Franjo Nagulov: O PJESNIŠTVU NA DRUŠTVENIM MREŽAMA

Pozitivni i negativni aspekti: „otkrića“, hiperprodukcija, stvaralačko-recepcijski regres, pitanje selekcije

 

Ovaj esej trebao bi biti tek jednim u nizu poticaja analitički promišljenoj evaluaciji refleksije pjesničke proizvodnje na društvenim mrežama. Posrijedi je, napominjem, izrazito važna tema koja sadrži kako neke iznimno pozitivne tako i neke (a njih će ovdje biti više navedenih) iznimno negativne aspekte koji u velikoj mjeri utječu i na odnos kulturnih politika prema produkciji – bilo one nacionalne (u okviru djelovanja Ministarstva kulture), bilo lokalnih (gdje, polazim iz vlastitoga iskustva, zapravo nema smisla govoriti o kulturnoj politici temeljenoj na ikakvoj strategiji te sustavnosti, već o stihijskom podržavanju lokalnih mediokritetskih piskarala, kao i podjednako im neozbiljnih, ali sustavno podržavanih, nakladnika). S obzirom na širinu teme te s obzirom na to da se o istoj zapravo vrlo malo pisalo, dopustit ću si možebitne digresije i nužna doticanja onih fenomena koji tek naizgled nemaju veze s polazišnom osnovom ovoga rada. Pritom moram uputiti na, po nekima, kontroverzan tekst Davora Ivankovca naslovljen Facebook – autorstvo i konzumerizam, koji je izazvao određena, dakako, društveno-mrežna previranja, ali ne i jasnu polemičku gestu kakvu je autor priželjkivao (otužne kvalifikacije lišene minimuma intelektualnoga napora, naime, poput one mladoga Stjepana Bajića da je posrijedi „paleolitski esej“, Željka Belinića koji i dalje očito ne odveć upućenoj „književnoj raji“ prodaje „štos“ da je njegova podstranica na Facebooku časopis, povremeno dopuštajući klevetu i diskvalifikaciju pojedinih kolegica i kolega književnika poput Mateje Jurčević ili Sanje Baković ili, pak, bulažnjenja izvjesne Sonje Adamov, Tihane Gambiraže ustvari, koja za svoje „literarne neuspjehe“ nikako da naposljetku okrivi vlastiti diletantski pristup književnom stvaralaštvu). Istaknut ću, dakle, neke pozitivne i negativne aspekte pjesničke proizvodnje na društvenim mrežama, pritom u prvi plan stavljajući razvidni recepcijski regres, horizont očekivanja sveden na lajkanja i hercanja, nipošto na potreban kritički odmak, što pogubno djeluje na rad pojedinih autora (kako neafirmiranih, tako i doajena) koje sam običavao pratiti (i o čemu sam ranije pisao), a čije je stvaralaštvo očito žrtvom spomenutoga regresa, što za posljedicu ima kvalitativno skromno ili, štoviše, izrazito slabo pismo.

No, da bih uopće mogao zagrebati ispod površine, potrebno je razriješiti jednu, u danom se kontekstu pokazalo, učestalu terminološku nedoumicu. Naime, mnogo sam puta nabasao na izraz facebook-poezija ili društveno-mrežna poezija. Tu se moram vratiti barem deset godina unatrag, u vrijeme takozvane blogosfere. Naime, i tada se, barem u okvirima iste, raspravljalo o blogosfernoj poeziji. Problem je, međutim, u tome što bi društveno-mrežna poezija (facebook-poezija, instagram-poezija i sl.) značila podvrstu ili podvrste poezije s njenim nadasve stilskim karakteristikama. Ili, pak, kakav pravac u okviru suvremenoga pjesništva čije su značajke na kojem od planova prepoznatljive. Tome, međutim, nije tako. Kao i u vrijeme blogosfere, na društvenim mrežama apsolutno prevladava poezija koja se, s obzirom na svoje karakteristike, teško razlikuje od poezije, primjerice, objavljene u kojemu književnom časopisu. Stoga, elementarna logika navodi na zaključak: ne postoji facebook-poezija odnosno društveno-mrežna poezija, kao što nije postojala ni blogosferna poezija ili blog-poezija, usprkos u ovom slučaju prisutnom repetitivnom terminološkom kiksu. Utoliko ovo područje, nedoumica to potvrđuje, provocira ne samo preglede već i nužnu teorijsku obradu.

Dva su (minimalno) temeljna pozitivna aspekta pjesničke proizvodnje na društvenim mrežama: komunikacijska protočnost i brzina povratne veze. U te bismo dvije kategorije mogli uvrstiti i niz podkategorija poput: vidljivosti, mogućnosti dorade objavljenoga sadržaja, stvaralačke interaktivnosti i drugih. Dakako, jasna bi klasifikacija kategorija i podkategorija pritom bila rezultatom teorijske obrade fenomena (podjednako književnoteorijske i obrade s pozicije teorije komunikacije). Kada spominjem komunikacijsku protočnost, prije svega mislim na brzinu dospijeća sadržaja u medij. U odnosu na iskustvo klasičnoga medija (osobito tiskanoga) za objavu sadržaja na webu (što uključuje i društvene mreže) dovoljno je, (ne posve) figurativno rečeno, nekoliko klikova mišem. Pritom, u odnosu na digitalne časopise i specijalizirane portale za književnost, sadržaj ne podliježe ikakvoj uredničkoj ocjeni. To, pak, sadrži i pozitivne i negativne konotacije. Pozitivno je, uvjetno rečeno, izbjegavanje cenzure (koju čak ni u kontekstu književne proizvodnje ne treba posve isključiti, bez obzira na činjenicu da ulazimo u treće desetljeće dvadeset i prvoga stoljeća) – iz osobnog iskustva svjedočim odbijanju rada o zbirci jednoga suvremenog autora, a bez suvisloga obrazloženja, tek uz uredničku napomenu da s navedenim oni (uredništvo, dakle) ne žele imati posla (što će reći da ne žele imati posla s objavljivanjem osvrta na njegovu zbirku, a ne s njim izravno). Incestuoznost je izrazito gruba riječ u kontekstu međusobnoga poznavanja dionika književne scene, ali njome rijetki komentatori bez uvijanja, baš na društvenim mrežama, dopisuju upravo cenzorsku mogućnost kao nipošto zanemarivu što je, s druge strane, društvenim mrežama zahvaljujući moguće izbjeći (na stranu autocenzura većine proizašla, usudim se reći, iz takozvane linije nezamjeranja). Povratna je veza, pak, vrlo brza: post-čitateljski refleks nerijetko se događa u prvim minutama nakon objave sadržaja. O sadržaju većine post-čitateljskih gesta, međutim, više ću napisati u kontekstu negativnih aspekata pjesnikovanja na društvenim mrežama.

Spomenute su mogućnosti rezultirale i povremenim, za suvremenu pjesničku scenu, dragocjenim otkrićima. Kao noviji primjer svakako ističem Senku Kapetanović koja je ove godine pobijedila na natječaju za književnu nagradu Post scriptum (peto izdanje), koja se dodjeljuje za književnost na društvenim mrežama, a što će, u njenom slučaju, uroditi tiskanjem pjesničke zbirke (vrlo, vrlo kvalitetne, dodajem). Ranije navedeni autor eseja o autorstvu i konzumerizmu na Facebooku svoje pjesničke početke, naime, itekako veže uz navedenu društvenu mrežu (čega je potvrdom Goranom nagrađen rukopis Freud na Facebooku, 2013.). Potpisnik ovih redaka, pak, svoje početke donekle veže uz spomenutu blogosferu kao preteču današnjih društvenih mreža. A da se i na blogosferi, kao danas na društvenim mrežama, moglo nabasati na solidnu ili čak kvalitetnu poeziju, potvrđuje dugogodišnji aktivni blog osječke pjesnikinje Marine Tomić naslovljen  Zadihana (nekoć Zadihana tišinom, prema kultnoj zbirci Tee Gikić objavljenoj 1995. godine). Iz navedenoga (ali i iz vlastitih iskustava) mogu potvrditi da je povratna informacija ponekad znala utjecati na mogućnost prijeko potrebne dorade sadržaja (koju počesto ne vidimo zbog vlastitoga problema s egom, rekao bih). K tome, navedeni su mediji (kao i oni njima srodni, interaktivno predznakovljeni) pružali (to jest pružaju) mogućnost gotovo sinkroniziranoga sustvaralaštva ili čak mas-stvaralaštva (brojni su zabilježeni primjeri online kolaborativnoga književnog stvaralaštva). Sve navedeno, međutim, nužno sadrži i negativne konotacije.

Pođemo li od posljednjega primjera, vrlo je upitna mogućnost postizanja doista zadovoljavajuće estetike, a s obzirom na dramatičnu stilsku heterogenost koja u konačnici može rezultirati tek digitalnom formom potrošene neodadaističke matrice. Niti je, dakle, time moguće čitateljstvu (onome pismenijem, dakako) ponuditi što novo, niti će konačan proizvod kvalitativno zadovoljiti (barem ne one rijetke čitatelje kadre odupirati se sprezi društveno-mrežno uvjetovanoga kvalitativnog regresa i takoreći tragikomične hiperprodukcije). Međutim, bitnija negativna konotacija tiče se povratne informacije. Dugogodišnje kako blogosferno tako i društveno-mrežno iskustvo daje mi pravo ustvrditi kako su povratne informacije počesto lišene kritičkoga odmaka. Iste se, prema tome, uglavnom svode na beskonačna odobravanja u vidu lajkova obično popraćenih komentarima bezrezervnih odobravanja, štoviše, superlativiziranjem uratka. Taj fenomen, pjesničke hiperprodukcije radi, logično se prvenstveno odnosi na poeziju samu (ili na ono što, podcjenjujući poeziju, ponekad posve nekritički imenujemo poezijom). To i jest razlogom zbog kojega je koncentracija ovoga eseja usmjerena prema poeziji objavljivanoj na društvenim mrežama, što dakako ne znači da nisam svjedočio i nekim, još od blogosfernoga internetskog paleolitika, proznim ispadima koje bih najradije imenovao nesvjesno počinjenom travestijom. Superlativiziranje spomenutoga sadržaja obično proizlazi iz činjenice da solidna većina onih koji komentiraju tuđe uratke i sami čine isto – konzumenti su ujedno i proizvođači, i/ili obratno, vođeni logikom pozitivne povratne informacije kao posljedice povratne informacije dane drugoj strani. Takva praksa rezultira degradacijom kritički osviještenoga ocjenjivanja uradaka, što posljeduje relativizacijom, napose kvalitativnom, onoga što je (ne samo) na mreži u ponudi. Tako su, primjerice, vrlo rijetki „poznavatelji“ suvremene pjesničke proizvodnje uopće čuli za spomenutu Marinu Tomić. No zato, s druge strane, valjda nema toga tko nije upoznat s poezijom Svena Adama Ewinoga ili šarlatanskim škrabotinama spomenute Sonje Adamov (odnosno Tihane Gambiraže).

„Slučaj Adamov“ možda najbolje ilustrira recepcijski regres tijesno povezan s društveno-mrežnim pravilima igre; novinarka Jutarnjega lista Snježana Pavić u članku naslovljenom Najpoznatija nepoznata umjetnica na Balkanu (svibanj o. g.) vrijednost autoričine poezije podvlači činjenicom da istu lajkaju neka značajna književna imena. Dakle, ovdje ne govorim o kakvoj iole ozbiljnoj recenziji ili kritici, već o lajku kao, prije svega, potvrdi da je nešto na društvenoj mreži uopće uočeno. Očito svjesna u najmanju ruku krajnje nedorađenosti Gambiražinih tekstova, Pavićeva nadalje piše o feminističkoj perspektivi, što se opet nerijetko ispostavlja jeftinim alibijem za nekvalitetu ili, štoviše, literarni diletantizam. Feminističku crtu lako je pronaći i u pismu autorica poput Monike Herceg ili Marije Dejanović, no njihova su pisma mukotrpno građena, redigirana, pažljivo dovođena u red, što je naposljetku rezultiralo kvalitetnim završnim proizvodom (za razliku od poluproizvoda autorice koja priznaje da tekstove ne dorađuje, priznaje dakle lijenost i posljedični nerad, a zatim za svoje neuspjehe, što god neuspjesi bili, optužuje kojekakve „klanove“ koji, iz samo njoj znanih razloga, ne žele da ona uspije te da njezin talent postane općeprihvaćenom književnom činjenicom). Naravno, ne smijemo smetnuti s uma onaj dio čitateljstva kojima je vulgarizam u poeziji otkriće što, uz navedeno, upotpunjuje lajkarošku prirodu podrške autorici kojoj bi, nadasve, koristio kritički jasan i bez uvijanja upućen komentar, uz uvjet da ga autorica, za promjenu, prihvati.

Naime, posljednju rečenicu vežem uz temat prvoga ovogodišnjeg dvobroja časopisa Tema naslovljen Književnost na društvenim mrežama koji je, spletom okolnosti, objavljen možda mjesec dana nakon navedenoga intervjua „najpoznatije nepoznate umjetnice na Balkanu“, a u kojemu brojni autori iznose mišljenje o prednostima i nedostatcima objavljivanja književnih uradaka na mrežama. I dok su se o tom fenomenu kategorički negativno izrazili vrlo rijetki (pada mi na pamet, prije svih, tek Marko Pogačar), velika je većina ispitanika, uvjetno rečeno, fenomen ocijenila solidnom ocjenom, ističući i pozitivne i negativne aspekte dane činjenice. Nitko pritom, koliko se sjećam, nije spomenuo Gambiražu alias Adamov alias „najpoznatiju nepoznatu umjetnicu na Balkanu“, što istu nije spriječilo zaključiti da je takoreći čitav temat rezultatom kakve urote protiv njenoga pisanja, a kao kakva maligna reakcija na intervju u Jutarnjem. Na stranu, dakle, to što autorica nije spomenuta i na stranu to što je temat napravljen puno ranije od objave intervjua. Zašto ovo pišem? Upravo zbog problema egotripa poticanoga nekritičkim odobravanjem svega i svačega na društvenim mrežama. O Marini Tomić novinarka Jutarnjega lista neće pisati, jer Marinu Tomić ne lajkaju poznata književna imena, jer poezija Marine Tomić ne počiva na leksičkim adutima poput kurac, pička, kurva i tomu slično. Iako je poezija Marine Tomić, kada je feministički predznak posrijedi, jedno od najdojmljivijih pisama koje sam doživio: višerazinski hipersenzibilna, pomno njegovana i mukotrpno građena. No, kao što sam napisao, ne i mnogostruko lajkana!

Tragom navedene recepcijske relativizacije i posljedičnoga kvalitativnog regresa, uvelike proizašlih iz proizvodnje na društvenim mrežama, mirne duše navodim slučaj autora posljednjih godina također izrazito hiperproduktivnoga na mreži. Naime, spomenuti me autor zamolio da budem urednikom njegovu rukopisu čiji je već naslov odavao o kakvoj je besmislici riječ. Nakon, dakle, uvodne korekcije naslova, odlučio sam proći kroz rukopis ne bih li procijenio u kolikoj je mjeri na njemu potrebno raditi. Ono što sam uočio bilo je, blago rečeno, kaotično: dvjestotinjak pjesama bez ikakvoga smisla odijeljenih u cikluse (dobro poznat i vrlo jeftin „štos“ kojim se čitatelju nastoji podvaliti kakva suvisla strategija, organiziranost, rukopisni koncept, usprkos tome što odijeljenost tekstova u cikluse nije opravdana niti prema jednom kriteriju), dvjestotinjak pjesama posve neselektivno prebačenih s Facebooka na računalo, k tome niti malo dorađenih, ali i frapantno nepismenih (ne, nema govora o svjesnom nepoštivanju pravopisnoga kanona i gramatičkih zakonitosti, stvar je isključivo u nedostatku takoreći elementarne pismenosti). Nakon temeljitoga uvida u tekst, autoru sam, naposljetku, predložio drastično čišćenje koje je polazilo od eliminacije pedesetak posto pjesama (što će reći da bi zbirka brojila oko stotinu naslova, što je i nadalje, kvantitativno gledano, pozamašno). Osokoljen lajkovima i podrškom društveno-mrežnoga čitateljstva, autor je na to reagirao optuživši me da provodim inkviziciju (!) nad njegovom poezijom (nad onim što isti, naime, poezijom imenuje), objavivši rukopis u integralnoj verziji. Ovdje, pak, dolazimo do pitanja inertnosti kulturnih politika – naime, izvještaj je s predstavljanja te zbirke završio ni manje ni više već u Vijestima iz kulture Hrvatske televizije. Redakcija je kulture HRT-a očito procijenila da je promocija toga polupismenog rugla značajan kulturni događaj te je kao takav prenesen auditoriju. Primjer je to sličan onomu spomenutoga intervjua Sonje Adamov, odnosno medijskoga refleksa koji ne proizlazi iz estetskoga vrednovanja njihova stvaralaštva, već broja lajkova po objavi na društvenoj mreži.

Slučaj Svena Adama Ewinoga iz nekoliko je razloga donekle drugačiji od prethodnih dvaju. Prvi je činjenica da je isti, u okviru blogosfere i u okviru društvenih mreža, napisao određen broj kvalitetnih tekstova, posebice onih vezanoga stiha, a u kojima je razvidno autorovo poznavanje metrike i ritma, kao i bogat leksik koji sugerira erudiciju nimalo svojstvenu ranije navedenim primjerima. Drugi proizlazi iz ljudske znatiželje. Naime, nedugo nakon pojave Svena Adama u blogosfernim vodama (prije desetak godina) povela se rasprava o autorovu građanskom identitetu, što je dovelo do toga, naoko nevjerojatno, da se za isti počeo zanimati i medijski mainstream. Osobno svjedočim, u danome kontekstu, jednome posve neobičnom iskustvu, kada me za telefonski razgovor zamolila novinarka 24 sata (pazite!, novinarka spomenute tiskovine zainteresirala se za poeziju!), da bi iz mene potom pokušala „izvući priznanje“ pitanjem „kakav je osjećaj biti Sven Adam Ewin?“ (pitanje je, rekao bih, dirljivo netalentirano). Svenov je problem, međutim, također hiperprodukcija – autor je počesto objavljivao i po četiri-pet pjesama dnevno, istovremeno odbijajući svaku pomisao na i najbenigniju kritiku, ujedno se očito hraneći silom lajkova i pohvalnih komentara onih čitateljskih krugova koji su s knjigom raskrstili negdje u srednjoškolsko ili, eventualno, fakultetsko vrijeme. Strahujem da bih si preciznijim opisom dominantnoga dijela spomenutoga društveno-mrežnoga čitateljstva priskrbio titulu šovinista, jamačno seksista, kakvu sam već zaradio od donedavne urednice jedne iznimno vitalne specijalizirane pjesničke biblioteke, o čemu ću nešto poslije. Naime, Svenov je rad dodatno verificiran i teorijskim osvrtima nekolicine uglednih teoretičara književnosti (poput Užarevića ili Bagića), a zašto je tome tako ne želim glasno nagađati jer nemam namjeru baviti se dokazivanjem nedokazivoga, odnosno pokušajima utvrđivanja autorova građanskog identiteta koji, naposljetku, i ne bi trebao biti ključan za vrednovanje njegova stvaralaštva. Kao što nije bio ni za vrednovanje Gambiražinih pseudoaktivističkih pjesmuljaka u vremenu dok je Sonja Adamov bila pseudonim, a ne heteronim (autorica, ponesena čudom lajkova, očito nije izdržala ostati anonimnom što je, priznajem, pomalo ganutljivo).

No, ono što osobito fascinira jest potpuna lišenost samokritike dijela autora na društvenim mrežama. Svojedobno je tako posljednje navedeni vrlo burno reagirao, pokazalo se, nakon što se njegova zbirka poezije nije našla u finalnom izboru netom uspostavljene bijenalne nagrade Ivan Goran Kovačić, a što je potpisano svojevrsnom pseudoliterarnom porugom na račun laureatkinje Martine Vidaić (o krajnje neumjesnim komentarima na račun Dorte Jagić ili Asje Bakić bolje je ne govoriti). Jednako kao što je reagirao i mladi laureat Pucakove nagrade, uvodno spomenuti Bajić, o čijem sam literarnom podbačaju nedavno pisao, a što je rezultiralo autorovom samokritike lišenom porugom popraćenom i već spomenutim tobožnjim „izrugivanjem između redaka“ u povodu Ivankovčeva „paleolitskoga eseja“ na čiji se, pak, sarkastični poziv za polemikom osvrnuo i navodni „čovjek-časopis“, stanoviti, dakle, Željko Belinić, koji na svom „zidu“ objavljuje uratke autora diljem regije (slično čini i sam Bajić) i čijim se povremenim šovinističkim konstrukcijama (ponešto sam već spomenuo) rijetko tko usudi glasno suprotstaviti. Jer, da se razumijemo, pojaviti se na zidu spomenutoga Belinića znači neprijepornu životopisnu referencu koja bi autora, valjda, trebala činiti značajnijim. Broje se lajkovi, kao što je već konstatirano! A na tragu se lajkova katkad popunjavaju pojedinim urednicima dane kvote autora i to u okviru nipošto efemernih, već za suvremenu pjesničku produkciju vitalnih biblioteka. Poput, primjerice, osobito značajne Biblioteke Poezije HDP-a, koja je posljednjih nekoliko godina postavila osobito visok estetski standard, a koji je dijelom narušen zahvaljujući uredničkoj nonšalanciji donedavne urednice, k tomu dobro poznate književnice koja je, pošto-poto iščupavši nekolicinu autora s društvenih mreža, pripomogla objavljivanju nekoliko naslova u rangu edicije dobro poznate Odorčićeve udruge Kultura snova koja, pišem prema sjećanju, tu i tamo izvuče solidna sredstva od Ministarstva kulture, unatoč promicanju nižerazrednosti i amaterizma bez premca. O jednom sam naslovu Biblioteke, kojoj je tako nanesena ozbiljna šteta, nedavno napisao, u kontekstu iste, posve dobronamjeran osvrt, što je pak rezultiralo uredničinim ispadima, pa i klevetama na moj račun čemu se, ne prvi put, pridružio pokretač i voditelj portala Radio Gornji Grad, isti onaj koji se, tek zbog jednoga neslaganja s mojom malenkošću, opredijelio za govor mržnje u vidu urbanoga rasizma („marš natrag u blato iz kojega si izgmizao!“); u povodu potonjega nisam nabasao na kakvu kolegijalnu osudu jedne nedvosmisleno degutantne konstrukcije čovjeka kojemu nije bilo strano pritom se izrugivati mojemu imenu i prezimenu.

Naprotiv! Ako se išta dogodilo, izuzmemo li „tihu“ podršku pojedinih kolegica i kolega putem inboxa, bile su to sugestije vezane uz tobože zabrinjavajući ton kritike zbirke zbog čega je uslijedila uredničina serija uvreda i kleveta (čemu se pridružila glavna i odgovorna osoba Kvirinovih poetskih susreta u Sisku i to suludom tvrdnjom da je, pišem prema sjećanju, moja namjera urednicu izgurati s uredničke pozicije, a zatim zauzeti njezino mjesto). Drugim riječima, što je, priznajem, fascinantno, tek su rijetki uvidjeli brojne frapantne slabosti zbirke kojoj, kao takvoj, nije smjelo biti mjesta u možda najznačajnijoj poslijeratnoj specijaliziranoj biblioteci poezije u nas (obilježenoj sjajnim naslovima koje potpisuju Vidaić, Mihaljević, Milaković, Brlek i drugi). Društvena mreža očito uljuljkuje, češće obeshrabruje negoli ohrabruje, zatomljujući nerijetko prijeko potreban kritički odmak, osobito polemiku (jasnu, temeljitu i argumentiranu) koja je u posljednjim desetljećima devetnaestoga i tijekom dvadesetoga stoljeća bila jednim od temelja književnoga stvaralaštva u kontekstu naše književnosti.

Sve rečeno, međutim, ne umanjuje značaj (ili možebitni značaj) ranije navedenih pozitivnih značajki pjesničke proizvodnje na društvenim mrežama. Spomenuta je proizvodnja, što god tko od nas mislio, neprijepornom činjenicom koju bi bilo suludo demantirati. No, upravo ta činjenica nalaže potrebu za kritikom bez uvijanja, refleksom bez fige u džepu, onim, dakle, komentarom koji nije rezultat uzročno-posljedične linije međusobnoga uvažavanja pod svaku cijenu, već nastojanja razmjerno objektivnoga vrednovanja stvaralaštva koje nam je, posljednjih godina, podarilo niz izvrsnih naslova, ali i nikada gušću šumu prosjeka koju, pak, iz navedenih razloga uzdižemo na razinu onoga što doista jest bravurozno. Time, čak i kao svojevrstan književni kolektiv, činimo štetu književnosti samoj. Posebice stoga što u nas (iznimke potvrđuju pravilo) pisanje književne kritike nije profesija, a što mi se, s obzirom na navedeno, čini bitnijim nego ikada.

Ovaj esej, dakle, svjesno sadrži pojedine „tračerske“ elemente (stoga što je potrebno ilustrirati „stanje na terenu“). Ovaj esej, za njegova  autora, znači i rizik gubitka dobrih odnosa s pojedinim kolegicama i kolegama autorima. No, taj je rizik preuzet onoga trenutka kada su napisane prve, uvjetno rečeno, negativne kritike. Kada je, dakle, učinjen prvi odmak od društveno-mrežnoga „bravo!“ i „čestitam!“, usprkos tome što je bogato blogosferno i društveno-mrežno iskustvo postojano. Naime, odmak je potreban. A težnja objektivnom vrednovanju književne, osobito pjesničke proizvodnje nije i ne treba biti ad hominem, iako se „žrtvama negativne kritike“ takvim ono gotovo redovito čini. Otud, jednako tako, društveno-mrežna ocjena kolege Zrinka Šimunića o čijoj sam neuspjeloj zbirci Snovi i snohvatice također pisao, bilježim prema sjećanju, o neprimjerenom tonu osvrta. S druge strane, ni riječi o literarnom fijasku koji kolega potpisuje, rukopisu jednako besmisleno podijeljenom u cikluse (prema već spomenutom principu), koji k tome obiluje gotovo patološkom objekcijom žene, nerijetko neprikrivenim mizoginim konstruktima kakvi ne zaslužuju samo estetsku, već i etičku osudu. Rekao bih da je vrijeme u kojemu živimo (i pišemo!) vrijeme dramatično srozanih kriterija te da je odgovorno ponašanje reagirati kako samokritično (u tekstu sam o Bajiću tako bez imalo suzdržavanja zaključio kako je moj prvijenac bio još slabiji) tako i kritično u odnosu na one trenutke koji počesto, a bez ikakve estetske osnove, bivaju bezrezervno hvaljeni. Ne utvaram kako će ovaj esej potaknuti promjenu trenda, no ipak se nadam, za početak, barem pojedinačnom „buđenju“. Niti su najnoviji glasovi hrvatskoga pjesništva (čiji rad iznimno cijenim i pratim) otkrili metaforu, kao što sam negdje nedavno pročitao, niti naša književnost, na godišnjoj razini, biva bogatija za nekoliko desetaka briljantnih pjesničkih naslova. Niti je rješenje, naposljetku, šutke odobravati polupismenost, šarlatanstvo, nepoštivanje radne etike i odnos medija prema stvaralaštvu utemeljen, da se ne ponavljam, na kriterijima koji nemaju dodirnih točaka s kvalitetom. Toga bismo svi morali postati svjesni. Pa i, ako hoćete, doajeni koji su si, očito pod utjecajem društvenih mreža, također počeli utvarati da je sve što napišu u domeni remek-djela. I da su lajk i emotikon neprijeporno snažniji argumenti od analitičkoga pristupa tekstu. Jer takvu recepcijsku trivijalnost katkad je teško detektirati i na učeničkim literarnim natječajima. Stoga je bitno jasno recepcijski gradirati novonastale pjesme i rukopisne cjeline sukladno kvalitativnom ključu. Tim više što je tradicionalna časopisna praksa utemeljena na uredničkoj strogoći do danas, pošteno govoreći, dijelom napuštena, a što bi opet otvorilo pitanje objavljivanja nerijetko ispodprosječnih sadržaja u časopisima za književnost, njihovu brojnost, kao i dvojbenost njihove relevantnosti s obzirom na prve dvije nedoumice. To, ipak, ostavljam za kakvu drugu prigodu.

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

_____

Ur. napomena:

S obzirom na stanovite reakcije i blage “prijetnje”, a sve izazvano nekim kritičkim napisima na stranicama e-“Stava”, te moguće razumljivom osjetljivošću pojedinih autora, što nije ništa nova pod kapom nebeskom (pa ni onom književnom), podsjećamo i upozoravamo na kolofon/impresum e-časopisa “Stav”:
Osobito naglašavamo sljedeće što ondje piše:
“Kritičke (pr)ocjene objavljene na ovim stranicama, dakako, nisu niti moraju biti stavovi uredništva i urednika. Isključivo autori napisa odgovaraju za podatke objavljene u njima.”
Svatko dobronamjeran može i smije pristojno reagirati, naravno, te će takve reakcije, bude li ih, biti objavljene u cijelosti, bez ikakvih uredničkih intervencija.
Hvala na razumijevanju.
B. D. Biletić

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.