Ivan Bošković: KADA BISMO SVI HRVATSKU VOLJELI PIŠČEVIM SRCEM… / Matko Marušić

MATKO MARUŠIĆ: MI HRVATI

Medicinska naklada, Zagreb, 2018., 610 str.

 

O ovoj knjizi lako mi je i teško pisati; lako jer sam bio, barem tako mislim, svjedok njezina pisanja i nastajanja, a teško jer nadilazi obično predstavljanje s nekoliko popratnih rečenica o njezinu sadržaju i sl. Teško i jer sam na više mjesta apostrofiran kao usputni lik njezinih rečenica, pa iz te pozicije, ovisno jesam li zadovoljan ili nezadovoljan, mogu govoriti kritički ili pak manje kritički! Ni jedno, moram priznati, ni drugo, nije baš zahvalno jer me stavlja u poziciju za koju baš nisam siguran hoću li joj moći udovoljiti…

Prvi put u knjizi sam predstavljen depresivno-kritičkim profesorom, a u javnim nastu-pima uvjerljivim promicateljem književnih vrlina; drugi pak put uzorom koji je Matku pokazao kako uvjerljivo može predstaviti i lošu knjigu – što se svakako ne odnosi na ovu o kojoj pišem – a treći pak put u priči o ženi koja je svojega vlaškog Odiseja čekala pe-deset godina svjedočeći životom snagu ljubavi koju tako lijepo zovemo vječnom, a kakvih je danas tek u pričama.

Kada već na sebe preuzimam nezahvalnu i ničim zasluženu ulogu i lika i svjedoka, mo-ram spomenuti i naša nedjeljna druženja. I dok je Matko na razgovor s Bogom odlazio u Katedralu, ja sam odlazio svojim sinjskim franjevcima na Dobromu s uvjerenjem da u Božjoj milosti ima dovoljno mjesta i za moje nesavršenosti. Kako nedjeljom Hrvati ujutro idu na misu, poslije mise na janjetinu, vino i kapulu, a navečer poslije balota u gostionicu i ruše državu, kako kaže pjesnik kojemu „Hrvati idu na jetra“, i nas smo dvojica uvijek započinjali iste teme i iste priče s „politikom“ u prvome licu jer: u Hrvatskoj je sve po-litika i politika je sve!; ja u skladu sa svojim depresivnim raspoloženjima i s uvjerenjem da budućnost u Hrvatskoj ne samo da nije započela nego je i završila, a Matko da je sjajna, dakako uz moje zajedljive primjedbe kako je toliko sjajna da su mnogi, ponajbolji, od velikoga sjaja pobjegli na sjever ili pak sreću potražili u zelenilu Irske privlačnosti.

Ja, u knjizi imenovan depresivnim prijateljem sa statusom razočarana sugovornika, a on blistav sanjar/fantast, „ovovlaški“ i ovonaški Vergilije koji me treba izbaviti i usmjeriti na pravi put, za koji sam bio, i još sam, uvjeren da ovdje nije moguć čak ni kao pjesnička metafora. U strahu od Boga i sramu i stidu od ljudi, oponirao sam Matkovim egzal-tacijama, više strahujući od svojih predviđanja nego od moguće istine da nas se – kao „neželjenu privremenost“, kako se o nama i našoj zemlji počesto priča po briselskim hodnicima – o čemu je zagrebački primas (sa skromnim znanjem hrvatskoga!) tako lijepo govorio na Božićnoj homiliji – vrati u utopiju u kojoj je u stotinjak godina uništeno sve ono što nas je držalo budnima u vremenima u kojima ni san nije mogao biti utočište, a koje i danas mnogi, dojučerašnji pravovjernici komunističkoga režima, a danas gorljivi i zaštićeni branitelji ljudskih prava i političke korektnosti, ne bez blagoslova aktualne političke oligarhije koju mnogi nepravedno zovu „elitama“, nude kao moguć odgovor tobožnjoj hrvatskoj beznačajnosti o kojoj je tako često i ne bez razloga pisao i Krleža.

U tim našim druženjima Matko bi me poticao da napišem knjigu o „grijesima hrvatske književnosti“, koju sam mu jednom gotovo u cijelosti ispričao. A ja sam odbijao, ne zato što to ne bih znao i umio, nego zato jer sam uvjeren da moja beznačajnost ne bi bila veća. Uostalom, nisam prvi, a ni posljednji kojemu će se hrvatska kultura zahvaliti kako bi otvorila vrata nanosima onih koji prostom rečenicom legitimiraju svoju izvrsnost. A Matkov je slučaj, neka bude spomenuto, više nego znakovit! U kulturi u kojoj u akademije ulaze ljudi s rangom pismenosti bivši pučkih sveučilišta i gdje je diploma večernjih učilišta usporediva s doktoratima s ponajprestižnijih svjetskih institucija, ova knjiga uzdrži mnoge atribucije pravoga književnog zalogaja.

Dakako, mnogi će reći, čemu ovo o/pravdanje. Razlog je jednostavan; u njemu je sadržan samo dio tema i sadržaja o kojima govori ova knjiga. Knjiga čijih više od 600 stranica tematizira i opisuje ono što smo i tko smo to mi Hrvati, čime se legitimiramo, kako se doživljavamo i kako nas doživljavaju, koje su to odrednice našega identiteta i društvenoga karaktera, našega mentaliteta. Kako sam Matko kaže, riječ je o knjizi o nama, našoj povijesti i našoj sadašnjosti, našim istinama i našim zabludama, porazima i pogreškama, životu, školi, kući, obitelji, smrtima, velikim godinama i značajnim datumima, našim snovima i razočaranjima; riječju, o Hrvatima (iznutra). Ako je u Medicini iznutra progovarao o nama kroz naočale medicinara, u ovoj knjizi to je, metaforički, priča o narodu i njegovoj lađi (što kao zaglavlje stoji s prizivom Nazorove lađe!) koja je nakon stoljeća povijesnih nedaća uplovila u luku svoje slobodne države kao jedinoga okvira u kojemu može razviti puninu svojih nacionalnih energija i jedara. Usprkos i unatoč; usprkos svima – unatoč svemu!

Premda (zvučnim) naslovom Mi Hrvati u razmišljanje priziva bremenit spektar navijačkih emocija i ushita, u kojima su sadržane sve emocije radosti da se slobodno može iz-govarati svoje ime bez straha od etiketiranja – a svjedoci smo da ni ta praksa nije posve iščezla iz našega društvenog života – u knjizi nema ničega što bi drugoga ili drukčijega moglo povrijediti ili pak natjerati da se osjeti manje vrijednim. Jer, govoreći o nama, Marušićeva knjiga drugoga ili drukčijega ne vidi niti doživljava kao protivnika; drugi ili drukčiji u njoj su tek lice s kojim se uspoređuje i u kojem se ogleda naša samobitnost i naša autentičnost. Ova knjiga nikoga ne isključuje, pa čak i kad bi se moglo pomisliti da za to postoje brojni razlozi kako u društvenoj zbilji tako i u njegovu životu. Naprotiv, ona progovara o uvažavanju i razumijevanju kao formuli društvenoga opstanka, što potvrđuju i najdublje stranice naše povijesti koju su nam, rekao bi Matko, krivotvorili, uskraćivali, prešućivali, stavljali nam je na teret i neoprostiv grijeh, kako bismo podnosili jaram stoljetne nesreće i prokletstva još od Zvonimirova vremena. A upravo ta povijest, upisana slovima opata Držihe na zlatnom kamenu Bašćanske ploče do naših dana, ali i u neprekinutoj narodnoj priči i predaji što se generacijama poput kruha prenosila, upravo se odvija pred nama. Kao njezini junaci i njezini svjedoci, svaki sa svojim teretom i svojim životima, dužni smo tu povijest živjeti kao svoju sadašnjost i u njoj, po mjeri snova generacija, graditi oživljenu i živu Hrvatsku. Od stoljeća sedmog, da se poslužim povijesnom prispodobom, i stoljeća uplakane Hrvatske, svjedoci smo i dionici oživljene Hrvatske; stara i zapuštena žena u Štoosovu Kipu domovine, pred nama je danas Vječna Hrvatska, iako i danas njezino lice nerijetko reprezentira tek Mala koja mrda guzom, da se poslužim Petrakovim stihom, kao metafora onih koju ničim zasluženu niti željenu sadašnjost pravdaju borbom za bolju prošlost. Dakako, sve s jednim providnim ciljem da bi „njihova neistina postala naša istina“, njihov izbor i naš izbor, zaboravljajući pri tome da stoljeća poniženosti i nesloge slobodu čine još većom i sjajnijom! Za razliku od njihove povijesti, neovisno kako su se zvali zle sluge i još gori gospodari i kojim se ideološkim odorama legitimirali, postojala je i postoji ona druga povijest – povijest preživjela „u zapretanim kamenim zapisima, zabranjenim knjigama, u legendama i usmenoj predaji“, u pučkom desetercu, gangi i reri, ali i u pučkoj kantileni u kojima Matošev vjekovni jojjjj odzvanja kao poziv na trajanje! Tu prijevaru, priznaje Marušić, naslutio je u ranoj mladosti, iako, priznaje – a priznanje i vlastitih zabluda ovoj knjizi osigurava dodatnu dimenziju uvjerljivosti – nije bio svjestan njezinih razmjera niti pak dalekosežnih posljedica koje uzimaju danak i u našemu vremenu i u našoj društvenoj svijesti. Zaogrnute u ideološko ruho, s prisilom i strahom od odmazde kao svojim pojavnim oblicima i praksama – nametnute/oktroirane su istine polako nestajale, bilo učenjem i čitanjem knjiga (Zvonimirove lađe, konkretno) bilo pak druženjima o otkrivanjima novih spoznaja, ljudi, njihovih razmišljanja i raspoloženja. S vremenom će shvatiti da poruke Zvonimirove lađe nisu različite od poruka/pouka njegova (nepismena) oca, a sadržane su u istini da Hrvatska ni propala, kako pjeva ilirska budnica, unatoč slomljenosti i prignutosti. Premda do kraja nesvjestan razmjera povijesne nesreće i laži zaogrnute u ruho oktroiranih istina, s vremenom će mu se u Nazorovim stihovima – najvažnijoj rečenici hrvatske povijesti i najljepšem stihu hrvatske književnosti – razotkriti sva težina i sva dubina nacionalne epopeje i osvijestiti usud naroda u čiju sudbinu nikada nisu posumnjali njezini pjesnici. Trebalo je, reći će Marušić, proći tisuće godina kako bi san o slobodi postao sloboda sáma, kako bi se svjedočenje vjere pretvorilo u vjeru koja ispunja srce i narod čini dostojnim svoje povijesti i svoje sudbine. Ta misao, često varirana u Marušićevim rečenicama, ključno je mjesto iz kojeg njegove rečenice crpe svoje nadahnuće; reći će, one su, misli Zvonimirove lađe, njegovo sidrište i njegova plavca kojom se otputio u traganje za onim što ona nosi kao svoj teret. A to je priča o narodu, njegovoj neuništivosti utemeljenoj na vjeri u Božju promisao koju narod stoljećima ispovijeda i u njoj izražava sve ono što ga narodom čini i legitimira. Ne isključujući nikoga, jer svatko ima pravo na svoju istinu i na svoju priču u zajedničkoj narodnoj priči, u njoj će, kako sam kaže i opisuje, u petnaest poglavlja i stotinu i petnaest priča/slika/zapisa probugariti, ali i radosno klicati, o „povijesnoj čežnji naroda za svojom slobodom“, ali i o tugama i nadama o slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj zemlji, o „kockastom“ barjaku na marjanskom brdu i svim brdima, od Knina, Gvozda i Velebita, do ljepota mora Lijepe naše koja nikad neće biti Lijepa njihova, ma kako god se tuđi mornari trudili lađin plov usmjeriti suprotno narodne volje i interesa.

Ključna misao Marušićeve knjige je: Hrvatska – to smo mi. Mi Hrvati! I: Hrvatske će biti, i bit će onakva kakvom je mi budemo gradili! A u tome, u tom snu i toj ljubavi, ne smijemo se umoriti raditi za Hrvatsku, niti se predati. Jer, bila bi to izdaja sna očevā, sna svih nas, ma kako bili različiti.

Sav teret ove moje refleksije i poruke u njima sadržane Marušić nije oblikovao kao studiju o hrvatskom identitetu. Postrance teorije koja identitet opisuje kao mnoštvenost oblika, pojava, sadržaja koje opisuju jedan narod i njegovo su najdublje mjesto prepo-znavanja i legitimiranja među drugima, on je to – iako znanstvenik i pisac, u knjizi ovo drugo više nego ono prvo! – to uradio onom tradicijom koja u narodu ima puno dublje i dulje trajanje. Uradio je to svojim pričama. Držeći se one stare franjevačke da se nije ni dogodilo ono što nije zapisano, priču o Nazorovoj lađi i sudbini koju ona nosi gradio je na petnaest slika, osnaživši i učinivši ih uvjerljivima mnoštvom od 115 zgoda, zapisa, vinjeta, dosjetki i anegdota različita stupnja književne uvjerljivosti i privlačnosti. To su: Godine začađenoga stakla; Naši ljudi; Vjera; Domoljublje; Kuća; Škola; Posao; Slobodno vrijeme; Ljubav; Umjetnost; Glazba, pjesme, pjevanje; Šport i šah; Nogomet; Demokracija; Predmeti smrti i zaborava. Svaka od tema argumentirana je zgodama i slikama u kojima se zrcali sadržaj o kojemu govori i lica kroz koja se navedeno manifestira, a uz kratak opis na početku, gdje nagoviješta o čemu je riječ, slike/priče/opisane zgode povezuju zajedničko vrijeme s malim osobnim/obiteljskim vremenom, ljudima i sudbinama.

Tako u prvoj slici, Godine začađenog stakla, Marušić progovara o godinama života u ko-munizmu. Premda je riječ o godinama u kojima se školovao, koje su ga i ljudski i stručno obilježile – a danas mnogi o tome govore kao o povlastici – otkriva njegovo pravo lice, strah, strepnje, neugode, šutnju, posvemašnju laž. Priznaje da se s veličinom komunis-tičke (sveopće) laži ništa ne dade usporediti; izobličenost ideologije argumentira nje-zinim neistinama, zabranama, uhođenjima i prisilama svih vrsta i svih oblika, prešući-vanjima, glorificiranjima moćnikā, prešućenim stranicama povijesti i zabranjenim ime-nima i knjigama, obilježenim obiteljima. Kao odličan učenik, od prvoga do posljednjega dana školovanja – koje nije imalo atribuciju cjeloživotnoga kao što se je to danas – s vre-menom je, poglavito odlaskom u inozemstvo, slagao svoju sliku o vremenu i svijetu u kojem je odlučio živjeti, iako je ponuda i razloga za ostankom u tuđini bilo. Pred očima i u praksi nicale su slike koje su „najbolji od svih svjetova“, kako su komunistički ideolozi slikali „društveni raj“, sve više činile „crnom maglom“ u kojoj će nestati mnoge sudbine i mnoge istine i zagorčavale mu znanje i podrivali životni smisao. Priznajući da su „nje-gova iskustva i nevolje ništetni/neusporedivi prema onome što su ljudi opisali o lju-dima“, tako da ne zna što ga više ranjava – svjedočenja o strahotama fizičkog nasilja, ili duhovnog mučenja, smrt milijuna ili Soženjicinov opis čekanja političkoga zatvorenika na susret sa suprugom, sve mu je „komunistički raj“, u kojem je živio, činilo „pomračenjem u podne“ i čiji je „smrtni sjaj moguće gledati jedino kroz začađeno staklo“. Ta činjenica, sazrijevana tijekom godina, p/osvijestila mu je vrijednosti škole i obrazovanja što će, svjedočim o tomu i sam, propovijedati cijeli život, a propovjednički ton zadržat će i na mnogim stranicama ove knjige! Uz sumnje u „uređenost svijeta u kojem je živio“, a otkriva je u slici nogometa i pobjede nad Dinamom nakon čega je Zvezda postala prvakom. Veselje njegovih vršnjaka zbog pobjede nad Dinamom, ali i tugovanje njegovoga oca i strica, osvijestit će tek kasnije svu dubinu i simboliku nogometa, ne više kao igre i nadmetanja, nego strategije kojom su komunisti provodili svoju politiku, konkretno „ukidanja nacije“ i donošenja jedne druge kulture, koja – priznat će – „nije gora od zapadne, ali nije naša“. Od nogometa, ta strategija uništenja opstanka nacije u ime nadnacionalnog bratstva i jedinstva ogledat će se na primjeru jezika, otimanju umjetnosti i krivotvorenju povijesti, o čemu Marušić reflektira i reminiscira i u drugim slikama. Posebno, pak, apostrofira snagu vjere, čije se javno iskazivanja priječilo najrazličitijim mehanizmima i perfidijom, doktrinacijom o podmuklosti Crkve i nazadnosti religije, pa sve do uhođenja, prokazivanja, zabrana, zatvora i slično, ali često i s neskrivenim udarcima na obitelj, videći u njoj istinski otpor njihovim istinama. Slika očeva boravka u Češkoj, gdje je zaradio za dva vola ćaći u Katunima, i shvatio veliku komunističku laž izrečenu riječima nekog doktora (Lagat će sve i o svemu; brat će nasrnuti na brata, pobit će sve što im se usprotivi i jadna ti je zemlja u koju nadru.), s vremenom će se pokazivati u punini svoje uvjerljivosti koja će utjecati i na njega.

Svoju priču o tim olovnim godinama dograđivat će pričama i slikama o 1945. i gladi, 1967. i Deklaracijom o jeziku/izgubljenoj bitci za hrvatski jezik, započetoj još šezdesetih go-dina 19. stoljeća i Bečkim dogovorom – kada su na red došle i zabranjene riječi kao naj-strašniji oblik terora – potom 1968. koja u priču uvodi Cimera, najblažeg i najpristojnijeg čovjeka kojeg je ikad upoznao, ali i komunista klasičnog profila – i odnos prema štrajku, 1971. kao godinu „buđenja nove generacije domoljublja nakon zatiranja u ratu i terora u miru“ – zapamćenu po fibri, a Hrvatska se odvaja; 1982. kada je i sam doživio „politički progon“ i gotovo izgubio posao, zbog pisanja o potrebi područnih studija medicine u Osijeku i Splitu, što se mnogima nije svidjelo. Umjesto da se o njegovu pisanju progovori snagom argumenata, proglašenje članka nacionalističkim bio je odgovor na njegovo pi-sanje. Urodilo je to spoznajom o ljudima s kojima je radio, a kasnije je sve to zaborav-ljeno, čudno je samo što ti isti taj svoj čin nisu pravdali obranom hrvatskih interesa u tadašnjim okolnostima i obranom bolje prošlosti opravdavali sadašnji, ničim zaslužen status. Sve te godine i u njima zapamćeni sadržaji rezultirat će zaključkom u kojem se kriju svi problemi: Željeti Jugoslaviju znači ne željeti Hrvatsku! Dakako, uz napomenu da čovjek ima pravo na svoje nostalgije, ali da ih plaća hrvatska država, to je ipak malo pre-više i za one koji je nikada nisu željeli, a njih je pozamašan broj u asocijacijama mnogih vrsta i predznaka. Zapis o Sotoni, što i nije do li varijacija slike zamračenja u podne, otkriva svu perfidnost i zamke komunističke laži kojoj je najveći protivnik čovjek sa svo-jim ljudskim pravom i odgovornošću.

MATKO MARUŠIĆ (slobodnadalmacija.hr)

Drugi tematski krug zapravo su priče o našemu mentalitetu, karakteru i ljudima; uz prvi posvećen čovjeku, Marušić u prispodobama pripovijeda o zemljacima, konzervativcima („a danas biti konzervativan gore je negoli imati spolnu bolest“!) liberalima, Srbima, do-moljubima, ustašama, komunistima, nepoznatima, svaka napose opisana pamtljivim de-taljima kako iz okružja u kojemu je živio, o kojemu je čuo ili znao, ili pak zgodama iz obiteljske zgode, poput one o majčinu telefonskom razgovoru s nepoznatim čovjekom čiji istinitost jamči Joško, jedan od glavnim junaka obiteljske historije.

Kao jedna od odrednica nacionalnoga bića, a knjiga je dijelom i to, vjera je jedna od tema njegovih zapisa i argument hrvatstva; s uvjerenjem da bez vjere nema nacije, bez nacije nema slobode, a da bez slobode nema života, Marušić piše o pojavnostima u kojima se pokazuje da je vjera ključna odrednica nacionalnog hrvatskoga identiteta. To su: vjera i religija, teologija, križ, molitva, spasenje, grijeh i život; zahvaljujući tome izdržala se stra-šna povijest i teške slabosti, ali se i ustrajalo; Zvonimirova lađa sačuvala je svoje jarbole uspravnima i svoja jedra neraskinutima, uz pjevanje pjesama Kristu, vjeri katoličkoj i do-movini Hrvatskoj.

A njoj je posvećeno i posebno poglavlje, ono o domoljublju, niklom iz uvjerenja da su Hr-vati zaljubljeni u Hrvatsku i da im se ne smije dirati u njihovo domoljublje. Nije riječ, valja naglasiti, ni o kakvoj retoričkoj gesti već istini koju potvrđuje knjiga, a izbija iz strasti i emocija osjećaju privrženosti domu i kraju te predanosti ljubavi s kojom se ono brani. U priči se pojavljuje sugovornik kojemu je u ratu pobijeno pola obitelji, ali to nije umanjilo snagu njegove ljubavi. U želji da pokaže zašto volimo Hrvatsku, hrvatski fenomen do-moljublja Marušić kategorizira i klasificira na žestoke Hrvate, velike i prave, dobre i slabe Hrvate, nikakve Hrvate i posrbice, u čemu mu je osim vlastitih spoznaja ponajviše pomogla očeva mudrost gledanja ljudi i života, a potvrđena kako svojim, tako i iskustvima i poznanstvima s ljudima s kojima je odrastao, radio, družio se.

Jedna od odrednica Hrvatā svakako je i potreba za svojom kućom i stanovima za po-tomstvo barem do petog koljena. Ovu temu Marušić oblikuje na gradnji kuće, njezinoj dogradnji i popravcima, s posebno upečatljivom slikom o zidu koji je „prav kao da je crtan laserom“, kako bi rekao Joško, „odnosno kao špagom“ riječima njegova Marinka. Posebno je u literarnom smislu uspjela slika zadnjega počivališta; izboru između Zagreba ili Katuna svoj će doprinos, s lijepom mjerom fine ironije, dodati obitelj, ali i Joško i (pokojni) Vjeko (Ivanišević) i ostaviti ga neriješenog, valjda računajući na onu staru i poznatu – da nijedan Božji stvor nije ostao nepokopan.

Cijeli život posvećen školi i učenju morao je doći do izražaja i u ovoj knjizi. Uvjeren da su škola i učenje jamstvo sretne zajednice, pa tako i Hrvatske, Marušić učiteljski i propo-vjednički, kako posebno tako i zajedno, reminiscira nad školom i školovanjem. U slikama svjedodžbe, mede i generala, ručnoga sata, knjige, tužne vrbe, ambicija, visoke teh-nologije i visokih znanja, škola je najdublja podloga i iskustvo te prilika da se osvrne na svoje školovanje, ali i ono cijele zajednice, baš kao što se u radu, neodvojivu od ško-lovanja, ogleda lice zajednice, bilo da je riječ o lošemu i opasnom poslu, dobromu i honorarnom, ili pak o marendi kao neodvojivu dijelu nacionalne karakterologije s po-sebnostima dalmatinske sredine i umješnosti njezinih ljudi.

U ovoj knjizi Marušić se bavi i fenomenom slobodnoga vremena (koje nije dokolica), za-tim ljubavi (prvom, posljednjom, prvom i posljednjom, ženskom, muškom, istospolnom, neželjenom, željenom, zabranjenom, vječnom, seksom, brakom i preljubom), zatim um-jetnošću, s posebnim pogledom na sakralnu, konceptualnu, narodnu, na književnost, operu, dramu, arhitekturu, pri čemu neka zapažanja i literarne slike uzdrže i bitne te-orijske premise, baš kao u poglavlju naslovljenom Glazba, pjesme, pjevanje s tematima o zabavnoj glazbi, rock’n’rollu, dalmatinskoj pjesmi, radničkom solu, revolucionarnoj zbor-noj, zatvorskoj i davnoj crkvenoj. Premda bi se moglo reći da je Matkovo polazište u onoj narodnoj pjesma nas je održala – njojzi hvala, u svakom tematu, začinjenom umješnom prispodobom ili asocijacijom s izvorištem u obiteljskom, katunskom, zagrebačkom, in-dividualnom ili zajedničkom životu, progovara poznavanje onoga o čemu piše, ali i du-boko razumijevanje uloge pjesme u zajednici i njezinu održavanju. Iste se misli mogu primijeniti i na poglavlje Športa i šaha; nogometa, košarke, rukometa, vaterpola…; prem-da su povodi sportski, asocijacije i poruke prizivaju univerzalne i nacionalne kontekste i asocijacije, a obremenjenima duhovitim i ironijskim, „privatnim“, dogodovštinama osi-guravaju istinsku čitljivost i prepoznavanje. Preko brojnih situacija Marušić otkriva sebe, svoja proživljavanja, odnos prema bližima i daljima, ali i odnos prema pitanjima za-jedničkoga vremena kakvo je vrijeme njegova dječaštva, mladosti, studentski dani i go-dine zaposlenja, odnos prema ljudima s kojima se družio, a u podlozi su pitanja o po-rijeklu, obiteljskom naslijeđu, odnos prema crkvi, vjeri, narodu, hrvatskoj naciji, ćirilici i latinici, djevojkama, bratstvu i jedinstvu, pjevanju pjesama, aktualnim društvenim tema-ma, političkim uvjerenjima i opredjeljenjima koja su, recimo to, oduvijek zazorna ako se ne poklapaju s propisanima povlaštenih, svejedno je li riječ o onima prije ili pak sada. Podsjeća Marušić na tada dobivane lekcije „moralno-političkog odgoja“, svjestan količine i težine laži, mržnje, prijetvornosti, krađe, korupcije, neznanja, nerada, diskriminacije, prikrivena nasilja što se krije ispod velikih riječi i ideoloških istina… U tim trenucima, priznaje, zaradio je etiketu „ustaše“ koja će ga pratiti cijeloga života, a rezultirala je ne samo „marginalizacijom“ već i spoznajom da to nisu uradili agenti, milicija ili nepoznati ljudi, već oni s kojima je živio i družio se, „moji najdraži prijatelji“, za koje je bio uvjeren da su „pravi, veliki ljudi“. Gorčina te spoznaje samo je, kazuje, utjecala na njegovo uvjerenje da se nikada neće predati, sve više u sebi prepoznajući očeve riječi i način ponašanja, i krijepila nadu da će hrvatska država doći, sigurno doći, i da je ona jednako velika kao i nada iz koje je, nakon stoljećā sna, izniknula.

Stvaranje hrvatske države, i stvarno i metaforički, predstavljao je ne samo ostvarenje sna nego i snažilo potrebu jačega i snažnijeg angažmana. Ne skrivajući to da ga je politika uvijek zanimala i opsjela, zauzela i obilježila, u komunizmu “zato što se to nije moglo a da se ne proda duša, vjera i čast, a u demokraciji živci i želudac“, ali i radi osuda i progona, od čega se vješto čuvao, utjecalo je to i na njegov politički angažman. Za razliku od onih kojima je politika gavanski posao, a takvi su gotovo posvuda oko nas, na istaknutim mjestima i na još većim ali nezasluženim položajevima, Marušić je politiku doživljavao kao ljudsku stvar, kao želju i potrebu da san o državi dobije svoje pravu mjeru u zbilji u kojoj ljudi žive. Premda sam, moram se pohvaliti, bio uvjeren da nikada država neće biti onakvom kakvom su je sanjali njezini najbolji sinovi niti će sloboda pjevati jednako pjesnikovim riječima – a to je tako ili je to tako u nas Hrvata – Matkov dnevnopolitički angažman odmah sam doživio kao egzaltaciju zaljubljena čovjeka. Slijep, a jedino zaljubljen čovjek, ne vidi pravo stanje stvari, vjerovao je i tako živio, da mora preuzeti svoj dio odgovornosti za zajedničku sudbinu. Ulazak u politiku, iako će reći da je bio na Vjekin nagovor, držao sam tek jednom od brojnih hrvatskih boljki koja kaže da si dobar tek kad ti politika kaže da si dobar i da si u stvari ono što ti je politika omogućila. A tu, probija iz redaka knjige, nije bio dobar igrač, iako mu je nogometno znanje omogućilo da razvije taktike i strategije kako doći do cilja. Spominje Matko niz zgoda iz tih dana, susrete s „odgovornima“, odlaske u Zagreb, svjestan otpora kako njemu osobno tako i ekipi s kojom se uputio u političku igru, progovara o pisanju programa – jednom od najcjelovitijih koji sam ikad u našoj politici vidio – svjedok sam susreta i razgovora s pojedincima za koje je držao, a i sam držim, da znaju i mogu mnogo više i mnogo bolje od onih koji su zaposjeli prva mjesta… Svjestan je, dakako, opstrukcija iz redova iz kojih i sam dolazi, spominjući kampanju progovara o dijeljenju knjiga, spominje Vjekin letak, podsjeća na televizijsko sučeljavanje i na finog, mladog gospodina i ideologa stranke s formulama fašizma, nacizma, kao najjačim atributima, koji je očito zaboravio da su upravo „njegovi“ ideološki uzori bili najveći zatiratelji „individualizma, prosvjetiteljstva, racionalizma, kapitalizma, pacifizma, internacionalizma, parlamenta-rizma i političkog pluralizma“. Kampanja u koju je uložio sve svoje snage pokazala mu je pravo stanje političkih odnosa; uz osjećaje da ne vlada događajima, nepovoljan ishod bio je sve izgledniji, a razočaranje je bilo veće – ne zbog izgubljenih izbora, nego zbog spoznaje da se Grad predaje u ruke onima koji će ga učiniti gorim.

Neslavno okončana politička avantura, koja mu je otkrila pravo stanje stvari, knjigu će uokviriti najintimnijim slikama njegova života. To je poglavlje Predmeti smrti i zaborava, s podnaslovima Josip, Luka, Rubića klanac, kukuruz, jaja, divljač; Voljeti, a ne voljeti i Vidjeti, a ne vidjeti. Slike su to sjećanja i podsjećanja na djetinjstvo i mladost, na kuću i obitelj, na snove i želje, razočaranja i zablude, velike istine i velike obmane, a uokvirene slikom obiteljskoga ručka kao metafore istinske sreće koju uzdrži obitelj, iz koje sve pot-ječe i u koju se sve vraća kao oazu istinskoga smisla i ispunjenja kojem je ulog sam Marušić, njegov svekoliki ljudski svijet. Dakako, i priča koja varljivost trajanja pamti i život pretvara u sjećanje u koje se lako skloniti pred najezdom vremena koje trajno i veliko pretvara u prolazno!

Marušićeva knjiga je zapravo knjiga o nama, našim životima i našim ljudima, velikim isti-nama i još većim zabludama, o tome tko smo i kakvi smo, što volimo i što ne volimo, ka-ko se ponašamo, kako se sami doživljavamo, ali i o tome kakvima nas drugi doživljavaju. Rječnikom teorije, rekli bismo knjiga o našem identitetu. I umjesto teorije koja opisuje mnoštvenost oblika kojima se jedna sredina i jedna zajednica legitimira i prepoznaje, Matko to čini pričicama, slikama, zapisima, refleksijama, asocijacijama, anegdotama, hu-moreskama… U živopisnu okviru priče mjesto su našli obitelj, otac i majka, brat, djeca, prijatelji iz škole i ulice, kolege s fakulteta i institucija u kojima je radio; njegov katunski, splitski, zagrebački i bjelosvjetski kraj i zavičaj…

Od mnogih lica knjige, dva su posebno pamtljiva; jedno karakteristično za znanstvenika pa otuda stručni i analitički ton, a drugo literarno, vidljivo u šarmu, duhovitosti, prim-jetnoj ironiji, dosjetki, vicu, slikovnosti i pamtljivosti, lijepoj rečenici. To je razlog zašto se knjiga može čitati od početka ili od kraja, skakati s jedne slike na drugu… Ona je osobna i zajednička, njegova i naša, različita tek u snazi ljubavi koju ulažemo u zajedničko dobro… Otuda zacijelo i Matkova nekritičnost… Premda će mnogi pomisliti kako je to manjka-vost, držim to opravdanim jer upravo ljubav objašnjava sve: ljubav je Hrvatsku stvorila – ona će je i sačuvati, svima usprkos, svemu unatoč! U tom smislu Matkova je knjiga puto-kaz; kada bismo svi zajedno Hrvatsku voljeli Matkovim srcem, onda bi ona bila raj na zemlji za sve, a ne samo za elite uvjerene da je to pravo rezervirano samo za njih!

I za kraj; premda također znam da su kratkoća i jasnoća odlika pravoga pisanja i uzor-noga stila, vjerujte mi da nisam mogao biti kraći. A krivac tomu je Matko; ovom nas je knjigom i zadužio. Ako je povijest jedino moguća i jedino pamtljiva kao ostavljanje tra-gova, ovom knjigom Matko se trajno upisao u njezine stranice, baš kao što je trajna naša i Matkova Hrvatska, u kojoj je široko svima i u kojoj je mjesta za sve naše razlike, i moje i Matkove, da se opravdam za na početku napisane riječi.

 

(Ivan Bošković © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.