Franjo Nagulov: ZAVODLJIVO PISMO NEUTRALIZIRANIH SIGNALA / Gordana Benić

GORDANA BENIĆ: BIJELI ŠUM, Meandarmedia, Zagreb, 2019., 106 str.

 

Bijeli je šum jednoliko raspoređen po svim frekvencijama te može poslužiti kao izvor frekventno ravnomjerna signala; u astronomiji, analiziran je zbog određivanja stupnja aktivnosti zvijezda. Bijeli šum, laički rečeno, neutralizira signale te utoliko biva korišten i u psihoterapeutske svrhe. Šum maternice, primjerice, korišten je za umirivanje i lakše uspavljivanje manje djece (možda sam prirodoslovni laik, ali to teško da može biti slučajno). Također, bijeli šum olakšava, upravo zbog neutralizacije izvanjskih zvučnih signala, lakše postizanje željene koncentracije pri obavljanju kakve nadasve intelektualne aktivnosti. Rukopis Gordane Benić čitao sam upravo posegnuvši za bijelim šumom, a rezultati su na planu novopečena čitateljskoga iskustva bili očaravajući. Dakako da je pritom snažno aktiviran asocijativni mehanizam koji me je nagnao na pomisao svemiru pridati predznak pramajčinstva: osluškujući maternicu i čitajući magijsko pismo velike pjesnikinje, kozmos sam imenovao ženom, majkom, discipliniranom rađateljicom svega. Zanemario sam jezičnu konvenciju te se počastio pročišćenom sintaksom bijeloga šuma koja me je, barem na časak, učinila sretnijom osobom.

Rukopis je podijeljen u jedanaest cjelina (završnu bilješku odlučio sam interpretirati kao zasebnu mikrocjelinu) te broji sedamdeset i jedan pjesmoprozni tekst pretežito monostrofičnoga ustroja. Prva cjelina naslovljena je Hram galaksije i otpočinje tekstom prirodne simetrije u kojemu su motivi odnosa u prirodi iskorišteni kao stilski pojačivač u službi naglašenijega promišljanja metafizičkih relacija; koncept linearnoga shvaćanja vremena (u korist prostorno-vremenskoga favoriziranja) pritom biva napušten: Zbog ljepote, koja napuštenom dobu / daje još sablasniju notu, povezuju se čuda iz davne prošlosti, ožive / maleni grobovi fantastičnih ideja. Prožimanje Sunca i Zemlje u tekstu je bestjelesni kozmos podvučen izvrsnim deskriptivnim slojem: U koz- / mičkoj prašini struje valovi zemaljskoga mulja i Sunčeve kosti lako se / rasprsnu kroz tektonske ploče. Život kao svekozmička egzistencijalna univerzalija naznačen je i izvedbeno lucidnom središnjicom teksta veliko plavetnilo, ističem: Nezemaljska bića govore ljudskim jezikom / o želvama, morskim kornjačama čija starodrevna tišina podsjeća na / ništavilo. Tekst svemirski hologram, već i sâm naslov sugerira, semantički se oslanja o hologramsku teoriju svemira koju, uzmemo li u obzir i širi povijesno-antropološki kontekst, možemo podvući pod prirodoslovno predznakovljeni vid neoplatonizma. U tekstu oblici snova Zemlja je deskribirana kao rubno transcendentalni palimpsest: Sablasne okamine i fosilne maske minerala stare milijune godina / samo su oblici snova što trunu i raspadaju se u talozima stijena. Ciklus završava tekstom hologramski snovi u kojemu mistici kozmičkih slika doprinosi i promišljeno uvođenje motiva baobaba.

Kripta vremena naziv je druge cjeline koji otpočinje tekstom rajski vrtovi, zapisom u kojemu je jaka atmosferičnost ostvarena kombinacijom mitološkoga i znanstvenoga leksika. U tekstu magijski realizam subatomske su čestice suptilno naznačene gradivnim jedinicama svemira-jezika; ubrzani raspad slika sugerira desemantizaciju jezičnoga kanona kao nagovještaj kraja, predapokaliptičnu harmoniju kojoj opasno prijeti kolaps. U tekstu šumovi davnih mora kozmički red biva podvučen sugestijom kanonske arhitekture: Kada bi galaksija Andromeda bila osvijetljena, na noćnom / nebu zasjala bi kao plava magla snježnih lavina; kristalna ploha pre- / krita vapnom i pijeskom u hladnoći katedrala. U danome primjeru valja stilsku osjetljivost i na leksičkome planu (hladnoći).

Natura morta treći je ciklus otvoren zapisom ljepota na zemlji obilježen lucidnim posezanjem za oksimoronom (strašna ljepota); nadalje, uočljiva je daljnja „delinearizacija“ spoznajno pojmljive egzistencije uz primjetne estetski izvanserijske sintagmatske konstrukcije. Tekst najbolji od svih svjetova nagnao me na privremeno odstupanje od strogih uzusa interpretacije teksta uvjetovano aktivacijom asocijativnoga mehanizma što me potaknulo spomenuti naslov uzeti u obzir makar kao kakvu sekundarnu intermedijalnu gestu. Dopustio sam si jednom prigodom, naime, upitati Benićevu je li ljubiteljica Star Trek franšize. Odgovor je, sukladno slutnjama, bio pozitivan. Utoliko mi je bilo teško ne pomisliti na mogućnost koreliranja s dvoepizodnim uratkom iz serije Star Trek: The Next Generation naslovljenim Najbolji od obaju svjetova (kraj treće i početak četvrte sezone). U tekstu piramida neba sintaksa doseže antologijski potencijal. Zapis naslovljen najstariji pelud svemira daljnje je promišljanje prostorno-vremenske relativnosti ovisno o prostorno-vremenskim koordinatama; egzistencija je, naime, od strane jednoga spoznajno dijakronijski kapacitirana entiteta ocijenjena prošlošću drugom entitetu možebitnim futurom: Crna jaja velike ptice emu davno su otplutala iz gravitacije; otisnula se u potpunu divljinu.

Četvrti ciklus naslovljen je Svemirska zrcala. Posrijedi su tri pjesmoprozna triptiha: virtualni teleskopi, čahure zvijezda i kozmička ravnoteža. Odnos teleskopa i svemira pritom možemo uzeti u obzir kao promišljenu ilustraciju čitateljeva horizonta očekivanja te samoga teksta; lirični momenti svoju kvalitativnu ekstazu dosežu u drugome fragmentu trećega triptiha: Kroz teleskop Subaru otkrili su užareni planet boje tamnog trešnjina / cvijeta; preplavljuju ga oceani rastaljenih stijena i njegova spiralna / orbita dugo sjaji dok isparava u tamu.

I u prvome tekstu petoga ciklusa naslovljenoga Terra magica, zapisu računalni svemir, a na tragu prethodne konstatacije, izvjesno je korelirati s pismom kao precizno izgrađenom strukturom kojom biva popunjena digitalna praznina. Ideja je transpozicije makrokozmosa u mikrokozmos osobito izražena u tekstu zvjezdana mandala, ističem: Otkada nanomašine stvaraju beskrajne kopije Stabla života, topo- / grafska mjerenja pokazuju goleme šupljine ispunjene novim genet- / skim šiframa. U tekstu nebesko cvijeće svjetlosti kao jamcu života semantički oponira (umjesto literarno očekivane tame) gravitacija: Prije nego smo uhvaćeni u divlju gravitaciju bili smo igličasta trava, / supersonične vlati u jatima galaksija. Tekst bestežinska ljubav pismo podvlači kao surogat Zemlje u koju je kao najdivnija lirika destrukcije upisano vrijeme: Veličanstveni jaguari, afričke žirafe i srebrne gori- / le još sanjaju bujne paprati iz kišnih šuma.

Šesta je cjelina naslovljena Lovci na planete i otpočinje tekstom zvjezdana jedra čija je estetički progresivna završnica temeljena, uz ostalo, na jakom kodu informacijsko-komunikacijske tehnologije. Sintagmatsko podvlačenje ideje stalnosti mijene u tekstu visinski kartografi postignuto je uporabom bravurozne sintagme šareno perje praptice. Zapis u dušama androida svojim nas alternativno-povijesnim koreliranjima (mitski planet Nibiru, primjerice) može vratiti sve do drevnih sumerskih, babilonskih ili možda vedskih zapisa koji otvaraju prostor tumačenjima o izravnu utjecaju izvanjske inteligencije na razvoj života na Zemlji, a posebice na pojavu i evoluciju čovjeka; popularno-znanstveno promišljanje, dakako, navelo bi nas i na zaključak kako je naslov teksta oksimoron. Na danom je idejnom planu tumačiti i spomen „zigurata tamne tvari“ (tekst odbjegli planet), briljantnu sintagmu koju bi se moglo razmotriti kao jedno od kvalitativnih vrhunaca rukopisne cjeline. Navedeni je zigurat smješten izvan Zemlje – transcendentalan kakav jest, isti stvara život.

Nebeski događaj sedma je cjelina koja otpočinje tekstom valovi gravitacije, a čijim čitanjem zaključujemo da dotadašnja sintaksa rekapitulacije sada biva pismo proročanska zamaha. Na ranije se spomenutu hologramsku teoriju svemira idejno naslanja i tekst utvarne galaksije, ističem: Skrivene u oblaku karbona, utvarne / galaksije lebde poput ljubičastih diskova. Spoznajna rubnost subjekta-promatrača u tekstu je čudna obasjanja domišljato podvučena sintagmatski nadrealističkim impulsom (psihodelične šare); isti onaj slobodno-asocijativni mehanizam u meni je pritom isprovocirao davno potisnuto iskustvo gledateljski drugoplanskoga uspona na Svetu planinu Alejandra Jodorowskoga. Polisemantička su polja egzistencijalno labilne stvarnosti polazište čitanja teksta fantomski zemljovidi, ističem: Prije nego su tajne zadnjih mamuta potonule u svemir, kvarcni pije- / sak prekrio je fantomske zemljovide. Tekst pustinjske utvare, pak, inkorporiraju znanstveno promišljanu ideju kozmičkoga mnoštva prema kojemu je nama spoznatljiv svemir tek jedan u izvjesnom bezbroju prostorno-vremenskih metaodrednica: U diskovima tamne tvari svemir je zaboravljeni grumen kristalne pra- / šine. U tekstu zidovi galaksija svemir je naznačen kao simbolički odjek (ne i jeka!) usvojene prapovijesti kojoj je, kao vremenu prethodnom pismu, promišljeno apozicioniran mrak: U svakoj zvijeri ili lovcu s teleskopskim ciljani- / kom treperi vulkanski mrak i prazemlja isijava tamu.

Cjelinu Muzej imaginarnog otvara tekst uzaludne zagonetke kojim je ponuđena deskripcija prirode kao sveegzistencije nikle u kakvoj kozmičkoj metamitologiji. Tekst fraktalni bogovi, pak, obilježen je jakom intermedijalnom gestom: Kameleoni i himere na Boschovim slikama, Uccellove magične pti- / ce, slonovi i vilenjaci golemog svemira samo su maleni brodovi što / tonu sa svakim zalaskom sunca. Semantička ekvivalencija svjetlosti i pisma iznova je naznačena tekstom škrinje esencija. Gusto prožimanje mitološkoga i znanstvenoga diskursa nalazimo i u tekstu svjetlosni talozi, naime: Tajnovita neman putuje Zemljom, čini / se da je u njoj zatočen nevidljivi kozmos: zodijački dijagrami, svje- / tleći tuneli, višeglave himere, prirodni algoritmi, Sunčeve kosti i eoni / tamne tvari. Napokon, tekst nepoznati jezik naglašava transcendentalni predznak relacije čovjek – svemir (ili one jasno reverzibilnoga predznaka, svemir – čovjek – svemir) što, makar diskretno, rezultira semantičkim poistovjećivanjem čimbenika relacije: Unutarnja zrcala naših duša predivni su planeti u mrežama magnet- / skoga polja, bodre ptice dok lete za Afriku i vraćaju se preko ruba / svijeta. Napokon možemo osluškivati svemir.

Deveta cjelina rukopisa naslovljena je Nova mitologija, a otvara ju tekst Snopovi energije u kojemu velike mijene svemira asocijativno predznakovljuju velike mijene povijesti čemu, kao konstanta, na planu trajnosti rukopisnom logikom oponira svjetlost. U pjesmoprozi naslovljenoj jezik gravitacije svemir je deskribiran kao rubno ezoterični metajezik: Neobično kôdirani jezik opisuje čud- / na bića iz drugih svjetova, magnetne kristale u piramidama; guste / rešetke telepatije i magije. Egzistencijalna je krhkost čovječanstva bravuroznim sintaktosemantičkim patosom naznačena u završnici teksta apstraktni horizont, ističem: nebeski cvjetovi / klize u komore srca, i samo nas tama još drži na okupu. Zapis krotitelji sfera možemo čitati i kao suptilnu kritiku sve razvidnijih naznaka civilizacijskoga regresa: Završena je / Planckova era elementarnih čestica i krotitelji sfera zamišljaju kako / je svijet od kugle postao ravna ploča. Ravnozemljaštvo, ističem kao nužni dopisak, na početku treće dekade informacijski hipervitalnoga stoljeća, teško je tumačiti drugačije no kao primitivizam projektiran u uskointeresnim krugovima čije je desemantizirajuće ludilo eskaliralo kao i, primjerice, kvantitativni zamah loše poezije. Iza naslovne sintagme teksta apokrifno evanđelje, pak, krije se možebitno promišljanje nezaustavljiva napretka znanja što za posljedicu, makar posve hipotetski, ima urušavanje dogmatskih hramova staroga svijeta; u tome je kontekstu inteligentan i spomen jednoga od pionira modernoga okultizma Aleistera Crowleya čiji su život i djelo uvelike utjecali na brojna, ne samo umjetnička stremljenja prošloga vijeka.

Zona galactica incognita, galaktički vodič za psihonaute cjelina je koju čine dva pjesmoprozna triptiha naslovljena zvjezdani putnik te svemir u jednoj slici. Tematsko-motivski, ista obrađuje pojavu prvoga zabilježenog međuzvjezdanog nebeskog tijela koje je prošlo Sunčevim sustavom te je nazvano ´Oumuamua, a što na semantičkom planu možemo čitati i kao himničkim zanosom pisano predapokaliptično proročanstvo koje, međutim, suprotno očekivanu, po svršetku recepcijskoga usvajanja rezultira post-čitateljskim spokojem; spoznajna šturost u odnosu na tijelo pritom doprinosi atmosferi mistike što se, s obzirom na spomenutu rukopisnu logiku, ispostavlja očekivanim te opravdanim. Post-rukopisna bilješka (koju sam uvodno kategorizirao kao zasebnu mikrocjelinu) naslovljena Perpetuum mobile, O zemaljskim varkama i galaksiji duše dokumentarističkom pribranosti rekapitulira dosadašnji tijek takozvane svemirske ere čovječanstva, a uz napomenu kako je rukopis četvrti dio poetskoga petoknjižja naslovljenoga kao i spomenuta bilješka.

Vratimo li se na početak ovoga kratkog ogleda, izvjesno ćemo se dotaknuti strojno zabilježena šuma maternice te njegova blagotvorna učinka osobito na djecu mlađe dobi. Emitiranje je toga pozadinskog šuma (pozadinskoga u kontekstu recepcijskoga usvajanja rukopisa koji je predmet članka) odabirom kojim sam iznevjerio praksu čitanja u strogoj tišini, odlučivši se na znanstveno preporučeni model intelektualnoga upregnuća. Nisam pogriješio, dijelom i stoga što sam vrlo brzo došao do zaključka kako rukopis Bijeli šum Gordane Benić doista vrlo brzo provocira mobilizaciju asocijativnoga mehanizma što me je, zatim, kao i Glasnika izdaleka, odvelo mnogamo: i u samo srce galaksije-maternice u kojemu je još nerođen jež pupčanom vrpcom spojen na vjedro tamne tvari hraneći se antimaterijskom krvlju čitateljske ekstaze, kao i na malu plažu Andriane Škunca, onaj mikrokozmički treptaj kojim još jedna velika pjesnikinja već dugo časti društveno-mrežne lovce na metafore. Bilo bi suviše jeftino pozvati, naposljetku, na čitanje ove knjige. Iz napisanoga se, vjerujem, to itekako podrazumijeva. Benićeva je iznimna autorica, a njezino je pismo, ako ništa drugo, melem na rane zagnojene pamfletizmom i učmalošću literarno hiperinflatorne, katkad gotovo posve nečitke svakidašnjice.

 

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 7-8, Zagreb, 2020.)

© Franjo Nagulov, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.