Ivan Bošković: VELIKO IME HRVATSKE KNJIŽEVNE ZNANOSTI / Dubravka Oraić Tolić

DUBRAVKA ORAIĆ TOLIĆ: CITATNOST U KNJIŽEVNOSTI, UMJETNOSTI I KULTURI, Naklada Ljevak, Zagreb, 2019., 388 str.

 

Dubravka Oraić Tolić hrvatsku je književnost i kulturu zadužila nizom naslova; uz one književno-teorijskog predznaka (Teorija citatnosti, Muška moderna i ženska postmoderna, Književnost i sudbina, Paradigme 20. stoljeća, Dvadeseto stoljeće u retrovizoru, Akademsko pisanje), kroatističku znanost posebno su obogatila njezina lucidna čitanja velikoga Matoša (Čitanja Matoša) te studija Pejzaž u Matoševu djelu. Pri tome se zaboravlja, čime se autorici čini velika nepravda, njezina autentična književnost u kojoj Oči domovine i Urlik Amerike imaju veće značenje no što to možda svjedoči njihova recepcija. Ne smije se izgubiti iz vida ni njezina knjiga Peto evanđelje: Sedam dana u Svetoj Zemlji te dječja knjiga Doživljaji Karla Maloga, kao ni obilna kulturološka angažiranost na promicanju hrvatske kulture i znanosti na stranima jezicima, mnoge nagrade i ugledna priznanja kojima si je priskrbila status jedne od naših najuvažavanijih teoretičarki književnosti i suvremene umjetnosti te sugovornicā o brojnim fenomenima našega (književnog i kulturnog) vremena.

U svojemu višegodišnjem književnom i znanstvenom angažmanu Dubravka Oraić Tolić posebno se bavila fenomenom citatnosti. Osim što ga je uvela u hrvatsku znanost o književnosti i kulturu – a na tragu instruktivnih poticaja R. Barthesa, J. Kristeve, G. Genetta i drugih – njegovu relevantnost u umjetnosti ona ne tumači, kako navodi Biti, samo „kao izdvojen postupak, već i kao ontološko i semiotičko načelo koje odlikuje mišljenje i izražavanje čitavih tekstova, opusa, stilova, kultura i razdoblja te ga raščlanjuje iz semantičke, sintaktičke, pragmatičke i kulturološke perspektive“. Polazeći od postavke da je cijela književnost odnosno umjetnost, od najranijih vremena i babilonske knjižnice do našega postmodernog vremena i „književnosti iscrpljenosti“, jedan veliki intertekst/citat i palimpsest, tumačenjem brojnih oblika i razina književnoga dijaloga, intertekstualnost i citatnost znakovito su proširili mogućnost čitanja i interpretacije književnih tekstova i umjetnosti općenito. U knjizi Teorija citatnosti (1990.), koja je ubrzo u akademskim krugovima stekla gotovo kultni status, autorica je podastrla uvjerljivu ne samo teorijsku interpretaciju i utemeljenost pojma, nego i ponudila tipologiju citatnosti. Pod terminom citatnosti, preuzetim iz avangardne kulture, autorica predmnijeva složene procese u kojima jedan tekst dolazi u suodnose s drugim tekstom/tekstovima, pri čemu nije posrijedi jednoznačan i pojedinačan književni postupak, „nego šire ontološko i semiotičko načelo, karakteristično za pojedine tekstove, autorske idiolekte, umjetničke stilove i cijele kulture“. Kada je riječ o književnoj citatnosti, ona u njoj vidi „dio šire kulturne citatnosti, utemeljene u citatnom mišljenju i citatnom izražavanju karakterističnom za pojedinu epohu“. U svojoj interpretaciji pojma i njegovih složenih pojavnosti autorica promišlja o europskoj avangardi kao povijesnoj kulturi te europskoj umjetničkoj avangardi, verificirajući svoja teorijska promišljanja na primjeru Tinova Oproštaja; u pjesmi programatskoga karaktera u kojoj se zrcale dvije (književne) paradigme, ona modernog, impresionističkoga predznaka i ona avangardnoga, s Matošem i Tinom kao njihovim protagonistima, autorica podastire to da je Ujević u svojoj „citatnoj mistifikaciji vodio veliki citatni dijalog s osnivačem hrvatske književnosti da bi na novoj razini sačuvao iskon vlastite nacionalne kulture“ te da pjesma predstavlja „prvi cjeloviti pojedinačni tekst iz kruga velikoga citatnoga dijaloga“ koji se pojavio u hrvatskoj književnosti. Pri tome će samome Tinu, uz brojne atribucije koje mu je konotirala književna znanost, pripisati i oksimoronsku atribuciju „avangardnog tradicionaliste“ i time proširiti mogućnosti interpretacije njegove književnosti. Posebnu pozornost autorica posvećuje pojmu „citatne polifonije“ argumentirajući njegovu utemeljenost na književnosti Josipa Mandeljštama, autora ne samo „citatnih stihova ili pojedinih citatnih pjesama, nego – cijeloga citatnog pjesničkog idiolekta“, po čemu je zavrijedio jedno od ključnih mjesta u ruskoj književnosti usporedivo s ulogama i mjestima koje u američkoj književnosti zauzima Pound, u engleskoj Eliot, u njemačkoj G. Benn, a u našoj književnosti ludistički i drontistički Slamnig. Posebno poglavlje autorica posvećuje citatnosti u europskoj kulturi 20. stoljeća, izlazeći iz prostora književnosti u brojne druge umjetničke prakse u kojima se citatnost odzrcaljuje na drugim razinama i s drugim pojavnim oblicima, primjerice kolažu kao „transsemiotičkom citatnom žanru“.

Knjiga Citatnost u književnosti, umjetnosti i kulturi (2019.) nije posve nova knjiga, kao što nije ni dopunjeno ili prošireno izdanje. Otprije kontekstualizirane teorijske premise ona bitno proširuje novim uvidima, poglavito kada je riječ o kolažu i srodnim oblicima u avangardi, ali i u neoavangardi i postmodernizmu, a posebna je znanstvena pozornost usmjerena na problem citatnosti u digitalno doba. Naime, pitanje života u umreženom svijetu otvorilo je nove mogućnosti čitanja i razumijevanja književnosti i umjetnosti općenito. Za razliku od moderne kulture utemeljene na postojanju originalnih i ontološki čvrstih tekstova iz kojih se citati (pre)uzimaju, u našemu (postmodernom) dobu „novi mediji, kultura slike i spektakla uzdrmali su jedinstvo označenoga i označitelja do te mjere da je označeno postalo himera, privid, sjena, a označitelj ogoljelo tijelo bez duha i smisla koje se može unedogled umnožavati i proizvoditi“. Posežući za riječima Jeana Baudrillarda, koji će kulturu nazvati „kulturom simulacije i simulakruma“, naše vrijeme autorica definira „kulturom označitelja bez označenih, forme bez sadržaja, teksta bez identiteta, riječi bez Logosa i znaka bez predmeta“. U kulturi u kojoj, riječima Barthesa, ni tekst ni autor nemaju zajamčeni identitet, tekst se nadaje kao „splet ulančenih označitelja bez konačnog smisla“ isprepleten „u cjelini citatima, referencijama, odjecima, jezicima kulture“, a njegova je metafora Mreža odnosno Internet. U njemu autorica vidi „digitalni hipertekst – hibridnu strukturu s nepreglednom mrežom označitelja koji se ulančuju i prepisuju bez kraja i konca“, a kao poticajan primjerak za interpretaciju poslužit će joj „citatni arhiv“ Jasne Horvat s romanima: Az, Bizarij, Auron, Alikvot i Vilikon.

DUBRAVKA ORAIĆ TOLIĆ (tportal.hr)

Vrijedi istaknuti da u knjizi, za razliku od prethodne, autorica pozornost posvećuje Zagrebačkoj (književno-znanstvenoj) školi u kojoj je pojam i nastao. Razvijajući se na „paradigmi imanentizma“, s vremenom će se Škola otvarati novim teorijskim premisama i izazovima i izboriti se za značajnu ulogu u modernoj znanosti o književnosti. Osim što je iz nje ponikao niz vrsnih književnih teoretičara i tumača, skupovi i izdanja Zavoda za znanost o književnosti, pozornost će usmjeriti i na nove mogućnosti tumačenja književnosti i umjetnosti s izvorištem u intertekstualnosti i citatnosti kojima nas je autorica obilato zadužila.

Pisana strašću vrsnoga znalca, teorijski utemeljeno i znanstveno argumentirano, na podlozi dubokoga razumijevanja svekolike književne prakse, poglavito ruskoga i hrvatskoga predznaka, knjiga Citatnost u književnosti, umjetnosti i kulturi autoricu legitimira kao veliko ime hrvatske književne znanosti koja i o teškim temama piše lakoćom i šarmom istinske književnice. Stoga knjigu, koliko god bila namijenjena književnim stručnjacima i teoretičarima umjetnosti, gotovo podjednako mogu čitati i čitatelji koji vole književnost i umjetnost i zanimaju se za njezine fenomene, poglavito kada je riječ o intertekstualnim/interumjetničkim dijalozima u njihovim strukturama i pojavnim oblicima.

 

(Ivan Bošković © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.