Ivan Bošković: BRATULIĆEVA (AUTO)HAGIOTOPOGRAFIJA… / Josip Bratulić

BRATULIĆEVA (AUTO)HAGIOTOPOGRAFIJA (BRATULIĆEVA ENCIKLOPEDIJA SVETOG)

                (zadarskilist.hr)

JOSIP BRATULIĆ: SVETOST I ČOVJEČNOST. RASPRAVE O HRVATSKOJ HAGIOGRAFIJI, Književni krug, Split, 2018., 338 str.

 

Poznato je da prostori obilježavaju identitet pojedinca i sastavni su dio i njegova svijeta i svjetonazora. Pojedini teoretičari stoga ističu da čovjekova biografija i nije moguća bez geografije, bez prostornih sadržajnih činjenica. Zato se u kulturalnoj teoriji ističe da su prostori „nositelji fikcijskoga potencijala“, pa se uz autobiografiju nerijetko spominje i autotopografija. Pod navedenim pojmom Flaker predmnijeva utjecaj mjesta na biografiju pojedinca, pri čemu posebno značenje pridaje osobnim toposima kojima se izražava odnos prema određenim mjestima, svejedno da li onima u kojima je pojedinac rođen i u njima je zavičajan ili ih je posjetio i tako ih upisao u svoj identitet. Spominje se također i pojam hagiotopografija, a s njime i blizak pojam hagiotoponimije, pri čemu se ne govori samo „o ukorijenjenosti svetačkih kultova na određenom prostoru nego je i dragocjeno jezično svjedočanstvo o hrvatskom ranom prihvaćanju kršćanstva i o suživotu sa zatečenim stanovništvom romanskih gradova“. Tako Badurina pod pojmom hagiotopografije razumijeva mjesta posvećena Bogu, božanstvima ili svecima koja imaju utjecaj na život određenoga prostora, ali i kod ljudi iz drugih prostora. Od elemenata koji utječu na nastanak svetih mjesta, uz onaj temeljni, vjernički/religiozni, spominju se i psihološki (zavjeti, bolesti…), kulturni (povod i poticaj za znamenita djela), društveno-gospodarski (bratovštine, hodočašća, blagdani svetaca kao povod za susrete, druženja i razmjenu dobara…), kao i elementi političke naravi, u smislu da se preko kulta svetaca nastoji proširiti određeni utjecaj i vlast.

Pojmu hagiotopografije blizak je pojam autohagiotopografije, a odnosi se na sveta mjesta koja u životu pojedinca imaju osobito značenje – bilo da su se rodili i krstili u mjestima pod okriljem sveca pa ga drže svojim zaštitnikom, bilo da je riječ o mjestima koja su pohodili i koja su izvršila utjecaj u njihovim životima pa su se zavjetovali na hodočašća i pohode ih u znak zahvalnosti prilažući im svoje molitve i darove. U hrvatskome su narodu na glasu brojna hodočašća i vjernički pohodi, a najpoznatiji su oni pojedinim svecima te Isusovoj majci.

U hrvatskome puku Djevica Marija zacijelo je „najomiljenije ime među nebesnicima“; nazivlju je, časte i slave biranim atribucijama poput majke dobrote, milosti, čudotvorke, tješiteljice i utješiteljice, zagovornice kod Boga i sl. Uz opće atribute koje joj kršćanski vjernici pripisuju, Isusova majka u svojoj naravi sadrži i brojne lokalne osobine, a najčešće su povezane s njezinom ulogom u društvenoj zajednici pa se uz ime vezuju i lokalne/mjesne atribucije. Djevica Marija/Gospa tako je zaštitnica mnogih mjesta koja, na njezin dan, postaju svetištima koja pohodi mnoštvo vjerničkoga puka koji izražava svoje osjećaje i zahvale za dobročinstva kojima ih je u njihovim potrebama zadužila. Napose je to bilo izraženo tijekom prošlosti i borbi za slobodu, vjeru i domovinu, kada su i nastala brojna svetišta i prošteništa. Tako se u hrvatskome puku slave i časte Gospa Trsatska, Gospa Remetska, Gospa Aljmaška, Gospa Bistrička, Gospa od Anđela, Gospa Karmelska, Gospa od Kamenitih vrata, Gospa Snježna, Gospa Olovska, Gospa od Spinuta, Gospa od Sedam Žalosti, Gospa od Škrpjela, Gospa Lurdska, Gospa Visovačka, Gospa Širokobriješka, Gospa Neba i Zemlje Kraljica i druge.

Pobožnost Isusovoj majci širila se na brojne načine, najčešće u kultovima koje Crkva propisuje i njeguje, ali i preko misala, brevijara, molitvenika, vjenčića molitava, časoslova, oficija, brojnih knjiga. Raširena marijanska pobožnost zacijelo je razlogom zašto se često može čuti da je hrvatski narod i marijanski narod te da „nedvojbeno pripada među one narode kojima Gospa najviše znači“.

S obzirom na to da su životi velikih i znamenitih ljudi – a sveci sigurno takvima pripadaju jer su „nesumnjivi pokretači i činitelji dobra na crkvenom, političkom i društvenom planu“ – oduvijek privlačili pozornost i pisaca i čitatelja, razumljivo je da su javili oblici štovanja njihova života i djela. I dok su se u samim početcima o tomu brinule kršćanske/crkvene zajednice, s vremenom su to radili pojedinci i zajednice koji su spomenom svetaca, blaženika, ugodnika Božjih slavili i obnavljali zajedništvo. Nastajala su tako mnoga svjedočanstva i legende o brojnim velikanima, napose o mučenicima čije djelo i život vrijedi nasljedovati, a nekima je (vjernička) mašta priskrbila i značajno književno ruho. Nastala je tako cijela znanost zvana hagiografija.

U hrvatskom kulturnom prostoru povijest hagiografije moguće je pratiti od ćirilometodske baštine do renesanse i baroka sve do naših dana. U njihovu proučavanju istakli su se brojni pojedinci među kojima se ulogom i značenje osobito nametnuo Josip Bratulić. Po mnogima pisac jednoga od najopsežnijih opusa u novijoj hrvatskoj filologiji, dobri duh brojnih skupova, predavanja, svečanih i prigodnih govora, predstavljanja knjiga i otvaranja izložbi, sveučilišni profesor i uglednik najpoznatije nacionalne akademije. U svojoj zauzetosti Bratulić je objavio mnoštvo priloga o hrvatskoj hagiografiji, a dio ih je sabran i u knjizi Svetost i čovječnost (Split, 2018.), koja reprezentira ne samo narodno hagiografsko obilje, nego i svojeg autora legitimira kao preznačajno ime naše filološke znanosti.

U ovome prigodnom podsjećanju spomenut ćemo svece i sveta mjesta koja duboko prožimaju i opisuju Bratulićev stvaralački i životni svjetonazor. Uz one opće/zajedničke Crkve, tako i one mjesne crkve, upisane u vjernički kalendar našega naroda, o čemu sam piše: Čitao sam i tekstove naše bogate marijanske književnosti, ali i hodočastio u brojna svetišta, od Trsata do Aljmaša na Dunavu, od Majke Božje na Škrilinama do Boke kotorske i otočića na kojem je izgrađena crkva Gospe od Škrpjela, od Poreča do Gospe Sinjske, od Zagreba i Gospe od Kamenitih vrata i katedrale, koja je, osim mađarskim kraljevima, posvećena Marijinu uznesenju, od Remeta, Marije jeruzalemske kod Krapine do nacionalnog svetišta Marije Bistrice, mnogo puta. Navedenim riječima Bratulić svjedoči ne samo poznavanje povijesti spomenutih svetišta i prošteništa, nego i duh vjernika, istinskoga hodočasnika koji je na spomenutim mjestima svjedočio svoju (kršćansku) vjeru i pripadnost Crkvi. Gotovo dostatno da ga nazovemo „svetim čovjekom“!

U Bratulićevu leksikonu svetaca mjesto su našli: sv. Aleksije, sv. Ambrozije, sv. Anselmo, sv. Antun Opat, sv. Antun Padovanski, sv. Apolinaris, sv. Apolonije, sv. Arniro, sv. Anastazije Aleksandrijski, sv. Augustin, sv. Bazilije, sv. Benedikt, sv. Bernard, sv. Petar Blesanz, sv. Bonaventurs, sv. Boris, sv. Ciprijan, sv. Damas, sv. Dujam, sv. Erazmo, sv. Eleuterije, sv. Eustahije, sv. Feliks, sv. Franjo (zacijelo jedan od najpopularnijih svetaca u Hrvata!), sv. Franjo Ksaverski, sv. Gabin, sv. Gerard, sv. Gerasim, sv. German, sv. Gorazd, sv. Grgur iz Nise, sv. Grgur Nazijanski, sv. Grgur Turonski, sv. Hilarije, sv. Ignacije Lojolski, sv. Ivan Apostol, sv. Ivan Krstitelj, sv. Ivan Zlatousti, sv. Ivan (pustinjak), sv. Izidor iz Seville, sv. Jakov Pustinjak, sv. Jeronim (Dalmatinac), sv. Joakim, sv. Josip, sv. Juarj, sv. Justin, sv. Kajo, sv. Klement, sv. Kliment Ohridski, sv. Konstantin (Ćiril), sv. Kvirin, sv. Luka, sv. Malko, sv. Marko Križevčanin, sv. Martin, sv. Matej, sv. Mauro, sv. Metod, sv. Naum Ohridski, sv. Filip Neri, sv. Nikola, sv. Paulin, sv. Pavao (pustinjak), sv. Pavao Apostol, sv. Pelagije, sv. Petar Apostol, sv. Prosper, sv. Sava, sv. Sebastijan, sv. Sever, sv. Sulspicije, sv. Šimun Bogoprimac, sv. Toma Akvinski, sv. Toma Apostol, sv. Tripun i sv. Vinko Fererski.

Nadalje, u Bratulićevoj (i Božjoj) kući mjesta je i za žene uzdignute na pijedestal svetosti: sv. Agata Mučenica, sv. Agneza, sv. Ana, sv. Barbara, sv. Ceclija, sv. Doroteja, sv. Ediltruda, sv. Elizabeta, sv. Eufemija, sv. Eufrazija, sv. Eufrozina, sv. Eugenija, sv. Flavija Domitila, sv. Genoveva, sv. Katarina Sijenska, sv. Klara, sv. Lucija, sv. Marija Egipatska, sv. Marija Magdalena, sv. Martina, sv. Oliva, sv. Pelagija, sv. Placida, sv. Tekla, sv. Terezija Avilska i sv. Venefrida.

Posebno mjesto, pak, u Bratulićevu (hagio)imaginariju zauzimaju mjesta koja hrvatski vjernički puk osobito časti i hodočasti: Aljmaš, Baška na Krku, Belec, Biskupija kod Knina, Cernik, Glogovnica, Grič, Tabor, Tekija, Kaloča, Kloštar Ivanić, Krasno, Lobor, Ludbreg, Bistrica, Mune, Osor, Pučišća, Stipanska Luka, Velika Barčuta, Sinj, Split, Stari Grad (na Hvaru), Trsat, Vepric, Visovac, Volavje, Zadar, Zagreb, Remete, Zrinj i brojna druga. Gotovo da i nema mjesta koje nema svojega sveca zaštitnika, bilo da je njegova uloga samo lokalnoga vjerničkog karaktera ili je postalo poznato i štovano i izvan uže sredine.

Bratulić je osobito hodočastio istaknutim središtima marijanske pobožnosti, Gospinim svetištima i prošteništima. U njegovim doživljajima tako su spominju odreda sva, a povodi pohodima, uz one vjerničke odanosti i nagnuća, brojni su i različiti. Primjerice, kao sudionika obilježavanja 1100. obljetnice smrti Ćirilova brata, sv. Metoda, i susreta s papom Ivanom Pavlom II, kojega nerijetko zovu i „hrvatskim papom“ zbog posebnoga odnosa prema našemu narodu, Bratulića je potaknulo na ostvarenje Aleje glagoljaša te osnivanje Male glagoljske akademije kroz koju je prošlo više od tisuću učenika, ali i brojnih izletnika, kako domaćih tako i stranih. Isticanje glagoljice kao pisma dubokoga vjerskog i nacionalnoga identiteta potaknulo je i druge sredine u kojima se glagoljica često i dugo koristila. Spominje tako Bratulić i Bašku na Krku te zaštitnicu Gospu Goričku kojoj hrvatski narod rado hodočasti, slično kao hodočašće Mariji Božjoj Snježnoj u Belecu gdje je već u 18. stoljeću podignuta crkva za koju naša historiografija ističe da pripada našim „najljepšim baroknim građevinama“, a podignute su i druge crkve i svetišta, od svetišta na trškom Vrhu kod Krapine, u Sveticama (kod Karlovca), Marija Koruška, kraj Križevaca, u Krasnom u Lici i sl. Na Krku, podsjeća Bratulić, vjernička je zajednica pronašla sigurno utočište nakon prodora Mađara noseći sa sobom ne samo moći sveca, nego je svojemu svecu, sv. Kvirinu, sagradila i baziliku. Posrijedi je „romanička kompleksna građevina“, podignuta na dva kata: u donjem dijelu je crkva sv. Margarete, a gornji, veći dio posvećen je sv. Kvirinu, koji je od tada zaštitnik krčke biskupije i otoka Krka, a poliptih sa sv. Kvirinom u sredini koji u rukama drži grad Krk nalazi se u franjevačkome samostanu na Košljunu.

Boka kotorska i u narodu zvan „zaljev hrvatskih svetaca“ mjesto su jednoga od velikih marijanskih svetišta, Gospe od Škrpjela, gdje se, kako navodi R. Tomić, „zrcali vjerska, pomorska i narodna prošlost Peraštana i Bokelja, koji su u Gospinu svetištu tražili i pronalazili najdublji smisao i odgovore na nezahvalnu egzistenciju pograničnoga kraja izloženu stalnim ratnim opasnostima i teškoći pomorskoga života“, a u sličnome kontekstu Bratulić progovara i o Gospi Taborskoj, Majci Božjoj Vingorskoj, Loborskoj, Tuheljskoj, Glogovnoj, Skapularskoj u Varaždinu, Volovskoj, Okićkoj i drugima kojima je hrvatski, romarski narod hodočastio, pjevajući pjesme različita nadahnuća, ali uvijek postojane vjere i ljubavi prema svojoj zaštitnici. Uz brojne pjesnike, Ilijaševića i Despota, Bratulić spominje i Iliju Okrugića, autora poeme Slavospjev Neoskvrnjenom Začetju Bl. Djevice Marije (1858.) u povodu proglašenja dogme o Marijinu Bezgrešnom Začeću. Usto je, podsjeća Bratulić, „kao upravitelj svetišta Gospe Tekijske obnovio svetište i tiskao dvije knjige, baš kao što je Ivan Trnski, za potrebe škola, tiskao knjige Božićna slova i Mirobožanje u kojoj je jedna pjesma posvećena glavnim hrvatskim svetištima: Trsatu, Mariji Bistrici i Krasnom“.

U kontekst značajnih knjiga hrvatske vjerničke i marijanske kulture spada i Knjiga čudesa Blažene Djevice Marije Ivanićke u kojoj Bratulić ne vidi samo važan dokument vremena koji „govori o pučkom vjerovanju, pobožnom pouzdanju u Majku Božju Ivanićku“, nego i „dokument o zdravstvenim, gospodarskim i društvenim prilikama u Ivaniću i okolici“. Ali i „odlično svjedočanstvo o praznovjericama i o dubokoj pobožnosti, o strahovima i o nesrećama“ te primjer „pučke pobožnosti, jezika i običaja u ivanićkom kraju u osamnaestom stoljeću“. Dakako, spomenuta knjiga samo je jedna od mnogih u narodnoj tradiciji preko kojih se pobožnost prema Majci Božjoj širila, a spomen molitvenika, misala, brevijara, životopisa, vjenčića molitava i slično, tema je vrijedna širega interesa.

Jedno od najpoznatijih hrvatskih svetišta svakako je ono u Mariji Bistrici. Prema narodnoj predaji, podsjeća Bratulić, Marijin se lik u davno doba slavio na Vinskom Vrhu, ali je zbog turskih navala bio zazidan u crkvu u Bistrici te je nakon turske opasnosti bio zaboravljen. Predaja kazuje da je Marija svjetlom pokazala mjesto gdje je zazidana te želi da je ponovno slave, na što je svećenik dao da se iskopa na tome mjestu. Kad se ukazao lik Bogorodice, puk se počeo Mariji obraćati te se s vremenom razvio Marijin kult koji je posebno poticao zagrebački biskup pavlin Martin Borković. Tijekom 18. stoljeća Bistrica je postala središnjom hodočasničkom crkvom, a u 20. stoljeću proglašena je nacionalnim svetištem. Od tada su Bistricu pohodili brojni hodočasnici izražavajući joj svoju ljubav i privrženost, a prizori njezinih čudesa vide se pod svodovima kapelica koje okružuju velebnu Gospinu crkvu. Godine 1971. u Bistrici je održano veliko marijansko hodočašće kojem je pribivalo mnoštvo vjernika iz svih krajeva gdje Hrvati žive. Bratulić ističe da su se u širenju pobožnosti Majci Bistričkoj isticali brojni svećenici i propovjednici, a za vjerničke potrebe tiskane su i crkvene knjige od kojih spominje Berkovu Kinč osebujni slavnoga Orsaga Horvatskoga (Osebujni nakit slavne hrvatske države), a navodi i stihove D. Domjanića koji pjeva (…) I v cvetju su tvoji oltari / Vre novi te prosiju dari, / Da moliš za našu bogčiju, / Za betege kaj nas boliju, / Za grehe teške kak megle…, a sličnih je uznositih slika i u pjesmama Z. Milkovića, T. Prpića. J. Kornera, Z. Tomičića i drugih, od kojih spominjemo (tek) Škarpu, Cvitana, Bujasa, Dorotića, Klarića, Mičića, Kuparea, Kornera, Grgeca, Miškinu, Pavića, Kosa, Jembriha, Jakšića, Balentovića, Kokića, Sekulića, Đarmatija, Kordića, Lončara, Sušca, Ćorića, Zeljkovića, Gotovca, Koromana, Martinca, Validžića, Čaglja, Goluba, Ricova, Marčinka, Tolja, Licu, Žagar, Rabara i druge. Nije manje znakovit ni popis glazbenika koji su se uzvratili Gospinim darovima, a neke od tih pjesama i himana toliko su se udomaćile da ih narod drži svojom baštinom i zajedničkim dobrom. Imenovana majkom svih ljudi, kao Majka Božje Riječi, Bogorodica je i zaštitnica cijeloga čovječanstva, a u Hrvatskoj – s brojnim njezinim svetištima i prošteništima – i „nebeska i zemaljska zaštitnica hrvatskoga naroda“ o kojima zbori stih isusovca Petra Perice (jednoga od mučenika Dakse, 1944.) Rajska Djevo, kraljice Hrvata!

Značenje kakvo u hrvatskome vjerničkom puku ima Gospa Bistrička, u Dalmaciji ima Gospa Sinjska. Opjevana i ovjenčana brojnim uresima, sinjska Majka od Milosti mjesto je velikoga narodnog hodočašća na Dan Njezina uznesenja, 15. kolovoza. Jedna je to od najvećih crkvenih svetkovina kada u Sinj hodočasti nebrojeno mnoštvo katoličkoga svijeta na zavjet za dobročinstva koja im je svojim zagovorom učinila. Bilo da je riječ o ozdravljenju ili kojoj drugoj potrebi, puk joj zahvaljuje, uvjeren da neće odbiti njihove usrdne molbe nego da će im biti zagovor kod nebeskoga Oca. Izražavaju to najčešće dugim bosim pješačenjem, postom i molitvom, uzvraćajući tako za darove milosti koje im je svojim moćima i svojim zagovorom pred Gospodinom učinila.

Uz opće atribute koje kršćani pripisuju Bogorodici, vrijedno je istaknuti da Gospa Sinjska – a ona je piscu ovih redaka poticaj za svjedočenje o Bratulićevim hodočašćima „svetim mjestima“ – u svojoj naravi uzdrži i brojne lokalne osobine, vezane uz njezinu ulogu u oslobođenju Sinja od turskoga nasrtaja godine 1715. Tada je, kako pronosi lokalna predaja i legenda vezana uz događaj, svojim moćima pomogla šačici Sinjana da se odupru višestruko moćnoj osmanskoj sili i tako spasi grad i njegove stanovnike. Narod joj je stoga udijelio atribuciju čudotvorne, a njezinu su kultu pridonijeli svećenici davši da se u znak zahvalnosti okruni i zlatom uokviri njezina slika te Alka, igra koja se svake godine igra njojzi u čast. Može se reći da je Alka vanjsko, natjecateljsko lice njezine pojave i njezina kulta.

Gospa je Sinjska opjevana u brojnim pjesmama, molitvama, zazivima i litanijama. Njezin su lik u umjetničkim djelima ovjekovječili pisci, umjetnici, skulptori i glazbenici, izražavajući na svoj način ono što ona znači u njihovu umjetničkom viđenju, ali i u stvarnome doživljaju ljudi cetinskoga kraja.

Zbog svojega podrijetla Gospa Sinjska nije samo „majka Rame“, kako kaže pjesnik, nego je i najpopularnija „od svih dalmatinskih gospoja“. O njoj su pjevali Kačić, Grabovac, Petrov, Žanko, Bujas, Marković, Cikojević, Sekulić, Arcink, Kokić… iskreno i nadahnuto, zanosno i s uzdarjem, vjerničkim i ljudskim…

Kult Gospe Sinjske odavno je prerastao okvire sinjske sredine, što potvrđuje mnoštvo naroda koji svake godine, na dan Njezina uznesenja, pohodi grad i njegovo svetište. Osim sakralnoga, pohođenja i hodočašće imaju i svjetovno lice. Tada se u Sinj, kao na prvorazrednu pučku svečanost, slije mnoštvo svijeta iz bližih ili daljih strana. Prigoda je to za susrete i upoznavanja, za razgovore i dogovore, poznanstva i ljubavi, što mističnome i nadnaravnom daje ugođaj i kolorit narodnoga slavlja podjednako poticajna vjerski i svjetovno.

Slični osjećaji i nadahnuća prožimaju Božji puk i na spomen Gospe od Kamenitih vrata. Opjevana u brojnim litanijama i stihovima, zagrebačka se zaštitnica slavi na spomen Gospine slike spašene prilikom velikog požara 31. svibnja 1731. Sliku je, kao što pronosi lokalna predaja, kovačeva udovica dala staviti na oltar pod svodovima Kamenitih vrata gdje i danas brojni vjernici prinose zahvale, pale svijeće i s pouzdanjem se utječu njezinu zagovoru. Baš kao što to stoljećima vjernici izražavaju molitvama Gospinu liku u Remetama. Premda su tijekom povijesti Remete često stradavale od turskih provala, vjernički je puk ustrajno pohodio svetište moleći Gospin zagovor i pomoć u nevoljama i nesrećama. Zbog toga je hrvatski sabor 1712. godine Gospu Remetsku proglasio odvjetnicom i zaštitnicom Hrvata.

U svojim hodočašćima Bratulić je pohodio i druga svetišta kojima je, s pravom kazuje, „prekrivena hrvatska zemlja“, a na njezinim granicama „kao kule zaštitnice stoje marijanske zavjetne crkve“. Stoga je razumljivo da je „marijanska pobožnost bila zaštitom u borbi protiv neprijatelja, duhovnoga i svjetovnoga“, a vidljiva je i danas u nastojanjima vjerničkoga (hrvatskoga) naroda u izgradnji „novoga društva“ ili, riječima Ivana Pavla II., „civilizacije ljubavi“!

Bratulićevi pohodi marijanskim svetištima, a spomenuli smo samo neka svetišta i prošteništa, iznova posvješćuju Gospinu prisutnost u našemu narodu od najranijih dana do danas. O tomu svjedoči ne samo obilje crkava i kapelica posvećenih Bogorodici, nego i brojne slave i kultovi kao okosnica crkvene i pučke pobožnosti. Osim u izrazima vjerničkih molitava, na svoj način Bogorodičinu kultu pridonose i brojna umjetnička djela literarnoga, slikarskoga, kiparskoga i glazbenoga izričaja u kojima se izražavaju vjerska/vjernička i umjetnička/stvaralačka nagnuća, svejedno u kojemu lokalnom obliku i izrazu. I na taj način, reći će Bratulić – uprisutnjujući začudnu sakralnu baštinu – marijanskom se pobožnošću stalno i iznova gradi nacionalno zajedništvo ne samo u vjeri nego i u jeziku, kulturi, društvenu životu i književnosti.

Bratulićeve marijanske hodnje bile su brojne i česte. Bratulić znanstvenik i vrsni poznavalac svekolike tradicije svetosti i svetoga u našemu narodu i Bratulić vjernik na njih je odlazio čista srca i čiste duše, otvoren krjepostima što ih navedena sveta mjesta nude onima koji na njima traže utjehu, pomoć i dobra za svoj i živote svojih najmilijih. Ti darovi koji su ga njegovim hodnjama nadahnuli, očistili njegovo srce i dušu otvorili novim radostima, najdublja su podloga ove njegove knjige. Iz njezinih stranica progovara odana hvala za darove milosti i ljubav koju radosno svojom riječju može svjedočiti, po mjeri Stvoritelja i njegovih ugodnika-svetaca kojima su mjesta koja pohodi posvećena.

Pišući svojedobno o Sabranoj blizini Ivana Goluba, zapisao sam: „(…) čitati Ivana Goluba uvijek je mnogo više od poziva na pjesničku avanturu; poziv je to na dijalog sa svojom (ljudskom) blizinom, poziv na susret s licem u kojem se zrcali slika njegova Stvoritelja, kojega je Riječ najdublji dar, ali i najdublja istina i nadahnuće“.

Gotovo do riječi vrijedi to i za hodočašća Bratulićevom autohagiotopografijom; poziv na čitanje ove knjige ujedno je i poziv na hodočašće. Obilni darovi neće izostati!

 

(Ivan Bošković © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.