Franjo Nagulov: S(T)IMULACIJE / Slavko Jendričko

FRANJO NAGULOV (drava.info)

 

S(T)IMULACIJE

 

SLAVKO JENDRIČKO: SIMULACIJE, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2018., 207 str.

 

Nova Jendričkova zbirka, naslovljena „Simulacije“, potvrda je stvaralaštva iznimnoga intenziteta, o čemu osobito svjedočimo tijekom posljednjega desetljeća, poglavito od 2010., kada je u izdanju „Meandra“ objelodanjena opsegom zamašna zbirka „Pacifička kiša nad Kupom“.

Zbirka je podijeljena na sedam ciklusa te broji ukupno stotinu dvadeset i dva teksta, što zahtijeva osobitu čitateljsku izdržljivost. Za razliku od opsegom kraćih (te ponešto uspjelijih) rukopisa posljednjih godina (poput iznimnih knjiga „Magijsko zatvaranje krugova“ ili „Crtači jelena“), „Simulacije“ ne ćemo tretirati knjigom osobito izražene konceptualne prirode. Štoviše, niti naslovljene cikluse ne treba uzeti u obzir kao jasno koncepcijsko rješenje unutar kojega bi se, na pojedinim planovima (tematsko-motivskom, idejnom ili sadržajno-semantičkom), jasno mogao razaznati kakav zajednički predznak uvrštenih tekstova. To, dakako, ne govori o nedostatcima rukopisa već, prije svega, o refleksu autorskoga društveno-mrežnoga aktivizma, o čemu je pisano u nekim ranijim prikazima Jendričkovih zbirka (u sisačkom časopisu „Riječi“, „Republici“ i sl.).

Prvi ciklus, „Prazni ringišpil“, broji osamnaest pjesama, a započinje tekstom „Pametno srce“, koji čitam prikazom subjektova (pokušaja) uspostave emocionalne kontrole za kojom nedvojbeno žudi. U tekstu je „Serije“, pak, demistificirano superjunaštvo, čiji entiteti predstavljaju suprotstavljanje strahu i/ili njegovo potpuno prihvaćanje: Ne znaju ljudi što je Batman / što je sprovod straha od šišmiša. Tekst s naglaskom na zavodljivoj ljepoti prethodnoga svakako jest „Lijepa žena“, dok „Nestanak središta moći“, oksimoronski rečeno, valja čitati suzdržanom odom smrtnosti, čiju izvrsnu završnicu ističem: Dugo na peći / uzaludno su kuhani / teleći jezici // Poslije svega / ne moramo / ni večerati. „Intimnu tamnicu“ spominjem zbog osobito uvjerljivoga opisa boli, a u „Ugodnoj samoći“ naslovno stanje subjekta, lišeno ikakvih negativnih konotacija, čitam kao samosvjestan odabir: Napustio sam sebe / Socijalnu životinju // Kao ranjena ptičurina / Zavukao sam se ispod klupe. Posljednja pjesma ciklusa, „Otac sam“, autorski je odgovor na traženu samoću – njezino je nalazište, naime, u offlineu, iz čega je, nešto slobodnijom interpretacijom, možda moguće prepoznati božanski značaj pripadajuće joj čistoće.

Drugi ciklus (čini ga petnaest tekstova), „Karikatura vulkana“, započinje pjesmom „Testno spavanje“, kojom se pokušava odgovoriti na pitanje: kako prespavati provinciju?, a uzimam ga u obzir kao komentar društvenoga fenomena spavanja u lijesu, novije, naime, turističke atrakcije pojedinih azijskih zemalja, o čemu se i u nas medijski naveliko razglabalo: Zbog toga trenutno živim / pokraj autoceste // nekoliko noći spavam / restno u lijesu. Kritiku „palanaštva“ prepoznajem u „Instant mržnji“, dok uradak „Tajanstvena spisateljica“ nudi vitalističke slike svojevrsne oprostorene prošlosti kao zaloga očuvanja čistoće duha. „Uzaludno klaunovsko rascvjetavanje“ reflektira suicidalnost, čime se prvoplanski podcrtava posljedična redukcija čovječnosti: Ovako nitko nije ni zapazio / posljednji put / dignuti palac poziva u pomoć / prije nestanka u rijeci. U tekstu „Treće oko“ semantički je naglasak na subjektovoj vjerskoj krizi, a „Laboratorij“, posljednji u ciklusu, gotovo je kubrickovska oda pretpostavljenoj superiornoj inteligenciji kojoj, nimalo inteligentno doduše, valja dokinuti postojeći civilizacijski slijed – resetirajući tako ljudski rod.

Ciklus „Note crtane suzom“ sadrži šesnaest pjesama, a otvara ga tekst „Neslućeni ritual“ – svojevrsna kritika obrednoga karaktera kolektivno-teozofskih nastojanja, ujedno ismijavanje ideje instinktivnoga djelovanja. Dojmljiv estetski učinak nedorečenih slika sekundarnoga erotizma naći ćemo u tekstu „Blokada“; naime: Zaustavljaš se / počinjem da šutim // poimajući da sam večeras // mlaki / kukac // Premda vidim / snove // ispunjeni su / eksplozivom // a nikako ne mogu // svom silinom / uletjeti u tebe. Intermedijalna osjetljivost očituje se izvrsnim montažnim postupkom u tekstu „Kruženje scene“ (što ga je čitati, opušteno rečeno, kao estetski bravurozan eisensteinovski drugopis): I svog psa sam pokvario / sanja san o meni // skakućemo u kavezu / nesvjesni nedostataka / ponavljanja kratkotrajnog sljepila // Potom ja njega sanjam / scena ne prestaje kružiti. Pojam sloboda, uz pojam san, snažno je naglašen u pjesmi „Nedohvatljivi ključevi“, a tekst „Izgubljena kuća“ ističem kao jedan od emotivno jakih s naglaskom na cjeloživotnom osjećaju magije djetinjstva. Ideja o uzaludnosti bježanja, odnosno nemogućnosti bijega, okosnicom je uratka „Spasonosni izlasci“, gdje čitamo: Povučen na svoje imanje / Na brdašcu ponad Kupe / Sklanjam se u vlastitu sjenu.

Četvrti ciklus, „Lokot čuda“, čini dvadeset i jedan tekst, a započinje pjesmom „Neoprostivi grijeh“, koja je ogledni primjerak društveno angažiranoga pjesništva novijega Jendričkova stvaralaštva, te koji, opasnostima usprkos, uspješno odolijeva stilskom pamfletizmu i parolaštvu: sve su tuđine kozmopolitske / vraćaju nam poput bumeranga // sva lica koja su otputovala / s grafitima na vagonima // Imaš imam lokot čuda / sve su nam kraći razgovori. Navedena pjesma problematizira fenomen pojačane osamljenosti suvremene jedinke pri čemu, naoko paradoksalno, samoću valja detektirati kao trend, gotovo pa modni dodatak. „Dementna ljepotica“ relativizira ljepotu, dok u osobito osjetljivom tekstu, naslovljenom „Majka“, rijeku simbolično poimamo rađateljicom života univerzalne kategoričnosti i medijem koji snažno podržava dijakroniju te je svojevrsnim mrjestilištem i skladištem sjećanja: Rijeka nije puka / zavodnica očiju // ona pamti u sebi / svu začetu djecu // svako radosno / kupanje / u svojoj vodi. U tekstu „Crni žar“ subjekt se miri s vlastitom smrtnošću. Njegova se identitetna nesigurnost osobito snažno detektira u tekstu „Podvojena ličnost“ u kojemu je snažno antropomorfiziran Transcendent. „Pečat sna“, posljednji u ciklusu, san prikazuje kao medij spojiv sa željenom drugošću, ujedno i kao drugost sámu: U oskudnom trenutku / ti si mi bliska ovjerena // pečatom sna koji se naziva / s mnogo imena naizmjenično / izmijenjenih ožiljaka.

 

SLAVKO JENDRIČKO (quirinusportal.com)

 

„Melodije lomljave“ idući je, peti i najopsežniji (dvadeset i tri pjesme), ciklus koji otvara tekst „Remek djelo“, naglašavajući subjektovu mazohističku prirodu. „Žrtvovani ritam“ držim imperativnim zazivanjem snova, a „Noćna zgrada“, recimo tako, sadrži intertekstualno-intermedijalnu gestu; naime, „divjakovsko-bregovićevsko-bebekovski“ stih Ne naginji se kroz prozor u ovome kontekstu otvara prostor dosjetljivoj ironiji, odakle pak slijedi donekle duhovit nastavak smiješ se zaustaviti. Intertekstualna je korelacija nazočna i u pjesmi Pobratimstvo lica. Tekst „Oduvijek gol“ može se čitati kao hommage očuvanoj esenciji nevinosti. Subjektova se jaka samosvijest očituje odupiranjem konvencionalno potkapacitiranim snoviđenjima u pjesmi „Državni blagdan“. Pjesma „Sigurne kuće“ jedna je od jačih u ovome rukopisu, osobito snažnim uvodnim distisima: Sami smo to znamo / uspinjemo se da bi pali // ne kao oblak na planinu / ne kao sunce u rijeku // ne gledam kroz prozor / ne dvoumim vani kiši // Svako malo dolaze krici / koji se uspinju kao užas. „Kronično bolestan“ transponira subjektovo fizičko propadanje u jezik/pismo, dok je „Nagon pisanja“ programatski. Jednostavnom tipizacijom smrti ciklus zatvaraju „Snovi sportaši“: pravimo se kao da nas se to ne tiče // netko se vjerojatno ubio / sletjevši s ceste // netko se zalutavši u rijeku utopio // neki navečer zaspu / i ujutro se ne probude // Postoje samo tragične / i lijepe smrti.

Šesti i najkraći ciklus, „Zubi osloboditelji“, sadrži trinaest tekstova. Ovdje izdvajam pjesmu „Čekajući oslobođenje“, gdje je Grad poistovjećen sa subjektom – Grad-subjekt, dakle, neimenovani muškorodni Sisak rezigniranim glasom ustvrđuje provincijsku samoporobljenost: Gradovi poput mene / Muškog roda / Ukočeni od straha // Vjeruju tvom odsutnom glasu / Kao napušteno saće svom medu. Subjektovo klizanje u ništa, očitovano simptomima psihofizičke degradacije, donosi „Nestajanje“; naime: sve izvorne bolesti koje / i ovog proljeća listaju // ispod dugih luđačkih košulja // dok se moji hropci / umjesto riječi urušavaju / u neko buduće stoljeće // ni ne primjećujući kako nestajem. „Inscenirana romantična noć“ donosi literarnu depatetizaciju erosa, a „Umjetnost“ je opet jedna od pjesnikovih programatskih. U posljednjemu tekstu ciklusa, „Granice“, učinak začudnosti ostvaren je logički problematičnim sudom kojim ima biti utvrđena relacija (stareći) subjekt – povijest; čitamo: Stare oči ljudima / i povijest nije / moguće vidjeti // samo nam preostaju / nepouzdani osjećaji.

Sedmi i završni ciklus, naslovljen „Rasplet“, sadrži šesnaest pjesama. Među uspjelijim tekstovima izdvajam „Bumerang“, kojim se preispituje odnos slobode i egzistencijalne dvojine: Njih dvoje ponad rijeke / na osunčanim stepenicama / ljubeći se hrane se iz vlastitih usta // sretni stvaraju volju da nastave negirati / svaku frazu neslobodnu unutar sebe. „Alat za obradu tame“  promišlja jezik kao pomoćno sredstvo pri analitičko-terapijskom raslojavanju ličnosti. Osim što knjizi daju naslov, „Simulacije“ ističem stoga što su neuobičajeno naglašenoga ritma te jasne stilističke minimalizacije kojom se nekako diskretno nagoviješta konac zbirke. „Tamni vlak“ na sadržajno-semantičkom planu donosi svojevrsno putovanje u sunovrat, prožeto suicidalnim slutnjama naglašeno anksioznoga subjekta: Motrim sumrak surovo osvaja dan / Hodam pedesetak metara uz kotače // Duga kompozicija odvozi tamni tovar / Kapljice krvi u njemu također su crne // Pokrenuvši nagonski zvonce za uzbunu / Biološki sat me upozorava moraš stati. Završnica, pak, nudi osporavanje napisanoga posežući za činjenicom „društvena slabočitateljskog“ konteksta („Oči u oči s političarom“), a posljednja pjesma zbirke, „Savršenost drame“, krupnokadrovski ističe migraciju autora-subjekta iz egzistencijalnoga negativa konvencionalnoga prostor-vremena u vremenski odolijevajući metaprostor kontroliranih uvjeta književnoga protusvijeta: iskočio sam iz svake rame / razapeo se poput kontinenta // savršenost drame je moj dom / samo u njemu znam baš sve o tebi.

Najkraće: „Simulacije“ iznova potvrđuju Jendričkove osobite literarne mogućnosti te njegovu, takoreći, teško pojmljivu stvaralačku žestinu o kojoj je uvodno napisano. Utoliko ne sumnjam kako će autor, izravno komunicirajući putem društvenih mreža, i u narednom razdoblju zadržati osobito razvidnu produktivnost. To, međutim, ne isključuje činjenicu kako bi o opsegu zbirke uvijek valjalo višestruko promisliti. Naime, „Pacifička kiša nad Kupom“, kao zbirka sličnoga opsega, izvanredno funkcionira, dok se ova posljednja, u pogledu opsega, mjestimice pokazuje problematičnom. Potonje, dakako, ne umanjuje njezinu estetsku vrijednost kao ni antologijsku potenciju stanovita dijela uvrštenih tekstova. Zaključno: za čitanje „Simulacija“ potrebne su i književno-teorijska priprema i zavidna čitateljska kondicija.

 

(Franjo Nagulov ©  O DHK) 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


tondeuse honda