Franjo Nagulov: LITERARNI EKVILIBRIJ / Davor Šalat

 

 

DAVOR ŠALAT: ZVIJEZDE, DAVNA LICA SPAŠENIH, Fraktura, Zaprešić, 2019., 140 str.

Davor Šalat (Dubrovnik, 1968.), pjesnik, esejist, književni kritičar, prevoditelj te urednik i prireditelj, sedmom je zbirkom poezije naslovljenom Zvijezde, davna lica spašenih u sklopu biblioteke Fraktali nakladničke kuće Fraktura nastavio ispisivati umnogome autohtono pismo stilskih karakteristika nesvojstvenih dominantnim strujama suvremene hrvatske pjesničke produkcije. Biti autohton, doduše ne uvijek, u autorskom smislu znači biti hrabar, čak ukoliko ustrajanje u hrabrosti gdjegdje rezultira kvalitativnim oscilacijama. Što, u kontekstu čitanja ove zbirke, uglavnom nije slučaj.

Rukopis je podijeljen u sedam cjelina te broji ukupno pedeset i devet tekstova što je, s obzirom na najnovija Frakturina izdanja, opsegovno jedan od skromnijih naslova. Zamjerku možemo naći prije svega na grafičkom planu, a odnosi se na nizanje praznih stranica s lijeve strane, što je značajkom spomenutih izdanja, te se ista izravno ne odnosi na rukopis, ali ostavlja otvorenim pitanje takve uredničke geste koju, niti uz najbolju volju, nije moguće estetski opravdati.

Prva cjelina, naslovljena Svjetlost prostire stol, započinje istoimenom pjesmom refleksivno-meditativnog karaktera uz progresivnu sintaktičku protočnost. U minijaturi Tijelo dana nalazimo promišljeno provedenu patinastu sintaktičnu inverziju zavidnoga stilskog efekta: U osvit / zapali / tijelo dana / i u suton / dogorjet će / na lomači zvijezda. Tekstovi Kad trava progovori te Više nemaš sjenu neoegzistencijalističkoga su predznaka pristojne izvedbe, a uz ne odveć sretno sintagmatsko rješenje završnice potonjega teksta (konzerva straha).

Cjelinu Snijeg razmazuje nebo po prozorima otvara pjesma Nijemi pripovjedač u kojoj tišinu materijaliziranu u snijeg možemo uzeti u obzir kao medij rubno nihilističke semantike: Snijeg je pripovjedač koji nikad / nije progovorio, / a svi se komentatori trude / protumačiti njegovu bjelinu. U tekstu Oročitelj subjekt, iz pozicije entiteta recepcijskih kapaciteta uvjetovanih vlastitom egzistencijalnom linearnošću, preispituje prostorno-vremenske relacije. Kanonski motivi pjesme Može li snijeg pričati? (breze, zima, snijeg) pokazuju se stanovitim teretom pri nastojanju postizanja kvalitativne izvrsnosti. Unatoč tomu, visoka protočnost teksta istom priskrbljuje pristojnu ocjenu za izvedbenost. Sintaktička simplifikacija, na danome tragu, utoliko je estetski adut završnoga teksta ciklusa naslovljenog Izbrisane slike.

Cjelina Tvoje riječi stvaraju snijeg otpočinje pjesmoproznim tekstom Obećanje. Tekst Neuspjeli alkemičari karakteriziraju suptilno naznačeni semantički slojevi uz lirsku hipersenzitivnost iz čega proizlazi zaključak kako je posrijedi jedan od kvalitativnih vrhunaca rukopisa: Od noćas si sjevernija. / Istkala si njivu našeg dodira. / Iza nje je sveta šuma / u kojoj smo zaspali / kao neuspjeli alkemičari / koji su dosanjali zlato. Na tom je tragu tekst naslovljen Tvorba koji, uz navedeno, možemo opisati i kao kjaroskurovsko pismo promišljene sinkretističke deskripcije: Oči nam izmjenjuju svjetlost / nježno zasjenjenu u boje. / Ja mogu vidjeti tvoju obojenu tišinu, / mogu čuti cimet tvoga srca. Na tragu rimbaudovskoga esteticističkoga sinkretizma možemo razmatrati pjesmu  naslovljenu Praboja za Lanu s tom, međutim, razlikom što je vokalima kao subatomskim česticama jezika u Rimbaudovu slučaju pripisiv ekvivalentan odnos prema kojoj od boja dok u ovome slučaju sama riječ biva jasno označena polazišnom osnovom egzistencijalne kolorizacije. Utoliko, iz predloška je lako zaključiti, odsustvo je riječi istovjetno odsustvu svjetlosti: Bez riječi nastaje mrak. / Velika mahnita ruka ide svijetom. / Kad je prebrišem, / zaprosit će te svjetlost. Sukladno navedenom, možemo reći i to kako komunikacijsko dokinuće uvjetuje primarno subjektovu identitetnu nesigurnost (Pobrkana imena).

Cjelina Titanik je potonuo u svemir otvorena je tekstom istoimenoga naslova u kojemu je prethodno navedenoj identitetskoj nesigurnosti dopisana rezerviranost prema historiografskom kanonu čemu je, egzistencijalno promašeno, supostavljena šutnja čija progresija čini takoreći kulturnu univerzaliju: Kada smo to pristali / da počne sveopća šutnja / i da se satovi ruše u bezdan? Minijatura Preostalo srebro nedvojbeno predstavlja jedan od kvalitativno prijelomnih trenutaka rukopisa: Na valovima, u noći, / u polifonom lavežu zvijezda / mjesec mi se spusti na rame, / zapitkuje hoću li ga izroniti / kad izjutra potone u more / i u preostalom srebru skrutne svoj dah. Odnos stvaralaštva i slobode (u njenom posve arhetipskom smislu) promišljen je tekstom Pisac lav čija završnica vodi nihilističkom zaključku: Ni čuvari te više ne gledaju, / ni samog pogleda više nema. / Tek tvoja divlja misao novi je svijet / i šape već pišu po platnu Zemlje / koje su prethodno rasporile. Tekst kontemplirajuće uravnoteženosti naslovljen Zemljino pijanstvo lucidno opisuje odnos jedinke i prirode uz mjestimično neošamanistički diskurs: Onda iz tla zagrmi zapovjedni bubanj. / Nosi te na drhtavom tanjuru dana / po kojem posrćeš kao omamljeni plesač / i ponavljaš put koji si već prošao. Naglasak je ciklusa na auditivnoj sferi sinkretizma što osobito dolazi do izražaja u pjesmi Glazbene ptice kojoj nesumnjivo možemo dopisati antologijski potencijal.

Rasprava sa šutnjom naslov je petoga ciklusa čiji izvedbeno pristojan uvodni tekst, Nepoderiva vreća života, gdjegdje trpi na planu ne odveć uvjerljivih sintagmatskih rješenja, napose u drugoj strofi: Napuhuješ tekstualne balone / kao nepoderivu vreću života. U kontekstu čitanja pjesme Trpki med valja istaknuti kako je med jedan od rukopisno razloženijih motiva. Spomenuta pjesma izvrstan je primjer uravnoteženih elemenata slojevite jezične kompozicije te ritamske bravuroznosti kojoj doprinosi i anaforom stilski osnažena završnica: Prozračniji ja tumači mi / kako sam malen, / kako je svojeglavo stablo / kojim se penjem do trpkog meda. U tekstu Beskonačna grana vremenu je dodijeljena uloga semantičkoga sintetizatora, a u tekstu Putnik bez tijela spominjana identitetna nesigurnost radikalizirana je sve do, uvjetno rečeno, stanja krajnje egzistencijalne relativnosti. Stilski dvojbeno je otpočinjanje istoga monostihom čime je djelomice dokinut njegov, rekao bih, logički očekivan monostrofičan ustroj. Dvotercinska minijatura Marljiva noć suzdržanoj imperativnosti prve strofe dopisuje magijsko svojstvo ljeta u drugoj strofi, čega je na estetskom planu rezultat tekst iznimnoga kvalitativnog kapaciteta: Pođi do ruba svjetlosti. / Izaberi najtišu boju. / Poreži se na blještavi dan. // Ljeto i tako zagrize sve. / Uzima te moru, podvrgava nebu. / Potiskuje slike u marljivu noć.

DAVOR ŠALAT (nsk.hr)

Iz ciklusa Predigra potopa, kvantitativno najskromnijega u odnosu na rukopisnu cjelinu, valja izdvojiti dva primjera. Prvi je naslovljen Strasni ekran kojim je medij sna/mašte determiniran kao metaprostor hipotetske egzistencije lišene smrtnosti. Drugi, naslovljen Novo božanstvo, možemo okarakterizirati kao promišljeno nastojanje višeslojne vizualizacije jezika: Napisali su ravnicu. / Mislili su da ispisuju neku sasvim novu rečenicu / u kojoj seljaci beru po pšenici prosute zvjezdane / rojeve.

Završni te dominantno pjesmoprozni ciklus, Jutro skida mrenu, otpočinje tekstom naslovljenim Lov kojim je stvaralačka energija prikazana utjelovljenjem diskretnih teozofskih naznaka: Više je svjetlo nego zvijer, razmjenjuje svaku / svoju godinu za jarku sliku koja posve iščezava / s mrakom. Tematsko-motivski te idejno izazovnu pjesmoprozu naslovljenu Prvotna pećina možemo čitati i kao makar neizravnu negaciju dijakronijskoga svojstva jezika – njegove, naime, temporalno održive esencije. S druge strane, tekst Okomita noć nudi ponešto razigranija rješenja, osobito na planu poredbe: To je kao da jednim uzdahom pri- / zoveš sve paprikaše što se cmolje u dotrajalim ne- / djeljnim loncima i da neka izmoždena Barica / prespava svoju mrzovoljnu stanodavku. Barthesovski odnos autora i teksta razložen je u programatskom komadu Umro je kapetan teksta, čija je priroda pritom donekle uvjetovala, stilski gledano, ne odveć sretna rješenja, poglavito u središnjici: Umro je kapetan teksta. / Popucali su jarboli rečenica. Završni tekst rukopisa naslovljen Skliske formule nudi svojevrsnu sintezu jezika i šutnje odnosno postojanja te njegova neminovnog dokinuća na što, subjekt progovara, valja biti pripravan: Vježbajmo, dakle, smrt. Blizu je njena riječ bez / koplja i zvukova, posljednje ime zahrđalih stvari.

Šalat je, dakle, zbirkom Zvijezde, davna lica spašenih iznova demonstrirao zanatsku pribranost utemeljenu na razvidno bogatom čitateljskom iskustvu, a uz nerijetke trenutke pozitivnih kvalitativnih iskakanja te, srećom kudikamo rjeđe, manjih prokliznuća. Navedena konstatacija, vjerujem, daje naznačiti kako je posrijedi rukopis vrijedan čitateljskoga angažmana usprkos, kao što je na početku naznačeno, jasnoj izvedbenoj distanci u odnosu na dominantnu struju ovdašnje najnovije pjesničke produkcije.

Posve slobodnom interpretacijom u svijest je, čitajući najnovijega Šalata, moguće dozvati Gudelja, donekle čak i Dragojevića. Dakako, autohtonost autorova pisma time nije dovedena u pitanje kao ni ukupna ocjena kako je posrijedi vrlo dobro književno ostvarenje kojemu će se znatiželjniji čitatelji, siguran sam, vraćati.

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.