Ivan Bošković: I OSOBNA I DRAMA JEDNOGA VREMENA / Luka Brajnović

 

LUKA BRAJNOVIĆ: OPROŠTAJI I SUSRETI. Sjećanja iz rata i izgnanstva, AGM, Zagreb, 2019., 379 str. Naslov izvornika: Despedidas y encuentros. Sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić.

 

U jednoj je svojoj pjesmi Luka Brajnović napisao kako je stranac u Boki, a inozemac u Hrvatskoj i tako ponajbolje sažeo svoju životnu zgodu. Rođen 1919. u Kotoru, a umro 2001. u Pamploni u Španjolskoj, u kojoj se skrasio nakon tragičnih zbivanja u svibnju 1945., za hrvatsku javnost i kulturu više od pola stoljeća bio je nepoznata, pa i zabranjena tema, unatoč činjenici da je riječ o jednome od najistaknutijih hrvatskih pisa­ca i intelektualaca. I na njegovu se slučaju obistinjuju Matoševe riječi o smrti koja ima više ukusa od samih Hrvata, ali i pjesnika Gudelja – da u nas najprije naprave lijes, a tek potom odaju priznanja i podižu spome­nike. Naš poznati nemar, nebriga za svoje, zaborav i kratka pamet još uvijek su oblici kulturnoga i nacionalnoga legitimiranja, a isključivosti i ideološke podjele i diskvalifi­kacije način opravdanja ni sa čim zaslužene moći i privilegija. U takvim okolnostima, rekli bi mudriji među nama, ni Brajnovi­ćeva sudbina nije mogla biti drukčija; za gospodare javnoga mnijenja on ni danas nije priznat niti može očekivati priznanje, premda je hrvatsku kulturu i njezinu knji­ževnost zadužio mnogo više od onih koji pravo tumačenja uzimaju kao svoje nasljed­no pravo. No kako kulturne i književne vri­jednosti ne ovise o časovitim raspoloženjima njihovih samozvanih arbitara, tako se danas djelo i djelovanje L. Brajnovića – a svjedo­ci smo objave na hrvatskome jeziku i dviju njegovih pjesničkih knjiga i sjećanja – pred nama otkrivaju u punini svojih značajki i rele­vantnosti.

O dramatičnim godinama završet­ka Drugoga rata, kada je gotovo do jučer nestao velik dio naroda, a s njime i njego­va inteligencija, već se podosta zna. Istina, više iz zapisa uspomena pojedinaca nego iz studija i znanstvenih uvida, ponajviše, pak, iz sporadičnih svjedočenja na stranicama novinskih publikacija, u emigrantskome i izvandomovinskome tisku, iseljeničkim brošurama i kalendarima, ali i odnedavno na organiziranim tribinama i skupovima koji osvjetljavaju navedeno društveno vrijeme, pa tako i ulogu pojedinaca u njemu. Umje­sto da hrvatska kultura, udruge književnih društava, Akademija, Matica… sustavno, kao svoju prvu zadaću, uvrste popise i opise svekolike hrvatske memorije, a ona je velika i značajna, u pojedinim poglavljima i iznimna, taj posao još uvijek ostaje na pojedin­cima koji ustrajno i nesebično, nerijetko i svojim sredstvima i uz opstrukciju onih za to zaduženih – rade na sakupljanju rasute baštine i djela diljem svijeta raseljenih sinova. U tome smislu Brajnovićeva knjiga Oprošta­ji i susreti. Sjećanja iz rata i izgnanstva ima osobito značenje. Šire i sadržajnije no što to sugerira sâm njezin naslov, osim znače­nja za nacionalnu memoriju, Brajnovićeva knjiga ima nekoliko pamtljivih lica koja, svako napose, zaslužuju poseban osvrt. Spominjem (tek) dva: biografsko/autobiografsko i književno.

Na više od 350 stranica zanimljive i sadržajima nadasve bogate knjige, raspore­đene u dvadeset poglavlja, Brajnović (čiji su obiteljski korijeni u istarskome Rovinjskom Selu, op. B. D. B.) opisuje rođenje u Kotoru, svoju obitelj, djetinjstvo, odlazak kod franjevaca na Badiju na školo­vanje, a potom i na (zagrebačko) sveučilište. Iz živo prizvanih slika mladih dana saznaje­mo o njegovoj strasti za čitanjem i pisanjem, o sudjelovanju u radu društva Domagoj, o uređivanju lista Hrvatski graničar te časopisa Luč…, a saznajemo i o obiteljskoj tragediji i stradanju braće; brat svećenik Ivo ubijen je na Daksi 1944., a iste godine ubijen mu je i drugi brat, kao i mnoštvo drugih detalja zanimljivih za razumijevanje društvenih i kulturnih okolnosti u navedenim dramatič­nim i dinamičnim zbivanjima. Na osobno­me planu, događaj koji je sudbinski utjecao na njegov život svakako je taj kada ga talijanski fašisti uhićuju krajem 1941. godine i 13. svibnja dospijeva u pritvor… Pitajući se o razlozima uhićenja, a nije, kako veli, bio ni vojnik ni političar, moguće razloge nalazi u objavljivanju članka o Mussoliniju koji je okupirao Dalmaciju i njegov kraj, u kojemu ga je karakterizirao megalomanom i slijepcem svojstvenim nabusitom i osrednjem diktatoru koji sanja o novoj zapadnoj civilizaciji. S bro­da kojim je prevožen, Brajnović, međutim, uspijeva pobjeći; dolazi do tete u susjed­nome mjestu kod Kotora, a odatle vlakom putuje u Dalmaciju i nakon mjesec dana dolazi u Zagreb.

Susret sa Zagrebom, kazuju Brajno­vićeva sjećanja, otkriva mu svu složenost prilika, ponajprije u ljudskome okruženju. Naime, piše Brajnović, kako bi čuvale Gornji grad samo za Poglavnika i njegove odabranike, uvedene su stroge kontrole. Slične slike vidi on i u drugima gradskim četvrtima, a posebno su ga se negativno dojmile i ljudski zasmetale slike ljudi sa žutim trakama, što mu je govorilo o naravi režima na vlasti. Promjene su, kazuju sje­ćanja, postale vidljive i u novinama u koji­ma je radio jer su mnogi suradnici otišli za boljim primanjima; od novina ostala je samo Hrvatska straža, ali kao tjednik, što je neuvjerljivo objašnjeno pomanjkanjem tiskarskoga materijala…

Drugi događaj zanimljiv za razumije­vanje njegove sudbine zbio se 1943. prili­kom jednoga poslovnog putovanja kada pri diverziji na vlak biva zarobljen. Tada ga je, kazuje Brajnović, spasio neki oficir koji ga je, budući da je znao da je novinar, želio iskoristiti za partizansku propagandu. On, međutim, koristi priliku za bijeg i 1943. pre­ko Kamenskoga i Karlovca dolazi u Zagreb. Tu ga zatječe vijest da je zabranjen list koji je uređivao, a pravi razlog tomu bilo je objav­ljivanje homilije pape Pija XII. u kojoj osu­đuje rasizam i Hitlerove zakone, a zacijelo i tiskanje misli bl. Stepinca iz 1941. u kojima okružujućoj mržnji i zlu suprotstavlja ljud­sku ljubav, milosrđe i solidarnost… Vrijedi spomenuti i to da će, blaženikova i, nadamo se, svetčeva, brošura biti u njegovu džepu i pri bijegu iz Hrvatske u izgnanstvo.

Na osobnome, pak, planu, koji druš­tvenoj dimenziji njegova života osigurava dostatnu mjeru životne uvjerljivosti, pose­ban događaj je vjenčanje s Anom Tijan, ali i zaposlenje na Sveučilištu, u Institutu za sociologiju, kao i napuštanje grada uoči ulaska partizana 1945. Kako bi objasnio razloge svoje odluke koja nije bila nima­lo laka – a rječito je argumentiraju gusta razmišljanja u tuđini – Brajnović navodi da nije imao nikakve mrlje na životu zbog čega bi se trebao plašiti ostati u Zagrebu. Međutim, strah od odmazde, jer je bio pobjegao iz partizanskoga zatvora, presu­dio je na odluku o odlasku, unatoč nagovaranjima najbližih.

U prognaničkoj životnoj dionici Braj­nović progovara o životu u Klagenfurtu, Udinama, Trevisu, Bologni, Reggio Emi­liji, Modeni i Fermu, Rimu, Španjolskoj. Doznajemo i to da krajem 1945. upisuje stu­dij medicine u Rimu i upoznaje bl. Jose­maríju Escrivu de Balagueru, utemeljitelja Opusa Dei / Djela Božjega, što je presudno utjecalo na njegov život i svjetonazor, ali i na odluku da putovnicom međunarodnoga Crvenoga križa (bijela boja putovnice zna­čila je da je izbjeglica koji nije sudjelovao u ratnim zločinima!) ode u Španjolsku. U toj drugoj domovini detalji svjedoče o njegovim teškim danima; radi, piše, uređuje listove i novine, pomaže izbjeglima i potrebitima; proživljava svakovrsne krize i ustrajava zahvaljujući snazi vjere i Božje milosti, ne gubeći nadu u susret s najbližima, u Zagre­bu ostalom suprugom i malom kćeri… Božja providnost, svjedoči Brajnović, taj će susret uglaviti u Münchenu 1956., nakon 12 godina razdvojenosti, a od tada okuplje­na obitelj s vremenom narasta za još četvero članova. Ta nova zemlja njegova izgnanstva u kojoj će proživjeti 53 godine, u Barcelo­ni i Pamploni, reći će, osigurat će mu novu slobodu da čini dobro za sebe i svoju obitelj. A ona je, obitelj, na više mjesta knjige svjedoči Brajnović, unatoč teškoćama, radošću ispunjala njegov život, a u svakodnevici je i nekoliko velikih nadnevaka značajnih za hrvatsku memoriju i kulturu.

Uza sudjelovanje na brojnim skupovima i kongresima, od kojih onaj u Barceloni – međunarodni euharistijski kongres, na koje­mu su hrvatski sudionici (Pavao Tijan, Bru­no Raspudić, Vilim Cecelja, Ivan Kokot, Hijacint Eterović; msgr. Juraj Mađerac, fra Pavao Melada, Krunoslav Draganović, Ivo Omrčanin….) pozdravljeni: sinovima zemlje nadbiskupa Stepinca i ljudima viteškog i otmjenog hrvatskog srca, značajnim događajima pripada i dorađeni prijevod Biblije na hrvatski jezik Ivana Ev. Šarića, za čiju je objavu dobio potporu pape Ivana XXIII., a ne manje i mnoštvo članaka, komentara, kolumni o brojnim pitanjima društvenoga i vjerničkoga života te sudbine hrvatskoga naroda u okolnostima komunističke dik­tature. Mnogi od tih članaka briljantne su studije o povijesti, ljepoti (u teškim vre­menima), o ljudima koje je susretao (npr. Draganoviću, J. Santayami čija mu je misao Dok ne spoznamo Božje namjere – očajnički se opravdavamo – mi smo poput neplodna drva smokve otvarala nove vidike i putove), o ideologiji i komunizmu…, o blaženomu Stepincu i sv. Josemariji, o mrežama uhoda i tajne policije i mnogima drugima, s većim ili manjim udjelom u njegovoj životnoj odi­seji. Za razumijevanje političkih prilika uoči domovinskih događanja devedesetih, koje je posebno pozorno pratio i kao ugledni intelektualac upoznavao španjolsku javnost s pravim stanjem stvari u zemlji koju je pri­silno morao napustiti, izdvajam nekoliko misli-zapažanja sa susreta s Milanom Kuča­nom prigodom kongresa na Bledu na koje­mu je sudjelovao:

Među sudionicima koji su stigli iz raznih europskih mjesta bio je i hrvatski profesor Mirko Novosel kao predstavnik zagrebačkoga Sveučilišta. S njim sam proveo dugu stanku između predavanja, razgovarajući ne samo o raznim temama vezanim za novinarsku komunikaciju, što je bila tema predavanja i referata na Kongresu, nego i o novonastaloj situaciji u Hrvatskoj nakon spomenuta izjaš­njavanja naroda i odluke Hrvatskog sabora o nezavisnosti republike koja je bila dijelom Titove Jugoslavije. […] Želio sam čuti mišlje­nje onih koji su se držali manje-više neutral­no. Prije svega, htio sam saznati što o tome misle slovenski sudionici Kongresa, članovi Komunističke partije koji su na forumu bra­nili nezavisnost svoje male, ali ekonomski i kulturno dobro razvijene zemlje. Pružila mi se prigoda da intervjuiram slovenskoga pred­sjednika Milana Kučana. Posljednjega dana Kongresa slovenski domaćini organizirali su oproštajni prijam. Približio sam se Kučanu. Kao odgovor na moje pitanje o budućem političkom razvoju Jugoslavije, s izvjesnim oduševljenjem, govorio mi je o nezavisnosti Slovenije što je, prema njegovu mišljenju, bila već gotova stvar.

Odcjepljenje Slovenije neizbježno je rekao je.

Njegova je tvrdnja bila odlučna.

Što će se, prema Vašem mišljenju, dogo­diti s ostalim republikama jugoslavenske federacije?

Odgovorio je pomalo dvoznačno. Činilo mi se kao da ne želi ulaziti u globalnu analizu novonastale situacije u titoističkoj državi i u moguće promjene. Ipak, dao je do znanja da će Srbi prešutno prihvatiti slovensku nezavisnost, ali ne i hrvatsku, bosansku i makedonsku.

Osobno, – rekao mi je – želim da Hrvat­ska uspije kao što je uspjela i moja zemlja. Ali, u vezi s tim, ja nisam taj koji bi mogao dati neki prijedlog za rješenje sukoba između Beograda i Zagreba.

Ustrajao sam:

Govorite o sukobu. Ako Hrvatska kao nacija s pravom na samoodređenje, poštujući volju naroda i sâm ustav SFRJ-a, proglasi svo­ju nezavisnost temeljenu na tisućljetnoj povi­jesti, kakva će, po vašem mišljenju, biti srpska reakcija?

Rat! – rekao je dajući mi tom groznom riječi do znanja da naš razgovor, za njega pomalo neugodan, smatra završenim. Ali je s izvjesnim suosjećanjem dodao:

Iako su hrvatske granice priznate ustav­no i međunarodno, Srbi nipošto neće biti suglasni s proglašenjem hrvatske nezavisnosti. Nemojte zaboraviti da u svojim rukama ima­ju gotovo sav jugoslavenski ratni potencijal, a Jugoslavija je bila četvrta europska zemlja u vojnom smislu.

Hodajući uz Kučana, upitao sam:

Hoće li se isto dogoditi i sa Slovenijom?

Neće. Mi nemamo tako veliku srpsku manjinu kao što ju ima Hrvatska u Krajini i istočnoj Slavoniji.

Osobno mi je najpoticajniji zapis o Mediteranu, u hrvatskoj literaturi uspore­div možda samo s briljantnim stranicama njegova velovaroškog apologete Bogdana Radice, pa ga podrobnije navodim: […] To iznenadno prijateljstvo potaknulo me na pomisao da su ta tri pojma – maslina, čovjek i hram izgrađen prije mnogo godina – bili dio simbioze s kojom se obično poistovjećuje mediteranska kultura. Jer, u većoj ili manjoj mjeri, čovjek s Mediterana svoju je kulturu uvijek dokazivao jednostavnošću i siromaš­tvom, velikodušnošću, ljudskošću i stvaralaš­tvom punim zanosa te, mnogo puta, sjajnim i velebnim iskazivanjem svoje vjere. Zbog toga se, usprkos patnjama i nepravdama, na prirodan način raduje životu; zato je bistrina djece juga stvorila umjetnost, otkrila istinu i pronašla pjesničku magiju te duboku intuici­ju za prodiranje metafizičke tajne. Točno je da se razina nečije kulture – takav je slučaj i one mediteranske – obično prosuđuje uspjesima povlaštenih darovitih ljudi i njihovih umjetničkih, znanstvenih, filozofskih i sličnih djela. Mediteran je bio kolijevka takvog izra­žavanja. Grci su započeli razvijati stvaralačke snage svojih darovitih ljudi, Rimljani iz gra­dova i sela usavršavali su svoju kreativnost, a geniji poput Dantea Alighierija i Ramona Llulla uzvisili su proučavanje narječja i zapo­čeli novu, prije svega književnu, eru.

Na Mediteranu nikada nije nedostaja­lo genija, iako se u nekim slučajevima više radilo o sjajnoj asimilaciji nego o istinskom stvaralaštvu. Ali, nitko ne može zanijekati da su geniji s toga područja širili izvornu medi­teransku kulturu, prije svega zbog podneblja s maslinama, narom i vinogradima, i da su – u nekim prigodama – njihovi izaslanici i odjeci njihovih izaslanika dopirali do naju­daljenijih mjesta na Zemlji. Na jednom od svojih dvaju putovanja u Latinsku Ameriku jedan je bogotski intelektualac španjolskih korijena, u čijoj sam kući proveo jednu noć, rekao da mu, kad je prvi put došao na obalu Mediterana, nije ništa drugo palo napamet nego poljubiti bocu maslinova ulja i uzviknuti: Majko!

[…] Ali, maslina ima svoju vlastitu povi­jest i značenje. Iako su vinova loza i masline donesene s područja gdje je nastala Geneza ili možda Gilgameš, ulje i vino, besmrtni simbo­li snage i radosti – bili su poznati u toplim mediteranskim zemljama od prvih jeseni koje pamti ljudsko sjećanje. Štoviše, za njih se znalo mnogo prije nego što su u Odiseji plovili ‘polu­bogovi’, odnosno junaci iz popularne i umjet­ničke književnosti. Uz ulje i vino civilizira­noga juga slavile su se pobjede i sretni životni trenutci, spas od katastrofa i obnova ljudskog dostojanstva. Stabla maslina bila su vjerna zemlji svojega podrijetla jer su odbijala živje­ti na drugim prostorima. Kad su ih prenijeli izvan njihovih krajolika i njihove rodne kli­me, ili su umirala ili bila beskorisna. Po tome sam se i ja, kao i onaj seljak, uspoređivao sa stablima maslina. Naprotiv, vinova loza bila je otpornija i nastavila je živjeti izvan svoje zemlje. U tom smislu, maslina, a ne vinova loza, predstavlja kolijevku i bit mediteranske kulture. […] Trljajući se maslinovim uljem, stari su junaci obnavljali snagu ili odgađali smrt. Tim su uljem mazali kraljeve i posve­ćivali osobe i mjesta namijenjena službi o obredu božanskih otajstava. Maslinici su bili obećanje u Starom zavjetu te svjedoci bolna početka Novoga u vrtu Getsemani, dok su se na ulicama Jeruzalema još uvijek mogle pro­naći grančice masline kojima su ljudi mahali stojeći po putovima i kličući Isusu koji je išao u hram uoči posljednjega Uskrsa prema Starom zavjetu. Nakon toga, kao neka daleka tvar iz Zavjeta, limfa ploda masline ostala je, uz još tri elementa, jedan od onih koji se rabio u obredima. Maslinovo ulje osvjetljivalo je svetišta i gorjelo u svjetiljkama ispred ikona i svetih slika sve dok jednostavna svjetlost druk­čijega podrijetla nije istisnula tisućljetno ulje. Ovakvih slika i esejističkih vinjeta prepuna je ova knjiga sjećanja i svjedočenja, bez kojih njezina ljepota ne bi bila tako izdašna i pri­vlačna. Uz ove dionice, ne manje su, osobito za našu književnost, značajne informacije o njegovu romanu, izdavanju časopisa Osoba i Duh, potom spomeni na zbirke pjesama i slično, što traži podrobnije čitanje i (knji­ževno-povijesnu) kontekstualizaciju.

Skriveno u govoru činjenica i susreta s brojnim osobama živi drugo lice knjige, ono književno i duhovno; jedno drugim uvjetovani, izrastaju iz postojane ljubavi i duboke vjere u snagu Božje promisli koja nadahnjuje svaki korak njezina autora, potiče ga na rad za opće dobro i dobrobit, da traje i ustraje… S pravom će reći: Živio sam od ufanja u vjeru; uvijek sam je imao iako je u mnogim prigodama i okolnostima bila pomalo uspavana. Zato se knjiga otkri­va i kao knjiga o dobroti; ljudskoj dobroti i milosti koju onaj koji ju je svojim životom zaslužio, nesebično dijeli s drugima. Isto­vremeno, ona je i knjiga blagosti. Pa iako je uvjetovana teškim i dramatičnim okolno­stima u izgnanstvu, u okružju poslijeratnih dramatičnih događaja kada su loše vijesti smjenjivale jedna drugu, u knjizi nema mjesta pakosti, ljudskoj zlobi, mržnji i isključivo­sti… Pa i spram onih koji su u neljudskome vremenu stalno pokazivali svoje neljudsko lice… Na njezinim stranicama obistinjuju se riječi da se život dosljednog kršćanina mora potvrditi kroz svetost dostojna oltara, riječju da se treba: biti Božji čovjek, čovjek s unu­tarnjim životom, čovjek molitve i žrtvovanja, odnosno riječima autorova duhovnoga uzo­ra, bl. Josemarie da čovjekovo / Tvoje poslanje mora biti obilje tvojega ‘unutarnjega života’. Osobnu svetost čovjek ne nalazi povlačenjem iz svijeta niti vraćanjem u prošlost; ona se nalazi tamo gdje se molitvom, svakodnevnim poslom i poslanjem pronalazi načine za svoje osobno zadovoljstvo; na Božju ljubav potrebno je odgovoriti istom ljubavlju i prijateljstvom kojima se odgovara drugima i bližnjima.

Sâm će napisati kako je potrebno […] djelovati slobodnom kreativnošću i rastućom ljubavlju – svakoga dana i na svim područ­jima, neovisno o našim padovima i posustajanjima – i tako uzvratiti na Božji poziv koji uz vjeru čujemo u svojoj intimi i tako napredova­ti i približavati se Bogu

Po dubokoj duhovnoj dimenziji mno­gih stranica knjige, ona se nudi i kao knjiga osobnoga rasta, duhovnog sazrijevanja i spo­znaje; spoznaje svoje ljudske mjere u Božjoj promisli, a (njezino književno) slovo – svje­dočenje, susreti i oproštaji – način iskazi­vanja i izražavanja zahvalnosti onomu koji svaki (čovjekov) čin čini smislenim. U tim riječima treba tražiti odgovor i na njegovu nikad pokolebanu ljubav prema životnoj suputnici/supatnici Ani; činom braka Bog je, pozivajući se na riječi bl. Josemarije, blagoslovio njihovu ljubav i hrabrio ih u godi­nama dramatične i prisilne razdvojenosti. Dajući im snagu i vjeru da traju i ustraju, svojim životima svjedočili su kako svetost braka ni sa čim nije moguće razjediniti, baš kao što dobrotu i blagost autora nije mogu­će odvojiti od književne ljepote njegove pri­če i njegova pisanja.

Ovom slojevitom knjigom Brajnović svjedoči da je vrstan intelektualac, iskren vjernik i izniman pisac u istoj osobi. Osim drame svoga života i života svoje obitelji, ova knjiga podjednako svjedoči i o drami jed­noga vremena u kojemu je ljubav njezina autora pobijedila zlo i u prijevodu došla da nas u pamtljivosti svojih književnih osobina i svoje svjedočeće dokumentarnosti. Riječju, knjiga koja otkriva veličinu svojega autora i upisuje ga u sliku i svoje publicistike i svoje književnosti.

 

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 1-2, Zagreb, 2020.)

© Ivan Bošković, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

 

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.