Ivana Babić: FANTASTIČNI KNJIŽEVNI DISKURS / Gabriel García Márquez i Stjepan Čuić

 

IVANA BABIĆ

SRODNOST FANTASTIČNOG KNJIŽEVNOG DISKURSA GABRIELA GARCÍJE MÁRQUEZA I STJEPANA ČUIĆA

 

 

STJEPAN ČUIĆ (aktivirajkarlovac.net)

 

Čuić je pisao ukorak sa suvremenom svjetskom književnošću, njegova je zbirka univerzalne tematike i još se dan-danas može čitati kao opomena i kritika totalitarnih režima.

 

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ  (foto: Tomas Bravo/Reuters)

 

Gabriel García Márquez u  romanu Sto godina samoće istupa kao branitelj i kritičar povijesti Latinske Amerike, a Stjepan Čuić zbirkom Staljinova slika i druge priče čitateljstvu se predstavlja izvrsnim analitikom i kritičarem onodobne hrvatske i jugoslavenske političke stvarnosti, koju vješto ironizira do razine neprolazna apsurda.

 

UVOD

Žanr fantastike mnogim piscima otvara preduvjete za značajan i slobodniji govor o stvarnosti. Miješanje sastavnica fantastike i stvarnosti svojstveno je za književni iskaz hispanoameričkog fantastičara Gabriela Garcíju Márqueza i hrvatskoga fantastičara Stjepana Čuića. Čitanjem zbirke novela Staljinova slika i druge priče ne mogu se osporiti sličnosti s hispanoameričkom fantastikom koju promiče fantastični diskurs G. G. Márqueza. Staljinovu sliku i druge priče i roman Sto godina samoće povezuje stvaranje fikcijskog toponima koji predstavlja realan prostor u kojemu se ostvaruje fantastična aktualnost povijesti i svakodnevice jednoga vremena i društva. Uzevši u obzir činjenicu da je roman Sto godina samoće objavljen 1967. godine, a zbirka Staljinova slika 1971., teško sa sigurnošću mogu govoriti o utjecaju romana Sto godina samoće na književni iskaz Stjepana Čuića unutar njegove zbirke. Stoga, može se govoriti o srodnosti, empatiji prema sličnom načinu književna iskaza i osjećanju previranja unutar društva i vremena u kojemu žive, gdje se u obojice autora budi nagon za borbom i promjenom, što iznose kao kritiku na stranicama svojih djela.

1. MITSKO OČUĐIVANJE STVARNOSTI

Zbirka Staljinova slika i druge priče žanrovski pripada političkoj fantastici, o čemu svjedoči očiti izbor motiva vlasti kao glavnog aktera u stvaranju sudbina protagonistâ uvrštenih novela i jaki naglasak na kritici suvremenog društva i vremena unutar totalitarnog režima. Fantastični siže Čuić započinje realističnim pripovijedanjem, realističnim opisom svakodnevice ili nekog događaja koji očuđuje sastavnicama žanra čudnog i čudesnog[1] kako bi dobio krajnji rezultat fantastičnog. Gabriel García Márquez sklon je realističnom pripovijedanju stvarnosnih događaja koje očuđuje elementima magijskog realizma. Sklonost realističnom pripovijedanju o stvarnosti, koje kasnije očuđuju postupcima i elementima fantastike, svjedoči o tome da obojica autora dijele sklonost prema diskursu fantastike u kojemu se teži zadržati veze s realnošću, kako bi se očuđivanje stvarnosti lakše uklopilo u obzor čitateljeva očekivanja.

Elemente magijskoga realizma kakvim je napisan roman Sto godina samoće nalazimo i u zbirci Staljinova slika i druge priče. Márquez stvarnu Aracatacu u svom romanu pretvara u fikcijski toponim Maconda kojim, prema Blaženki Brlošić, prikazuje „utopijsko (ne)ostvarenje.“[2] Prva tematska cjelina unutar zbirke Staljinova slika i druge priče naziva se Priče o gradu. Podnaslov ciklusa priča grad stavlja u središte radnje kao protagonista novela i nagoviješta opis svakodnevice jedne sredine. Stanovnici Duvna žive prema propisima svemoćne sile vlasti i bilo kakvo odstupanje od normalne svakodnevice i uvjerenja prema kojima žive posljeduje pomutnjom unutar struktura grada. Prva novela Sat sadrži elemente magijskog realizma koji su svojstveni i fantastičnoj prozi G. G. Márqueza. Tekst počinje opisom sata, koji se doima kao da autor pripovijeda legendu ili bajku o podrijetlu sata, a koju možemo uzeti kao mistificiranu legendu o osnivanju grada:

„Za grad sat kao da od pamtivijeka postoji kao i stijene, i brda. Govorilo se da je napravljen samo za one koji ga vide, a istodobno nitko nije vjerovao da uopće postoji čovjek koji sat nije vidio, jer se doista vidi iz svih kutova grada, vidi se s visokih kuća i iz udaljenih sela, iz podruma, kroz najuže prozore i sitne šupljine; vidi se s brda.“[3]

Nakon mitskoga opisa izgleda čuvenog sata, Čuić uvodi motiv dolaska stranaca u Duvno, koji razbijaju ravnotežu naizgled skladne cjeline grada. Motiv stranaca omiljeno je Márquezovo sredstvo za očuđivanje realnoga prostora Maconda. Pojava Ciganâ i dolazak predstavnika konzervativne vlasti određuje put Maconda ka konačnoj propasti. Mitska razina priče unutar novele naglašena je vjerovanjem kako je sat postavio prvi ravnatelj gradske banke gospodin Ančić, a pridošlice imaju svoju teoriju o svjetskom putniku Semizu Dizdaru koji je sat postavio u Duvno jer nije mogao odrediti optjecaj vremena u njegovu prostoru. Novela Leova kuća započinje rečenicom: „Svi mi koji smo rasli iza preokreta dobro se sjećamo dana kada je u Duvno stigao gospodin Leo Rubić, i to ne zbog toga što taj dan bijaše posebno sunčan i blag, neobičan za to doba godine.“[4] Ovaj citat ukazuje na to da, kao što u Márqueza dolazak stranaca i mnogobrojni izumi izazivaju propast Maconda, i u Čuića stranci, pridošlice ostvaruju očuđenje realnoga prostora. Simbolika sata naglašena je činjenicom da on kao građevina određuje tijek vremena jednoga grada i samo u tom vremenu i prostoru može opstati. Simboličnim raspadom sata, nakon što ga stranci iznose iz grada, potvrđuje se zajednička opsesija kategorijom vremena u obojice autora. Kategorija vremena u romanu Sto godina samoće ostvaruje se u početku i na kraju jedne obitelji, što znači da vrijeme teče u pravcu u kojemu se ostvaruje njihov život. Slično tome, Čuić prvom novelom u zbirci nagoviješta vrijeme kao važnu odrednicu svoje fantastične proze. Čuić fantastičnu prozu piše tehnikom krajnje redukcije koju je Velimir Visković definirao kao model pisanja u kojemu pisac reducira siže novela, vrijeme i likove na socijalnu funkciju, izostavljajući psihološku karakterizaciju.[5] Redukcija na socijalnoj razini stvara potpuno drukčiji ključ čitanja ovih novela u odnosu na realističnu proze. Zbog nedostatka psihološke karakterizacije i unosom fantastičnih elemenata, čitatelju se teško poistovjetiti s protagonistima Čuićeve fantastične proze. Autorovi likovi –  funkcije oblikovani su na razini odnosa prema drugim likovima, kako bi u središtu bila njihova socijalna odrednica. Velimir Visković smatra kako se odricanjem od atraktivnog poistovjećivanja čitatelja s likom u prozi Stjepana Čuića postiže „simbolizacijska tenzija.“[6] Međutim, Čuić vrijeme zapravo ne reducira, već ga, kako smatra Jurica Pavičić, naglašava izdvajanjem konkretnih datacija i predfabularnim opisima vezanima za likove i određena zbivanja iz njihova života.[7] Roman Sto godina samoće, prema Blaženki Brlošić, „obuhvaća dva suprotna procesa, a to su: 1. građenje (osnivanje, postanak, geneza) i 2. rušenje (nestanak, apokalipsa).“[8] U Čuićevoj se noveli predfabularnim opisom o tomu tko je i kada postavio sat ukazuje na postanak Duvna. Sat postoji u tom gradu i njegove kazaljke pomiču se u skladu sa životima građana. Raspadnuti dijelovi sata na cesti aludiraju na nestanak svrhe postojanja, ako ju se nasilno oduzima. Gabriel García Márquez stvara Macondo kao utopiju kako bi ukazao na nemogućnost postojanja idealnog mjesta.[9] Miješanje stvarnosti i fantastike u Márqezovu romanu metafora je stvarnosti Latinske Amerike. Zbirka Staljinova slika i druge priče alegorija je o vremenu i životu u državi u kojoj vlada totalitarni režim. Obojica su pisaca angažirana te slično, uzimajući za primjer jedan grad, ispisuju upozorenja i kritike na stvarnost u kojoj žive.

2. SRODNI ELEMENTI ČUIĆEVE I MÁRQUEZOVE FANTASTIKE

Željka Lovrenčić navodi kako su „groteska, apsurdne situacije, atmosfera začudnosti i straha“[10] elementi koji Stjepana Čuića povezuju s piscima fantastike. Lovrenčićeva naglašava sličnost fantastike kojoj su skloni latinoamerički pisci, a i sâm Čuić, a koja se u latinoameričkih pisaca očituje u unutarnjim monolozima, snovima, nesvjesnim željama i tehnici struje svijesti te elementima magijskog realizma.[11] Groteska je čest element kojemu Čuić pribjegava u postizanju fantastičnog u svojim novelama. U priči Ivanov grob uspješno stvara grotesknu situaciju oko traženja Ivanova groba. No, realistično pripovijedanje Ivanove prijateljice o njemu i njegovu životu prekida zadnja rečenica ove novele u kojoj se djeca okupljaju oko Ivanova groba:

 

 

„Ivanov grob nalazi se stotinu i deset metara od groba ujaka Andrije, dvije stotine metara od Jakovljevog, (…). Sada je posve sigurno da će počivati u miru. Okrenuvši se, kao da su se dogovorili, oboje još jedanput baciše pogled na grob. Niz brijeg su sipila djeca, sustizala se i skupljala oko groba.“[12]

Nema nikakvog logičnog objašnjenja tome slijedu događaja, čime se postiže očuđenje stvarnosti. U realističnu situaciju unosi neobično, kao što i Márquez u roman, uz realistične opise kolumbijske povijesti, odjednom uklapa uznesenje ljepotice Remedios na nebo:[13]

„Amaranta osjeti zagonetni drhtaj u čipkama podsuknja i htjede čvršće prihvatiti plahtu da ne posrne, no u tom se trenu ljepotica Remedios poče izdizati od tla. Úrsula, već gotovo slijepa, jedina osta dovoljno pribrana da prepozna prirodu tog sudbinskog vjetra, pa prepusti plahte na volju svjetlosti, nazirući ljepoticu Remedios kako joj domahuje za zbogom, kroz zasljepljujuće vijorenje plahti što su uzlebdjele zajedno s njom (…)“.[14]

Zajedničko je obilježje pisaca fantastike sklonost JA-temama koje Tzvetan Todorov tumači kao teme pogleda, vezane za percepcijska i spoznajna pitanja.[15] Gabriel García Márquez u karaktere svojih likova motivima samoće unosi svojstva JA-tema. Čuić JA-teme unosi likom klesara Tadije, tematizirajući samosvjesnost, strah i paranoju. Tadija je protagonist pripovijetke Križevi, koji svrhu života pronalazi u misiji klesanja križeva za sve nekrštene duše Duvna. Vizionarsku opsesiju i potragu za svrhovitim estetskim idealom Čuić dovodi do vrhunca Tadijinim postavljanjem križeva i djelomičnom preobrazbom njegova tijela u bijeli križ. Time unosi univerzalnu poruku i kritiku spram djelovanja vlasti koja je građanima zabranila kupovanje Tadijinih križeva. Svi fantastični motivi i elementi u Čuića su podređeni ostvarivanju opomene i kritike suvremenog društva, politike i vlasti. Tadijina opsesija postavljanja križeva od vapnenca slična je opsesijama koje osnivača Maconda José Arcadija Buendíju dovode do ludila. Obojica autora dijele simpatije prema temi suludog nedostižnog ideala ostvarenog uzaludnim pokušajem spašavanja nekrštenih ljudi i José Arcadiovim suludim pokušajima potrage za kamenom mudraca, fotografiranjem Boga i mnogim drugim vizionarskim pothvatima. Tematikom vizionarske opsesije unutar svoje pripovijesti Čuić uvodi likove iz drugih novela, pa se tako u Križevima spominje grob Tadijina oca koji je postavljen pokraj groba najomraženijeg čovjeka Duvna, a to je Ivan iz novele Ivanov grob. Ponavljanjem istih protagonista Čuić stvara dojam o neprekidnom cikličnom kruženju vremena, što je obilježje koncepcije priče o obitelji Buendíja. Životi svih generacija Márquezove obitelji sudbinski su predodređeni ponavljanjem istih imena aktera, osuđenih na propast u cikličnom kruženju vremena i ponavljanju tragičnih sudbina. Upravo stoga Čuić naglašava vrijeme, čijim se protjecanjem ostvaruju nemilosrdni potezi svemoćne sile vlasti što posljeduje tragičnim otuđenjem i propašću protagonista koji simboliziraju uzgredne žrtve totalitarna režima.

3. KRITIČKA ANGAŽIRANOST FIKCIJSKE STVARNOSTI

Čuićeva fantastična proza temelji se na angažiranosti i čudu. Božidar Petrač u pogovoru zbirci Staljinova slika i druge priče navodi kako angažiranost označuje kritički odnos prema prilikama i vremenu o kojima i iz kojih piše.[16] Stvarnosna komponenta uvjetovana piščevom angažiranošću slična je zbiljnosti Márquezova pisanja povijesti Latinske Amerike. Pišući o romanu Sto godina samoće, Simona Delić ističe da „zbiljnosti romana pridonosi dosljedno provedena logika sna i nekih magijskih i mističnih iskustava uz oslonac na kolektivnosvjesnom“[17], što uvjetuje prihvaćanje nadnaravnih pojava kao da su normalne.[18] Petrač izdvaja imaginaciju Čuićeve proze kojom se stvarnost preobrazuje u čudo.[19] Sastavnica čuda proizvodi prihvaćanje preobraženih događaja kao normalnih zbivanja jer se čudo u Čuićevoj novelistici nameće kao svojstven pjesnički izraz. Obojica autora snovitom, irealnom koncepcijom progovaraju o društvenoj zbilji. Imaginarni Macondo za Márqueza predstavlja početak i kraj. Stoga je zbiljsko Duvno za Čuića ishodište i ishod, o čemu piše Božidar Petrač.[20]

Blaženka Brlošić navodi prijevod riječi Macondo u „značenju dobrog mjesta kojeg nema.“[21] U nestvarnom mjestu likovi jedne obitelji osuđeni su na samoću koja proizlazi iz utopijskih iluzija. Stogodišnja utopija osudila je na neizbježnu smrt i iskorijenjenje cijelu jednu obitelj.[22] Duvno je stvarno mjesto, ono koje postoji, zbiljski toponim kojim Čuić stvara alegoriju o otuđenosti i tjeskobi u suvremenu građanskom društvu.[23] Likovi Ančića povezani su krvnim srodstvom i već s prvim rečenicama znamo da su osuđeni na propast zbog osude građanske mase i vlasti koja njome manipulira. Zbiljski, ujedno i nestvarni svijet Duvna, očitovan u tragičnim sudbinama pojedinaca, prosvjeduje protiv otuđenosti i birokratizma u bilo kojem društvu.

4. FIKCIJSKA LJUBAVNICA VLASTI JELENA

Magijski realizam u svojoj biti i punoći djeluje unutar ciklusa priča posvećenih ljubavnici vlasti, Čuićevoj znamenitoj Jeleni. Pišući o Čuićevoj fantastičnoj novelistici, kritičari i teoretičari većinom su usredotočeni na priče iz ciklusa o gradu i vlasti. Zanemarili su vrhunac fantastike ostvaren u četirima novelama o ženi sumnjiva morala. Ciklusom Priče o Jeleni Čuić briljantno spaja preobrazbu subjekta u objekt, progonstvo vječne samoće i prošlosti u službi magijskog realizma s angažiranosti pisca. Magijski realizam u noveli Pisma Jeleni postaje očit u Jeleninim pismima čiji tekst postaje nerazumljiv. Jaume Marti-Olivella navodi kako je bit magijskoga realizma ondje gdje stvarnost (p)ostaje besmislena usred poremećaja prošlosti, koji se temelji na „magijskoj povezanosti među stvarima“.[24] Jeleninu prošlost nalazimo u pismima i ona se može dešifrirati jedino u rukama svoga kreatora. Inatom, prkosom junakinje i njenim odbijanjem pisama ostvaren je uvjet k postignuću fantastičnog i nedorečenog:

„Prvo pismo bijaše razumljivo. Pisao ga je nekakav Berislav Nađ, učitelj plesa iz Vukovara, obećavao je, u dugačkim kitnjastim rečenicama, da će pokazati Jeleni ravnicu (…) Mladić odbaci ovo pismo i ščepa drugo. Dat ću ti odmah trinaest milijuna, a kasnije ćemo se nagoditi – pisao je jedan koji se nerazumljivo potpisao. (…) Ovo ne razmijem – reče. Posegnu za drugim i hitro ga otvori. – Ni ovo! – reče.“[25]

Samoća kao nevidljiva sila obilježuje Jelenin lik i život. Na njezinu osamljenost utjecali su svi stranci i političari koje je upoznala, mnoge želje koje je mogla, ali ih nije ostvarila. Motivom samoće Stjepan Čuić ulazi u psihologizaciju lika, koja je u novelama drugih dvaju ciklusa izostavljena zbog naglaska na društvenoj funkciji karakterâ. Motiv samoće predodređuje sve sudbine Márquezovih junaka u romanu Sto godina samoće. Samoća obitelj Buendíja magično osuđuje na propast i smrt. U noveli pak Jelenine želje njezin lik obuzet je oživljenim željama koje mistično lebde oko nje te poput živih objekata u njoj bude svijest o konačnoj, posljednjoj želji. Naime, smrt se izdvaja kao želja koja nadilazi sve druge i okončava patnje ove žene:

„(…) širila se želja o smrti i obuzimala Jelenu, stezala je u grlu, rasplinjavala se po cijelu tijelu, stezala ju je i u grudima i oko vrata kao omča (…) sklapaju se oči i nemoćaju ruke, i napokon, kako se Jelena sva pretvara u želju što jača.“[26]

J. Marti-Olivella ističe prevladavanje magije u prozi Garcíje Márqueza i „svođenje Úrsule na razinu objekta, njezina smrt za života, njezin preobražaj u igračku od papira, sada je njezina jedina zbilja.“[27] Stjepan Čuić Jelenu svodi na „objekt“ noćnih košulja u istoimenoj noveli Jelenine noćne košulje. Sve njene tajne skrivene su u košuljama koje su obilježili aktanti vlasti kao što su vojnici, graditelji, svećenici, suci i mnogi drugi. Úrsula u Márqueza predstavlja neuništivu Majku, matrijarhat, čija snaga izvire iz pokušaja spašavanja Maconda od uništenja.[28] Jelena kao ljubavnica, žena sumnjiva morala obilježena strukturama vlasti, suprotnost je idealu Majke kojemu teži Márquez. Žrtva je režima, kao svi Ančići, s jakim naglaskom na piščevoj kritici suvremenoga društva. Metodom personifikacije Čuić oživljava košulje koje se doimaju kao živa bića obješena o vješalice. Fantastično kulminira kada košulje počnu ispadati iz kuće i rojiti se gradom. Prošlost kroji magičnu realnost jer košulje bude sjećanja na mnoge ljubavnike koji su skidali Jelenine košulje. Svoju prošlost ona javno iznosi na vidjelo cijelom Duvnu, a Čuić ostvaruje fantastičnu preobrazbu prljavih košulja u čiste, bijele, gotovo svete predmete, nudeći time grešnici svojevrsno iskupljenje koje se očituje u konačnoj smrti.

5. MOTIV POLITIKE I VLASTI

Prema Jurici Pavičiću, alternativna fantastika nudi mogućnost stvaranja boljega rješenja od onoga koje već postoji i sve to uspijeva predočiti u racionalnoj domeni zbilje bez pobune protiv racionalne logike.[29] To znači da tip političke fantastike, kojim Čuić progovara o društvenoj zbilji, realnost o kojoj piše i u kojoj živi prikazuje bez dokidanja logičnoga poretka stvari u njoj. Unošenjem čudesnih i čudnih elemenata zamaskirao je očitu i veoma jaku kritiku totalitarnoga društva. U jednom je intervjuu Stjepan Čuić izjavio kako su prišivkom imena „fantastičari“ književni teoretičari ovoj generaciji pisaca otvorili put slobodi govora o aktualnoj političkoj i društvenoj zbilji.[30] On je iskoristio sve pogodnosti toga naziva i stvorio si preduvjete za pisanje kritike o komunističkoj ideologiji jer „fantastična književnost, pak, omogućuje piscu da odnos političke elite prema njemu ne postane represivan ili da to bude što god je moguće manje te da autora prividno ‘odmakne’ od politike.“[31]

Unošenje neizravnih aluzija i komentara o suvremenoj društvenoj zbilji osobito je prisutno u noveli Staljinova slika. Kontroverzna slika u ovoj priči poprima razmjere urbanoga mita. Na početku autor čitatelje uvodi u središte nebuloznih teorija zavjere i gradskih priča o posjedovanju čuvene slike. Svijest naroda oslobađa do granica zamišljanja nemogućih događaja oko mističnog predmeta. Uvjerenje o tome da Ivan Ančić čuva sliku u ormaru zarobilo je stvarnost radnje u atmosferi straha i nelogičnosti. Željka Lovrenčić o romanu Sto godina samoće i fantastičnom stilu pisanja G. G. Márqueza ističe unošenje stvarnosti u fikciju: „…uz fantastiku otkrivamo i sasvim realistične činjenice kolumbijske povijesti.“[32] Realna povijest odnosi se na rat liberalâ i konzervativaca, procvat gospodarstva dolaskom geodetâ, agronomâ, hidrologâ i drugih u Macondo (Latinsku Ameriku), na banansku groznicu koja je zahvatila Latinsku Ameriku i pokolj na željezničkoj postaji, koji Márquez ovdje dovodi do stanja mita, tj. sna koji se nikad nije dogodio. Zbiljskom u romanu Márquez daje novo značenje magijskim realizmom, prerušavanjem stvarnosnoga u fantastično. Kao što je Čuić sklon kritici realnosti, Márquez jednako tako komentira vlast i posljedice njezina dolaska. Govoreći o Macondu kao gradu bez vlasti, savršeno nemogućoj utopiji, dolazak načelnika ističe kao ukrasnu vlast jer José Arcadio Buendía s načelnikom uspijeva dogovoriti sporazum glede stanovnikâ Maconda i života koji im želi nametnuti konzervativna vlast:

„Don Apolinar Moscote se zbunio, a José Arcadio Buendía mu nije dao vremena za odgovor. ‘No postavljamo vam dva uvjeta’, doda. ‘Prvi: da svatko liči svoju kuću kako god ga volja. Drugi: da vojnici smjesta nestanu odavde. Mi vam jamčimo red.’ Načelnik podigne desnu ruku, ispruženih prstiju.“[33]

 

 

Dolaskom vlasti u Macondo mijenja se prvobitno izdanje grada jer polagano, kao i u Duvnu, nastupa autoritarna vlast. Pišući u žanru fantastike, obojica su izrazito angažirana, pisci kao „savjest“ društva. Márquez, poput Čuića, politiku i vlast doživljava kao zvijer koja uništava, što dokazuje lik pukovnika Aureliana Buendíje i njegov povratak iz rata: „U početku se, opijen slavom povratka i nevjerojatnim pobjedama, opasno nadvio nad bezdan vlastohleplja.“[34] Vlast ga uništava, kao što i Čuićeve protagoniste proždire nevidljiva sila okrutne vlasti. Sličnosti u načinu iskaza u obojice autora ne možemo osporiti. U čudesna zbivanja utkana je dimenzija stvarnosti, koju vješto prikrivaju elementima fantastičnog, što ih čini iznimnim piscima ovoga žanra.

6. MITSKA STRUKTURA PRIPOVJEDNOG DISKURSA I KARAKTERIZACIJE LIKOVA

Dujo Sladojević piše kako Čuić prikazom onodobne društvene i političke suvremenosti gradi novele utemeljene na mitskoj razini priča i tvrdi da „Čuićev obrat ulazi u polje destruktivnog mita na kraju te povijesne spisateljske avanture.“[35] Uzimajući povijest i mit zbiljskoga grada koju prerušava u fiktivnu zbilju, prema Sladojeviću, pisac stvara „destruktivni krug kojem biće i objekt koji mu pripadaju bivaju uništeni uz prisustvo funkcije vlasti i funkcije masa.“[36] Čuićevski trokut odnosa masa – vlast – pojedinac glavni je okidač za očuđivanje stvarnosti. Masa je podložna utjecaju vlasti te slijepo prati zakone i odredbe koje propisuje svemoćna vlast, što nevidiljivom prisutnošću i djelovanjem poprima mitske razmjere čudovišta. Márquez pak više naglašava zrcalnu strukturu, ciklično kruženje vremena i ponavljanje sudbina svojih protagonista koji su, mahom zbog stanovite predodređenosti i karaktera, osuđeni na propast. Čuićeve protagoniste promatramo u vrtlogu apsurdnih i nelogičnih situacija u kojima su većinom nevino osuđeni i izopćeni samo zato što vlasti ne odgovara njihova individualnost, pa se pritom pojavljuje masa, poprimajući funkciju progonitelja. U govoru angažirane kritike, uz elemente apsurda i groteske, Čuić i dalje ostaje dosljedan elementima magijskog realizma, kojima dodatno pojačava i naglašava ključeve čitanja njegovih novela. Alegorijskom pričom o odnosu vlasti prema trgovcima i obrtnicima, Trgovac i nova vlast, protagonist trgovac, ujedno i došljak, simboličnom kupnjom prezimena Ančić magično biva osuđen na tragičan završetak. Magijski realizam ovdje se ostvaruje u sudbinskoj predodređenosti pojedinca i kolektivnoj svijesti mase koja došljaka smatra glavnim krivcem promjena društvenih okolnosti u Duvnu. Ovdje je naglašen i element proročanstva o mističnoj smrti. Trgovčevi zlatni zubi, koje ima još od rođenja, podloga su za mistificiranje stvarnosti. Úrsula rođenjem Aureliana otvorenih očiju zna da će on sudbinski biti predodređen za telepatske sposobnosti i samoću te za konačnu osamljenost i smrt. Trgovčeva majka pak  proriče sinu neobičnu smrt zbog rođenja sa zlatnim zubima:

„Ove prednje sam ostavio jer sam se s njima rodio. To mi je rekla majka, i još mi je rekla da neću umrijeti svojom smrću. ‘Netko će te dokončati’, uvijek mi je zabrinuto ponavljala i objašnjavala da se to ne da izbjeći.“[37]

Proročanstvo zaodijeva realnost u strepnju i iščekivanje koje čitatelje ostavlja u nedoumici, a pronalaskom zlatnoga kostura ostvaruje se mitska podloga proročanstva gdje Čuić dozira satiru, ironiju, grotesku i apsurd kako bi iznenadio fantastikom.

Prožimanje realistična pripovijedanja i magijskog „zarobljavanja“ stvarnosti u atmosferi čuda i nelogičnosti, čemu je sklon i Márquez, donosi pripovijest Vodenica. Ona započinje realističnim pripovijedanjem o gradnji vodenice s jedanaest mlinskih kamenova. Čuić mističnost ostvaruje pripovijedanjem o smrti Vigina oca, koji je za svaki sinov rođendan ugradio po jedan mlinski kamen. Magično zaodijevanje fikcijske stvarnosti postiže se isticanjem gradskih priča u službi svojevrsnog proročanstva o tome kako je Vigin otac umro nakon njegova jedanaestog rođendana jer nije uspio pronaći kamen crvene boje kojim bi nagovijestio taj svečani dan. Viga se oženio i dobio jedanest sinova, što mu je bila želja, kako bi uspio sačuvati očevu ostavštinu:

„Sinovi mu se rađali u jednakim razmacima i Viga je samo poklanjao kamen po kamen, dok na kraju, pod starost, kad više ne mogaše raditi u vodenici i kad se kamenje uzalud okretalo, osobito s jeseni, kad su potoci nadolazili, kad su se gomilali i hučali a kamenje se munjevito vrtjelo i sijevalo, ne rodi mu se i posljednji sin. Sad već iznemoglom rukom, na posljednjem kamenu, Viga napisa MARKO.“[38]

Sinovi su napustili Vigu jer su svi karakterno slični te skloni samoći i lutanju. No, najviše ga je pogodio odlazak najdražega mezimca, Marka. Fantastično ovdje funkcionira na načelima magijskoga realizma. Sinovi postaju mlinovi, njihove živote starac promatra u optjecajima vode kroz mlinove. Viga nema nikakvu novčanu korist od rada mlinova, osim one koju živi u svojoj stvarnosti. Kako vlast ne može podnijeti da se Viga obogati, oduzima mu vodenicu i time starcu otima životni smisao. Atmosfera mističnosti i vjerovanje u to da život sinova protječe kroz mlinove stvara ključan trenutak nedoumice, a u službi ostvarenja fantastičnog. Redukcija vremenske kategorije i ovdje izostaje. Magijskim realizom ova priča preobražava se u proročansku, snovitu i magičnu kretnju propasti sudbina – i likova i njihova vremena.

Sličnosti s hispanoameričkom fantastikom jest u mitskoj razini pristupa karakterizaciji likova u Čuića, dakle kao u Márqueza. Prva je sličnost u prenošenju istih karakternih osobina likova, tako da se imenima likova predodređuje njihov karakter i osobnost. Za Márquezove Aureliane svojstvene su samoća i povučenost:

„Aureliano, prvi ljudski stvor koji se rodio u Macondu, imao je u ožujku navršiti šest godina. Bio je tih i povučen. Plakao je još u majčinoj utrobi i rodio se otvorenih očiju.“[39]

 

 

José Arcadio i ostali likovi koji su „naslijedili“ njegovo u karakteru nose čudnovatu snagu, potrebu za lutanjem i neizostavnu samoću:

„José Arcadio, stariji dječak, bio je napunio četranest godina. Imao je četvrtastu glavu, kuštravu kosu i očevu hirovitu ćud. Premda je od oca naslijedio i visok stas i tjelesnu snagu, već je tada bilo očigledno da mu nedostaje mašte.“[40]

Samoća kao motiv i metafora u romanu Sto godina samoće upravlja životima junaka i vodi ih prema konačnu kraju. Čuić ne naglašava motiv samoće svojih protagonista, ali primjećujemo da oni u mnogim situacijama jesu otuđeni i osuđeni od okoline, što pojačava mističnost njihove funkcije aktanata. Kružno kretanje vremena, koje postaje Márquezova temeljna opsesija, stvara zrcalnu strukturu, kako navodi Marti-Olivella, i upravo time zaokružuje se metafora samoće o kružnom protjecanju vremena, u kojemu su zarobljeni njegovi likovi.[41] U zatvorenom krugu Maconda njihove se sudbine ponavljaju, ali se samo izmjenjuju naraštaji koje uvijek čine iste pogreške. Već je istaknuto kako Čuić u prozi ne reducira vremensku kategoriju, nego je naglašava. Jasnim isticanjem određenih datuma, pretpričama kojima čitatelju daje kratak pregled prošlosti protagonistâ, donosi bitan element magijskoga realizma, gdje pretpričom, naime, postiže dojam o proročanstvu koje stvarnost zaodijeva u ruho fantastike. Ančići, koji se pojavljuju u njegovim pripovijetkama, nose crtu posebnosti, no  pisac ne kazuje u čemu se ona sastoji. U svome vremenu slijede misiju za koju su predodređeni, kojoj svrhovito i bespogovorno podređuju sebe, kao da traže smisao. Većinom ih njihov ideal vodi u propast, kao što poglavara obitelji Buendía njegova opsjednutost potragom za kamenom mudraca, fotografiranjem Boga i mnoštvo drugih neostvarenih pokušaja vode do ludila i prikovanja za kesten. Vizionarska opsesija za višim estetskim idealom ne izostaje ni u Čuića. Klesar Tadija reprezentativni je primjer umjetnika koji živi svoj ideal i koji se u njega na kraju pretvara. Njegov rad ovdje nadilazi socijalnu funkciju njegova karaktera jer mu svrha nije biti radnik, klesar, već rad postaje umjetnička misija estetskog izražavanja:

„Istina, Tadiji svjetlost ne bijaše potrebna jer je kamen blještio i osvjetljavao mu radionicu punu križeva, a pored toga, Tadija je sve križeve imao u glavi, znao je čak i kako koji stoji, kako na brdu dolazi; naprosto su mu ispadali iz glave i curili niz dijetlo u kamen.“[42]

Visković je prepoznao ključ čitanja Tadijina lika istaknuvši kako (ćemo) „Tadijinu socijalno nesvrhovitu djelatnost primiti … kao, kantovski rečeno, ‘samosvrhovitu’, umjetničku djelatnost, a i Tadijinu metamorfozu u križ (koju zbog konvencionalizirane simbolike križa u kršćanstvu primamo kao znak smrti) otčitat ćemo kao sliku umjetnikove moći da putem svoje umjetnine nadraste fizičku ograničenost.“[43]

Poveznicu možemo vidjeti i u predanosti radu, u kojemu se pronalazi samosvrhovitost bez dimenzije potrage za umjetničkim idealom. Nakon svih ratnih pohoda, pukovnik Aureliano Buendía posvećuje se pravljenju zlatnih ribica. Posao mu ne donosi zaradu, već u njemu nalazi utočište u samoći. Lik pekara Vida iz novele Kruh svoju svrhu pronalazi u pečenju kruha jer tako hrani sve građane Duvna. Njegov posao nije vizionarski rad, već socijalni rad u korist društva. Mitsko predodređenje vidljivo je već u prvoj Čuićevoj noveli Sat gdje se navodi kako je sat postavio gospodin Ančić. Mitskim graditeljem priča dobiva fantastičan doprinos očuđivanja stvarnosti. Viga i njegova pretpriča o ocu mlinaru, izrečena kao svojevrsno proročanstvo, stvaraju iluziju cikličnog kretanja vremena jer vodenica odlazi u propast zbog nepronalaska crvenog kamena. Kao što proročanstvo o rađanju otvorenih očiju govori o ljudima sposobnima predvidjeti budućnost i umom pomicati stvari, Márquezu daje oslonac da magijskim realizmom kritizira stvarnost Latinske Amerike. Iz jednog proročanstva unosi razne fantastične elemente, potaknute dolaskom stranaca u Macondo, duhovima koji lutaju po kući i razgovaraju sa živima, bolešću nesanice koja zahvaća cijeli grad i žutim leptirima koji predodređuju strahovitu čovjekovu smrt. Čuić ne pribjegava ovome tipu fantastike (nema u njega duhova, sna, iluzija), već započinje stvarnosnom pričom koju njegovi likovi sudbinama oneobičavaju, dopuštajući tako unošenje elemenata čudnoga i čudesnoga kako bi pisac naposljetku stvorio fanatastično.

ZAKLJUČAK

Magijski realizam igra se s percepcijom stvarnosti, tako što je s pomoću elemenata fantastike očuđuje, stvarajući podlogu za novo poimanje događaja unutar okvira stvarnosti. Pišući svoja djela na dvama različitim kontinentima u približno isto doba, Čuić i Márquez uzimaju stvarnost svoga vremena i podneblja, elementima magijskoga realizma izgradivši oštro pero kojim pišu kritiku stvarnosti. Obojica osjećaju isto bilo vremena i specifičnost društvenih okolnosti, iz čega proizlazi srodnost fantastičnoga diskursa ovih pisaca. Kao pripadnik generacije tzv. hrvatskih fantastičara, Čuić je pisao ukorak sa suvremenom svjetskom književnošću, njegova je zbirka univerzalne tematike i još se dan-danas može čitati kao opomena i kritika totalitarnih režima.

Gabriel García Márquez u  romanu Sto godina samoće istupa kao branitelj i kritičar povijesti Latinske Amerike, a Stjepan Čuić zbirkom Staljinova slika i druge priče čitateljstvu se predstavlja izvrsnim analitikom i kritičarem onodobne hrvatske i jugoslavenske političke stvarnosti, koju vješto ironizira do razine neprolazna apsurda.

 

„Nova Istra“, Pula, 2/2017.

___________

Izvori i literatura:

Izvori:

Stjepan Čuić, Staljinova slika i druge priče, Targa, Zagreb, 1995.

Gabriel García Márquez, Sto godina samoće, VBZ, Zagreb, 2006.

Literatura:

Blaženka Brlošić, „Macondo – rani Eden – (ne)moguće savršenstvo“, Kolo, časopis Matice hrvatske, br. 4, Zagreb, zima, 2004., str. 82-89.

Simona Delić, „Dobrodošli u Sto godina samoće“, Zor, god. 2, br. 2-3, Zagreb, 1996., str. 139-145.

Željka Lovrenčić, „Fantastika i stvarnost u djelima Stjepana Čuića“, Republika, god. LXVII, br. 12, Zagreb, prosinac, 2011., str. 10-27.

Željka Lovrenčić, Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu, D. S. M. ‒ Grafika, Zagreb, 2001.

Jaume Marti-Olivella, „Borgesova pripovjedačka magija u Sto godina samoće Gabriela Garcíe Márqueza“, Umjetnost riječi, br. 2, Zagreb, travanj – lipanj, 1991., str. 155-162.

Jurica Pavičić, Hrvatski fantastičari: jedna književna generacija, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2000.

Božidar Petrač, „Poglavlje o Čuiću“, u: Staljinova slika i druge priče; Tridesetogodišnje priče, Alfa, Zagreb, 2006., str. 277-291.

Dujo Sladojević, „Struktura ‘Staljinove slike i drugih priča’ Stjepana Čuića“, u: Staljinova slika i druge priče, CDD, Zagreb, 1975., str. 123-130.

Tzvetan Todorov, Uvod u fantastičnu književnost, Pečat, Beograd, 1987.

Velimir Visković, Mlada proza: eseji i kritike, Znanje, Zagreb, 1983.

Mrežne stranice:

Kornelija Kuvač-Levačić, „Društveni i politički ideologemi hrvatske fantastične proze (na primjeru Desnice, Čuića, Brešana)“, Croatica et Slavica Iadertina, god. VIII, br. 1, Zadar, ožujak, 2012., str. 287-297.,

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=145092 (pristupljeno 19. ožujka 2015.)

_____

Bilješke:

[1] Prema: Tzvetan Todorov, Uvod u fantastičnu književnost, Pečat, Beograd, 1987., str. 46.

[2] Blaženka Brlošić, „Macondo – rani Eden – (ne)moguće savršenstvo“, Kolo, časopis Matice hrvatske, br. 4, zima, 2004., str. 84.

[3] Stjepan Čuić, Staljinova slika i druge priče, Targa, Zagreb, 1995. str. 7.

[4] Isto, str. 19.

[5] Prema: Velimir Visković, Mlada proza: eseji i kritike, Znanje, Zagreb, 1983., str. 17.

[6] Isto.

[7] Prema: Jurica Pavičić, Hrvatski fantastičari: jedna književna generacija, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2000., str. 60.

[8] Blaženka Brlošić, „Macondo – rani Eden – (ne)moguće savršenstvo“, n. dj., str. 83.

[9] Prema: isto, str. 84.

[10] Željka Lovrenčić, „Fantastika i stvarnost u djelima Stjepana Čuića“, Republika, god. LXVII., br. 12, Zagreb, prosinac, 2011., str. 17.

[11] Prema: isto.

[12] Stjepan Čuić, Staljinova slika i druge priče, n. dj., str. 18.

[13] Prema: Željka Lovrenčić, „Fantastika i stvarnost u djelima Stjepana Čuića“, n. dj., str. 13.

[14] Gabriel García Márquez, Sto godina samoće, VBZ, Zagreb, 2006., str. 158.

[15] Prema: Tzvetan Todorov, Uvod u fantastičnu književnost, n. dj., str. 111-114.

[16] Prema: Božidar Petrač, „Poglavlje o Čuiću“, u: Staljinova slika i druge priče; Tridesetogodišnje priče, Alfa, Zagreb, 2006., str. 284.

[17] Simona Delić, „Dobrodošli u Sto godina samoće“, Zor, god. 2, br. 2-3, Zagreb, 1996., str. 140.

[18] Prema: isto.

[19] Prema: Božidar Petrač, „Poglavlje o Čuiću“, u: Staljinova slika i druge priče; Tridesetogodišnje priče, n. dj., str. 283.

[20] Usp. isto, str. 284.

[21] Blaženka Brlošić, „Macondo – rani Eden – (ne)moguće savršenstvo“, n. dj., str. 84.

[22] Prema: isto.

[23] Prema: Božidar Petrač, „Poglavlje o Čuiću“, u: Staljinova slika i druge priče; Tridesetogodišnje priče, n. dj., str. 285.

[24] Jaume Marti-Olivella, „Borgesova pripovjedačka magija u Sto godina samoće Gabriela Garcíje Márqueza“, Umjetnost riječi, br. 2, Zagreb, travanj-lipanj, 1991., str. 158.

[25] Stjepan Čuić, Staljinova slika i druge priče, n. dj. str. 56.

[26] Isto, str. 66.

[27] Jaume Marti-Olivella, „Borgesova pripovjedačka magija u Sto godina samoće Gabriela Garcíje Márqueza“, n. dj., str. 159.

[28] Prema: Simona Delić, „Dobrodošli u Sto godina samoće“, n. dj., str. 295.

[29] Prema: Jurica Pavičić, Hrvatski fantastičari: jedna književna generacija, n. dj., str. 59.

[30] Prema: Kornelija Kuvač-Levačić, „Društveni i politički ideologemi hrvatske fantastične proze (na primjeru Desnice, Čuića, Brešana)“, Croatica et Slavica Iadertina, god. VIII, br. 1, Zadar, ožujak, 2012., str. 288., http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=145092 (pristupljeno 19. ožujka 2015.)

[31] Isto.

[32] Željka Lovrenčić, Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu, D. S. M. ‒ Grafika, Zagreb, 2001., str. 80.

[33] Gabriel García Márquez, Sto godina samoće, n. dj., str. 42.

[34] Isto, str. 112.

[35] Dujo Sladojević, „Struktura ‘Staljinove slike i drugih priča’ Stjepana Čuića“, u: Staljinova slika i druge priče, n. dj., str. 124.

[36] Isto.

[37] Isto, str. 83.

[38] Isto, str. 110.

[39] Gabriel García Márquez, Sto godina samoće, n. dj., str. 13.

[40] Isto.

[41] Prema: Jaume Marti-Olivella, „Borgesova pripovjedačka magija u Sto godina samoće Gabriela Garcíe Márqueza“, n. dj., 160.

[42] Stjepan Čuić, Staljinova slika i druge priče, n. dj., str. 23.

[43] Velimir Visković, Mlada proza: eseji i kritike, n. dj., str. 49.

 

(Ivana Babić © IO DHK) 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter