Ivan Bošković: O NAZOROVIM EPOVIMA MAJSTORSKI / Pavao Pavličić

IVAN BOŠKOVIĆ (m.pogled.ba)

O NAZOROVIM EPOVIMA MAJSTORSKI

PAVAO PAVLIČIĆ: NAV I RAJ, Matica hrvatska, Zagreb, 2018., 198 str.

Najnovija knjiga Pavla Pavličića posvećena je epovima Vladimira Nazora. Riječ je o zacijelo najmanje poznatom dijelu Nazorove književnosti, ostaloj u sjeni mnogo poznatijega pjesničkog djela. U prilog ocjeni na svoj način govori i kritička recepcija u kojoj je upravo jedinica posvećenih epovima ponajmanje, neovisno o statusu koji je Nazor imao u književnosti u vrijeme kada su se navedena djela pojavljivala. S obzirom na to da je prema Pavličićevu mišljenju riječ o djelu koje na svim razinama književnog svjetonazora najbolje reprezentira samog Nazora i njegov poseban i kanonski status čini neupitnim, posve je razumljiva autorova znatiželja da se djelo iznova pročita i re/interpretira sukladno njegovim značenjima i dosezima suvremene filologije.

U središtu Pavličićeve studije četiri su Nazorova eposa: Živana, Medvjed Brundo, Utva (zlatokrila) i Ahasver, a na kraju im je dodano i poglavlje Nazorov svjetonazor kao svojevrsna sinteza promišljanja svekolika djela. Riječ je o tekstovima koji su nastali u različitim etapama Nazorova književnog djelovanja: Živana 1902., Medvjed Brundo 1915., Utva 1916. i Ahasver 1941. (objavljen 1946.), pri čemu je Živana tiskana u Zadru, dok su ostali eposi tiskani u Zagrebu. Zanimljivo je, što Pavličić ne propušta istaknuti, da je i (književna) sudbina ovih djela također različita; uz Medvjeda Brunda koji je imao znatnu popularnost i postao školskom lektirom, što mu je zacijelo priskrbilo i kanonski ugled, Živana i Utva su gotovo zaboravljene, dok je Ahasver rijetko spominjan, čak i među književnim znalcima. Bez obzira na književnu sudbinu, sva četiri eposa Pavličiću su gotovo podjednako znakovita i poticajna jer odreda svjedoče o „karakteru Nazorova djela“ te kontinuitetu njegova unutarnjeg razvoja i „temeljnim književnim pretpostavkama“. Odnosno, međusobna povezanost navedenih Nazorovih djela, neovisno o razlikama u njihovu nastanku, Pavličiću je potvrda Eliotova ideala o „tradiciji i individualnom talentu“, odnosno o ugradnji književnih pretpostavki jednoga djela u novim književnim izvedbama. Konkretno, Nazor je stalno radio na svojim eposima, ne samo u smislu redigiranja za nova izdanja već i u smislu dopisivanja novih pjevanja i izmjeni njihova rasporeda. Usto, Nazor se na svoje epose pozivao i u drugim tekstovima, a kao zalog njihove stalne nazočnosti u njegovoj književnoj refleksiji svakako su i navodi u piščevim dnevnicima i razmišljanjima. Posebno, dakako i činjenica da se eposu, Ahasveru, vratio  dvadeset i pet godina nakon Utve (zlatokrile), što je Pavličiću znak kako je epski žanr smatrao „ne samo važnim nego i literarno živim“.

Osim navedenoga, Pavličić važnom smatra još jednu osobinu Nazorovih eposa, a to je njegov spisateljski i ljudski svjetonazor, u epovima izražen eksplicitnije nego u drugim tekstovima. Riječ je o pitanjima „odnosa čovjeka i kozmosa, uz pretpostavku da o tumačenju tog odnosa ovisi pojedinačna sreća ili nesreća, ali i sudbina čovječanstva kao cjeline“ (str. 9), pri čemu su pojedinačna djela samo načini tematiziranja ključnog motiva na različit način. Apostrofirajući kako taj ontološki/svjetonazorski odnos Nazor realizira u pojedinom od navedenih eposa, Pavličić objašnjava da je taj pogled na svijet u Nazorovu djelu postavljen još u ranoj mladosti te da je bio „zasnovan više na slutnji i na nekom općem doživljaju univerzuma, nego što bi bio plod racionalne spoznaje“ (str. 10).

U prilog zanimanju za temu Pavličić ističe da je Nazor od svih naših autora stvorio najviše djela u epskome žanru. Osim što mu je namijenio „osobito mjesto u panorami literarnih mogućnosti“, razlog je tomu i uvjerenje da mu je upravo epski žanr pružao najviše mogućnosti za iznošenje svojega shvaćanja svijeta, pa mu se i utjecao u različitim razdobljima svojega književnog života. U tomu svakako treba odčitati i uvjerenje da je upravo u njemu vidio onu vrstu „u kojoj se obrađuju teme od najveće važnosti za zajednicu“, za razliku od „modernističkih nagnuća“ i pjesničke lire, što je njegova istinska vokacija. Prema Pavličiću, „premda epiku vidi kao pravo mjesto za razmatranje o filozofskim pitanjima“, Nazor izabire lirski način izražavanja, po čemu Nazorov epos „zadržava nekadašnju središnju poziciju, a djelomice je dijeli s lirskom poezijom“, što potvrđuje i mnoštvo stihova iz Slavenskih legendi ugrađenih u Živanu.

U interpretaciji Nazorove epike Pavličić upozorava na manje istaknut njezin aspekt, a riječ je o kontekstu u kojem se pojavljuje. Naime, u vrijeme Nazorova ulaska u književnost na početku 20. stoljeća, ep/epski žanr imao je veće značenje u hijerarhiji rodova negoli kasnije. Prizivajući u kontekst teme F. Markovića, K. Pavletića, S. Tucića, I. Krnica i druge epske pisce s kraja 19. i početka 20. stoljeća, Pavličić ističe da je ta tradicija u vrijeme pisanja Živane bila itekako važna, dok je u vrijeme kada piše Ahasvera „naracija u stihu postala više iznimka nego pravilo u hrvatskoj književnosti“, bez obzira na Gvozdansko Tresića Pavičića. Upravo zbog toga Pavličić može istaknuti kako u svojem vremenu Ahasver strši iz svojega konteksta više nego Živana ili pak Medvjed Brundo, čega je sam pjesnik itekako bio stvaralački svjestan.

Kako bi osnažio sve aspekte i osobine Nazorove epike, Pavličić je svoju interpretaciju usmjerio na analizu sadržaja epova, na karakter naracije i njezine temeljne ciljeve, na tradiciju takvog tipa pripovijedanja, njegovu funkcionalnost, stupanj epizodičnosti, preglednosti i razrađenosti likova i sl., na sadržaj pojedinog eposa i izvore iz kojih ih je uzeo, na pitanje doslovnosti, alegoričnosti i simboličnosti, a posebno na analizu svjetonazorske podloge odnosno poruke djela, dakako u širokom kontekstu žanrovskih, poetičkih i svjetonazorskih silnica koje djelo sadrži kao svoj imanentan književni teret. Svakome od navedenih aspekta Pavličić udjeljuje dostatnu interpretacijsku skrb, rekao bih primjerenu ulogu u gradnji samoga djela i njegova smisla, a objašnjava i naslovnu sintagmu u kojoj je sadržan djelić Nazorove složene simbolike: nav, u smislu boravišta bogova u slavenskoj mitologiji i raj, kao dio zagrobnoga svijeta u kršćanstvu, dakako uz pri/dodane smislove u pojedinom od interpretiranih djela.

Interpretaciju Nazorove epike Pavličić započinje analizom Živane. Posrijedi je početničko djelo i izraz pjesnikove slutnje da između čovjeka i prirode postoji duboka veza koja određuje naš doživljaj svijeta. Na početku epa stoji Pristup kao pjesma najava onoga što slijedi, a njezin grafički naglašen karakter (kurziv) Pavličiću je znak razlikovanja od ostalih pjesama pisanih verzalom. Također je znakovit i njezin slobodan stih, za razliku od oktava ostalih pjesama. Nakon analize pristupne pjesme, Pavličić pozorno donosi sadržaj svake od pjesama, apostrofira njihova značenja i sadržane smislove, a sve kako bi argumentirao da je u eposu u zaokruženom obliku izneseno Nazorovo shvaćanje kozmosa i njegov svjetonazor. Taj svjetonazor nije, pak, utemeljen samo na ditirampskom doživljaju svijeta kakav iznose njegove prethodne pjesme, dio kojih je iz Slavenskih legendi ugrađen u sam ep, nego je povezan sa „snažnom sposobnošću evokacije“ usmjerenom na izricanje poruke.

U interpretaciji Živane Pavličić minuciozno deskribira svaki sloj i značenje, ne zaboravljajući ništa što bi umanjilo govor samoga djela. Pri tome uz tekstualne poticaje priziva upomoć i one izvantekstualne, sadržane u Nazorovim bilješkama i dnevničkim zapisima, u kojima su iznijeti pogledi na neka pitanja koja su ga zanimala u vrijeme dok je pisao djelo, pa i kasnije, koja čitatelju, a poglavito interpretatoru, omogućuju lakše čitanje i razumijevanje djela. Posebno se to odnosi, na što sugerira Pavličić, na mitsku pozadinu njegovih djela, na „stare“ priče kako ih naziva, čime i sama Živana, oslanjajući se na mitsku podlogu, ima fragmentaran karakter. Pavličićevim riječima: „…što je njegovo djelo bliže mitu, što se više predstavlja kao njegovo izravno prepričavanje i tumačenje, to će i fragmentarna forma biti manje čudna. Mitovi su fragmentarni, pa je logično da to bude i Živana. Tako onda i popratne bilješke zapravo najviše služe da povežu fragmente, u jednu ruku fragmente Živane, a u drugu fragmente samih mitova“. (str. 45)

PAVAO PAVLIČIĆ (slobodnadalmacija.hr)

Za razliku od početničke Živane, epos Medvjed Brundo djelo je zanimljive recepcije. Poznato je da je često redigirano i dopunjavano, a kao „opće mjesto naobrazbe prosječnog čovjeka“ djelo je doživjelo brojne interpretacije, najčešće ideološkog karaktera. Epu Pavličić pristupa tako da najprije donosi sadržaj po pjevanjima, potom analizira formalne osobine i tradicijsku pozadinu, stih (dvanaesteračke sestine), problematizira pitanje naravi djela (je li basna ili pak alegorija) i dr. Pavličićeva je postavka ta da sve ono što priječi djelo da bude basna, omogućuje da bude alegorija, ali ne i prava alegorija. Štoviše, više je riječ o djelu s tezom, političkom i propagandnom, ali i djelu koje sadrži mnoštvo proturječja. Analizirajući njegove poruke, Pavličić ističe da mnogi elementi u strukturi djela nisu usklađeni, što ipak ne umanjuje vrijednosti djela koje Pavličić nalazi u snazi Nazorovih opisa, karakterizaciji likova, intimnom izboru motiva, jednostavnosti strukture, ali i u vještini pjesničke izvedbe. Pri tome u prvi plan izdvaja lirski način obrade epske radnje, ali i lirizam kao način vlastitog reinterpretiranja književne tradicije i njezinih žanrova, konkretno epskoga žanra.

Utva je Nazorov ponajmanje poznat ep, nedostatno primljen i vrednovan – i u vrijeme kada se pojavio, i kasnije. Tomu je po Pavličuću nekoliko razloga: prvi, epski je žanr u vrijeme nastanka djela anakronizam, drugi je njegova zahtjevnost, čak i na razini razumijevanja sadržaja, jer zahtijeva mnoga predznanja, a kao treći svakako su signali koji upozoravaju na to da njegovu radnju treba čitati nedoslovno, odnosno da je treba čitati u alegorijskom ili simboličkom ključu. Analizirajući svako od njegovih pet pjevanja i slika/pjesama od kojih su ona sastavljena, prihvaćajući Nazorovu žanrovsku kvalifikaciju epa, Pavličić navodi kako je riječ o kozmološkom ili čak kozmologijskom epu. Oslonjenost epa na mitsku podlogu vidi se po tome što se pripovijeda o sudbini svijeta, konkretno praslavenskoga, odnosno u prvom planu „nije pojedinačna sudbina likova unutar nekih zadanih svjetskih odnosa (…) nego je svijet u kojem oni žive podatan za korjenite promjene, koje opet ovise o djelovanju junaka“, a sve što oni rade nije samo njihova stvar, nego i „njihove ljubavi i mržnje, njihovi obiteljski odnosi, izravno djeluju na ono što će se dogoditi sa zajednicom u kojoj žive, ali i sa cjelinom svijeta što ga ta zajednica nastanjuje“. (str. 101).

Skrupulozno analizirajući svaki dio sadržaja Utve, njegova doslovna i nedoslovna (alegorijska i simbolička) značenja te mitsku podlogu, koji se višestruko preklapaju, Pavličić ističe kako je ep „najbliži ideologiji južnoslavenskoga ujedinjenja i vjerovanjima zasnovanim na tobožnjem povijesnom poslanju balkanske rase“. Tome u prilog svakako ide i vrijeme kada je epos pisan, 1916., i godine Prvoga rata, ali i dominantne ideje, dakako i umjetničke, koje su transparirale tadanjom društvenom zbiljom (Meštrovićeve skulpture, Vojnovićeva djela…), pa je i Nazorov „odziv“ ideologiji vremena u određenom smislu razumljiv. U tom smislu Pavličić je u pravu kada navodi da je Nazor epom nastojao odaslati i neke „aktualne političke poruke“ te da svaki važniji motiv u djelu ima poveznice u zbiljskoj politici. Po Pavličiću, takvo „ideološko čitanje“ Utve ima opravdanje, iako ne iscrpljuje svekolik književni napon djela, posebno ne stilizacijske aspekte koji nude mogućnost čitanja i tumačenja u ozračju secesijskog umjetničkog i književnog konteksta. Na kraju podrobne interpretacije eposa, Pavličić zaključuje kako je Nazorov odnos „prema aktualnim poetičkim smjerovima ovisio o njegovom vlastitom razvoju“ te da je „prihvaćao samo ono što je mogao prihvatiti i što je imao razloga da prihvati“. I drugo, da se „originalnost njegova puta sastoji prije svega u načinu na koji je usvajao postojeće poetike i prenosio ih u kontekst vlastitoga opusa i domaće tradicije“. (str. 123).

Ahasver je posljednji Nazorov epski tekst, napisan 1941., a objavljen tek 1945. Književna znanost navodi da je najmanje privlačio književnu pozornost; među razlozima navodi Nazorov ugled i status u godinama poslije Drugoga rata, a od književnih, pomanjkanje interesa za epske strukture u vrijeme pisanja, kada se može govoriti o svojevrsnom anakronizmu, kako u književnosti tako i u opusu samoga pisca poznata najprije po svojemu lirskom habitusu. I dok je „društvenom angažmanu“ pjesnika recepcija usmjerila pozornost na djela koja su se mogla tumačiti „patriotskim“ kriterijima, neka su gurnuta postrance, pri čemu su zapostavljena i ona s visokim estetskim dometima, a iz vida je – s pravom apostrofira Pavličić – izgubljen i misaoni temelj same njegove književnosti u kojoj „razrađuje vlastitu teoriju odnosa čovjeka i prirode, posvećujući raznim aspektima toga odnosa cijele cikluse, pa i zbirke“. Premda se djelo pojavilo dvadeset i pet godina nakon Utve, Pavličić u njemu nalazi konstante koje ga povezuju s cjelinom Nazorove epike. To su interes za velike, kozmološke teme i za sudbinu čovječanstva općenito, s jedne strane, te žanrovske, interes za kraće narativne spjevove, kakav je i Ahasver. Uz to ne zaboravlja ni „nesumnjivu kršćansku inspiraciju“ i komponentu kao svojevrstan odmak od slavenskih mitskih temelja njegove književnosti. A upravo kršćanska komponenta u Ahasveru predstavlja, po Pavličiću, zaokret u Nazorovim misaonim ishodištima. Naime, riječ je o neočekivanoj poanti koju epos odašilje, a temelji se na reinterpretaciji priče o Vječnom Židu, ali i reinterpretaciji kršćanskoga učenja o odnosu Boga i čovjeka. Stoga, s pravom sugerira Pavličić, u Nazorovu opusu Ahasver ima dvojaku ulogu; uspostavu kontinuiteta s izvornim svjetonazorskim pitanjima nakon interesa za neka druga u tridesetim godinama, ali i pokazuje do kakvih je rezultata taj kontinuitet doveo, pogotovo kad se zna da je u vrijeme pisanja Ahasvera pisac ušao u treću životnu dob.

Nakon što je opisao djelo i analizirao sadržaj svakog od dvanaest nejednako dugih dijelova te njegove likove, uzete iz različitih tradicija, Pavličić pozorno interpretira ponude što ih djelo nudi u svojemu stvarnom, alegorijskom i simboličkom slogu. Njegova je misao da je Nazor uzeo staru i prilično poznatu fabulu, ali ju je značajno modificirao i pridodao joj novo značenje. Tako čovjekovoj besmrtnosti kao najvećoj kazni i Ahasverovoj želji da se muke završe, kako kazuje tradicionalna priča, Nazor pretpostavlja Ahasvera koji ne pati zbog svoje besmrtnosti, nego zbog toga što mora svjedočiti zabludama i pogreškama u koje ljudi upadaju. Ili drukčije, u tradicionalnoj priči Ahasver trpi zbog vlastite sudbine, a u Nazorovoj zbog sudbine svijeta, odnosno, „…u Nazorovu se spjevu o Ahasveru ne pripovijeda zato da bismo doznali nešto o njemu, nego zato da bismo doznali nešto o čovječanstvu“. (str. 152). Sukladno tomu, Ahasver je utjelovljenje čovječanstva, a sam čovjek „središnji lik kozmičke drame“, što je misao koju je u inačicama Nazor izražavao i prije, samo ju je prilagodio kršćanskom imaginariju u smislu Kristove patnje. Drugim riječima, kozmosu u kojem čovjek ima svoju ulogu pridružena je eshatološka komponenta u smislu da sve što se događa vodi „prema nekom unaprijed planiranom cilju, to jest prema iskupljenju i spasu“. U navedenom misaonom zaokretu mnogi će, svjestan je Pavličić, prepoznati Nazorov (mogući) povratak kršćanstvu. Premda tu misao nije lako dokraja ni potvrditi ni odbaciti, Pavličić je ostavlja otvorenom; očitiji povratak svakako je onaj žanru kratkoga spjeva za koji je sam Nazor držao kako je primjeren da se u njemu obrađuju velike teme i filozofska pitanja te da u njima iznese ključne odrednice svojega svjetonazora. Premda se o razlozima navedenoga može pretpostavljati, Pavličić misli da su razlozi tomu više životnoga nego literarnoga predznaka; epos mu se nakon dugog vremena nudio prikladnim za izražavanje „važnih misli o svijetu i životu“, pri čemu su poznati elementi spojeni s novim elementima postali „produktivna kombinacija“ koja opravdava povratak staromu žanru. Dajući prednost sadržaju nad formom, Nazor je u pisanju stihova postao ležerniji, mirno upotrebljava sinalefe koje je prije odbacivao, poseže i za nečistom rimom, nerijetko pogrešno akcentira i slično, pokazujući da mu je više stalo do „plastičnosti prikaza radnje od estetičnosti izraza“. Novost Pavličić vidi i u Nazorovu „dijalogu s tradicijom“; dok je prije tekstove i tradiciju nastojao učiniti simboličnima, u Ahasveru su likovi amblemi za neke od osobina suvremenog svijeta i ne „udubljuje se u smisao njihove pojave“. Riječju, gube autonomna značenja koja su priskrbili u tradiciji i bivaju „posve ugrađeni u priču Nazorova spjeva“. Svakako vrijedi istaknuti Pavličićev naglasak koji se odnosi na drukčije Nazorovo zanimanje za zbilju i suvremeni svijet. I dok je, nastavlja Pavličić, Nazor prije prikazivao suvremeni svijet kao iskrivljenu varijantu pravog i autentičnog svijeta, ne upadajući u beznađe, u Ahasveru lutanja i patnja imaju dublji smisao; ona su zalog buduće sreće pa će, na kraju, „ljudi biti iskupljeni i stići u raj i sjesti pokraj samoga Boga“, čime se otvara drugačija dioptrija doživljaja samoga djela u kontekstu Nazorove svekolike književnosti, a ne samo epike.

Završno poglavlje, Nazorov svjetonazor, svojevrstan je sažetak Pavličićevih razmatranja i interpretacije Nazorovih eposa. U njima su iznova, u sažetom obliku, apostrofirane ključne misli njegove epike s ostalom njegovom književnošću te mjestom i značenjem koje joj pripada u našoj književnoj slici. Nekoliko je nosivih misli koje Pavličić pripisuje Nazorovoj književnosti, eposima posebno. Uz naglašenu činjenicu da njegova djela dolaze u skupinama koje se međusobno razlikuju, Pavličić naglašava da tek u cjelini dobivaju svoj puni smisao i puninu značenja. Ta povezanost nije naknadnog karaktera, nego je planirana ranije. Pače, Nazor je – ističe Pavličić – djela najprije zamislio, a tek ih onda oblikovao vezujući ih kriterijima oblika, stiha, tematike i sl. U tom je smislu sam Nazorov opus svojevrstan niz projekata okupljenih po razaznatljivu načelu.

Kada je pak riječ o Nazorovim epovima, prema Pavličiću oni više i bolje pokazuju autorov kontinuitet nego neka druga djela ili skupine djela. Pri tome je značajno istaknuti dva razloga: prvi, da u pisanju nije imao prethodnika (…) pa ih je držao „svojima“ više od nekih drugih, možda i estetski boljih djela, i drugi, jer je na njima radio ponajviše, o čemu svjedoče njegovi dnevnički zapisi i metatekstualne sugestije. Zato im se stalno vraćao, redigirao i dopisivao, a rječit je i dokaz da je nakon 1916. i Utve, Ahasver nastao tek 1941.

Za sva četiri eposa, navodi Pavličić, znakovit je visok stupanj stilizacije, vidljiv u dominaciji sižea nad fabulom, te pozivanje na tradiciju, bilo da je riječ o (slavenskom) mitu, usmenoj predaji ili Bibliji. Također je u tekstovima vidljiva prisutnost kazivača kao i autorske intervencije, naglašena je i nedoslovna dimenzija (alegoričnost, simboličnost i preneseni smisao). Premda svaki od četiri epa naslov „posuđuje“ od svojega glavnog junaka, Pavličić upozorava na to da središnja tema nikada nije sudbina pojedinca nego sudbina zajednice, koja svoju sreću može ostvariti ako je njezin život sukladan životu prirode.

VLADIMIR NAZOR (hr.wikipedia.org)

Jedno od pitanja koje se Pavličiću nametalo interpretacijom svakog od četiri eposa odnosi se na to je li Nazor u njima iznosio elemente svoje filozofije? Odgovor je potvrdan jer je Nazor u eposima, ali ne manje u drugim svojim djelima, iznosio gledišta svojeg doživljaja i pogleda na svijet. Pri tome je na djelu svojevrsna simetrija; naime, u prvom i posljednjem djelu Nazor se bavi, kako kaže, posljednjim stvarima, dok je u eposima između zaokupljen suvremenim temama.

Na kraju, nakon interpretacije djelā Pavličić nudi i odgovor na pitanje kakvo je njihovo mjesto u cjelini Nazorova djela. Zaključak je: „…spjevovi su važni za razumijevanje ostalih Nazorovih tekstova kao literarnih tvorevina“, ali i kao „iskazi o autorovu svjetonazoru“. U tom smislu njihov je položaj povlašten zbog toga što se „misli o svijetu i životu izriču izravnije i u izrazitije kondenziranom obliku nego drugdje“, pa je upravo zato eposima i namijenio osobitu ulogu. To je, uz ostalo, zacijelo i dio razloga koji su Pavličića motivirali na novo čitanje i reinterpretaciju njihova semantičkog tereta. Podsjećajući pri tome na misao što ju je Nazor izrekao za Živanu, da „možda, ni sada nije moje najdotjeranije djelo, al’ je, sigurno, moja najvažnija radnja“, Pavličić poentira da to vrijedi i za ostale njegove epose, što „filologiju obvezuje da ih pažljivo prouči“. Dakako, način na koji je to uradio Pavličić s Nazorovim epovima vrijedi bez sumnje i za neka druga djela naših nedostatno pročitanih književnih imena!

Pavličićeva knjiga primjerena je i umnogome primjerna analiza jednoga djela, konkretno epova Vladimira Nazora. Ona je rezultat zrelog i dokraja utemeljenog čitanja njegovih slojevitih značenja i poruka kako u kontekstu djela pisca, tako i epske tradicije koju kontinuira i inovira sukladno svojemu ljudskom i pjesničkom svjetonazoru. Kao vrstan poznavalac Nazorova djela, Pavličić majstorski i skrupulozno interpretira sve pjesničke signale sadržane u djelu i njegovu primjerenu kontekstu. Pri tome se više oslanja na snagu i dubinu vlastitih čitanja nego što se uzda u kakav teorijski sustav. On djelo ponajprije tumači iz njega samoga, iz njegova smisla i poruka i od njih gradi cjelovitu sliku kako djela, tako i njegova značenja u književnosti autora, ali i nacionalne književnosti.

U Pavličićevim interpretacijama ništa nije suvišno; ni podatak kada je djelo napisano, gdje je objavljeno, kakva mu je bila recepcija u vremenu kada se pojavilo i kakav je njegov status danas, kakvu mu je ulogu pridavao sam autor i slično. Svaki detalj sadržan u djelu, ali i u njegovu kontekstu te u kontekstu same književnosti, i domaće i tradicije koju priziva, poticaj je tomu da se promisli i interpretira, uvijek s uvidom u cjelinu djela i cjelinu piščeve književnosti.

Nazorovi eposi, kako je već istaknuto u našoj deskripciji, ponajmanje su poznati i književno vrednovani. Svojim analizama Pavličić je pokazao da je to jedna od velikih zabluda naše filologije i književne historiografije. Argumentirajući to da je i zašto je Nazorova epika nedjeljiva od ostaloga djela i kako se upravo u epici ogleda kontinuitet njegova ljudskog i književnog svjetonazora, Pavličić je pokazao koliko je i zašto Nazor veliko književno ime i kanonski naš autor, neovisno o „iskliznućima“ i podilaženjima časovitim izazovima što ih je pred njega stavilo vrijeme sa svojim praksama. Na kraju vrijedi istaknuti još jednu osobinu ove, uostalom kao i prethodnih Pavličićevih studija, a to je jednostavnost kojom se objašnjavaju najsloženiji filološki i interpretacijski izazovi Nazorovih epova. Ne dovodeći u pitanje utemeljenost svoje „skrivene teorije“, Pavličić je iznova legitimirao vlastitu znanstvenu poziciju, kojoj su vrsno poznavanje teme, dubina uvida i zreo, djelu imanentan kritički i interpretacijski slog, postrance suhoparnog teorijskog rekvizitarija ili citatomanske argumentacije, najdublja uporišta.

 

(Ivan Bošković © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter