Jelena Lužina: POD POPOKATEPETLOM / Albino Crnobori

ALBINO CRNOBORI: U SNU, „Istra kroz stoljeća“, XIII. kolo, Istarski ogranak DHK – Čakavski sabor, Pula – Žminj, 2019., 208 str.

 

Albino Crnobori svoj je stvarni književni début, faktički i autentičan, doživio već kao gimnazijalac (stariji maloljetnik od nekih šesnaestak godinica). Taj se vidljiv i markantan début zbiljski dogodio još pradavne 1957. godine (u formatu tanušne autorske knjige na čijim je modrim koricama, uz autorove ime, bio ispisan začudni naslov Losture). Sveukupan je début bio pulski/istarski prema svim parametrima (autor, izdavač, tematološki stratum iliti spiritus loci, čak i tiskara), a sveukupnu je piruetu toga debitantskog „ulaska u literaturu“ zapravo smislila, pokrenula, ubrzala i posve samoinicijativno odradila tadašnja Crnoborijeva profesorica hrvatskoga jezika, legendarna Ljubica Filipić Ivezić. Prilično nadstvarna osoba, pripadnica danas izumrla soja, koja je – eto – izabrala da svoju pedagošku meštriju neće smatrati profesijom (nečim što se odrađuje za plaću), već misijom većom od života. Dakle, Profesorica je prikupila pa izabrala određen broj Crnoborijevih školskih zadaća, potajice ih (i posve „zaplotnjački“) redaktirala te prenijela u pripovjedni oblik/žanr, takve ih („priređene za tisak“) „uvalila“ lokalnim tiskarima koje je spretno uvjerila da knjižuljak u koji ih trebaju zapakirati ustvari nije „nešto posebno“, već puki „dodatak“/„segment“ etabliranog omladinskoga časopisa Istarski borac (koji su, ionako, redovno tiskali), te cijelu operaciju – nesumnjivo dosta složenu – okončala u svega dva-tri poteza. Uspješno i uz značajan popust, sukladno modelu „dva-u-jedan“, sve o istome trošku. Sitnom, naravno. Jer je općepoznato da se u ovim našim krajevima novac za časopise i za knjige uvijek mjerio na kapaljku.

Tako se Crnoborijeva debitantska knjiga Losture (enervantna zavičajna zbirka kratkih pripovjedaka, ispisana vješto, žustrim i modernistički redundantnim rečenicama, začuđujuće zrelima za prosječnoga šesnaestogodišnjaka), osim što se „postvarila ni iz čega“, automatski prometnula u debitantski iskorak nečega što će postati nemjerljivo većim od „obične“ knjige. To bi se „nešto“ možda moglo definirati kao „novovalna istarska autorska književna produkcija“… Ili nekako tako. Htio – ne htio, šesnaestogodišnji protagonist spomenutoga iskoraka prirodnim je odabirom, darwinovski neumoljivim, postao autentičnim leaderom dotične književne produkcije in statu nascendi.

Danas, nakon punih šest desetljeća, Albino Crnobori i njegova najnovija knjiga U snu upravo osvajaju svoje zasluženo mjesto u recentnoj književnoj ediciji Istra kroz stoljeća, mjesto koje autor nije izborio samo ustrajnim šezdesetogodišnjim pisanjem (uglavnom osobenjački samozatajnim, takozvanoj javnosti uglavnom „nevidljivim“) i još ustrajnijim čitanjem svekolike književne proizvodnje najširega mogućeg spektra („od Joycea do popa Dukljanina“), već i nečime što se u Rousseaua određuje apriornim iliti prirodnim pravom „prvorođenja“. Naime, po svemu što dosad znamo, čini se da bi upravo Crnoborijeve Losture modrih korica valjalo smatrati prvom „autohtonom“ i javno obznanjenom (iliti tiskanom/objavljenom) beletrističkom i autorskom knjigom netom spomenute „novovalne istarske književne produkcije“ ispisane hrvatskim jezikom nakon godine 1945. Ako je tome tako, a čini se da jest, valja zaključiti kako smo svi mi, koji smo u Puli i Istri propisali i krenuli objavljivati nakon Crnoborijeva povijesnog débuta, zapravo gogoljevski izmigoljili iz podotvorenih ljuštura tih njegovih školjkaša (Pinna nobilis) iz 1957., ukopanih u pjeskovit podmorski prapočetak novoistarske hrvatske zavičajne proze…

Premda je svoju narednu knjigu (drugu po redu) objavio tek 1981. godine, četvrtinu stoljeća nakon prve (Protiv kulturnih feuda, Pula, Istarska naklada), a treću tek nakon novih dvadeset i pet godina dodatnoga spisateljskog pauziranja (Pedeset pulastri, Zagreb, Profil), svi smo mi Albina uvijek doživljavali kao Pisca. Ali baš Pisca, s velikim P! Doduše, nakon zagrebačkih studija prava i povratka u Pulu, on je godinama i doslovno živio od pisanja – naime, radio je kao novinar Glasa Istre, poslije i Radio Pule… – ali se takvo njegovo skriptorsko kaljenje u baražnim vatrama svakodnevne borbe za retke, ma koliko koncizno i angažirano bilo (a jest bilo!), u ono vrijeme neizbježno svodilo na rutinu omeđenu glasovitom žurnalističkom formulom „tko-što-kako-zašto?“. I, uglavnom, na jednostavno proširene rečenice. U onodobnom nam „socijalizmu s ljudskim licem“ komentari u strogo kontroliranim medijima svodili su se na parafraze i alegoreze takozvanih „materijala“ što su ih proizvodili i distribuirali centralni komiteti „voljene“ komunističke partije. Budući da smo živjeli u najboljemu od svih mogućih svjetova, „slobodni sastavi“ na kakvu bilo temu koja bi imala ma i namanje veze s politikom – a sve se, tada, smatralo politikom! – unaprijed su kvalificirani „tendencioznima“ ili „zlonamjernima“. Dobro se sjećam kako je zbog jednoga „slobodoumnog“ komentara o stanju u jednoj od ondašnjih pulskih tvtki (je li se možda zvala „Tehnomont“?) naivac Crnobori doslovno završio na sudu, pravom pravcatom sudu. Ne sjećam se kakvom je presudom ta njegova sudska pustolovina završila, ali znam da su ga (odmah poslije nje?) lokalni partijski šerifi brzopotezno „detaširali“ iz novinarstva (gdje se pokazao sklonim nepotrebnim „kompliciranjima“) te ga direktivno presadili u glasovitu i prezrenu „bijelu kuću“, odredište u kojemu su tradicionalno stolovale sve pulske vlasti svih vremena: izgradili su je fašisti, naslijedili je komunisti, trenutno služi „demokratima“ regionalne provenijencije i boje, ali je čvrste građe pa će u upotrebi biti još dugo…

Mislim da je i u tu ukletu „bijelu kuću“ Crnobori bio uveden (ili usisan?) isključivo zato jer je onodobnim komunističkim šerifima nužno trebao – pisac. Ali ne onaj pisac s velikim P (kakvim smo ga, s pravom, doživljavali mi, njemu bliski i dragi), već pismen i inteligentan pisar koji će svakodnevno i smjesta artikulirati, pa u suvisle rečenice „transponirati“, svakojake besmislice, smicalice, trice i kučine koje je „bijela kuća“ morala proizvoditi „na dnevnoj bazi“: zaključke, odluke, platforme, rezolucije, strategije i ostalu ideološko-programatsku makulaturu kojom se režim sustavno omatao, hranio i branio. Jedan od pet-šest najlucidnijih, najautentičnijih, najdiscipliniranijih, najmarljivijih, najpismenijih, najkompetentnijih te – dakako i nadasve! – najnačitanijih pulskih intelektualaca godinama je uredno uredovao u korist i slavu pulske inačici Kafkine Jazbine. O čemu, uostalom, i sam esejizira u jednome od uistinu iznimnih tekstova uvrštenih u ovu knjigu, tek šestu koju je – zasad – stigao objaviti (v. ovdje: „Kafkina Jazbina: sigurnost, dokolica, prijetnja“).

Crnobori je u „bijeloj kući“ godinama uredovao jazbinski, ne samo unutar takozvanog konvencionalna radnog vremena („od sedam do tri“), nego i debelo preko toga, već prema potrebi. A potrebe su se nizale bez kraja i konca. Paranoični je režim bio opsjednut navodnim neprijateljima koji nikad ne spavaju, a s godinama je postajao sve paranoičniji. I nesigurniji u sebe. Što je dodatno kompliciralo poziciju, nedvojbeno faustovsku, u kojoj se naivac Crnobori našao već i zato jer je bio uvjeren kako ga upravo ona, pozicija u zamci „bijele kuće“, višestruko obvezuje. Ne samo nametnutim standardima i svakakvim „zavjetima šutnje“, već i metaforičnim ugovorom sa sitnim partijskim đavolčićima-manipulatorima. Je li ga morao potpisati? Nažalost, jest. Što mu se, zaboga, dogodilo te je morao kapitulirati? Ništa osim gologa života, života samog po sebi, života „običnog“, života „kao takvog“.

Da nije bio jedini kojemu su se kockice posložile na takav ili približno takav banalan način, Crnobori „dokazuje“ i tekstovima četiriju vibrantnih eseja kojima se ova knjiga zapravo otvara, te se stječe dojam kako su autoru iznimno važni (najvažniji?) zato jer, osim o svojim nominalnim protagonistima, zapravo govore i o njemu. Eseji su objedinjeni zajedničkim nadnaslovom „Ljudi i prilike“, a posvećeni su amblematskome kvartetu istarskih first class intelektualaca (Zvane Črnja, Ive Rudan, Ljubica Ivezić i Mario Kalčić), redom ljudima nazbilj (Držić) koji su dijelili istu ili sličnu muku te su, dakle, neizbježno bili i tetovirani istim grijehom: mislili su vlastitom glavom, mislili su u tangentama (Krleža), bili su slobodni (u svemu: govoru, mišljenju, postupcima, izborima svake vrste), bili su svoji, zakleti individualci u svijetu lažnoga kolektiviteta, fantasti koji uvijek optiraju za bolju polovicu hrabrosti (Slamnig).

Razumije se, svi su oni znali da takva eksluziva ne može biti besplatna, poglavito u kontekstu „socijalizma s ljudskim licem“. I platili su za to, svatko na svoj način. Gospodski, bez cjenkanja.

* * *

Albino Crnobori svoj je obol otplaćivao tako što je, desetljećima, svakodnevno ekvilibrirao između dvaju vidova/tipova/modela pisanja: danju je, za plaću, anonimno ispisivao silne količine ideološko-pragmatičkih besmislica, nikome potrebnih; noću je, za svoju dušu i u svoje ime, zapisivao pa datirao vlastite dojmove/komentare o osobama, događajima, susretima, knjigama, filmovima, čuvstvima, snovima… Činio je to predano, desetljećima, uredno, gotovo svakodnevno, još uvijek. Bilježnice prepune rukopisnih zapisa, strogo osobnih, nakon što bi ih ispunio do posljednje stranice, numerirao bi i spremao „na sigurno“. I čuvao ih, ponekad prelistavao u osami i rijetko ih spominjao. Čak i pred nekolicinom nas, cjeloživotnih mu prijatelja. Taj mnogosveščani manuskript zapravo je „sažetak i kratak ljetopis vremena“ (Hamlet), Albino Crnobori odavno je markirao kodnim imenom Popokatepetl.

ALBINO CRNOBORI

Za one koji ne znaju ili ne mogu pogoditi: Popokatepetl je spektakuralan meksički vulkan, za lijepa vremena vidljiv čak i iz megalopolisa Ciudad Méxica, od kojega je udaljen šezdesetak kilometara. Još je uvijek aktivan, pače, opasan. Eruptira svakih nekoliko godina, uvijek uz silnu tutnjavu i neizbježno podrhtavanje tla. Međutim, Crnoborijev Popokatepetl ne aludira na zemljopisnu grdosiju koja se izdiže iz meksičke pustinje, već na njezinu maestralnu književnu metaforu ispisanu u jednome od najvažnijih romana dvadesetoga stoljeća. Ozbiljni povjesničari književnosti ocjenju ga jednim od najboljih i „najdubljih“/„najšifriranijih“ romana napisanih u književnosti engleskoga jezika nakon Drugoga svjetskog rata, a njegova autora Malcoma Lowryja (1909. – 1957.) stavljaju uz bok Joyceu i Faulkneru. Iako je napisao samo tu jednu knjigu kojoj je naslov Pod vulkanom (Under the Volcano). Krajnje svedena („minimalistička“) radnja zbiva se tijekom samo dvadeset i četiri sata, na Dan mrtvih (Dušni dan, 2. studenoga), u godini kad fitilj nove svjetske kataklizme uvelike gori (1938.) te svijet samo što nije otišao k vragu. Roman je prekrcan metatekstualnim, interkulturalnim, književnopovijesnim, filozofijskim, parapolitičkim, čak i glazbenim, aluzijama i citatima, smatra se „kompliciranijim“ čak i od Uliksa, ispisan je na tristotinjak gusto ispunjenih stranica i, naravno, prokleto je zahtjevan. Podrazumijeva iznimno kompetentnog čitatelja. Ne znam baš puno ljudi koji su ga pročitali od korica do korica, još manje onih koji ga svakih nekoliko godina čitaju nanovo. Poput autora ove knjige „snovidnoga“ naslova.

Da, Lowryjev vulkan-metafora jest – Popokatepetl. Pa je i Crnobori, pogađate, svoje višedesetljetne „zapise koji teku“ (metatekstualne, književnopovijesne, filozofijske, filmsko-glazbene, likovne, parapolitičke…) naslovio po Lowryju. A ne po meksičkome toponimu.

Mi koji smo Albina Crnoborija uvijek doživljavali kao Pisca, ali baš Pisca, možemo se zakleti da njegov autorski rukopis, rukopis njegovih dosadašnjih i budućih knjiga, oblikuje baš ona vibrantna višedecenijska magma ispisana na nebrojenim stranicama njegova metaforičnoga Popokatepetla.

 

(Jelena Lužina © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.