Franjo Nagulov: TRIJUMF AUTORSKE DISCIPLINE / Dunja Detoni-Dujmić

DUNJA DETONI-DUJMIĆ: SVJETSKI DAN SAMOĆE, Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, Mala knjižnica, 2018., 87 str.

 

Novo pjesničko ukoričenje nagrađivane pjesnikinje, esejistice i književne kritičarke Dunje Detoni-Dujmić (Križevci, 1941.) obvezuje nas na punu pozornost – stilska pribranost pisma koje nam ono nudi, naime, oduševljava, ali i ukazuje na procesualnost pisanja, mukotrpnost realizacije svih međukoraka potrebnih za potpunu te nesumnjivo uspješnu rukopisnu realizaciju izrazito visokih estetskih dometa. Slučajno ili ne, o zbirci do sada i nije mnogo pisano te je želja potpisnika ovih redaka doprinijeti znatnijemu recepcijskom usvajanju iste. Sve ostalo, siguran sam, bilo bi nepošteno.

Zbirka je podijeljena u tri ciklusa koji zbrojno nude šezdeset i četiri pjesmoprozna teksta. Prva cjelina otpočinje posvetom modernomu švicarskom kiparu i slikaru Albertu Giacomettiju (1901. – 1966.), a otvara ju tekst naslovljen Počinje vrijeme u kojemu je, na sadržajno-semantičkome planu, kretanje stavljeno u službu minimalističke deskripcije Nad-čovjeka: Čim se ukazao u zbilji, viđenje mu je bilo veće od svijeta. Ok, reče naglas, ime mi je čovjek koji hoda. Pismo, pokazat će se, obiluje kombiniranim posezanjima za biblijskim slikama te slikama suvremenoga svijeta, a uz relaksiranu, nepretencioznu rečenicu – spomenutoj nepretencioznosti doprinose i dijalektalni tragovi svojstveni prije svega svakodnevnomu govoru kao, primjerice, u tekstu Vježbe na otvorenom gdje je Krist stavljen u ulogu željezničara koji otpravlja vlakove čime na sebe veže možebitnu polisemantičku konotaciju. Kristovo mučeništvo efektno izmješteno u prostorno-vremenu sinkronijsku demenciju obilježenu društvenom pasivnosti, strahom, užurbanošću te progresivnim urbanitetom obilježja su teksta naslovljenoga Stoljetna studen. Očitovanje je čovječnosti u odnosu na razmatranje Kristova lika podvučeno konstatacijom seksualno predznakovljene ljubavi u tekstu naslovnoga ironijskog odmaka Disciplina ljubavi; spomenuta ljubav ostaje njegovom neupitnom konstantom, čak i u završnici mesijanskoga trpljenja kojemu je podvrgnut: Govorio, ne govorio, neću te napustiti, uvijek ću misliti na tvoje biblijske kose, na čavle po kojima si se penjala prema vrhu kako bi me dosegnula, na halju iz koje si ispala, rubac iz kojega si iscijedila moju sliku. Očitovanje njegova trpljenja usvojenim prijezirom sredine prema drugome i manje poznatom podvučeno je u tekstu Kako se miriti s nemirima – subjektu je pritom smjelo dopisana hermafroditska karakteristika koja tako ističe njegovu razlikovnost u odnosu na civilizacijski regresivni kontekst: Čuju se glasovi: neka ti pomogne onaj koji te rodio, na čijim si leđima rastao dok si u isti čas bio muškarac i žena.

Tekst Trostruki jao, svemirski psi idejno se dotiče bogočovječne opstojnosti temeljene na prihvaćanju smrtnosti kao, s obzirom na rubnu transcendentnost razmatranoga, spoznajno neusvojivoga paradoksa. Sumnja je, pak, kao zalog vrijednosti Kristove žrtve prvoplanski podvučena tekstom Vrijeme skakavaca – završnica istoga rapidno potencira nesigurnost koju, u odnosu na vlastite postupke, podnosi izvjesni Egzistencijal: Dubi žlijeb za hvatanje nevjernika. Ostalo ću urediti kada stignem na vrh ako nisam pogriješio put – poruči im i pridoda: zaboga, stižem – ne ja, ne oni, nego milost sa mnom. U tekstu Ljubav nad ljubavima ili ništa posebno žena je prikazana ultimativnom obnašateljicom civilizacijski uvjetovanoga trpljenja, na što se izvjesno naslanja eshatološki zapis kao prikriveni komentar širedruštvene hipokrizije naslovljen Protiv svemirske Marilyn Monroe. U tekstu, pak, Provjereni darovi jezični je arhaizam stavljen u službu atmosferične potencije što ujedno možemo tumačiti i stilski uvjetovanim intertekstualnim gestom: Va ime oca i sina i svetago, svi se križaju, čude tom neviđenom hodu po tajnom mostu koji ga nije zbacio nego lako položio pred obraz namjernicima i fureštima. U tekstu Mirakul, 2 primjetna je tendencija automatskoga pisanja, a što se očituje odstupanjem od pravopisnoga kanona, kao i posezanjem za dijalektalnim fragmentima, inojezičnim sintagmatskim rješenjima i šatrom.

Druga cjelina posvećena je književnici Anki Žagar te ju čini sedamnaest rednim rimskim brojevima numeriranih tekstova. U prvome tekstu primjećujemo djelomično odstupanje od pravopisne norme uz nejasnu transpoziciju subjekta što pridonosi visokoj protočnosti teksta čiji je ustroj na tragu duge, nezavisno složene rečenice – prema danome su principu realizirani i ostali tekstovi ciklusa, a uz napomenu kako je, s obzirom na naslov ciklusa očekivano, spomenuta tranzicija ujedno i rodno uvjetovana. Drugi je tekst cjeline komentar kreativnoga svojstva samoće – istoj je, naime, dopisan demijurški predznak. Petim je tekstom osobito naglašena semantika dvojine kao stanja obnovljene nevinosti. Sedmi tekst iznimnim deskriptivnim vitalizmom naglašava stvaralačku procesualnost kao, po sebi, esencijalnu egzistencijalnu nit: on od jutra do mraka ratari na proplanku punom daljinskih sjena i čini se kako je uspio preorati nered koji je ostao nakon eksplozije početnoga straha. Osmi je tekst osobito kvalitativnoga, takoreći antologijskog potencijala remitologizacije kako spomenute dvojine tako i poezije sáme: ona sjedi na punom svjetlu u vremenu koje se još nije slijepilo i promatra kako on tajnim mehanizmom prevrće i otima zemlju duhovima. U jedanaestome tekstu ciklusa motivski slojevi podsjećaju na neopoganske natruhe stvaralačkih napora pojedinih iz reda najnovijih glasova suvremene pjesničke produkcije poput, primjerice, Marije Dejanović ili Denisa Ćosića: nju je dohvatio vještičji malj i rasuo joj prah koji je plutao uokolo još dvije tisuće godina. Finale ciklusa njoj, ženskomu subjektu, dakle, pripisuje spoznajnu magiju blagotvornoga djelovanja prethodno prihvaćena nadolazećega ništavila.

Treća cjelina naslovljena Selfie s dušom otpočinje tekstom Bicikliranje kojim je razmatran suodnos čovjeka i psa. Tekstovi Tišina, 1. i Tišina, 2. jezičnim su tragom promatranja tišine na makro te na mikroplanu – makrotišina pritom je kozmičko, teozofski predznakovljeno, općestvaralačko stanje dok je mikrotišina kao, primjerice, zatišje između dviju izgovorenih riječi, semantički te, suprotno očekivanomu, prvonavedenoj jasno pretpostavljena. U triptihu Hod (Hod, 1., Hod, 2., Hod, 3.) razmatrani su kako odnos subjekta i kretanja tako i semantika hoda po sebi, a uz promišljenu konstataciju prirodom uvjetovane parnosti pokreta kao preduvjeta njegovoj egzistencijalno mogućoj procesualnosti; završnica je trećega teksta niza pritom čitljiva kao jak intertekstualni gest (Slamnig), naime: takva bića nestaju brže nego se pojave, po načelu, sad su bila tu a u hipu ih više nema, no najbrža je stonoga, protrči zidom brzinom meteora i odmah nestane u stotinama rupa, kažem nestane – prije nego li su je ubili ciglama. Uz spomenuti se pod-ciklus naslanja tetraptih Zatišje (uz prema istomu principu dodane redne brojeve kao naslovno razlikovne elemente) kao promišljanje možebitno željenoga efekta uvjetovanoga hodom odnosno kao pokazatelj ostvarene prostorno-vremenske izmještenosti čime je subjektu omogućen spokoj; u drugome tekstu niza valja ukazati na suptilno primijenjenu onomatopeju zavidnoga estetskog efekta: dvostruki je aksl nagradni dodatak publici koja sa strane gleda i viče ho, ho, ho.

Tekst je Merkat i njegova djeca naglašenije hermetičnosti izvrsnih, napose sintaktičkih rješenja: Mora da ga je netko nemarno bacio na pupak ulice i eto ga kako vreba u noći, uspravan kao prazan bankomat usred pustinje Kalahari. Rukopisnom je logikom navedenomu svojstvu samoće dopisana vrtnja – cikličnost, naime, kao iznevjeravanje spoznajne linearnosti što posljedično rezultira prostorno-vremenskom obnovljivošću (Kotačić za samoću). Samoća kao dosegnuto granično transcendentalno stanje razmatrana je tekstom impresivne sintaktičko-leksičke kvalitativnosti naslovljenim Slučajni samac, levitacija. Tekst Sumnja na idejnome planu podvlači bježanje kao posljedicu postojane međuovisnosti vjerovanja i skepse. Mise en abyme završni je tekst rukopisa kojim je naglašen transmedijalni karakter uvjetno reprizirane stvarnosti, a kroz prizmu teksta kao (ne nužno) sekundarnoga polazišta žive egzistencije čime je približiti Jezik poziciji ranije spomenutoga Egzistencijala.

Zaključno, novoukoričeni pjesmoprozni rukopis Dunje Detoni-Dujmić vitalistička je literarna činjenica jake svijesti o jeziku (kao i jake svijesti jezika) kvalitativnoga kontinuiteta kao posljedice, što je i uvodno sugerirano, autoričine iznimne radne etike, napose sintaktičkoga te leksičkog bogatstva, ali i talentom isprovociranih šarmantnih momenata koji doprinose, kada je to najpotrebnije, relaksaciji jezične zbilje. Slobodan sam zaključiti kako, u kontekstu suvremene pjesničke proizvodnje u nas, rijetka imena ispisuju pjesmoprozu kvalitativno makar bliskih dometa. Utoliko je rukopis Svjetski dan samoće dobrodošla činjenica Male knjižnice DHK koju, bez ikakve zadrške ističem, vrijedi recepcijski višestruko usvojiti. Vraćati se, naime, tomu lucidnom lingvogoblenu nenametljivih mikro i makrostilističkih planova, eskalirajuće filozofičnosti, ali i makar posve diskretno naznačene relacije eros – thánatos što je, s obzirom na gnoseološka nastojanja klizećega subjekta, opravdano kako rukopisnom tako i konvencionalnom logikom.

 

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 9-10, Zagreb, 2019.)

© Franjo Nagulov, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.