Franjo Nagulov: OSTAT ĆE MAČKE TE PONEKA ŠLJIVA / Davor Ivankovac

 

OSTAT ĆE MAČKE TE PONEKA ŠLJIVA

DAVOR IVANKOVAC: DOBA BRŠLJANA, HDP, Zagreb, 2018., 80 str.

 

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) objavio je treću zbirku pjesama. Vijest? Neosporno. Jer nakon knjiga Rezanje magle (2012.) te Freud na Facebooku (2013.) ovdašnji su ljubitelji suvremenoga pjesništva željno iščekivali autorovo novo ukoričenje, koje neosporno os-vaja već na prvo čitanje. Pritom valja istaknuti kako autoru jamačno nije bilo jedno-stavno. Razlog tomu jest izraženi čitateljski obzor očekivanja, koji se logično nametnuo nakon bravuroznoga drugog naslova ovoga pjesnika, koji je zaradio mahom zaslužene panegirike. Očekivanja, srećom, nisu iznevjerena. Naprotiv! Ovaj će uvid, nadam se, ići u prilog razmatranju svježe ukoričenoga rukopisa iznimnih estetskih dostignuća.

Rukopis je koncepcijski razmjerno jednostavnoga ustroja te se sastoji od ukupno pet ci-klusa naznačenih rimskim brojkama, a uz tekst Mahovina koncepcijski odijeljen kao i os-tali ciklusi kojim je cjelina zatvorena. Svaki se ciklus sastoji od točno jedanaest pjesama te rukopis broji ukupno pedeset i šest pjesama unutar kojih su oscilacije na kvali-tativnom planu vrlo rijetke, gotovo zanemarive. Pjesme su, kako ističe urednik zbirke Kruno Lokotar, različite strofičke organizacije, a stih je slobodan. Lokotar pritom do-daje: Često pjesme teže ili govore o antiklimaksu, a nerijetko je prisutan i melankoličan ton ili se pjesma poentira širim pogledom na cjelinu: s povodnog motiva Ivankovac diže pogled prema globalu, svemiru, novim tehnologijama.

Prva je cjelina otvorena tekstom naslovljenim Sjeveroistočni (takav je, naime, bio i radni naslov rukopisa, što je u konačnici sretno izbjegnuto), stilski obilježenim nizanjem po-jednostavljenih pjesničkih slika te (ne)očekivano ogoljene sintakse: Bio sam sjever, mje-sečina, ništa: / tupa bol u tupom kutu sreće. Tekstom Obećana zemlja razmatrano je prostorno određenje identiteta uz estetski hvalevrijednu završnicu: U prostoru: kuće i praznina, kuće i praznina. / Na jednoj kapiji pisalo je MED / i odmah smo znali: ova je zemlja / obećana drugima. Tekst Pet minuta prije zime nesumnjivo spada u red ru-kopisno najuspjelijih, a uz lucidno naznačenu identitetsko-egzistencijalnu relativizaciju: Izađem u šetnju i zateknem se na groblju. / Otkud ja ovdje, iznenadim se pitanjem. / Otkud ti ovdje, iznenadi ja mene. U tekstu Film svjedočimo intrigantnom nizanju slika ostvarenom svojevrsnim silogizmom audiovizualnih senzacija: Svježe okrečeni zidovi ne reflektiraju / ništa konkretno: bjelina može značiti bilo šta, / praznina punjena po potrebi: / snijeg, snijeg otopljen u maglu, magla u mlijeko, / mlijeko bijelo kao kada u koju ga izlijevaju / da bi u njega sredovječna mađarska barunica / zaronila velike dojke / bijele i tople. Naglašeni naturalistički tonovi, znatno prisutni u prethodnoj zbirci, u tekstu Krhotine dosežu razinu ekstatičnoga negativa svojstvenoga, intermedijalno ću dometnuti, „sporoumirućim“ kadrovima filmskih klasika Béle Tarra: Rominja preura-njena jesen u europskim nizinama, / a ja pod stablom plave šljive / ukapam mrtvo-rođeno mače. // Posađena u pogrešnu zemlju / u sjeni jabuke i bagrema zabodena kao krivnja, / nikad nije rodila više od desetak plodova / koje bi prije zrelosti / dokrajčili crvi.

Kretanje kao subjektov perlokucijski zahvat nad sobom samim razvidan je u iznimnom tekstu naslovljenom Štrajk iz kojega ističem: Svaka je šetnja sada maštanje o šetnji, / očajnički bršljan penje se duž kičme / i hvata u kosu iza uha; / u nekoj bliskoj a ne-poznatoj ulici / misao je tonula u šapat. Tekst Aritmija, predvečer, magla narativna je prezentacija naglašeno ponižavajuće atmosfere provincije kojom je razvidno anksiozni subjekt uvelike određen: Naglo sam se vratio k sebi, sobi, / stolu i krevetu, / nečije ci-pele kao glava u jastuk padaju u zaborav. / Tako sam kupio još jednu noć, ovdje, nedaleko grada, / pri samom kraju kontrolirane panike, / uzeo posljednju tabletu, / udahnuo. Tekstom naslovljenim Nerođeni, koji posebno razmatra prostorno-vremensku inverziju uvjetovanu društveno ovjerenom trajnošću poraća, čemu odolijevaju mačke kao (iako udomaćena) i dalje spoznajno zagonetna stvorenja, prvi je ciklus zaključen.

Drugi ciklus otvara strofično ustrojen tekst Proljetno čišćenje gdje čitamo subjektovu statiku kao neželjenu nuspojavu dinamizacije općega. Lijevi ekstremist svojevrstan je prikaz subjektove intimizirane radne svakodnevice kao, naslovnom sugestijom pod-vučeno, radikalnoga odstupanja od ustaljene kulture nerada, koja uvelike krasi ovdašnji poslijetranzicijski bezdan: Crjepovi i cigle, krhotine nezavršenih ratova / izranjaju s prevrtanjem alatke / i opet nestaju u krtičnjacima punim nemira od gline. / Iskapaju ih i ugrađuju u armirane bedeme / neslomljivih svinjaca i pušnica, / garaža i obiteljskih kuća, / sigurni u sve, kao da klorofil ne postoji. Na taj se tekst nastavlja nešto slabija pje-sma Betonske oči. U tekstu Nekoliko godina mira uočljiva je vrlo suptilna intertek-stualna gesta utisnuta u niz mikroslika na tragu stvaralačkih vrhunaca, primjerice, Go-rana Rema (pri čemu prvenstveno mislim na Removu zbirku Film iz 2005.): Uvijek je to neki zvuk, monotonija teretnog vlaka i panika / lokomotive, uvijek je to odjek s crk-venog tornja, / taj nagli podivljali lavež koji prene baku, mobitel Andreju. / Moloko i Portugal. The Man u ćoškovima, / među dovratcima, / pletu zamke novim uspome-nama. Svakako vrijedi istaknuti antologijsku završnicu teksta Trag Neila Armstronga, naime: U krajoliku obasjanom isušenim morima, / krijem se u sjeni čovječjega otiska. U tekstu Invazija promišljeno je ljekovito svojstvo medijski uvjetovane stvarnosti koja prestaje biti tek alternativnom te postaje dominantnom, a zamjerka ide tek u odnosu na ne posve logično posezanje za zagradom u trećoj strofi. Podzemni oblaci tekst je iz-raženije narativnosti te mjestimice kvalitativno iznimnih gomilanja mahom depresivnih slika. Završnicu teksta pritom možemo čitati i kao nenametljivu društvenu kritiku na što se, u konačnici, izvrsno nadovezuje Smrt na kraju lanca, kojim je propuštena prilika za-ključiti ciklus.

 

DAVOR IVANKOVAC (gku-bcu.hr)

 

Treću cjelinu otvara tekst deskriptivne prirode naslovljen Viroza, ujedno i jedan od naj-uspjelijih, uz estetski osobito upečatljivu završnicu: Ljušti se vlažna plijesan, kreč, pada na kapke, / na mobitel i rasklopljeni laptop, / pada na sumrak / i san u mačjem uhu. Tekst Polarna svjetlost ističe semantičku istovrijednost prostorno izolirane svjetlosti i straha/tjeskobe, a uz mjestimične naznake tendencioznosti vidljive osobito u sintag-matski problematičnoj predzavršnoj strofi: Utovljena elektromagnetskim tjeskobama / ona je klaustrofobična i usamljena kao / fizičko tijelo u onostranosti. Stvarnosni pa-ralelizmi, čije se prvenstveno semantičke niti hipotetski sijeku jednom i negdje u vječ-nosti, domišljato su prikazani u strofično ustrojenom tekstu Lozinka, pri čemu također podvlačim dobru završnicu: Biti drvo u bolničkom dvorištu. / U hladovini kojeg poželim oboljeti i / provoditi duga provincijska popodneva na klupi. / Bez boli, bez straha, zauvijek. / Rub grada je rub života a / sunce sjaji kao na nekoj / drugoj planeti. Po-navljano možda u meditativnom tekstu Kucanje zidnog sata stilski je pojačivač propit-kujućeg iskaza u odnosu na, naglašenom smrtnošću, gnoseološki obezvrijeđen subjekt. Stilski je lucidno supostavljanje afirmacije i negacije u tekstu Ponornica, na tragu stva-ralački zrele, „plaćeničke“ faze frontmena te čestoga tekstopisca kultnoga vinkovačkog rock-sastava Majke, Gorana Bareta: možda sam sudjelovao, možda nisam, / dodao ka-men na guštera, prešutio. / Bila je uglavnom noć, ponekad i dan, / znali smo i nismo, iza spuštenih roleta / svijet se naprosto događao. U strofičnom tekstu Reflektor čitamo učinkovit eshatološki negativ. U Fatamorgani, pak, semantičko zadiranje u mogućnosti lociranja lišen metaprostor onkraj dviju esencijalnih varijanti sadašnjosti – one fak-tografski neupitne te one kontaminirane interpretacijom te utoliko možebitno revi-dirane – jezično je virtuozno zaključen: Koliko je biljaka na koje nikada ne pomislim. / Uskličnici na kraju mlakih misli metastaziraju / u limfnim čvorovima anđela! Ekspli-citnijega je društvenog angažmana tekst Bolovanje koji, usprkos pomalo nespretnoj uvodnoj usporedbi (Ulazim u supermarket kao sjekira u svježi panj.), obiluje izvedbeno jakim slikama zahvaljujući čemu isti odolijeva opasnosti demagogije, parolaštva i pam-fletizma – ekspresivni je plan pritom osnažen domišljato primijenjenom anaforom: Bi-tumen, čujem, bitumen, kakva riječ. / Bitumen, težina u želucu, ispovraćano / klupko, glad uskladištena u kutiji za cipele. Posljednji je tekst ciklusa Crno-crno te nam je isti dopušteno čitati kao medijski refleks širega civilizacijskog regresa: Izolirano potkrovlje, centralno grijanje i priključak / na kanalizaciju. Sve crno. Veliki svjetski događaji / ulaze kroz televiziju i poput olujnog vjetra u dimnjaku / kovitlaju pepeo među stjenkama lu-banje.

Četvrta je cjelina otvorena tekstom Vježbanje agonije izvedbeno učinkovitoga sintag-matskoga gomilanja u drugoj strofi. U tekstu Karirana primjetno je pribrano koketiranje s prostorno-vremenskom relativnošću, a uz narativniju prirodu estetski iznimne prve strofe pojačane, uz ostalo, nenametljivim posezanjem za opkoračenjem: Topli vjetar u siječnju puše iz budućnosti. / I soba je nenadano baršunasti nagovještaj čelika. / Tale ga u tvornicama zakona i povijesti iz čijih / nazubljenih dimnjaka isparava paravan / za li-beralnu pelud. Progres u večernjem pogrebu, / izdužene sjene padaju u nemilost, pa-daju u prezent, / sutonska vatra i tjeskoba. / Razlika je neznatna, / tek u pokretu gla-vom kad ulazi u vidokrug, / otresa pepeo i prelazi rukom preko ožiljka na vrata. Tekst Manifest inteligentno je prikrivena parodija medijski prenapuhanih lažnih revolucio-nara, osobito kategorije tzv. salonske ljevice. U tekstu Stečaj, osobito u trećoj kitici, na stilskom planu nalazimo utjecaj novijih pjesama Slavka Jendrička što, zbog višegodišnje suradnje dvojice autora, nimalo ne čudi: Larva uznemirujuće spoznaje, / luksuz prispio elektroničkom poštom / kao politički korektan virtualni genocid. Prikrivenu kritiku društvene hipokrizije moguće je razabrati u nedvojbeno antologijskom tekstu Život mi-riše na kavu iz kojega izdvajam najbolje, moja je ocjena, angažirane retke suvremenoga hrvatskog pjesništva posljednjih godina: Mlaki ljevičari izopćuju sve konzistentnije / od vlastite duše i poezije, tonu, / nemaju ništa protiv sebe ili mene, ali ja sam / s krajnjeg istoka iza kojeg stoji istok. Na tom je tragu također izvrsno ostvarenje naslovljeno Kla-sna, čiji defetistički sadržajno-semantički (nipošto stilski!) futurizam završnice posebno vrijedi istaknuti: Na radiju u hladovini trešnje: / ionski motori jašu repove kometa, / ro-boti nam kopaju / grobove u svemiru. U istom kontekstu možemo sagledati tekst Tvor-nica, mjestimičnih estetski izvanserijskih jezičnih vratolomija. Ideja bijega u prostor-vrijeme nenapuštenih idealizama promišljeno je ostvarena u strukturno tek nešto manje spretnom tekstu Pjesma semafor. Njezina je potpuna izvedbena izvrsnost onemogućena gustim nanosom genitivnih konstrukcija. Na tragu je angažiranoga pisma antologijskoga potencijala i mjestimičnih kvalitativno senzacionalnih domašaja Razglednica, pjesma kojom je četvrti ciklus zaključen; ističem: U podrumu životinje poplava i granje. / U pla-vim kravljim očima, u plavetnilu svinje, / živi malo, emotivno biće: / crvena prašina ciglane, sva u ambroziji, / samo se slegne u venama, / kao krv otječe u rijeku, / rijeka stoji, jezero smrdi: / počasti za postrijeljane zločince, / njihove su odore gutale svjet-lost, / crne jame lokalne histerije / i na ulasku u panonske gradove / što i zimi vonjaju na govna i pofurene pileće kože, / stoji latinično: / zabranjen pristup nestručnima, / zabranjuje se nepismenima, / nezaposlenima ulaz zabranjen.

Pjesmom Ljetni hologrami, a uz posvetničku napomenu Andreja i ja sjedimo u voćnjaku, započinje peti ciklus. Tekst je kudikamo razvidnije intimizacije, ali i dosjetljive virtua-lizacije dvojine: Podupiremo oblake kvrgavim kolcem / sjekiru zmijom, sebe nama. / Sve naše životinje su tu, / i užarena kugla nad krajolikom. / Spušta se godina. Tekst Signali domišljat je prikaz masmedijske pomame. Pjesma sjena, pak, promišlja tekst kao kompostnu materiju iz koje se rađa informacija kao dinamičan ekvivalent života. Eg-zistencijalistički uvjetovano hipotetsko manipuliranje omjerom prostora i vremena, či-me je produljen vijek subjektove intelektualne esencije, nalazim u tekstu Pjesma kopriva. Tekst Perspektiva pismo je s natruhama nadrealističkih slika kakve, primjerice, nalazimo u poeziji Monike Herceg. I ovdje je završnica vrlo uspjela: Šiljci okrenuti prema dolje, / u zagrljaju hobotnice, / crvena isprana tabla: / zabranjen pristup. Razmatranje sadržajne praznine vremena, u kojem se ne živi povijest već se živi od povijesti, semantičkom je osnovicom teksta Godišnji odmor. Tekstom Namreškana geometrija podvučeni su tran-spozicija te kontinuirana dislociranost subjekta kao prvotni uzroci njegove identitetske dezintegracije. Iz ciklusa izdvajam tekst naslovljen Sedimenti, koji otvara jedno od fun-damentalnih pitanja ljudskoga roda – što ostaje nakon smrti? – uz neupitan estetski vrhunac u prvoj strofi: Raslojen u arheološkim iskopavanjima sebe, / čekao sam nekoga i nešto / što je uporno odbijalo doći, / a mladi golub samo se stropoštao s krova, / dvaput udahnuo i uginuo. Naposljetku, kao pjesma-cjelina, tu je rukopisno zaključna Mahovina iz koje iščitavamo subjektovo konačno pribjegavanje prošlosti, akutno tera-peutskoga učinka.

Iz navedenih je primjera, siguran sam, jasno kako Doba bršljana potvrđuje Ivankovčev stvaralački kontinuitet. Nakon zbirke Freud na Facebooku, autor je bio suočen s iza-zovom obrane standarda koje si je sam postavio. I u tome je, siguran sam, uspio. Mogao bih navesti tekstove kao što su Svitanje, Potrošačko društvo ili Neporecivi utorak ističući, u odnosu na rukopisni kontekst, njihove slabosti. No, nisam siguran bi li svatko tko će pročitati ovaj prikaz upravo istaknuti kontekst uzeo u obzir. Naime, i ti bi tek-stovi, unutar drugih/drukčijih rukopisnih cjelina, mogli djelovati kao estetski ne-dvojbene uspješnice. Osim toga, griješio bih dušu kada zaključno ne bih podvukao to kako je Ivankovčevo novo ukoričenje, s nizom tekstova antologijskoga predznaka, ne-sumnjivo dojmljiv trenutak domaćega pjesništva, knjiga o kojoj će narednih mjeseci (na-dam se i dulje) još biti govora. S razlogom! Ovakve se zbirke, jednostavno rečeno, ne događaju često. One nas, ne želeći biti patetičan, ipak iznova uvlače u euforično iskustvo višestrukih, takoreći opsesivnih čitanja pjesničkih rukopisa. Moja je osobna prognoza kako će Doba bršljana recepcijski zaživjeti kao malo koji domaći pjesnički na-slov u tekućoj godini, bez obzira na to hoće li ga medijski mainstream znati ili htjeti prepoznati. U mjeri u kojoj je to već učinila spomenuta Monika Herceg. Stoga ljubi-teljima poezije ovu knjigu preporučujem bez imalo zadrške iako kritike ne volim zaklju-čivati eksplicitnim pozivom na čitanje. No, manje od toga, poslije druženja s ovom knji-gom, naprosto nije moguće.

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter