Livija Reškovac: TRESLA SE BRDA… / Damir Karakaš

TRESLA SE BRDA…

 

DAMIR KARAKAŠ: PROSLAVA, OceanMore, Zagreb, 2019., 119 str.

[…] dok je kroz zjapeći mrak silazio, počeo je lajati, sve je brže hodao i glasno lajao: učini mu se, ako prestane lajati, da će isti čas umrijeti. (str. 59)

Premda je novi roman Proslava Damira Karakaša već zauzeo velik dio medijskoga pro-stora samim svojim pojavljivanjem, što zbog izazivanja kontroverzi u ličkome stanov-ništvu (prijetnje, negodovanja, odbacivanje autora) što zbog velikih panegirika napisanih u čast ovoga „literarnog remek-djela“, nakon čitanja potpisnica ovih redaka nije baš uv-jerena ni u jedno ni u drugo. Posrijedi je dobar roman, ali izvedbeno daleko slabiji od prethodnoga i pomalo razočaravajući nakon tolike medijske pompe.

Nekoliko je razloga za to. Roman Proslava formalno je vrlo zbunjujući, postoje četiri pri-če (Kuća, Psi, Proslava, Otac) koje nisu homogeno vezane, osim možda glavnim likom, a ostalo je neodređeno, pa stoga više djeluje kao zbirka priča ili pripovijedaka. Druga stvar je upravo ta neodređenost: premda su je brojni kritičari nahvalili i objasnili (tako sam i saznala mnoge vremensko-prostorne činjenice), ovoga puta ona nije prednost, nego mana (škrtost u priči i davanju podataka stavlja čitatelja u nezavidan položaj, sve je mut-no i nekako „visi“ između redaka). Treća stvar je način pripovijedanja: iako ovim „ro-manom“ mnogi kritičari Karakaša uspoređuju s Hamsunom u njegovim najboljim danima, to je daleko od istine. Oba pisca govore o prirodi, ali drugačije, Karakaš nema tu širinu estetične liričnosti, on je više pisac ugođaja, prostora, događaja i to i u ovome djelu radi izvrsno, ali vrlo rijetko. Četvrta stvar je manjkavost, šupljikavost cijele izvedbe: priča je eliptična (ali ne na dobar način, raspada se u tome) i plošna, likovi nisu izvedeni do kraja, nema dobroga omjera opisa i događaja, jednostavno „nešto fali“.

Već prva priča, tj. prvi dio naslovljen Kuća (izvedbeno i narativno najslabiji) čitatelja uvodi u pomalo mračan i pretjerano eliptičan svijet glavnoga lika čiji su obrisi mutni i neuhvatljivi – doznaje se kako je muškarac u bijegu, skriven u šumi, čeka smirivanje ne-prijateljske okupacije kako bi se vratio kući (iz šturih narativnih podataka ne doznaje se koji je rat, zašto i kako…) svojoj ženi i djeci. Malo je podataka, ali mnogo opisa prirode koji Karakašu kao piscu nisu najjači adut: Nedugo zatim, kad se primirio, pogledom je pratio pčelu, zujala je oko cvjetnih šešira; onda je gledao u pticu koja je najprije pjevala na grani, pa sletjela i na kamenu brusila svoj žuti kljun, zatim čašicu cvijeta u kojoj je gorjelo sunce – kao neka točka iz koje se svaki čas ima roditi novi dan (str. 24). Međutim, u opisu događaja i stanja glavnoga lika te mini-digresijama autor nastavlja prepoznatljivost svoje, inače jako dobre, proze: digresija o volu Mrkonji na str. 22, […] i dalje osjećajući na leđima pogled mnogooke šume (str. 21), […] uvijek je, pomisli, u našem narodu bilo ljudi koji su kao zrcala s dva lica (str. 27).

U drugome poglavlju/priči (Psi) mladić Mijo odlazi duboko u šumu ubiti njihova mladoga psa jer je U Letincu kucak ugrizal žandara pa nam zabranilo da držimo kucke (str. 44). Ova je cjelina prozno mnogo uspješnija od prethodne i u stvaranju same priče, otkrivanju biografskih podataka likova (majka, otac, Drenka, Mijo) i njihovih suodnosa, ali i opisima (očeva košnja trave) te ocrtavanju unutrašnjega svijeta glavnoga lika (vrlo dojmljiv i prozno jak kraj).

Treća priča/poglavlje Proslava opisuje višesatno putovanje troje mladih ljudi (Mijo, Drenka, Rude) pješice iz sela kroz šumu u grad na proslavu toga što […] u hiljadu godina prvi put imamo svoju državu (str. 66). Autor je i ovdje faktografski škrt, doznaje se kako je Mijo zaljubljen u Drenku i želi ju oženiti, a Rude je njezin pomalo umišljen brat, stu-dent. Na ostalih 20-ak stranica opisuje se hod kroz šumu (prilično zamarajući i do-sadan), suptilne sitnice međuodnosa Mije i Drenke, klanje pijetla i priprema obroka te konačni dolazak.

Zadnja priča/poglavlje, naslovljena Otac, najuspjelija je (osim Psi) u cijeloj knjizi. Autor ovdje pokazuje najbolje strane svoga proznog izričaja – odabir teme (gotovo mitološka priča o umiranju staraca povlačenjem u šumu ili izvan zajednice), način pripovijedanja (opisi teškoga života na selu, glad i muka), karakterizacija glavnoga i sporednih likova (Mijini, Drenkini i očevi osjećaji) i njihovih međusobnih odnosa. Ovdje je fino pogođena mjera svega, eliptičnosti u priči i izvedbi, opisima i atmosferi: Hoda i gleda čas u dječaka, koji se od kiše štiti isukanim laktovima, čas u svoje razmočene opanke: kiša pada i kroz zavjesu igličastih zvukova sjedinjuje ih sve dublje s blatom. Kad ih je do kože smočila, omekšala i otežala put, pretvorivši ga u zemljanu kašu koja se lijepila za noge, onda je najzad posve prestala padati; ali barem su ustima okrenutim prema nebu utažili žeđ; jedino je starac cijelo vrijeme ostao u onom istom nepomičnom položaju, s glavom na-slonjenom na muškarčevo rame (str. 114).

Roman Proslava, osim što je dvojbeno pitanje žanra (poglavlja/priče povezane slabom instancom lika, prostora pogotovo!), nije Karakaševo najuspjelije djelo, bez obzira na dosadašnje hvalospjeve većine kritičara. Manjak bilokakve faktografije (povijesne, topo-nimske) čini eliptičnost narativa (po čemu je autor inače poznat i cijenjen) u ovome djelu njegovom slabom stranom (osim u pričama Psi i Otac), izlet u opširno lirsko opisivanje prostora i stanja (dosadom na tragu lošega realizma, izvedbeno dosta slab) nije uspio, a cjelina djela ostavlja dojam nedovršenosti, nekoga neuspjelog eksperimenta i zbunje-nosti. Priče su vremenski raštrkane, ne idu kronološki (što nije problem, već smještanje glavnoga lika u neki vremenski okvir), prostor je prilično neodređen (radi se o šumi, prilično zabačenu ruralnomu prostoru, opet neodređenomu), odnosi između likova po-vremeno su nedovoljno razrađeni, nekako nedostaje čvrsto fabulativno „ljepilo“ koje bi sve komponente spojilo do kraja.

Istaknimo i dobre strane djela: Karakaš je izniman pisac atmosfere, prostora i odnosa između likova; kada je dobro pogođena, njegova sažetost priče nema premca u trenutnoj hrvatskoj prozi, a izrazito jake i dojmljive prozne dionice o vječnim ljudskim temama gladi, smrti, povijesti, muke učinile su ga prepoznatljivim autorom suvremene hrvatske književnosti. Proslava je dobar roman, ali gotovo polovično, a s obzirom na Sjećanje šume, ne toliko kompaktan i uspio u izvedbi.

Da se ne spominje medijska pompa nastala oko „spornih“ dijelova u knjizi, koji su uzne-mirili autorove sumještane u Lici – naime, osim spominjanja posude u kojoj su kuhali i vršili nuždu, ostalih kontroverzi nema.

Sve u svemu, nadam se kako će autor nastaviti prijašnjim zacrtanim putem i pružiti nam još mnogo „karakaševski“ uspjeli(ji)h proznih vrhunaca.

 

Autorica je tekst tiskom objavila u „Republici“, DHK ©, br. 5-6, Zagreb, 2019.

 

(Livija Reškovac © IO DHK)

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.