Jevgenij Paščenko: JEDINI HRVATSKI OBJEKTIVAN PUTOPIS O UKRAJINI / Đuro Vidmarović

ĐURO VIDMAROVIĆ: KIJEVSKI DNEVNICI 2014/2015, Društvo hrvatsko-ukrajinskog prijateljstva, Zagreb, 2020., 319 str.

 

Poštovani gospodine veleposlaniče, poštovani gospodine autore,

poštovane dame i gospodo!

Ovo je toliko zanimljiva i velika tema, a za mene je toliko intrigirajuća, da ne znam s kojega bih ju vidika sagledavao, ali kada kažem čast i zadovoljstvo, te su riječi doista prepune sadržaja.(*) Čast mi je govoriti u ovome društvu o takvu autoru i takvu djelu i to je doista veliko zadovoljstvo. Naime, kada sam čitao knjigu i razmišljao o njoj, napravio sam retrospektivu žanra budući da se bavim ukrajinsko-hrvatskim vezama i moram vam reći da je ova tema ‒ put prema istočnome prostoru ‒ dosta zastupljena u hrvatskoj društvenoj misli, osobito u hrvatskom putopisu. Naime, to je put prema slavenskom Istoku, prema tim zemljama. A tamo su tri zemlje koje su različite. Prvo Ukrajina kao takva, pa Rusija koja je poseban fenomen i današnja Bjelorusija koja opet zauzima svoje mjesto. Uvidio sam da je taj istočni smjer u Hrvatā fascinirajući. Hrvati su oduvijek gledali prema tamo ‒ tako počinje hrvatski panslavizam. To je predodžba o velikom Slavenskom svijetu.

Ja kao slavist, komparatist, uvijek sam govorio da nijedan slavenski narod nije tako intenzivno tretirao temu slavenskog zajedništva kao Hrvati. Renesansni slavizam nema nitko u svim slavenskim kulturama osim Hrvata. Barokni slavizam nema nitko osim nešto u Poljaka i Ukrajinaca. Onda prosvjetiteljski slavizam ‒ od Zadra do Skadra ‒ pa romantičarski: kad su se Nijmci probudili, svi su počeli govoriti o tome. Taj slavizam traje dalje u realizmu gdje je vrlo intenzivno izražen. Vidimo ga i u modernizmu ‒ ja Nazora nazivam začetnikom secesijskoga slavizma. I u Krleže, koji se već približava socijalnoj literaturi. A August Cesarec približava nam socrealistički slavizam. Zatim ide ono sa Druže Tito itd. A onda Hrvati s posebnim zanimanjem prema Ukrajini u kojem je ona, sada u hrvatskom socijalističkom društvu, predočavana iz Moskve. Ukrajina je uvijek bila potisnuta.

Jurja Križanića poučavali su ukrajinski unijati. On dođe u Rim i tamo susretne Rutene koji ga nagovore da pođe u Rusiju jer su vjerovali da je to jedan zajednički svijet. Ja sam tvrdio i tvrdim da su Juraj Križanić i ukrajinski unijati, koji su maštali o zbližavanju Moskve i Kijeva, avangardisti Europske unije ‒ tada kršćanske unije. Oni su maštali o uniji koja bi bila zajednička brana protiv strašne ugroze Osmanlija. U biti Križanić je patriot ‒ on voli svoju Hrvatsku i zato mašta o Rusiji. On krene prema Ukrajini, prođe kroz Ukrajinu, ugovara da ona bude s Moskvom i ‒ zaglavi u Sibiru poput brojnih Ukrajinaca. Tako je zanimljivo to proći!

Ako gledamo 19. stoljeće, stoljeće procvata slavistike, vidimo da putuje Radić, ali opet u Rusiju. Opet je potisnuta Ukrajina. I Jagić, veliki slavist. Slavistika je uvijek bila ideološka znanost. Nju su, veliku slavistiku, novčano podupirali Austrijanci i Rusi; austrijski i ruski carizam. Austrija je imala najviše Slavena, a Rusija, kao najveća slavenska zemlja, držala je da je ona glavna među Slavenima. Zato je slavistika uvijek bila tendenciozna. Jagić je bio kao njihalo između jednih i drugih, ali negira Ukrajinu. Ne prihvaća ukrajinski jezik 1905. godine i to je činjenica. A čovjek je veliki filolog. I sada dolazi Krleža sa svojim Izletom u Rusiju. On voli Križanića pa je u dilemi kako predstaviti ono što se događa.

Kulminaciju u putovanjima po tome prostoru predstavlja August Cesarec. Pažljivo sam čitao njegovu knjigu Putovanje po Sovjetskom Savezu (SS). To je, po mojem shvaćanju, jedna tako tendenciozna literatura. Ona je tako neobjektivna u prenošenju staljinističke propagande kako to do tada nitko nije radio. U njoj ima jedno poglavlje o Ukrajini; zove se po ruskom modelu: Na Ukrajini, gdje je Ukrajina prikazana kao zemlja gdje vlada bratstvo i jedinstvo, a sve ukrajinske nacionalne ideje proglašavaju se buržoaskim nacionalizmom. On je nahranjen temama komunističke ideologije i na takav način stvorio je predodžbu o stvarnosti. Imao je zadatak od Partije i morao je sliku stanja u SS-u napraviti za Partiju kako ju vidi Tito i tako je išao. On je toliko snažno prožet tom propagandom u tim strašnim godinama (1934.-’39.), a 1940. objavljuje Putovanje po Sovjetskom Savezu. Te su godine bremenite nasiljem, ubijanjima, ali za njega ‒ NE! On je bio toliko raspoložen prostaljinistički da vjerujem kako bi, da je ostao živ, završio na Golom otoku. A i Nazor je slavio Tita i Staljina. Nedjeljko Mihanović tvrdi da bi i on bio likvidiran ‒ to je bio sovjetski model. Nazor je već bio u konfliktu s vladajućima. Dali su mu položaj, ali ne i vlast. On je objavio zbornik govorā Tita i Staljina (kojega naziva Iljom Muromjecom). Pa on bi mogao nešto izustiti protiv Partije i bio bi gotov. A Partija ga je ipak pretvorila u svojevrsnog idola.

A onda dolazi socijalistički jugoslavenski tip informiranja. Tu je Hrvatska bila potisnuta, a negdje u podsvijesti simpatizira s Ukrajinom, pa se i druži s njom, ali informacije, kao što je jednom rekao na TV-u naš Đuro Vidmarović, sve dolaze iz Moskve, a Moskva je prepuna antiukrajinizma. Danas je taj antiukrajinizam do te mjere patološki, toliko lud, toliko prepun lažī. U propagandi na TV-u Ukrajinci su banditi, banderovci, oni ubijaju one koji govore ruski (!). Zapravo, radi se o jednom kasnom socrealizmu prepunu lažī: Lenjin je genij, Staljin također, usprkos zločinima. I oni nastavljaju u duhu socrealizma ‒ sve izvrću.

Sada se u cijelom tom kontekstu hrvatske percepcije Ukrajine pojavljuje knjiga Đure Vidmarovića. Mogu reći: to je jedini putopis, jedina knjiga u hrvatskoj putopisnoj tradiciji koja daje objektivan pogled ne samo čovjeka kao političara, kao kršćanina, kao Hrvata, nego kao ‒ svjedoka. On zna. U ovoj ćete knjizi pronaći cio niz, vjerujem, vrlo zanimljivih konstatacija. Naime, on je bio tamo, na Majdanu, u srcu ukrajinske pobune, bio je svjedokom ukrajinskog dostojanstva. To nisu napravili Bjelorusi, a u Moskvi nikada ne će nešto slično biti. Ali to su učinili Ukrajinci koji su trpjeli i došli su izraziti se kao nacija, kao politički fenomen. To su bili ljudi koji su srušili tu Putinovu marionetu, Janukoviča, kojega su Rusi držali po analogiji s Čečenijom. Tamo su postavili Kadirova, a prije njega bio je veliki Dudajev, čovjek s velikim dostojanstvom. Veliki je Ševčenko pozdravljao borbu Čečenā protiv Rusā: „Borite se, borite, Bog vam pomaže,“ piše on. Ako pogledate tu knjigu, naći ćete puno pozicija koje korespondiraju s našim vremenom. Kao prvo, u Ukrajini se zbivaju veliki događaji.

Ali kako su to prikazali hrvatski mediji? To je sramota! Ja sam, dok sam bio u Ukrajini, uvijek razmišljao o Hrvatskoj i simpatizirao ju, jer je to prekrasna zemlja. Sada kad je Rusija izvela intervenciju na Krimu, kad je otrgnula Krim, Ukrajinci više ne mogu u Hrvatsku jer su veliki problemi na mađarskoj granici. Ali oni ipak doživljavaju Hrvatsku kao politički blisku, kao prekrasnu zemlju, a zapadni su Ukrajinci prepuni uvjerenja da su oni Bijeli Hrvati! Još je Nestor u XI. stoljeću spominjao Bijele Hrvate. Puno je stoljeća od tada prošlo, a oni u XXI. stoljeću kažu da su oni njihovi potomci i provode zanimljiva istraživanja. Društva prijateljstva dovode ovamo neke autore koji tvrde da tamo žive u hrvatskoj prijestolnici. Dobro, znanost će reći: A gdje su arheološki dokazi? Ali evo, postoji takvo uvjerenje.

I onda Hrvatska, kada je to sve krenulo, kada je premijer Plenković otišao tamo, koji je imao razumijevanja za ta zbivanja i izrazio solidarnost, nastupaju neki koji su pisali kao umirovljenici ‒ bivši dopisnik iz Moskve govorio je o Ukrajini! To je kao kad bi netko tko je bio na neprijateljskom ozemlju govorio o Hrvatima. I sada su tim otrovom antiukrajinizma prožete njihove interpretacije. Onda ide prva ukrajinska tema kao lakmus ‒ to je kao kad bi vama u hrvatskom društvu jugovićki zagovaratelji hrvatsko-srpskog ili srpsko-hrvatskog jezika držali lekcije. Ja to nazivam nekrofilijom ‒ oni vole ono što je umrlo. Nitko nije rušio Jugoslaviju ‒ ona je umrla sama jer je stvorena i živjela na pogrješnim temeljima. Stvoren je mit o bratstvu i jedinstvu koje se kasnije klalo u strašnim ratovima. To je slično lenjinskoj ideji o međunarodnoj proleterskoj solidarnosti čega nema u kapitalističkom društvu. Srušio se socijalizam i svi su pohrlili u NATO, svi su pohrlili u prostor Europske unije. Ne može se rekonstruirati ono što je mrtvo ‒ i gotovo!

Pravdalo se zaposjednuće Krima pa je stvoren mit o Hruščovu kao darovatelju. To je tako smiješno i tako primitivno. Taj je mit srušio Đuro Vidmarović u svojoj knjizi. Mit o Hruščovu kaže da je on zbog simpatije prema Ukrajini darovao 1954. g. Krim toj republici. To je jednostavno glupo. Prvo, Hruščov nije Ukrajinac. Među Ukrajincima nema prezimenā na -ov, -ev, -in (Brežnjev, Kosygin) ‒ to su Rusi. Kad bi bio Ukrajinac, bio bi Hrušč. Drugo, rođen je u Rusiji. Treće, bio je krvnik ‒ za vrijeme Gladomora u Ukrajini uništavao je seljake, a u svojim je uspomenama napisao, doslovce plačući, kako ga vrijeđa to što ga drže Ukrajincem jer on i ne zna ukrajinski jezik. On je djelovao u Ukrajini, ali nije nikakav Ukrajinac.

ĐURO VIDMAROVIĆ i JEVGENIJ PAŠČENKO tijekom predstavljanja knjige (hkv.hr)

Ali ni Krim nije ruski. O Krimu sam objavio knjigu, a recenzirali su je Đuro Vidmarović i pok. Ivo Banac koji je uvijek imao razumijevanja za ukrajinske teme. Uopće, američki Hrvati vrlo dobro razumiju Ukrajinu. Krim je bio kao hostel ‒ tamo su dolazili različiti narodi, a Rusi su zadnji koji su tamo došli. Došli su tek krajem XVIII. stoljeća. Onda se to rušilo, pa obnavljalo. Dakle, i taj je mit srušio Đuro Vidmarović, tj. da je jedan Rus, Hruščov, darovao itd. To nitko nije darovao Ukrajincima. Doslovce je 1930-ih godina uništen umjetno stvorenim Gladomorom, a u II. svjetskom ratu spalili su ga nacisti. Nakon rata, Ukrajince tjeraju da o svojem trošku, vlastitim snagama, obnove regiju koja je bila potpuno upropaštena jer su iz nje istjerani starosjedilački narodi koji su mogli nositi ćup vode na glavi: Bugari, Grci, Tatari i dr., a doselili su neke Ruse iz središnje Rusije, koji nisu znali kako se ponašati. Oni su tamo plakali i bili u strašnoj depresiji jer su došli na nešto što nije njihovo. Ukrajinci su prokopali kanal od Dnjepra. Tamo su doseljeni seljaci iz zapadne Ukrajine s namjerom da budu rusificirani. Krajolik ih nije privlačio ‒ to je suha ravničarska zemlja, a tek je uz obalu mediteranski pojas. Tamo, u tom mediteranskom pojasu uživala je komunistička buržoazija doseljena iz središnje Rusije, a seljaci na krimskom ozemlju morali su proizvoditi hranu za njih.

Onda taj mit da su Ukrajinci fašisti, banderovci. Bandera je bio nacionalni vođa koji je vjerovao da će možda Nijemci pomoći u borbi protiv komunista. Nijemci se nisu htjeli zamjeriti Staljinu. Strpali su za vrijeme rata Banderu u zatvor, a kad je rat završio NKVD ga je ubio kao i mnoge Ukrajince. Zatim govore kako je ruski jezik potiskivan. To je laž nad lažima ‒ cijela je Ukrajina rusificirana. Naš je veleposlanik izdao cijelu knjigu o ruskom govoru. Evo, to je slika stanja u Ukrajini, ali i slika licemjerja službenih hrvatskih medija koje tko zna tko plaća. Oni kad izvješćuju o Ukrajini ne pozivaju svjedoke iz Ukrajine, nego veleposlanika koji je bio u Moskvi da govori o Ukrajini! Cio niz intrigantnih pojedinosti možete naći u ovoj knjizi.

Osim ovih vrlo različitih tema, autor piše o Ukrajincima, o njihovoj kulturi, o slikarstvu i umjetnosti uopće. On se družio. Veleposlanici su različiti (vi ste bili veleposlanici). Neke tamo šalju radi dobivanja bolje mirovine, a oni onda i bivaju takvi. Druge mogu poslati opet iz nekoga drugog razloga i onda su oni otuđeni. Vraćaju se ne okusivši bît specifičnoga diplomatskog života. Đuro Vidmarović došao je kao čovjek Hrvat, a Hrvati tradicionalno prihvaćaju Ukrajinu kao svoju. On je osim toga došao u Ukrajinu kao kršćanin i onda je vidio neke stvari koje, gledajući sa strane, možda ne možete do kraja sagledati. Recimo ja sam, došavši u Hrvatsku, bio iznenađen time što Hrvati imaju nevjerojatno bogatu mitološku kulturu. Oni sjede na mitološkoj toponimiji kao Saudijska Arabija na nafti. A sâm sam napisao knjigu Etnogeneza mitologije Hrvata u kontekstu Ukrajine kako bih kazao kako je mnogo Perunā u Hrvatā ‒ to su nazivi planinskih vrhova. A autor ove knjige daje jedno zanimljivo opažanje: analizira ukrajinsku naivu na što je pristala slikarica Katarina Bilokur. On u njoj vidi kršćansko poslanje, što je vrlo zanimljivo. Kroz strašno vrijeme socijalizma koji je sve uništavao (režim je u Ukrajini bio strašniji nego u Rusiji).

Nazif Hikmet, turski pjesnik, govorio je: „Kada u Moskvi sijeku nokte, u Kijevu sijeku glaveˮ. To oslikava tragičnu ovisnost tog režima o Moskvi. Čornobil je, držim, buknuo zato što je uoči 1. maja Ščerbickij htio ostvariti neki rekord kako bi uskočio u fotelju umirućega Brežnjeva. To je bio zakon socijalizma: uoči praznika trebalo je zabilježiti neki rekord. A vodeće osobe u Ukrajini bile su još žešće u potiskivanju ukrajinskoga jezika, u stvaranju predodžbe o Ukrajincima kao primitivnima. Ja to studentima objašnjavam na primjeru Rjepinove slike Zaporošci pišu pismo turskom sultanu. To je zamrznulo lik Ukrajine. Slika je nastala 1890. godine. To je kulminacija imperijalnog diskursa u Rusiji. Kad pažljivo gledate tu sliku, kažete: Kako je to prekrasno! A tamo su naslikani pijanice, neka odvratna lica. Taj je pak Rjepin prekrasno naslikao ruskog cara Nikolaja II., tako dirljivo, tako humano. On je naslikao više likova sa simpatijom, npr. Židova. Na slici Ivana Groznoga koji ubija svojeg sina možete razumjeti tragediju toga cara. Pa Burlaci s Volge ‒ opet sa simpatijom. A ovo je jedina slika gdje je tako karikaturalno naslikana jedna nacija. Tako nas je doživljavao.

Tako je i u socijalizmu stvarana predodžba o Ukrajincima kao o primitivnom narodu. A to je narod konstituiran još duboko u Srednjem vijeku. I to kaže Đuro Vidmarović. A onda Crkvena unija ‒ nju su popljuvali i caristički i sovjetski režim. God. 1596. ukrajinski patrijarh, dakle poglavar Pravoslavne crkve, prihvaća Papu kao poglavara umjesto carigradskoga vaseljenskog patrijarha. To nitko u pravoslavnom svijetu do današnjeg dana nije uradio. To je bio izraz tradicionalnoga ukrajinskog europeizma. Tko je prvi pustio antičku kulturu u poganski prostor, u sjeverno-crnomorski ukrajinski prostor? Tko je pustio kršćanstvo iz Bizanta na taj prostor? Kijevski knez 978. godine. Tko je stvorio Crkvenu uniju čuvajući grčevito srednjovjekovne temelje i primio Papu? Nastao je ukrajinski barok ‒ pa barok je katolička kultura, ona ne može biti u pravoslavlju. To je Ukrajina. Danas ta Ukrajina izaziva zloću strašnog susjeda. Hrvati su sretni jer su imali za protivnika jednoga primitivca balkanskog, Miloševića, kojega su samljeli. O tome dosta.

Ali kako možete tako golemu zemlju ponižavati? Kada studentima pokažem zemljovide: ovo je Ukrajina, najveća europska zemlja (604.000 km2), a ovo je Rusija, najveća svjetska zemlja. Kako se možete boriti s tom zemljom koja koristi sva sredstva: i podmićivanje i službe itd. O svemu tome naš Đuro Vidmarović daje svoj pogled: častan, pošten, pravedan. To je možda jedino djelo u hrvatskom putopisu koje je ispunjeno sadržajem takve razine. Zato kažem da to treba čitati i na Fakultetu političkih znanosti i na Diplomatskoj akademiji, no kako se danas čita to znamo. Ali u svakom slučaju knjiga ostaje bez obzira na sve. Nju treba, naravno, staviti na svemrežje u pdf-u. Ja mu najsrdačnije zahvaljujem. To nije prva njegova knjiga, to je dio solidnog opusa Đure Vidmarovića o Ukrajini i ja mu čestitam na ovoj knjizi.

 

(Jevgenij Paščenko © IO DHK)

_____

(*) Riječ na predstavljanju knjige u Palači „Dverce“ u Zagrebu, 4. studenoga 2020. Predstavljanje je priredio Hrvatski diplomatski klub. Ne baš uobičajeno, što događaju daje poseban značaj i značenje, tom je prigodom kratko, ali biranim riječima o piscu i djelu govorio i veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj, Nj. E. dr. sc. Vasylj Kyrylyč. (Op. ur.)

Citiramo:

„Vrlo poštovani gospodine Vidmaroviću, dragi Đuro,

poštovane dame i gospodo!

Ako netko traži događaj koji je najvažniji u Zagrebu večeras, odgovor je vrlo jasan i jednostavan: to je predstavljanje knjige Kijevski dnevnici. Dnevnik je uvijek nešto osobno, dnevnik donosi razmišljanja, dnevnik su također i zaključci. Ne znam što je dnevnik za g. Đuru Vidmarovića, ali mislim da je to i priznanje. Jedan čovjek koji voli Ukrajinu ne može samo opisivati neki događaj ‒ on doživljava ono što se događa. Đuro ne skriva ljubav prema Ukrajini. U svezi s tim naveo bih riječi velikoga Ive Andrića: ‘Tri stvari ne mogu se skriti: ljubav, kašalj i siromaštvo’. Ovo se osjeća. Za mene je Đuro Vidmarović putnik, ali ne onaj putnik o kojemu čitamo u Putniku Petra Preradovića, nego putnik koji prolazi kroz povijest Ukrajine, putnik koji preživljava sve što se događa u Ukrajini.

Dragi Đuro, tek sam danas dobio ovu knjigu, ali preda mnom je noć, pa ću još čitati. Još bih htio istaknuti: ova je knjiga kao sloboda, kao osjećaj slobode. Sjećam se Ivana Gundulića: O lijepa, o draga, o slatka slobodo! Sloboda je žrtva, sloboda je život, a sloboda je i smrt. Ova je knjiga, rekao bih, životopis, doživljavanje onih događaja što su se zbili u Ukrajini 2014. i 2015. godine. U tom kontekstu imam za Vas danas, dragi Đuro, najjaču riječ, a ta je riječ HVALA! Hvala Vam na potpori Ukrajini, hvala Vam što ne skrivate svoju ljubav prema Ukrajini, hvala Vam što ste zajedno s nama, što ste uz nas. Vi ste za mene kao glasnogovornik Ukrajine među Hrvatima. Hvala Vam još jednom!“

 

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.