Livija Reškovac: ODA PROLAZNOSTI I NEUHVATLJIVOJ BITI RIJEČI / Danijel Dragojević

ODA PROLAZNOSTI I NEUHVATLJIVOJ BITI RIJEČI

DANIJEL DRAGOJEVIĆ: KASNO LJETO, Fraktura, Zaprešić, 2018., 133 str.

 

Došle s / visine, to su samo male stvari, bliske / ruci i pogledu, dovoljne sebi i svom / mjestu. (str. 66)

Gotovo da nema pjesnika u domaćoj književnosti čija bi nova zbirka poezije izazvala to-liko „uzbuđenje“, pjesnika o kojemu se tako mnogo nagađa i priča, citira po društvenim mrežama, a opet, o kojemu se toliko malo zna i koliko god se o njemu ili njegovoj poeziji pisalo i pričalo, čini se kako se još uvijek nije niti zagrebalo po površini. Tako je i o ovoj zbirci (barem koliko je meni poznato) objavljeno tek nekoliko prikaza i kritika; ona, kao i njezin autor, još uvijek izmiče preciznomu „stavljanju u okvir“, pogotovo ako je taj okvir kruto znanstven, s klasičnim kritičarskim alatima. A budući da je svaka kritika u biti samo subjektivno-interpretacijski tekst koji nastoji/pokušava biti objektivno-analitički, tako ni ovaj tekst nema veću ambiciju negoli tek pokušati približiti „eteričnost“ Kasnoga ljeta.

Nekoliko je misaono-tematskih žarišta iz kojih se šire Dragojevićevi poetski svjetovi (i) u ovoj zbirci: svakodnevni fenomeni i njihova bit, pokušaj shvaćanja riječī i njihova „bje-žeća“ priroda, starost i propadanje. Sve to okupljeno je u samome naslovu – sintagmi kasnoga ljeta – objašnjenoj u posljednjemu tekstu, u svoj njezinoj eteričnosti i neuhvat-ljivosti (Kada ljetni dan želite zadržati, onaj iz sjećanja ili onaj iz događaja, nestajanje je ono čime se morate baviti., str. 129; […] drugi svijet kao jedan nikada dostignut, nikada obuhvaćen, nikada shvaćen ljetni dan u kojemu nestaju sve noći i sudbine., str. 130). Upravo to svojstvo navodi i autor (Što je eter? Rječnik kaže: čisti gornji zrak, nebo, svje-tlo, vedrina, dah, 129), uza spomen antičkih filozofa kojima je bio konstitutivan kozmo-logijski element (Aristotel – eter kao peti element, gradivo samoga neba).

Jedna od odlika Dragojevićeve poezije jest sklonost fenomenologiji, tj. pokušaj shvaćanja bítī pojava, kako svakodnevnih tako i apstraktnih. Često se u njegovoj poeziji polazi od običnoga fenomena (npr. kamen, ptica, lonac…), koji se u pjesničkome tekstu ispituje ili kao pričin ili kao put prema esenciji same stvari (Praznik je najprazniji dan. / Praznik je ni došlo ni prošlo., str. 91; Za razliku od pravog oblutka, ovaj novi se kotrlja, poskakuje, zvuči veselo, kao neki nepoznati stranac iz toplijih krajeva. Katulbo., str. 100). No to nije filozofijski sustavno traganje za bîti, već pjesnički ludističko i intuitivno promatranje i istraživanje svijeta (kao kod Zenona, nešto se igra sa svojom biti. I ja mislim: pozdravi se sa svojom smetenošću, ostavi je. Ali, neka osobina za koju samo pjesma zna kaže mi: Če-kaj, pričekaj malo., str. 114), koje u čudesnim stilskim formacijama, većinom figurama misli, a najčešće ironijom, gradi poseban mikrokosmos (I sve što gledamo, znamo i / če-kamo nešto je naprimjer iz velikog naprimjer. / I sâm sam usred ljeta, i drugih godišnjih doba, / radosno i manje radosno naprimjer nekog naprimjer., str. 39). Dragojević je pje-snik refleksije, nipošto sentimenta, iako u njega ima i osjećajnoga i intimnoga (pjesme Sunce, Lonac, Lipanj i dr.).

Česti su tekstovi u kojima se pokušava iznova pronaći značenje, tj. pogoditi bît stvari ka-ko bi ju se moglo točno imenovati, označiti pojmom i riječju. Još od Platonova Kratila fi-lozofija jezika, kao i jezik sâm, pokušavaju isto, obuhvatiti predmet u njegovoj pojavnosti i semantički ga odrediti. Tako čovjek nije imenica, on je glagol (str. 31), sva su ta imena, stotine njih, samo jedno ime (str. 122), sve ima broj na čitavom svijetu (str. 123), široka riječ kaže sve je svemir (str. 18), lijepa rečenica ni istina ni / neistinita, osvaja svoj pro-stor (str. 28), ali ponekad subjekt teksta ne pogađa cilj ili je u nemoći (Od mene odlaze riječi, jedna po jedna, str. 43; Što itko može riječima?, str. 41; Sova bez leta, bez huka, bez ljubavi […] ta sova bez sove, str. 62). Fenomeni su u uskoj svezi sa svojim opažateljem i promišljateljem, što govori o njihovoj međuovisnosti, a na dubljoj razini o odnosu miš-ljenja i bitka, tj. pitanju: postoji li misleći svijet bez mišljenja i onoga koji misli ([…] i gdje će biti kada / ja više ne budem mislio o njima, str. 56; Bože, ne dopusti / da zaboravim / riječ kiša, str. 69)? Jednako tako, vidljiva je i posebna veza između njega i riječi, jedno tvori drugo, bez jednoga nema ni drugoga (Usred rečenice molim rečenicu da u njoj nit-ko ne umre, ni ja ni itko drugi, str. 47; A već dugo nema me u riječi sunce. / Ne znam kako se to dogodilo, str. 8; Sada čitavo jutro listam rječnik, za jedno ja sam / tražim riječ, važnu i prevažnu za mene, za bilo što, str. 99).

Intimistički sloj zbirke vidljiv je u prikazu starosti i propadanja te odnosa s Bogom. Te tekstove karakterizira većinom ispovjedan, ali depatetiziran ton (ja sam čudno staro / tumaralo sa šeširom navučenim do očiju, čitav / u jezičnoj sjeni, str. 8), retorička pitanja (to malo, / to veliko, to ništa, to nevjerojatno kraljevstvo?, str. 75) i oštre antiteze (Bez samoće a sam. S visinom bez pada. / Na vratima bez unutrašnjosti, str. 16; Gledaj me, Bože. Bože, ne gledaj me., str. 40) – kao poetsko-stilski uspio način govora o vječnosti i Tvorcu. Osim toga, vidljivi su i ovdje-i-sada trenutci u spominjanju antroponima (Emanuel Vidović, Mate Ganza…) i toponima (Vela Luka, Korčula, Zvonimirova ulica, Ka-zališna kavana…), dok su slojevi teksta koji govore o transcendentnom iskazani priklad-nom retorikom (stići negdje s druge strane i / progledati, ugledati ono što je / već vidio, ono što ga gleda, ne / gleda, što govori, ne govori, / što ga zove, str. 10; a sada, nekad i nikad su bez zaključka, str., 48; Evo je postalo je apsolutna sadašnjost i neprestano uvijek, str. 104).

LIVIJA REŠKOVAC

Što se tiče formalnoga ustrojstva knjige, nju čini šest cjelina (Uostalom, Imena, Naprim-jer, Vrtnja i uteg, Praznik, Ljetni dan) s preko stotinu tekstova na točno 130 stranica i vrlo šturom bilješkom o autoru na kraju. Pjesme su većinom u prozi, dok zadnji dio čine prozne crtice ili mikroeseji sa zaključnim Ljetnim danom koji se može razumjeti i klju-čem za odgonetanje cijele zbirke. Ona više-manje djeluje zaokruženo i kompaktno, osim teksta Pomaci (Vrtnja i uteg), koji djeluje zbunjujuće i sadržajem i oblikom – tekstovi iz-gledaju kao natuknice ili skice, tematski neprošireni, a vizualno-logički neuklopljivi u zbirku. Ostalo sve već spada u Dragojevićeva opća mjesta: kratka biografija, vrlo jedno-stavna (crno-bijela) naslovnica, tekstovi različitih formi…

Kada govorimo o općim mjestima, primijetit ćemo kako su ona zapravo ispražnjena od značenja jer su vremenom postala floskule, mehaničke banalnosti. Velik pjesnik (i misli-lac) uzima ta prazna mjesta pokušavajući im promišljanjem istražiti i ponovno upisati smisao, popuniti značenjske rupe na osobnoj i univerzalnoj razini, kao što je to, recimo, Danijel Dragojević jednom ljetu. Prizovemo li u sjećanje kasno ljeto, tada je to kraj kolo-voza, ono lijepo vrijeme kada se može lakše disati jer više nema velikih vrućina; uzavrele misli i osjećaji polako se hlade i stvari sjedaju na svoje mjesto, ali još uvijek ne sasvim do kraja; to je neki vremenski međuprostor između totalna nestajanja u bunilu sunca i vra-ćanja u realan život završetkom godišnjega odmora. To je stvarno-nestvaran svijet, ni tu ni tamo, ni potpuna ljetna obamrlost niti jesenska odmorna radišnost. Kasno ljeto je kao suton bez primisli, ugodno nestajanje, eteričnost s težištem u beskonačnosti svemira.

 

Autorica je tekst tiskom objavila u „Republici“, DHK ©, br. 3-4, Zagreb, 2019.

 

(Livija Reškovac © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.