkim strukturama na ludističku praksu (pa i usmenoknjiževnu pjesničku tradiciju), ali dijelom i o stvarnosno pjesništvo. Reference na imena kao što su Chomsky, Eagleton ili Derrida ujedno potkrjepljuju jaku teorijsku osviještenost što kumulativno rezultira ozbiljnim čitateljskim naporom (posebice jednome štokavcu). Naporom, međutim, nedvojbene isplativosti.

Već uvodni tekst sugerira to da pojmovnik koji slijedi iza svake pjesme treba čitati kao integrativni dio cjeline, nipošto ne kao puko pomagalo radi lakšega razumijevanja manje poznatih riječi i sintagmi svojstvenih podneblju. Navedeno do izražaja još više dolazi u drugome tekstu, citiram: cuflja – uglavnom neprevodivo, ali pokušajmo: netko mali hoda tako da se gega i poskakuje istodobno iza nekog većeg kojeg pokušava stići, ali neće mu uspjeti. U četvrtom tekstu anaforičko gomilanje rezultira ritamskim progresom (anafora je i na razini rukopisne cjeline jednom od ključnih figura): zato ča je pametan / zato ča već zna čitat / zato ča gre u školu / zato ča su trave okoli mirne / zato ča lišće treputlja. U petome tekstu nalazim ironijski odmak u službi postizanja humorističnosti koji je, međutim, istovremeno čitljiv i kao diskretna kritika suvremenih revizionističkih tendencija: ulovit ćemo meduze i spasit nike francuze / eli su bili nemci, ne, nisu bili nemci / nemce ne rabi spašavat, govori vedran / oni su nas tukli. Na sadržajno-semantičkom su planu, kao u šestome tekstu, učestale izmjene sinkronijske i dijakronijske perspektive: i ja čekan nedilju da dojdu smiljko i vedran / vedran će čitat zagora teneja / smiljko ripa kirbija / ja ću se namurat u komandanta marka i kita telera / (trideset let pokle moj majmlaji će štit komandanta marka / a moja kuma ga neće dat svome ditetu aš da je seksist / meni ni bi, ali ja san oniput bila muški); iz istoga se primjera uočiti može (a to se itekako odnosi i na rukopisnu cjelinu) i nerijetko posezanje za imenima/likovima iz popularne kulture dominantno osamdesetih (u danom primjeru posrijedi su, dakako, poznati likovi nekoć snažno njegovane kulture komercijalnoga stripa).

U sedmome je tekstu primjetna subjektičina autoironija koja je izvjesno dijelom proizašla iz iznevjerenih očekivanja okoline: ja ne znan storit kolač kako moja zrmana / i ne znan držat metlu kako moja suseda / i ne znan ću li se oženit / ja ću bit švora. Stilski učinkovitu kombinaciju aliteracije i asonance nalazimo u desetome tekstu: ča čita ča galjarda, / sad je finila jenega foucaulta. Jedanaesti je tekst, pak, obilježen lucidno korištenom epiforom: gremo na južinu / homo na južinu i bolnin se nose naranče / ne pomoru mi drugo naranče. U trinaestome je tekstu razvidno nizanje intertekstualnih gesti iz kojih, književnopovijesno opravdano, izdvajam supostavljenost sukobljenikâ na književnoj ljevici drugoga prošlostoljetnog prijeraća: za po polju i po boški krležu / za po partiri crnjanskega. Referenca na stripovsku kulturu u službi identitetske oznake mi-subjekta semantička je okosnica četrnaestoga teksta: mi smo martiji misterije / i java smo isto. U petnaestome su tekstu reference na popularnu kulturu osamdesetih osnažene i intermedijalno-intertekstualnom gestom; referencom, naime, na pjesmu Vlade Dijaka odnosno poznatu rock-baladu Bijeloga dugmeta: ma ča, viče smiljko i naginje se kroz vokno / kako selma, smijen se u sebi, kako selma. Posljednje navedeni stih ističem i zbog simplohe koja je također jedna od razmjerno često korištenih figura u tekstu, a što doprinosi ritamskoj elastičnosti teksta. Tragom spomenute elastičnosti ističem i učestalo anaforičko gomilanje u osamnaestome tekstu; u središnjemu dijelu istoga pritom uočljivo je koketiranje sa slavenskom antitezom (nepotpunom, dakako, zbog izostanka negacije kojom biva naglašena sadržajno-semantička opreka): ki je ono u njemu bija / ki se je u njemu skrija / svi rusi ki valjaju / svi prusi ki su ušli / svi miši ki su zvikali / svi mrtvi ki su pali.

EVELINA RUDAN (fraktura.hr)

Korespondencija s pop-kulturom osamdesetih u dvadeset i prvomu tekstu obogaćena je spominjanjem poznatih televizijskih lica toga doba. Dvadeset i treći tekst egzistencijalno je tjeskobna reminiscencija čija tek prividna humorističnost rezultira stresnom završnicom: svi su cuki umrli ta dan / svi su prasci rekli bravo / svi su se naši jadili, jadili / i svi su još bili živi, živi. Dvadeset i šesti je tekst neizravna kritika stanja sredine; fragment provjeravan ku je dobro zračuna / da se brod ne potopi shvatljiv je i kao komentar upropaštene brodogradnje u Puli. U dvadeset i sedmome tekstu, pak, uočljiv je vokativ u službi snažnoga stilskoga pojačivača: o, zrmana, o zrmana, / maše smiljko, o zrmana. Dvadeset i deveti je tekst obilježen promišljenim korištenjem onomatopeje: i prije nego doskočin na tlo čuje se tok-tok-tok-tok / ti-tok, ti-tok, ta-tok, ta-tok, ta-tok. Efekt začudnosti u tridesetome tekstu, ali tek na prvo čitanje, provocira zaključak prema kojemu podrijetlo ljudske gluposti valja pripisati visokoj inteligenciji (što, dakako, ima i transcendentalni prizvuk). Trideset i prvi tekst obilježen je intertekstualnom gestom u vidu citiranja talijanskih pjesama za djecu; k tome, također, iznova valja spomenuti estetski učinkovita anaforička gomilanja poput onoga u trideset i trećemu tekstu rukopisa: kako tić kad sprhne / kako kap kad kapne / kako vlat kad dahne / kako misec kad kihne / kako zvizda kad se stoči s neba / kako svemir kad dojde bliže / kako zemlja kad se nagne. Trideset i osmi tekst semantički počiva na subjektičinoj uzaludnosti odupiranja egzistencijalnoj linearnosti; na isti se, osobito kao naglašena semantička opozicija uvodnim tekstovima, naslanja završni tekst rukopisa, ističem: stojimo tako / jedan hip, jedan hip / i pokle su već naši svi mrtvi / mrtvi kako mrtvo more / mrtvi kako črna smrt / mrtvi kako amen.

Zaključno, novi rukopis Eveline Rudan nedvojbeno dokazuje da su različiti kriteriji vrednovanja poezije pisane standardom u odnosu na poeziju pisanu dijalektom počesto pitanjem stereotipa s kojim urednička, ali i književnokritička (pa i književnoteorijska) praksa imaju problem. „Konkurentska nelojalnost“ ili fasciniranost dijalektom po sebi može biti tek rezultatom površnoga čitanja. Pođemo li od pretpostavke da pratitelji suvremene pjesničke prakse rukopisima prilaze studiozno (govorim, naime, o čitanjima onih naslova koji kvalitetom obilježavaju recentnu proizvodnju), jasno je to kako isti neće pasti u zamku spomenute fasciniranosti te će znati procijeniti je li rukopis doista kvalitetan ili nije. Zbirka koja je predmetom ovoga osvrta utoliko služi razbijanju stereotipa. Osim toga, ona je zreo postmodernistički uradak, građen visokom konceptualnom osjetljivošću te čestim kulturološko intrigantnim umetcima svojstvenima pismu ispisivanom prethodnih nekoliko dekada. Na mahove hermetična, često ludična, ritamskim obrascima utemeljenim ponajviše na figurama ponavljanja, katkad čak i na tragu litanije, zbirka korespondira i s usmenoknjiževnom tradicijom što doprinosi njezinom šarmu. Bez nakane za daljnjim uplitanjem u uvodno spomenutu diskusiju o kojoj bi svakako valjalo (i dalje) zasebno pisati, slobodan sam iznijeti zaključak da je ova knjiga jedno od najboljih domaćih pjesničkih naslova u 2020. godini te da bi njezino izostavljanje s popisa „obvezne literature“, govorimo li o nepatvorenim ljubiteljima recentnoga pjesničkog stvaralaštva, predstavljalo ozbiljan propust.

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.