Ivica Matičević: OKUPANA SUNCEM REVOLUCIJE / Zlatko Krilić

ZLATKO KRILIĆ: PORTRET CHE GUEVARE, Mozaik knjiga, Zagreb, 2019., 139 str.

 

Navodno su jednom pitali francuskoga glumca Jeana Gabina zašto ide u Australiju, zašto baš tako daleko…, a on im je odgovorio: Daleko od čega? Da bi se negdje došlo i nešto doživjelo, negdje se mora i otići. Ili: idi da bi se vratio, ako se već želiš vratiti. Eskapizam je Zlatka Krilića odveo na Karibe, na Kubu, koja je doista daleko od mnogih stvari na koje smo mi, potpune žrtve tranzicijskoga postmodernog društva, uvelike navikli. Kuba kao terra incognita, Kuba kao Arkadija, Kuba kao egzotični raj za oči i nepce… Bit će da je Krilićeva Kuba ponajprije mjera traženja sebe, otkrivanje vlastita bića među kulturnom, geografskom i društvenom nepoznanicom, mjesto gdje se vlastite vrline i mane bolje uočavaju, svakako bolje nego u sivim zonama europskih, pače hrvatskih gradova. Na Kubi ljudi imaju geografiju lica, navika i običaja drukčiju od europskih, i zato se piščev lik/karakter, dakle usvojeni i kalibrirani portret bolje vidi, prepoznaje i pamti. Kako i zašto pamtimo pozitivnu unutrašnju geografiju Krilićeve Kube – njezinu neobično lijepu, siromašnu i, možda će čudno zazvučati – iskrivljujući tek donekle onu glasovitu uzrečicu miss Sally Bowles iz Cabareta – božanstvenu antidekadenciju? Vamos a ver!

Zbirka se sastoji od 12 priča, a simetrično su podijeljene u dvije skupine: priče i pričopise. Za obje je grupe karakteristično to što su ispripovijedane kroz očišta unutarnjega pripovjedača, u prvome licu. Različito je to što su u prvoj skupini pripovjedači miješani – ili su to sami Kubanci ili je posrijedi pripovjedač blizak samomu autoru, svakako djelatnomu liku-naratoru koji ne skriva da se zove Zlatko, pa bismo mogli postulirati ad hoc instanciju poluautobiografskoga pripovjedača. Posebice stoga što je općepoznata premisa određenih literarnih krugova kako je književnik Zlatko Krilić doista jedno vrijeme boravio na Kubi i da je zbirka doista i nastala kao narativna reakcija na taj boravak i njegov doživljaj Kube. Tako da je ne-kubanski ja pripovjedač prepoznatljiv kao autor sâm: razveden, pušač, u najboljim godinama, uz poneki šav nakon operacije srca (posve ozbiljne operacije, nikakve ljubavne tričarije u znaku srca…). Zato i naslov drugoga dijela zbirke koji priziva autentičnost, neposrednost, konkretnost… jer su to priče kao putopisi, spoj fiktivnoga i putopisnog što fiktivnomu aspektu donekle oduzima njegovu zadanu potpunost i zaokruženost očekivanoga izleta u lakoću imaginacije. Izmišljajno je pretopljeno/rastaljeno sa zbiljnim, barem bi tako htio autor, i zato su pred nama priče nastale kao opis prostora, ljudi, navika i običaja sredine, ponešto možda naglašenije da su posrijedi tek obične priče. No to je ujedno i zamka samoimenovanja jer je tako – ne dajmo se zavesti! – samo u perspektivi autora, jer i nema neke bitne razlike između fiktivnih tvorbi iz prve i druge skupine.

Dakle, bitne su strukturne odrednice zbirke kontaktni pripovjedač, vizura prvoga lica, težnja za autentičnošću i stjecanje čitateljskoga povjerenja bez filtra odmaka od onoga o čemu se u pričama govori. Biti unutra, biti što bliže licima i protagonistima, postati svjedok samoga događaja, a ne tek puki čitatelj narativnoga izvještaja, kako bi to već bilo da je pripovjedač sveznajući, manje ili više na pragu svijeta priča. Motivi i likovi, bilo u pripovijedanju Kubanaca bilo u kazivanju gosta iz Europe, svakako su neobični, ako već nisu groteskni i bizarni. Tema je zbirke vrlo jednostavna i nosi poučak iz realističke književnosti: borba za egzistenciju ili kako što uspješnije preživjeti u zemlji okupanoj suncem revolucije. Pritom treba biti dovoljno domišljat u poslovnome smislu (domaći naš Fidel – drug Tito je navodno govorio: snađi se, druže!) ili kako biti dovoljno seksualno privlačan da za pruženu uslugu dobiješ koji dolar (što je i opet domišljatost u poslovnome smislu. Dinero, solamente dinero!). I u jednome i u drugome slučaju ostaje gorak okus, trpko stanje čitateljeve vizure koji nemalo suosjeća s autorskim pripovjedačem, bio on blizak tvarnomu ZK-u ili ne bio. Svejedno: Kuba je komad prekrasne karipske geografije, moćna gomilica ljepote koja treba i traži promjenu… Krilić Kubu ne idealizira niti od nje želi načiniti najtužniju zemlju na svijetu, on samo osjeća da toj zemlji treba pomoć, i to pomoć na pravi način, a ne u vidu bahatih i/ili naivnih turista i njihovih, uglavnom snalažljivih domaćina. To ne znači da je autor angažirani pisac koji podastire formule i koncepte preobrazbe kubanskoga društva jer je on usredotočen na sudbine običnoga čovjeka kroz kojega se prelamaju aktualni problemi. Bez dociranja, bez didaktike što bi trebalo, što bi se moralo i kako dalje. Jezik je Krilićevih priča hemingvejski, kao da je baštinio ono nešto od slavnoga Amerokubanca. Jasna, odmjerena sintaksa bez suvišna materijala, ponešto izvještajna, bez nepotrebnih stilskih figura i pustopašne dekoracije, sažeto i ekonomično, kako i dolikuje. To opet ne znači kako je stil novinarski, već da je posrijedi fizionomija racionalnoga i trpkog pisma, parafraziranje života u fragmentima kojima stilsko razigravanje nije potrebno.

ZLATKO KRILIĆ (jutarnji.hr)

Tek odaberimo one najzanimljivije priče: Popular autentico, Portret Che Guevare i El es mi amiga. U prvoj od njih čitateljevu pozornost napose izaziva i zamjena fokalizatora: subjekt postaje objekt i obratno. Jedan pripovjedač-lik pripovijeda o drugome, s tim što onaj koji je drugi u nizu pripovjedača postaje s vremenom glavni pripovjedač i uspostavlja temeljno pripovjedno polje čiji je on protagonist. Dakle, o čemu se radi? Na samome početku priče pratimo turista s fotoaparatom koji nailazi na autentični i za nj egzotičan motiv: domaćega prodavača voća na pokretnome, živopisnom štandu. Kako mu se iznenadni kadar učinio egzotičnim, zapravo tipičnim za havanski ulični život na kojemu se dosjetljivi Kubanci upravo bore za preživljavanje, turist je – predvidljivim običajima i naivom zapadnjačkoga konzumerizma vođen – odlučio snimiti ovaj isječak svakodnevice za svoju fotokolekciju s once-in-the-lifetime karipskoga putovanja. Upravo u tome, u aspektima tipičnosti i očekivanosti kadra i motiva jadnoga i siromašnoga prodavača koji se u paleti i pikturalnosti plodova turistima svidi na prvu, onako baš ad hoc, leži ironijski smisao priče. Taj zatucani kubanski seljak što se prži na havanskome suncu za sitan novac sa svojim rogom obilja zemaljskih proizvoda itekako je pomno osmišljen turistički kadar. Naizgled priglupi i apostrofirano ružni prodavač zapravo je lukavi lovac na turističke glave jer on dobro znade što turistima za trofejno zadovoljstvo treba: osjećaj nadmoći i ukrasni dokaz kubanske bijede zaustavljen na zaslonu njihovih skupih fotoaparata. Ili drukčije: dati strancima sliku kubanskoga svakodnevlja koju su oni, u svojoj bahatosti i neosjetljivosti, unaprijed sami zamislili. Zato je temeljna priča o teškome i hrabrom životu uličnoga prodavača izvrstan kontrast turističkoj lakomislenosti i ispraznosti. To je i priča koja dobro otvara zbirku u kojoj je snalažljivost domaćina ona moćna i začuđujuća doza preživljavanja i opstanka u opskurnim uvjetima postrevolucionarnoga teatra života. Možda se čini naivnim potvrditi kako je zbog toga Krilić upravo humanistički pisac, ali on to doista jest… On donosi, razotkriva, iako u tankim, nevelikim potezima narativnoga materijala, u Kubi i njezinim luchadorima za koricu kruha, upravo topao, suosjećajan moment koji od čitatelja izmamljuje u isti tren i ozbiljno razumijevanje i srdačan osmijeh za snalaženje u onome što je trebalo biti najbolje društvo jednakosti, pravde i sreće. Zato je ova priča uspjelo narativno zrcalo izmijenjenih perspektiva. U sljedećim pričama Krilić zato ide iza zrcala, a da više ne mora postavljati dvostruko zrcalo kako je to učinio u prvoj priči, otkriva nam bijedu materijalne naravi kubanskoga društva, ali i toplinu ljudskoga srca posve običnih ljudi, trpnih subjekata Fidelove ocvale revolucionarne utopije. Ili opet drukčije: Kriliću je žao tamošnjih ljudi u tamošnjim prilikama, ali ih licemjerno ne sažalijeva, nego uvjetno postaje jedan od njih da bi ih shvatio i zaodjenuo u ruho priče.

U naslovnoj priči metaforički i ironično doznajemo kako revolucija ne jede samo vlastitu djecu nego i vlastite bube, insekte i žohare. Naime, na pročelju jedne od zgrada vlast odluči naslikati jedan od najpromiskuitetnijih motiva u svjetskim razmjerima. Jer kada ne znaš što bi stavio na majicu, šalicu, kišobran ili – pročelje zgrade, stavi poznati portret Che Guevare. No igra sudbine znade biti neuhvatljiva: angažirani slikar baš je pasionirani i vješt crtač insekata, buba… pa u ime vlastite zabave i stvaralačkoga pregnuća odluči kako će slavni Cheov lik biti naslikan upravo bubicama… tako da se to nikako neće vidjeti iz daljine kada ljudsko oko oštri tek konture, nego samo iz neposredne blizine. Bit će to zidna slikarija satkana od tisuća sitnih nakaza iz trave, blata i močvare koja će dalekomu oku biti samo i jedino – portret Che Guevare. No kako se u sve upleo i jedan rashladni klima-uređaj koji je trebao biti postavljen baš na tome zidu, negdje oko zvjezdice na kapi revolucionara, maskerada je darovita slikara otkrivena i predana u ruke zakona koji je kadriranje i pigmentaciju proglasio sabotažom, a slikara zatvorio na višegodišnji zatvor. Okvir je priče sadašnje stanje našega slikara, zabavljača u nekome baru za strance, uza zabranu javnoga slikarskog izlaganja, s mogućnosti dodatne zarade u vidu portretiranja bahatih turista. Ovaj put bez bubica.

U priči On je moja prijateljica (El es mi amiga) Krilić je pokazao, kao uostalom i u većini drugih priča, istančan smisao za humoreskno prikazivanje kubanske svakodnevice, vidljiv već i u naslovu priče. Naime, njegova je prijateljica transvestit koji mu se pokušao ubaciti, ali ga je pripovjedač, dakako, pročitao, saslušao njegovu socijalnu priču o snalaženju u uličnome biznisu… i sada su njih dvojica postali neka vrsta prijatelja/-ica. To je pripovjedaču, dakako, poslužilo da nam reporterski približi i noćno-ulični život Kube s pregršti seksualnoga obilja, kojekakvih spodoba i vrlo lijepih, ali premladih žena. Suosjećanje spram toga i takvog socijalnog mira u ime revolucije uključeno je i nalazi se u paketu s isporučenim noticama iz havanskoga lupanara.

IVICA MATIČEVIĆ (dunav.at)

Bienvenidos a Cuba de Krilić. Onima koji su tamo već bili u posljednjih desetak godina sve je ovo o čemu nam autor pripovijeda uglavnom poznato, a onima koji se tamo spremaju neka znaju da neće vidjeti ono o čemu nas poučavaju autorovi prozni redci: Ali tvoje priče neće biti istina o Kubi. Ne mogu biti. – Neće biti ni laž. Pisat ću iskreno. Bit će to moja literarna istina. Svoju istinu o Kubi moraš ti napisati. – Imam puno priča o sebi. – rekla je na kraju. – O čemu su? – O mojoj mami. Ima četvero djece, a samo sam ja ovdje. Nisam mogla otići. Braća i sestre su vani i ne mogu je posjetiti. Ona zato silno pati. Tako je raseljena svaka druga obitelj… Ja ću ti sve ispričati, ti napiši. Ne bojim se. Ispričat ću ti o onome o čemu se ne smije ni zucnuti. O mučenjima. O prevarama. Lažima. Gladi. Zatvorima. O zločinima bez istrage i osude. Ne bojim se. Ispričat ću ti. Vivien mi je na rastanku obećala da će mi sutra sve ispričati. Drugi dan nije se javljala na telefon. Ni treći. U stvarnosti ona nije Vivien koja se ne boji.

 

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 11-12, Zagreb, 2019.)

© Ivica Matičević, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.