Ivan Bošković: VILLEFRANCHE / Sophie Loubière

SOPHIE LOUBIÈRE: PO MJERI NAŠIH ŠUTNJA, Alfa, Zagreb, 2019., 279 str. Naslov izvornika: À la mesure de nos silences. S francuskoga prevela: Ana Kapraljević.

 

Ova knjiga je i francuska i hrvatska; francuska legitimitetom njezine autorice, a hrvatska temom koju obrađuje i kompleksom pitanja koja (imperativno) otvara. A još više u naslovu istaknutom šutnjom koja još uvijek prikriva cijeli niz sadržaja naše nesretne povijesti i prošlosti. I tko zna do kada?! Koliko god hrvatska, i knjiga i tema koju obrađuje podjednako su ili još više europski/univerzalni jer problematiziraju dvije krupne teme europskoga (i našega) dramatičnog stoljeća. Riječ je o pamćenju (riječima sv. Oca, čišćenju pamćenja) i zaboravu, kao jednoj od bolesti čiji nas simptomi itekako opterećuju. Ali i o šutnji koja u hrvatskome društvenom životu posjeduje nepotrošenu semantičku protegu.

Nema sumnje kako pamćenje, memorija, sjećanje i zaborav imaju veliko značenje u čovjekovu životu, a izviru iz potrebe da se vlastitoj (povijesnoj) egzistenciji podari smisao. Zato su svojim sadržajima i značenjima zanimljivi i filozofiji, i sociologiji, i antropologiji, i književnosti te drugim disciplinama. Dok se pod pojmom pamćenja predmnijeva proces usvajanja određenih sadržaja, a pod pojmom memorije svijest o njihovoj ulozi u životima pojedinaca ili cijelih zajednica, pod zaboravom se misli na proces u kojemu su određeni sadržaji „uspomenskoga kapitala“ izgubili dio smisla. Uz prirodni zaborav, uvjetovan postupnim slabljenjem čovjekovih mentalnih funkcija, najčešće se tako spominje i kulturalni zaborav koji, u svojemu svjesnu obliku, predstavlja namjerno prešućivanje određenih sadržaja i činjenica sa svrhom njihova brisanja iz svijesti pojedinca ili sredine.

Ideologija je bez sumnje jedan od čimbenika koji je bitno, nerijetko i presudno utjecao na zaborav pojedinih imena i događaja u hrvatskoj historiografiji. Da bi se postigao određeni politički cilj – što je u osnovi svake ideologije – tumačenjem prošlosti (odabrani) suvremenici nerijetko su presudno utjecali na to koja će se „istina“ povijesti pamtiti. Ideološkim se mjerilima određivalo tko ili što može ući u pamćenje koje čuva historiografija, pri čemu su, kada je, pak, riječ o književnosti, ideološka mjerila bila i glavni kriterij estetske vrijednosti. Zahvaljujući ideologiji, neka su imena postajala veličine, neka su, pak, svjesno prešućivana i zabranjivana i tako su vremenom nestala iz svijesti čitatelja. Iz povijesti su tako „isključeni“ brojni sadržaji značajni za oblikovanje kolektivnoga identiteta, čime je urušavana i integrativna uloga koju prošlost kao kolektivno sjećanje i jamstvo društvene kohezije i solidarnosti ima u oblikovanju nacionalnoga identiteta, sa svim kompleksima njegovih dinamičnih proturječja.

Navedene, otprije napisane riječi prečesto su mi padale na pamet dok sam čitao stranice knjige ove autorice, po bilješci zavidne književne reputacije i (bio)bibliografske relevantnosti. Posrijedi je, naime, knjiga uzbudljive narativne kulture koja u interes stavlja temu o kojoj se u našoj javnosti vrlo malo zna, a koja je s vremenom postala predmetom različitih manipulacija. Riječ je o događaju koji se zbio u Villefrancheu, u noći sa 16. na 17. rujna 1943. godine, kada se skupina SS-vojnika, zapravo unovačenih Hrvata i Muslimana, pobunila protiv SS-vlasti i tada ih je ubijeno oko 150.

U središtu priče, u čijoj je pozadini navedeni događaj, autorica je stavila dva lika; tu je djed, 82-godišnji novinar koji je tijekom radnoga vijeka obišao i preživio brojne dramatične događaje posljednjega stoljeća. To je ostavilo dubok trag u njegovoj svijesti koju dodatno uznemiruje nesretna svakodnevica njegova unuka opterećena nesretnom ljubavi i njome potencirana želja da napusti školu i ne maturira. Usto, u djedovoj se svijesti – (obišao planet misleći da će na njem naći svoje mjesto, djelovati na dobrobit drugih, razotkrivati velike grijehe svijeta, genocid, glad, siromaštvo, nepismenost…) – nakupilo i podosta slika o događajima čija je službena verzija u javnosti posve drukčija od pravoga stanja stvari. U želji da uspostavi pokidane niti između djeda i njegova unuka, pripovjedačica je priču zamislila kao putovanje u gradić Villefrance-de-Rouergue. Sâm izbor odredišta putovanja duboko je motiviran; dok je za unuka riječ o nepoznatu gradiću u francuskoj provinciji, u djedovu životu on ima osobito mjesto. Riječ je, kako se otkriva pričom i o čemu dostatno saznajemo iz pripovjedačkih analepsi i naknadnih osvjetljenja, dijelom tiskanih i drugim tipom slova, o gradiću za koji ga vezuje bremenit teret uspomena, a odnose se na jesen 1943. godine kada je došlo do pobune skupine mladih SS-vojnika protiv nacističke vlasti i njihove namjere da ih se prebaci na istočno bojište. Premda dječak bez dubljega razumijevanja društvenih odnosa, priča kazuje kako je zajedno sa svojim prijateljem bio ne samo svjedok njihove pobune nego i njihova svirepa mučenja i pogubljenja. Priča nadalje kazuje kako ga je taj događaj godinama uznemiravao, a iz njega je pod utjecajem društvenih obveza nestajao i ponovno mu se vraćao iako o vojnicima, njihovu porijeklu i namjeri nije znao ništa. Priznaje, štoviše, da je riječ Hrvat – koju je djetinje povezao s vojnicima – vrijeđala njegove uši kao i pucketanje potplata na šljunku. Stvari će, priznaje, odrastanjem postati posve drukčije; početno nerazumijevanje događaja s vremenom će u njemu izazivati drukčije emocije i poticati ga da na događaj i okolnosti kojima je bio svjedokom počne gledati drukčije. (Na ovome mjestu ne mogu, a da se ne prisjetim negativne percepcije Hrvata u francuskoj kulturi o kojoj je tako zorno pisao Šegedin u svojoj knjizi Carstvu ponesenih duša. Vrijedi podsjetiti da do toga Šegedin dolazi nakon dugih razgovora s prijateljem i piscem P. Emanuellom koji mu je p/osvijestio svu težinu položaja hrvatskoga čovjeka u francuskoj javnosti koja je takvih negativnih primisli da nijedan Francuz, navodi Šegedin, čak ni u ludilu ne bi poželio biti Hrvat! Takav difamirajuć i negativan odnos prema našemu narodu, što je rezultat utjecaja jugoslavenske diplomacije, tek će posljednjih godina, više djelovanjem istaknutih pojedinaca nego sustavnom državnom politikom, gubiti na svojemu značenju, pa u tome smislu i ova knjiga, imagološki gledano, može imati i ima znakovito mjesto i ulogu.) Poglavito kada i on, ali i stanovnici gradića vide poniženja kojima su – tako mladi da smo ih mogli smatrati kostimiranima kako bi se igrali rata u našem kazalištu – bili izloženi. A bila su takva da je tek odrastanjem shvatio njihova prava značenja i poruku izraženu u riječima: […] da od takva nasilja kojim se okupator koristio […] neće ni nas nitko i ništa spasiti. Štoviše, kasnije će shvaćati da je to poniženje trebalo poslužiti kao ogledan primjer svima koji se usude pobuniti protiv (njemačke) okupatorske vlasti. U svijesti junaka knjige – podjednako sudionika i svjedoka vremena, ali i pripovjedača kojemu autorica mjestimice predaje svoju ulogu – navedeni će događaj postati svojevrsni orijentir u svijesti. Svaki put kada bi se kasnije prisjećao slika izmučenih tijela mladih ljudi ledila bi mu se krv, teret u svijesti bivao je i veći i teži. Želeći ga se osloboditi, djed ga zato želi ispričati unuku kako bi iz njega izvukao poruke za svoj život. Ponovno suočavanje s događajem pri tome ima dvojaku ulogu; osim što je za djeda način oslobađanja od tereta, činom pripovijedanja preobražava se i u prvorazredan moralan čin vraćanja dostojanstva samim žrtvama. Istovremeno je i način oslobađanja od zaborava i šutnje na koju junak knjige, istaknuto je na više mjesta, nipošto ne želi pristati, poglavito jer se u ozračju povijesnih okolnosti dogodila i smrt njegova prijatelja, bakina brata, četrnaestogodišnjega Jeana. Stoga je u životu junaka knjige putovanje u Villefranche duboko simbolično; s jedne strane da se ne smije pristati da zaborav porazi naša sjećanja, a s druge jer je smrt (mladih žrtvovanih Hrvata), kako veli, nekomu bila korisna. A bila je korisna svima u Francuskoj jer je, riječima pripovjedača-svjedoka, pokazala put koji treba slijediti narod i svi potlačeni. I kao što je priča o povijesnome događaju na širemu planu pokazala put koji treba slijediti, na obiteljskome planu djedova priča biva ohrabrenje unuku da se izvuče iz svoje virtualne zbilje i počne na svijet i događaje gledati odgovornije. Premda će se ponekad učiniti kako je nerazumijevanje između djeda i unuka nepremostivo, starac će se pripovijedanjem oslobađati traume i mrviti se kamenčić po kamenčić, a unuk će prihvaćati poruke kao svoje. Djedova priča o prošlosti bit će tako dobitak za obojicu; unuka će obogatiti istinom o jednome (zaboravljenu) vremenu, dok će djeda osloboditi od tereta prošlosti i okrijepiti ga spoznajom da se ne smije šutjeti niti pristati na zaborav. Pomirenje do kojega na kraju dolazi stoga nije samo pomirenje između djeda i unuka nego nosi i dublju o/poruku. Poručujući riječima junaka knjige da: htio bih pružiti ruku i, konačno oslobođen, zaboraviti sudbinu, osmjeliti se ovom prošlošću, kao što ukroćena zvijer pije s mojih prstiju. Kad bi ovo proljeće vječno trajalo, suočavanje s prošlosti, oslobađanje od njezinih tereta i pomirba postaju ne samo okrjepljujuća snaga u životima likova nego i putokaz za budućnost.

Priču ovakvih intonacija, osim svojim pripovijedanjem, autorica je posredovala i svjedočenjima ljudi koji su znali o navedenu događaju. A njihovo je značenje za priču, nema sumnje, veće od njihova broja. Uza „stvarne“ likove/ junake čiji su životi u podlozi knjige, to se posebno odnosi na njezina supruga koji joj je skrenuo pozornost na navedeni povijesni događaj i poticao je da ga pisanjem otkine od zaborava. Iako, strogo historiografski gledano, to nije presudno za argumentiranje vremena o kojemu knjiga govori jer je književno svjedočenje i pamćenje na sebe preuzelo ulogu tamo gdje su povijesni izvori manjkavi.

Prihvatimo li misao da je povijest, između ostaloga, i vraćanje dugova, kažimo kako je autorica svoj dug otplatila višestruko; i podsjećanjem na jedan posve zaboravljen događaj znakovit i za francusku i za hrvatsku sredinu, ali i svojom književnošću kojom ga je uspjela pretvoriti u sliku u kojoj konkretni povodi i sudbine reflektiraju univerzalne poruke. I sve to u pripovjedačkome ruhu zavidne dinamike, vješta prepletanja različitih dimenzija i vremenâ knjige, pamtljivim opisima prirode i njihovom ulogom u dramatiziranju svijesti glavnih likova te glazbenim koloritom (Linkin Park, Iron Maiden, Metallica, Gorillaz) te privlačnom rečenicom bliskom komunikacijskim obrascima SMS generacije.

Za kraj, kada je riječ o hrvatskome čitateljstvu kojemu se knjiga obraća, podsjećamo na riječi prevoditeljice u pogovoru. Pod naslovom Tišina je postala glasna, ona piše: […] roman Sophie Loubière donosi blagodat sjećanja na trenutke hrvatske povijesti koji su se gotovo zaboravili. Naime, hrvatska je povijest u onim vremenima imala i hrabre mlade ljude koji su se uz cijenu vlastita života u stranoj zemlji odvažili pobuniti protiv nacističkog režima i braniti slobodu. Mladi pripadnici Handžar divizije, koji su hrabro pokrenuli pobunu i posvjedočili otpor protiv nacizma, postali su tako plemenita epizoda koju bi trebalo sačuvati u hrvatskoj svijesti kao svijetlu i neokaljanu epizodu iz Drugoga svjetskoga rata, ali i udžbenicima iz hrvatske povijesti. A mi dodajemo; ne samo sačuvati već na njoj, kao i na mnogim drugima, uostalom, kao i na istaknutim pojedincima koji su upisali svoje tragove u francusku kulturu (o ovoj temi i M. D. Grmek te L. Lambrichs), graditi trajnije i dublje prijateljske odnose koji će vremenom otopiti i izbrisati tragove nerazumijevanja, otpora i animoziteta koje nam francuska javnost i kultura još uvijek adresira. Ova knjiga koju je napisala Francuskinja nije samo prekinula šutnju o jednome povijesnom događaju nego je i pokazala put kako se suočavati s prošlošću i oslobađati od tereta koji uznemiravaju našu stvarnost i naše vrijeme. Značenje ove knjige stoga je mnogo veće no što je pojava još jednoga prevedenog naslova u našoj kulturi i književnosti. Nadam se da će za to nadležne institucije to i prepoznati, barem u mjeri u kojoj je toga bio svjestan izdavač kada se odlučio tiskati knjigu na čije smo neke intonacije nastojali upozoriti ovom bilješkom.

 

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 5-6, Zagreb, 2020.)

© Ivan Bošković, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.