Irvin Lukežić: KNJIGA KOJA OTVARA MNOGA PITANJA / Vinko Brešić

IRVIN LUKEŽIĆ (novilist.hr) 

 

KNJIGA KOJA OTVARA MNOGA PITANJA

 

VINKO BREŠIĆ: KROATISTIČKA ČITANJA, Istarski ogranak DHK, Pula, 2017., 175 str.

 

Stara je izreka da knjige imaju svoju sudbinu. Međutim, postoje i ljudi čija je sudbina vezana za knjigu, baš kao što ima knjiga koje mogu promijeniti čovjekovu sudbinu. Ovdje ćemo pokušati nešto reći upravo o čovjeku čija je sudbina vezana za knjigu, odnosno knjige, točnije čitavu jednu književnost, hrvatsku književnost. Riječ je o profesoru Vinku Brešiću, jednom od naših vodećih književnih stručnjaka, književnih povjesničara i kroatista. Knjige, kojima se on ustrajno bavi godinama kao svojim glavnim poslom, uistinu su postale njegovim usudom, tako da ih on analitički proučava i tumači kao vrstan književni povjesničar, čovjek s istančanim osjećajem za prosudbu i tumačenje umjetnosti riječi. Međutim, moramo odmah kazati da svaki autor sam sebe najbolje predstavlja svojom knjigom, a sve ono što se o njoj kaže, tek je skroman pokušaj da se u nekoliko prigodnih riječi istakne ono što možda može pomoći budućem dobronamjernom i zainteresiranom čitatelju.

Dakle, naslov Brešićeve knjige glasi „Kroatistička čitanja“, što vrlo jasno i lijepo sažima ono najbitnije, dakle, knjiga se bavi čitanjem, odnosno, bolje rečeno, iščitavanjem značenja drugih knjiga, a specijalističko je područje kroatistika, koja je autorova matična struka. Ključ za razumijevanje knjige krije se, po našemu mišljenju, u predgovoru. Na njegovu početku Brešić piše: „U nekoliko desetljeća profesionalnoga bavljenja književnim temama uvijek se nađe poneki tekst koji ostane postrani, izvan tzv. glavnih knjiga. Nekih u pravilu namjerno pisanih, a nenamjerno rasutih studija, eseja, kritika i sličnih zapisa s vremena na vrijeme ipak bih se sjetio, sabrao ih te na kraju uknjižio. Pokazalo se da upravo ovakvi tekstovi najbolje otkrivaju ne samo autorske interese i afinitete nego i angažman i put u poslu kojim sam se odavno odlučio baviti, a još ga i danas smatram privilegijem.“

Promatrajući svoj dosadašnji sveukupni znanstveni rad iz duge vremenske perspektive od više desetljeća, s pozicije iskusnoga sveučilišnoga profesora i vrsnoga predavača, Brešić sada može bolje negoli ranije prosuđivati ne samo tuđe nego i vlastite knjige, mogli bismo reći svoje „rane radove“, koji su nastajali u njegovim mlađim danima, i koji su, kako sam kaže, bili obilježeni vlastitim lutanjima i znatnim naporima da bi se dostigla potrebna znanstvena razina i savladala temeljna pravila struke. Nekadašnje nemire i traženja danas su zamijenile smirene i odmjerene prosudbe njegovih zrelih godina, pri čemu je u protoku vremena, u „ritmu desetljećâ“, kritičko pisanje i propitivanje ostalo temeljnim modusom autorova kreativnoga izražavanja.

Na kraju predgovora upada u oči jedna Brešićeva rečenica: „Iskreno rečeno, mislim da sam svoj posao ionako preozbiljno shvaćao, pa je prava sreća što je sve manje onih koji knjige čitaju.“ Nad ovim se riječima stvarno treba malo zamisliti, jer se njihov smisao može tumačiti na različite, čak oprečne načine. Treba li ih tumačiti ozbiljno ili ironično? Ako je ozbiljno rečeno, onda to što je rečeno nije smiješno nego tragično. Ako je ironično rečeno, onda nije ozbiljno nego zapravo tragikomično. To što je sve manje onih koji imaju potrebe za knjigom i čitanjem knjiga može biti što god mu drago, ali nikako ne sreća. Pogotovo ako govorimo, a govorimo, o hrvatskoj književnosti. Što bi na sve to danas rekli naši dragi glagoljaši? Oni su, naime, govorili I gdo knjige počtuje, da je knjigami počtovan. Što se, dakle, događa ako se knjige sve manje čitaju? Kakva je sudbina onih koje knjige ne zanimaju? Hoće li čovjek u budućnosti doista živjeti bez knjiga i kako će to uopće izgledati? Ipak, možda se ta Brešićeva zagonetna rečenica ipak, u krajnjoj liniji, ne tiče baš samo hrvatske književnosti, nego uopće njegove uloge kao interpretatora i istraživača njezine tradicije. Dakle, ukoliko on kao književni povjesničar i kritičar izjavljuje kako je „prava sreća što je sve manje onih koji knjige čitaju“, onda to možda može značiti da pomalo skeptično gleda i na budućnost svoga posla, u situaciji u kojoj zapravo nikoga ništa više ne zanima, pa tako ni čitanje hrvatske književnosti. Doista, ako je tomu tako, kakvog uopće smisla ima pisati o nečemu što ljude malo ili gotovo uopće ne zanima?

Nema nikakve sumnje da svaki književni povjesničar i kritičar, pa tako i Brešić, pokušavajući razotkriti i tumačiti druge, zapravo i prije svega razotkriva sebe, a to je posebno istaknuta i naglašena vrlina ove knjige. To je, dakle, pozicija samorazotkrivanja, koja je uvjet bez kojega se ne može zamisliti ozbiljno bavljenje ovim specifičnim istraživačkim poslom. Stoga je i ovo Brešićevo djelo prije svega stvar vlastitoga traženja i propitivanja, stvar vlastitih pobuda i osobnih opredjeljenja. Jer čovjek na neki način i ne može pisati o onome što ne voli ili što mu se ne sviđa. Odnosno, po logici stvari, događa se i takvo što, ali je to ipak rijetko ili rjeđe, jer da bismo pisali o nečemu, moramo imati motivaciju, nešto nas mora prethodno potaknuti, nadahnuti.

„Kroatistička čitanja“ neobična su utoliko što nemaju neku vodeću temu ili naraciju koja objedinjuje uvrštene tekstove, nego je autor čitatelju ponudio ono što mu se činilo da bi moglo biti zanimljivo ljudima koji su, uostalom kao i on sam, radoznaloga duha i neopterećeni time da kroatistička knjiga uvijek mora biti ozbiljna, po mogućnosti monografska studija ili rasprava. Upravo raznolikošću tekstova, koji su nastajali u različitim prigodama, ili su bili objavljeni kao prilozi u časopisima i zbornicima, autor je želio pružiti spektar onoga čime se bavio onda kada bi se odmaknuo od svojih većih istraživačkih projekata, što ni u kom slučaju ne znači da takvi tekstovi ne zaslužuju najveću pozornost ili da nemaju potrebnu vrijednost. Naprotiv, knjiga se doima kao zanimljiv i poticajan mozaik rasprava, ogleda i razmišljanja, s povodom ili bez nekoga posebnoga povoda. Dakle, tu se čitatelju zapravo omogućava da u obilju ponuđenoga pronađe problem koji ga posebno zanima, a da pritom nije važno to da slijed čitanja bude od početka do kraja knjige. To raznorodno štivo može se nesistematično iščitavati, u zavisnosti od onoga što nas u nekom trenutku posebno zanima.

U Brešićevu slučaju postoji jedna uistinu sretna okolnost, a to je da se njegova primarna književna strast i potreba za pisanjem potpuno srodila s njegovom kasnijom profesijom, u sustavno bavljenje onim što voli i nadasve poštuje kao stvaralački čin. To je upravo ono što i sam piše u naslovu svoga neobično živopisnoga i simpatična osvrta na knjigu akademika Josipa Bratulića, „kad struka nađe čovjeka“. Samo onaj koji se okušao kao stvaralac može najbolje razumjeti ljudsku potrebu i poriv za pisanjem, za oblikovanjem novih i uzbudljivih svjetova, za pustolovinu stvaralaštva. Ono što autor naziva svojom prevelikom ozbiljnošću, zapravo je posljedica njegove velike odgovornosti prema stvarima kojima se bavi, posljedica, rekao bih, njegove čestitosti i poštenja, kako intelektualnog tako i ljudskog. Jer, doista nije ni lako ni jednostavno suočavati se s nepregledno velikim brojem književnih djela i srodnih uradaka, to jednostavno nije moguće bez vrlo pomno izgrađena kritičkoga stava i znanja, bez mišljenja, bez znanstvene aparature kojom se valja služiti da bi svaki kritički rad bio vjerodostojan, da bi zadovoljavao minimalne kriterije potrebne da bude prihvaljen kao ozbiljan uvid u problem. Upravo stoga što ono čime se bavi toliko cijeni i poštuje, Brešić čitanje i pisanje drži nečim posebnim, posvećenim. Za njega je to uvijek ozbiljan ritual potreban za otkrivanje prave istine koja se krije iza tekstova, iza njihovih vidljivih i nevidljivih poruka. Pišući, Brešić je uvijek svjestan vlastite pozicije odgovorna i kompetentna tumača umjetničkoga čina, svjestan svoje misije književnoga stručnjaka, koju je godinama vrlo pomno i uspješno izgrađivao, ali je pritom uvijek podjednako ostao svjestan činjenice da je tome prethodila važna osobna odluka koju će donijeti na početku svoje akademske karijere, a to je da u sebi zapravo mora zatomiti mladenački „furor poeticus“, i svoju strast kanalizirati u posve drugu vrstu diskursa, onoga književnopovijesnoga i znanstvenoga, odmjerenoga, jasnoga i argumentiranoga.

No, ako je znanstvenik uspio potisnuti pjesnika, to ne znači da pjesnik u njemu i dalje ne živi, ne misli i osjeća, jer jednostavno ne može biti ono što jest, dakle, pjesnik. Dapače, stječe se dojam da kako vrijeme odmiče, taj potisnuti glas kao da biva sve prisutniji, što je u Brešićevu slučaju samo dobitak, jer njegov akademski diskurs dobiva na dodatnoj kvaliteti i sugestivnosti. A to je opet posljedica autorove, da tako kažemo, potpune zrelosti i prihvaćanja sebe, nove svijesti o sebi, svojih mogućnosti i svoga poziva. Ta neprestano živa i propitujuća svijest dovest će ga ponekad i do sasvim blago prisutne autoironije, želje da se prikaže u drugačijem svjetlu od onoga koji se od njega u pravilu očekuje s nekako uvijek suviše ozbiljne pozicije profesora književnosti i kroatistike.

Brešić se ovdje otkriva kao onaj koji umije biti ne samo istraživač i tumač takozvanih velikih tema, ili ako hoćete ozbiljnih znanstvenih knjiga, monografija i studija, nego i intepretator „marginalnih“, rubnih književnih pojava i fenomena, onaj koji znade nanjušiti pravi problem i u naoko nevažnim ili sporednim stvarima. I upravo tu leži poanta: istinski se znalac možda najbolje i najpotpunije otkriva u detalju koji izmiče običnome oku, detalja koji može rasvijetliti ono što je od presudnog značaja za pojedinoga pisca i njegovo djelo. Sve to, zapravo, nije moguće zamisliti bez primarne radosti čitanja i otkrivanja onoga što su drugi napisali, bez ljubavi i zanosa prema književnu stvaralaštvu, bez duboke i istinske potrebe za knjigama, koje za našega autora u pravome smislu život znače. Posvetiti život knjigama i književnosti, znači pripadati osebujnom plemstvu duha, onomu istom koje su stvorili marljivi i mudri europski humanisti, ali koje je nažalost, u sveopćoj trivijalizaciji i banalizaciji svijeta, postalo naoko nevažno, staromodno i marginalno.

Međutim, sve je to zapravo tek privid jer današnji svijet ipak nikada neće moći postojati bez svojih duhovnih temelja i ishodišta duboko usađenih u svakoga od nas, kao i naš narodni kolektivitet. Tako je dakako i s hrvatskom književnošću čiji smo baštinici i suvremenici, koja je dio našega identiteta. To znači da nam ona pripada čak i u slučaju da toga nismo svjesni, ako je ne čitamo niti poznajemo. A književni je povjesničar i kritičar onaj koji nas osvještava o tomu što je to u našoj književnosti važno, a što opet nije, koji je pisac bolji, a koji lošiji, koja je knjiga vrijedna pažnje, a koja opet ne. Na taj način, ako smo dakako zainteresirani, postajemo upućeni, postajemo bogatiji i svjesniji sebe, naših zajedničkih vrijednosti. A svega toga nema i ne može biti bez čitanja, u konkretnom slučaju, „kroatističkih čitanja“.

U eruditskom romanu „Ime ruže“ slavni Umberto Eco na jednomu mjestu piše: „Za knjigu je dobro ako je čitaju. Knjiga se sastoji od znakova koji govore o drugim znakovima, koji pak govore o stvarima. Ukoliko nema oka da je čita, knjiga sadrži znakove koji ne proizvode pojmove, pa je prema tome nijema.“ Kako se ne bi dogodilo da knjige ostanu nijeme, jednostavno ih moramo ili smo ih dužni čitati, jer one govore o drugim znakovima, koji opet govore o stvarima, a stvari govore o složenu svijetu u kojemu živimo. To je put koji nam jedini preostaje, put spoznaje koji nas jedini može spasiti od svakoga zastranjenja, jedini može učiniti drugačijima i boljima, plemenitijima i bogatijima. Dakle, tolle et lege!, kako bi rekao Eco, uzmi i čitaj. To bismo mogli nazvati nekom vrstom kategoričkoga imperativa, uvjeta bez kojega ne možemo zamisliti postojanje čovjeka u budućnosti.

Osebujnim stilom i pristupom Brešić prije svega poziva na avanturu čitanja. Za njega ne postoje takozvane velike i male teme, veliki i mali pisci, velike i male knjige. Zašto? Jer je uistinu sve podjednako važno, kako za nas tako i za druge. Za pisanje se uvijek sami opredjeljujemo, prema vlastitu osjećaju i nagnuću. Upravo ta neopterećenost i nepreuzetnost autorova čini ga vrijednim naše pozornosti.

Premda su uvršteni tekstovi nastajali u različitim prigodama, tijekom dugih godina, iako su neobično raznorodni i raznovrsni, u sebi ipak posjeduju unutrašnju konzistentnost, kroz koju zapravo pratimo autora koji se tijekom vremena razvijao, upravo dozrijevao u spoznaji te je čitajući, oduvijek i mnogo, mogao stjecati iznimno osobno iskustvo i mudrost.

Osim što piše o njemu važnim i radi nečega zanimljivim osobama, u „Kroatističkim čitanjima“ Brešić rado poseže za slavonskim zavičajnim temama, kojima se uvijek vraća, jer su mu svakako draže i bliže od nekih drugih hrvatskih krajolika, bilo duhovnih bilo prirodnih. U prvoj cjelini bavi se Antunom Gustavom Matošem, Augustom Cesarcem, Ljubomirom Marakovićem, Matom Ujevićem, „Hrvatskom revijom“, Nikolom Milićevićem, „Virovitičkim Simenonom“ Milanom Nikolićem, Jožom Skokom i časopisom „Kolo“. Ova bi se cjelina mogla nazvati „općim“ kroatističkim temama, gdje se težište ponekad usmjerava prema zaboravljenim, zanemarenim ili široj javnosti uglavnom nepoznatim autorima.

Druga je cjelina satkana od autorovih književnih recenzija (S. Manđeralo, M. Tomasović, J. Bratulić, I. Runtić, S. Mijović Kočan, S. Primorac, B. D. Biletić, S. Andrić, S. Damjanović). U ovoj skupini posebno se toplinom i sugestivnošću izdvajaju tekstovi koji govore o njegovim dragim kolegama, od kojih neki nažalost više nisu među nama. Portret akademika Josipa Bratulića držimo osobito uspjelim i duhovitim, jer ga Brešić opisuje poput moderne verzije Kačićeva „starca Milovana“. Posebno je, pak, nadahnut prikaz putopisa Ive Runtića.

Posljednju, treću cjelinu knjige, sačinjavaju tekstovi što su pisani u nešto ležernijem stilu, ponajviše inspirirani piščevim uspomenama i posebnim doživljajima povezanima s nekim posebno mu intrigantnim osobama (I. Brešan, N. Fabrio, P. Vojnić Purčar, J. Melvinger, I. Mandić, T. Maroević, M. Stojević). Tu je još prilog o časopisu za kritiku i jedan autorov intervju. Najneobičniji u ovoj cjelini svakako je tekst o Stojevićevu romanu „Tatarski zajutrak“, koji je autora očito stavio pred velika intrepretacijska iskušenja.

U knjizi je zamjetno odsustvo izvanjske prisile koja bi autora ometala u pisanju, tako da je ono što u konačnici nudi čitatelju zapravo bartovski „užitak u tekstu“, ono što je nastajalo u nekomu svijetlom trenutku osobne slobode i lucidnosti, čisto iz vlastitih unutarnjih pobuda i po svome ukusu. Ako smijemo tako reći, Brešić je „profesionalni čitatelj“, uvijek ima priopćiti nešto važno i zanimljivo, što prije toga možda nismo znali, a ono što piše uvijek je plod pomnoga i temeljitoga promišljanja, usustavljivanja misli i zaključivanja. On, doduše, za sebe skromno kaže kako je ono čime se bavi uvijek shvaćao „preozbiljno“, ali to u njegovu slučaju nije nedostatak nego vrlina i kvaliteta. Da tomu nije tako, ne bi mu bilo moguće napisati za našu književnu povijest i znanost značajne knjige poput „Povijesti hrvatske književnosti 19. stoljeća“ i tolikih drugih naslova, koji su uvelike obogatili našu spoznaju o takozvanim ozbiljnim temama.

Međutim, „Kroatistička čitanja“ su posve drugačiji tip knjige, onaj koji potvrđuje staru Hegelovu tezu da „Vrag spava u detalju“. Brešićeva najnovija knjiga nastala je iz posve drugačijih pobuda i nastojanja negoli „Povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća“, koja predstavlja veliku sintezu jedne književnopovijesne epohe. U „Kroatističkim čitanjima“ autor posve neopterećeno i slobodno pristupa onome o čemu želi pisati i izreći svoj meritorni sud, tako te ova knjiga predmnijeva i drugačiji tip čitatelja, od one prethodno spomenute. Pisana je nešto lakšim i ležernijim stilom, ali obiluje zanimljivim mislima i spoznajama, bez obzira govori li o kanoniziranim književnicima, poput Matoša ili Cesarca, o svojim dragim suvremenicima i suputnicima, ili nekima manje poznatim piscima ili temama. U neminovnu protoku vremena koje je protjecalo od trenutka nastanka određenih tekstova do njihova ukoričavanja, Brešić se morao zauvijek oprostiti od mnogih dragih mu kolega, prijatelja i duhovnih suputnika, poput Nikole Milićevića, Mirka Tomasovića, Ive Brešana, Ive Runtića i drugih. Stoga tekstove njima posvećene valja promatrati kao neku vrstu autorova „hommagea“, što im onda daje neku posebnu težinu i vrijednost.

Za razliku od mnogih knjiga, u kojima smo navikli na ozbiljnost, odmjerenost i argumentiranost, Brešić je ovdje nastojao biti nekako osobniji i slobodniji, što se osjeća prvenstveno u izboru tema, ali i u načinu pisanja. Tako smo dobili vrlo zanimljivo i poticajno štivo koje, u isto vrijeme, može zadovoljiti i znanstveno zahtjevnije recipijente. Posebnu draž knjizi daje upravo raznolikost i otvorenost prema različitim pristupima. No, to je zasigurno i knjiga koja otvara mnoga pitanja, posebno ona važna svima nama ovdje i sada, o kojima se ne piše često, a ako se i piše, onda rijetko kada ovako suvislo i argumentirano. Dobronamjeran i radoznao čitatelj koji posegne za Brešićevom knjigom „Kroatistička čitanja“ sasvim sigurno neće ostati razočaran.

 

(Irvin Lukežić © IO DHK)                                                                „Nova Istra“, Pula, 3/2017.

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter