Jelena Knežević: DRUGOM PRIĆI KAO ČOVJEKU / Joanis Arvanitas

JELENA KNEŽEVIĆ (ucg.ac.me)

 

 

JOANIS ARVANITAS: NAŠI SU ŽIVOTI BJEKSTVA, prvi dio trilogije „Roman o Nikoli“,

Nova knjiga, Podgorica – Shura publikacije, Opatija, 2017., 232 str.

 

Roman pod naslovom Naši su životi bjekstva pseudonimom Joanis Arvanitas potpisuje Jovan Nikolaidis. Podnaslov Roman o Nikoli otkriva ne samo ime glavnog junaka, nego i to da je riječ o ličnoj povijesti koja, međutim, nije samo Nikolina. To je istovremeno priča njegovog sina, pripovjedača i pisca romana, ali i živa dijahronijska projekcija albanskog i crnogorskog, čak i šireg, balkanskog prostora, u turbulentnim trenucima prethodnih vjekova. To što nam se na samom početku knjige pripovjedač otkriva kao profesionalni pisac, otvara dodatnu dimenziju: Roman o Nikoli postaje i priča o pričanju, o povjerenju u pričanje – da prkosi prolaznosti i smrti.

Čvrsta struktura romana nije određena hronologijom života naslovnog protagoniste, kako bi se moglo očekivati od knjige sa intencijom da ispripovijeda individualnu sudbinu. Roman strukturira hronologija pripovjedačevog saznavanja činjenica o Nikoli, odnosno o sopstvenom porijeklu, i njegovo sazdavanje priče – od pabiraka tuđih sjećanja, artefakata koje brižljivo sakuplja, i sopstvenog domišljanja – hronologija sazrijevanja porodične povijesti do romana. To čini opravdanom, logičnom i prirodnom činjenicu da su dijelovi priče, koji se kadšto i ponavljaju, ispremetani i naizgled nasumično poređani. Oni se u cjelinu uklapaju poput slagalice, koju svojom živom uobraziljom pripovjedač dograđuje i poetizira, budući da su nîti u pripovijesti iskidane, a lakune brojne. To je njegov stvaralački postupak koji se na naše oči unutar pripovjednog toka realizuje dok priča traje.

U romanu se, dakle, paralelno odvijaju priča o Nikoli, priča o pripovjedačevom saznavanju detalja o sopstvenom porijeklu i Nikolinom životu, i priča o pisanju romana – metapoetička demonstracija Nikolaidisovog pripovjednog postupka na primjeru satkivanja priče o Nikoli. Personalni pripovjedač romana je centralni junak – on je istovremeno i pisac, i sin, i intelektualac koji promišlja svoje vrijeme. On prema naslovnom, glavnom, junaku stoji kao lik u ogledalu – njemu u svemu suprotni, a opet identični odraz. Pripovjedač, međutim, nije u klišetiziranoj potrazi za sobom. Tragajući za porodičnom istorijom, on ne traga za sopstvenim identitetom. Jer on je već formiran čovjek i pisac britkog jezika, čvrstih stavova, nemilosrdan u sudovima prema sebi i drugima, prezriv prema svevremenoj gluposti i zlobi, a pun toplog, ljudskog, sapatničkog razumijevanja i ljubavi za „druge i drugačije“, za izmučene heroje svakodnevice. Pravdajući se starošću koja „voli da živi unazad“, on traga za temeljima prošlosti, želeći da ih sačuva od zaborava. Istovremeno, „šegrt svojoj mašti“, on tokom potrage za prošlošću promišlja i pronalazi način na koji će je uvjerljivo ispričati. U skladu sa dvojstvom pripovjedača razdvojeni su i vremenski planovi – vrijeme pričanja priče je vrijeme čitaočeve savremenosti i predmet kritičke refleksije pripovjedača, dok je vrijeme priče (o Nikoli) vrijeme prošlo, često prikazano kao epsko, čak mitsko, uprkos tek jednoj generaciji razlike, što kao dodatnu temu refleksije nameće vratolomnu promjenu načina života koja se na našim prostorima dogodila u samo stotinu godina.

Onima koji poznaju Nikolaidisov opus i djelovanje jasno je da se on kao pisac ni ovdje, kao ni u ranijim svojim pričama, ne krije iza pripovjedača. Naprotiv, samo naizgled nehajan prema postmodernističkim poetikama, on pripovjedača bez ostatka izjednačava sa autorom, odnosno sa samim sobom, čime proizvodi efekat hroničarske prepoznatljivosti ulazeći u žanr autofikcije. Dvostruka pozicija pripovjedača obezbjeđuje metapoetički aspekat romana: pripovjedač je sin koji traga za istinom o ocu, ali je i pisac – koji promišlja kako će tu istinu ispričati i svjestan da će izmisliti, dodati širokogrudo, stalno je fikcionalizuje. Roman je u cijelosti demonstracija ove pripovjedne strategije koju pripovjedač i eksplicitno obrazlaže:

U komešanju mojih emocija, nekoć od želje da otkrijem, sada od hitnje da zabilježim, plela se mreža teksta koji nije mogao biti složen pripovijedanjem realiste. Čitalac pred sobom ima dijelove mozaika. Prošlo i sadašnje razmjenjuju mjesta. Život predaka koji traže red i moja priroda da se predam umišljenom, hrvu se poljem bijelog papira.

Za Nikolaidisov postupak izvanredno je reprezentativna jedna od najuspjelijih, epizoda o Heleni, Nikolinoj prvoj ženi, koja kao sasvim mlada sanjari o vjenčanju i životu koji je očekuje. Najprije nam u 23. poglavlju pripovjedač prezentuje činjenice iz Heleninog života koje je, bez sumnje, sačuvalo porodično i čaršijsko sjećanje – jedanaest godina braka sa Nikolom, petoro djece, iznenadna smrt koja je u njoj rasla od dana udaje. A onda nam, u 24. poglavlju, daje sasvim lični portret Helene, otjelovljen u uobrazilji pisca, pa dokumentarni lik postaje literarni, utoliko ubjedljiviji, prisniji. Nije drugačije ni sa pričom o Jovani Hristobinki o kojoj sporadično saznajemo činjenice koje je pozicioniraju u porodičnoj povijesti, da bi onda u 26. poglavlju kroz maestralnu poetizaciju izrasla u vanvremenski romaneskni lik.

 

JOANIS ARVANITAS (JOVAN NIKOLAIDIS) (montenegrina.net)

 

Karakteristično obilježje Nikolaidisovog postupka je i izrazito uspjela književna montaža. Pripovjedač sakuplja artefakte – stare fotografije, tapije, opise nošnji, satelitske mape, pisma – ali i priče, svjedočanstva i sjećanja drugih pripovjedača različitih po dobi i obrazovanju, jeziku i načinu na koji govore, i umeće ih u tekst. Riječ je o dužim citatima iz pisama, turističkim i geografskim informacijama o mjestima, prepisanim bilješkama, ali prije svega o malim kompaktnim storijama, epizodama iz života Nikolinog i njegove porodice. Prevashodna svrha ovih umetanja nije dokumentarnost. Nikolaidis montažom obezbjeđuje personalnom pripovjedaču prijeko potrebnu distancu uvodeći nas u svijet djela kroz više perspektiva i dajući romanu izuzetnu polifonijsku vrijednost. Istoriju o kojoj je riječ – jednog turbulentnog vijeka i jednog, u mnogim aspektima nesagledivo razuđenog, prostora – samo takav hor može da ispripovijeda. Od nemušte Elefterije, preko britkih Miličinih komentara, do rječite Andromaći – raznorodni glasovi potvrđuju narodnu strast za pričanjem i predavanjem priče, dok su pisma i citirane replike pripovjedačevih prijatelja dio metapoetičkog konteksta. Uspjelost montaže ogleda se i u rekontekstualizaciji. Shematizovani promotivni tekst na turističkom letku sela Hipnoi zadobija novo značenje unutar Priče o Nikoli činjenicom da je sačuvan među ličnim i veoma važnim dokumentima pokojnika. Novovjekovnoj istoriji Albanije Andromaćina priča puna živosti – onako kako su živi i njeni pokreti i ruke – daje novu dimenziju: poznatu priču o sukobima, siromaštvu, herojstvu i neslobodi imamo priliku da čujemo u znatno širem i prosvjetiteljskom kontekstu, obilježenom velikom erudicijom i pozicijom narodne učiteljice Andromaći. Strukturalno, njena govorenja su pripovjedni vrhunac romana, markirana efektom odugovlačenja – uživanja u priči radi pričanja – i efektom iznevjerenog očekivanja u vezi sa sadržajem ispripovijedanog – ne dobijamo priču o Nikoli, nego mnogo veće, insajdersku priču o Albaniji.

Čulna konkretnost odlikuje ovu i sve druge montirane priče, ali i diskurs pripovjedača – pisca. Bez obzira na pripovjedni glas, mimetički suvišak obogaćuje, urešuje pripovijedanje i iako je često motivaciono redundantan, dragocjen je da čitaoca transponuje u realnost koju roman tvori. Po tome je roman dosljedno poetski realističan (iako se na već pomenutom mjestu pisac odriče realističnosti u korist poetizacije!), jednako kao i po tipu motivacije – potraga za istorijskim, sociološkim, ličnim uzrocima, koja se na koncu razrješava, i po tipu karakterizacije – kombinacija direktne i indirektne karakterizacije sa izraženim autorskim vrijednosnim komentarom, koji jedino još oklijeva da Nikolu jednostrano odredi. Iako je mnogo toga o Nikoli rečeno, ponešto i ponovljeno, cjelina lične povijesti stalno nam izmiče, pripovjedač je nigdje ne zaokružuje na očekivani način, a čitalac mora da uloži i intelektualni i emotivni napor da poveže imena, mjesta, rasplete i zaplete isprekidane pripovjedačevim vraćanjem u sadašnjost i opširnim reflektovanjem događaja i pojava u sinhronijskoj i dijahronijskoj ravni. U njegovim refleksijama priča o prošlosti nerijetko postaje i dragocjeni komentar sadašnjosti, u kojem se i istorijski fenomeni tiranije, sukoba, lažnog patriotizma, vjerskog licemjerja osvjetljavaju kao svevremeni, čime tekst dobija univerzalnost. To istovremeno upućuje čitaoca na činjenicu da centralna nije sama tajna porodične pripovijesti koja je, istina, dovoljno prisutna i provokativna da drži pažnju čitaoca, nego su to u istoj mjeri i pripovijesti koje je uokviruju – ona o Albaniji i njenoj balkanskoj sudbini i pripovjedačeva lična – o grčkim, albanskim i crnogorskim korijenima u njemu. Zato se Roman o Nikoli ne čita „u dahu“ i ne dâ se jednostrano odrediti kao „epska porodična povijest“, nego prije kao intimna, poznata, humana pripovijest o našim bližnjima, koja zahtijeva da se u nju investira čitalačko vrijeme, da se promišlja i prihvata ispripovijedano.

Upadljivo je to da je realistični prosede, ipak, sporadično uzdrman, a utoliko i potvrđen, prisustvom, odnosno odsustvom predmeta i mjesta koji iracionalno, gotovo magijskim dejstvom, motivišu događaje i pokreću centralnog junaka (nož, kapa, tapija, bilježnica, kutijica, temelji kuće na Kučaru). Tu se ponovo forma i sadržina dodiruju – iracionalna motivacija pripovijedanja potvrđuje racionalno teško shvatljivu istoriju ovih prostora. Roman o Nikoli je roman o Albaniji – o nama, o susjedima tako bliskim, a mnogima još dalekim i „tuđim“, roman pun čulnih, vizuelnih i akustičnih efekata, mirisa hrane, boja tkanine, drumske prašine – u ovome je posebna vrijednost Nikolaidisovog romana, koje se mnogi postmodernisti olako odriču. Nikolaidisov stil – osoben po arhaičnim oblicima, upotrebi lokalizama i mješovite leksike iz balkanskih jezika – školski je uglađen. Tri pridjeva uz imenicu, gradacije, očuđujući spojevi unutar imeničkih sintagmi, predivna razgranata poređenja potvrđuju da, uz sve insistiranje na postupku i metapoetici, dobroj literaturi nije prestalo biti važno pisati lijepo i biti pismen.

Kraj romana je izuzetno uspio. U posljednja dva poglavlja zatvoren je pripovjedni krug, a uprkos tome ostaje otvoreno pitanje ko je glavni junak: odista onaj naslovni i neuhvatljivi, otac za kojim se traga, onaj centralni, koji traga, promišlja i pripovijeda, ili pak tlo o kojem je riječ, iscrtano mapom pripovjedačeve potrage – od Sarajeva i Porto Hedeka preko Tirane do Korče, rijeke Devol, Hipnoia i Kučara? Roman o Nikoli je bez sumnje i roman putovanja – fizičkog i unutrašnjeg, vremenskog i prostornog. Metafora potrage za temeljima realizuje se na samome kraju, kada pripovjedač pronalazi temelj porodične kuće na Kučaru. A u zagrljaju sa prijateljima realizuju se i vrijednosti koje pisac sve vrijeme zastupa, a na nekoliko mjesta i eksplicira – ljudskost i prijateljstvo, toplo razumijevanje za bližnje, solidarnost. Otkrivajući u traganju za neprozirnim dijelom svog porijekla daleko i „tuđe“ kao svoje, pripovjedač nas ostavlja u čvrstom uvjerenju da je drugome prići kao čovjeku jedina budućnost ovog tla bolesnog od interesnih politika, mitotvorstva i istorije, i humanistički shvaćena, svrha svake umjetnosti.

 

(Jelena Knežević © IO DHK) 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


tondeuse honda