Livija Reškovac: KULTUROLOŠKI OGLEDI O ČETIRIMA GRADOVIMA / Viktor Žmegač

KULTUROLOŠKI OGLEDI O ČETIRIMA GRADOVIMA

 VIKTOR ŽMEGAČ: ČETIRI EUROPSKA GRADA, Matica hrvatska, Zagreb, 2017., 351 str.

 

Namjera je djela da upozori, u okviru osobnih ograničenja autora, na poveznice i mnoge činjenice koje nisu opća mjesta publicistike. Kao turistički vodič ono je uglavnom nepri-kladno. (str. 7)

U izdanju Matice hrvatske 2017. objavljena je knjiga Viktora Žmegača Četiri europska grada, podnaslovljena Kulturološki obzori. Osim tvrda uveza, sjajnoga papira, decentne naslovnice i nekoliko fotografija naslovljenih gradova, kao i uvijek zanimljivoga autora, mora se zamijetiti i jedna, čini se već ustaljena, boljka hrvatskoga izdavaštva – ne-dostatak jezičnoga „brušenja“ teksta (lekture i korekture), no o tome nešto više pri koncu teksta.

Žmegač je u ovoj knjizi, vođen subjektivno i objetivno (kako razlaže u Predgovoru), pri-kazao povijesni i kulturni razvitak četiriju europskih gradova: Pariza, Beča, Praga i Ber-lina. Dijakronijski počevši od nastanka samoga grada u povijesti i njegova razvitka, autor prikazuje isprepletenost povijesnih i društvenih, kuturnih i umjetničkih mijena, kao i sinkronijski presjek te usporedbu važnih događaja i njihovih posljedica u povijesnome razvoju. Na primjer, historijski značajna 1848. godina odjeknula je kao Proljeće narodā u cijeloj Europi, a Žmegač takve događaje i njihove posljedice uspoređuje u svima četirima gradovima. Osim povijesna uvida, knjiga pruža uvid u kulturni razvitak sviju gradova, njihovu književnost, glazbu, likovnu umjetnost i arhitekturu te mnoge važne podatke o dosad nedovoljno poznatim činjenicama i akterima, potkrijepljene (često) Žmegačevim prijevodima bitnih knjiga.

PARIZ je prikazan od početka nastanka kao rimskoga naselja Lutecije, zatim njegov iz-gled i arhitektura koji su neupitno vezani uz razvoj kulture jer je namjera ove knjige da, između ostaloga, historijski život odabranih gradova prikaže u zrcalu književnih i drugih umjetničkih djela (str. 16). Značajno je, prije svega, radoblje srednjega vijeka, koje u svoje vrijeme ističe i Victor Hugo, jer Notre-Dame reprezentira stari centar, Sorbona, lite-rarno-filozofski i znanstveni dio grada (str. 19), dakle oblik grada, koji se, uz vremenske i prostorne modifikacije, sačuvao do danas. Sljedeću važnu povijesnu činjenicu Žmegač vidi u pojavi Gutenbergova stroja i razvoju nacionalne svijesti o jeziku te o strogo cen-tralistički uređenoj državi sa sjedištem u Parizu, viđenom njegovim promaknućem u centar svega: trgovine, kulture i administracije, tj. državnoga aparata. Zanimljiva je či-njenica kako je standardni jezik nastao iz ozakonjenja jezične uporabe u najviših slojeva (str. 29), naravno – pariških. Zatim slijedi opis nastanka građanstva u salonima, velikih klasnih razlika nakon Napoleona, razvoj kulinarstva u prvoj polovici 19. st., sve ispričano pomoću povijesnih činjenica povezanih s umjetničkim, s naglaskom na tomu kako dana-šnji posjetitelj može na temelju poznavanja stvari povući zanimljiv zaključak: politička je povijest vrlo često prolaznija od kulturne (str. 49). Premda višeput naglašavan kao kul-turna prijestolnica Europe (posebno književna), to je još vidljivije s razdobljem realizma (Balzac, Dumas) i moderne. Pariz u sebi sažima nekoliko različitih velikih dijelova (tr-govački, umjetnički, znanstveni), a današnji izgled grada nastao je urbanističkom pro-mjenom arhitekta Haussmana. Nakon dvaju svjetskih ratova, razvoja filmske umjetnosti i „revolucionarne“ ’68., danas Pariz, kao i mnogi gradovi, pati zbog učinaka globalizacije te se javljaju nove tendencije k očuvanju pariškoga identiteta.

Poglavlje o BEČU započinje usporedbom Beča i Pariza kao dviju europskih kulturnih metropola, s tim da Beč vodi u glazbenoj umjetnosti, psihoanalizi i gastronomiji. Kao sjedište Habsburgovaca, Beč je stekao europsku važnost tek od 13. st., poslije turskih osvajanja mogao se razviti tek u 16. stoljeću, a vladar Leopold I. u vrijeme baroka položio je temelje budućoj svjetskoj glazbenoj metropoli. Zanimljivo je i datiranje prve uporabe kave (17. stoljeće) ostale iza najezde Turaka, otvaranje kavana i drugačijega oblika dru-ženja negoli u gostionicama. Zatim slijedi razdoblje velike vladarice Marije Terezije pa Josipa II., njihov prosvijećeni apsolutizam i reforme; gradnja dvoraca, kultura glazbe u privatnim salonima i otvorenost prema drugim etničkim i vjerskim skupinama (npr. Židovi). U 18. st., od Mozarta pa do današnjih televizijskih novogodišnjih koncerata Bečke filharmonije: grad je ostao svjetsko središte glazbe koja prelazi razinu komercijalnih muzičkih pogona (str. 115). Nakon Napoleonovih osvajanja, Beč se tiho razvija i u likovnom pogledu (europski važne izložbe u Prateru), književnom (razvoj modernističkih strujanja u bečkim kavanama), arhitekturi (nezaobilazna secesija), pa čak i u sportu (npr. pojava biciklizma krajem 19. st.). Osim već poznate povezanosti Beča i hrvatske moderne, Žmegač otkriva i nova bečka strujanja u arhitekturi (Adolf Loos), glazbi (Schönberg i Mahler) te psihoanalizi. Drugi svjetski rat donosi pustoš u svakom pogledu, u duhovnom i materijalnom (str. 161), nakon koje se Beč tek mnogo kasnije oporavio. Europska i svjetska prijestolnica glazbe možda će se uskoro ponovno posebno isticati i u književnoj zajednici (str. 165).

PRAG je opisan kao grad koji „živi“ na rijeci, o njegovu nastanku postoji legenda pove-zana s vladaricom Libuše, gdje su se već u 10. stoljeću gradile građevine od kamena i vapna, a u 14. stoljeću, odlukom Karla IV., postaje mjestom nastanka prvoga sveučilišta u središnjem dijelu kontinenta. U 16. i 17. st. habsburški vladar Rudolf II. umjesto Beča uzima Prag kao svoju prijestolnicu i razvija ga u kulturno središte, posebice slikarstva (Arcimboldo). Početak Tridesetogodišnjega rata i osebujan politički čin „bacanja osoba kroz prozor“ spuštaju Prag na razinu europske provincije sve do 19. st. kada je počela borba za nacionalni jezik. Od stvari koje ga ističu na europskoj kulturnoj sceni, Žmegač je napomenuo književnost (Hašek, Čapek), glazbu (Smetana i Dvořák) te posebnosti Mannheimske škole čiji utemeljitelj i većina glazbenika dolaze upravo iz Praga. Vlastito kazalište, sveučilište i akademiju Prag osniva koncem 19. st., a 20. st. donosi poznate književnike i činjenicu kako je Prag grad golema potencijala. Sljedeća zanimljivost jest stvaranje i ukinuće samostalne Češke Republike, kao i rađanje Čehoslovačke nakon Dru-goga svjetskog rata te nastajanje Praškoga lingvističkog kruga. Nakon komunističkoga režima, Prag se razvija i na području glazbe i arhitekture, a posebno književnosti (Kun-dera, Hrabal) te filma (Menzel i Forman).

O nastanku BERLINA nema mnogo podataka i tek sredinom 17. st., s Friedrichom Wil-helmom, počinje njegov značajniji uspon. Zanimljiva činjenica vezana uz toga vladara pojava je novoga poreza (porez koji plaća i korisnik dobara), danas poznatijega kao PDV. Poseban značaj za razvoj grada imao je filozof Leibniz, koji će kasnije pomoći pri osni-vanju Akademije znanosti, zatim žene i majke vladarā uz čiju će pomoć Berlin dobiti ur-bani izgled i ostvariti društveni procvat. Friedrich II. mnogo je utjecao na razvoj glazbe, prosvjetiteljskog mišljenja, slikarstva i arhitekture. Kao u drugim gradovima, povijest is-taknutih berlinskih Židova usko je povezana s pojavom takozvanih salona (str. 280), društveni i intelektualni život doživljava procvat tijekom 18. i 19. st. (Hegel, Schelling, Fichte, Humboldt i dr.). Književnost toga razdoblja obilježavaju E. T. A. Hoffmann i Adelbert von Chamisso, a 1871. Berlin postaje glavnim gradom carstva. Uvođenjem že-ljezničkoga prometa i pojavom struje, Berlin postaje industrijskim gradom, pa se po-stavlja pitanje radničkih prava i pojavljuju se prve stranke. Početkom 20. stoljeća Berlin predvodi u novinstvu i tiskovinama, ali je nazočan i svojim utjecajem na stanje javnoga mišljenja izvan njemačkih granica (str. 301). U razdoblju moderne Berlin prednjači u knji-ževnosti (ekspresionizam), teatru (Brecht), kinematografiji (Fritz Lang), fizici (Einstein) te glazbi (Berlinska filharmonija). Nakon Drugoga svjetskoga rata i podjele grada na če-tiri, tj. dva sektora, Berlin različito napreduje do danas. Žmegač tvrdi kako će zbog sre-dišnjega položaja Berlina između zapadne i istočne Europe njegova … budućnost, možda više nego u drugih metropola, ovisiti o budućnosti kontinenta u cjelini (str. 348).

Osim neobičnoga kulturnopovijesnog prikaza europskih metropola, što se razabire u podnaslovima (Pariz – od gotike do egzistencijalizma, Beč – dinastija Habsburg, Mahler i Freud, Prag – od mita do Švejka i Berlin – tijekovi epoha: brandenburška tradicija, Fri-edrich Veliki, Einstein, Brecht) cjeline posve sastavljene prema subjektivnome ključu, iz znanstvenoga motrišta Žmegačevi kulturni obzori naglašavaju činjeničnu uvjetovanost  požimanja povijesti i kulture, istovremeno pokazujući širok raspon erudicijskoga znanja u tekstu isprepletnom raznim, poznatim i nepoznatim, ali zanimljivim i uzbudljivim po-datcima.

Cijeli dojam o knjizi kvari na početku spomenut problem, naime tekst očito nije lektorski ni korektorski sređen i uređen (što je vidljivo već u impresumu; naprosto nema spomena lektora ni korektora!). Na mnogim mjestima nalazimo „tipfelere“, pogrešne završetke ri-ječi i konstrukcije (npr. mnoge ljudi)…, što kvari cjelokupan dojam o inače vrhunski iz-vedenoj i napravljenoj knjizi.

Autore sada ostavljajući po strani, nerijetko uočavam kako je manjak lektora i korektora postao općom boljkom hrvatskoga nakladništva. Je li problem u sredstvima, mišljenju kako (veliki) književnici ne trebaju dodatnu provjeru ili u općemu nemaru prema jeziku, nije mi jasno. Ipak, institucija poput Matice hrvatske trebala bi pripaziti na takve stvari, tako da knjiga jednoga kompletnog intelektualca i povjesničara kulture, u koju je uložen neizmjeran trud, do kraja bude poslastica za čitanje, kako je zacijelo i zamišljena.

 

          Autorica je tekst tiskom objavila u „Republici“, DHK ©, br. 11-12, Zagreb, 2018 .

 

(Livija Reškovac © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.