Ljerka Car Matutinović: DVA NASLOVA ZA SLADOKUSCE / Albino Crnobori

LJERKA CAR MATUTINOVIĆ (bozicabrkan.com)

 

ALBINO CRNOBORI (istarski.hr)

DVA CRNOBORIJEVA NASLOVA

 

ZA LITERARNE SLADOKUSCE

 

ALBINO CRNOBORI: PEDESET PULASTRI: O naravi i sudbinama Istrana,

Profil International, Zagreb, 2006., 431 str.

 

Preda mnom je libar koji s više od 400 stranica ulijeva respekt. I traži upornost i akribiju, vježba strpljenje, a za uzdarje vraća dobru volju i osmijeh, neki nesvakidašnji, gotovo bih rekla – unutrašnji. Kao kad se u zoru, negdje iznad Velebita, naslika sunce i dobrostivo krene sjajiti obećavajući lijep dan. Tako je i s ovom neobičnom knjigom koja nije samo publicističko prisjećanje i autobiografski zapis, koja nije samo bilježenje anegdota u pravo vrijeme i na pravome mjestu, koja nije samo probrani sukus istarskoga govora koji se autentičan i živ održao usprkos svim prošlim imperijalnim, imperijalističnim i inim vremenima.

Ova osebujna knjiga jest to i još mnogo više. Ona je retrospektivni povijesni odmak o svakovrsnim (istarskim) sudbinama pedesetih godina prošloga stoljeća. Ona je britka i pitka, dobro sročena priča o tome kako se nekad, u vrijeme velikih promjena i ne uvijek podobnih peripetija, živjelo u prelijepim istarskom krajoliku u kojem se znoj marnoga težaka spaja s intenzivnim mirisom mreža upornih ribara, a ima i raspikuća i čudaka, bezbrižnika (spensierata), kojima je do regula kao do lanjskoga snijega. („Možda jedan na deset tisuća“, „Stric Đ.“).

Prematurci i Puljani, selo i grad u ironijskom kontrapunktu Albina Crnoborija, živi su i dinamični, puni duha i nekog mediteranskog dišpeta. Promiče pred našim duhovnim okom istarski dragi kamen, suhozidine i polja, zatoni, uvale, drage i dražice gosto-ljubivog Jadranskog (istarskoga) mora, plavetno-prozirnog za bonace i zapjenjenog u naletima nevere.

Više od pedesetak crtica odvojenih duhovito osmišljenim naslovima poput: „Sve naše pisaljke“, „Oni put kad je došlo luče“, „Dokoličari u socijalizmu“, „Tovari“, „Grmalji nekad i sad“… Pedeset „pulastri“, pjetlića, piceka – „naivčina, obješenjaka, lukavaca, lažnih na-ivaca“ (kako je objašnjeno u rječniku na kraju knjige), duhovita je simbolika pedesetih godina prošloga stoljeća („Kad je bijeda hodala svijetom“, „O kruhu i vodi“, „Narod i njegova vojska, vojska i njezin narod“).

No, prava poslastica za literarne sladokusce nalazi se u drugome dijelu knjige, u vrsnim proznim cjelinama „Stranac u dresu ružinog uzorka“, „Smokva“, „Bičikleta“, „Bdjenje uz pokojnika“). Tu publicistika i kronisterija prelaze u tematski zaokruženu priču kojoj ne manjka živost i autentičnost. I sad se vraćam na početak napisa, na onaj osmijeh neki nesvakidašnji. Osmijeh koji se samoniklo pojavljuje sav u suglasju s pričom (kao tzv. kemija u stvarima ljuvenim!) i čitateljevo čitalačko strpljenje – pacijenca – biva nag-rađeno. A kud ćeš ljepše nagrade nego što je ova, kad ti osmijeh, dok „legaš“, nenadano obasja lice!?

Ili, kako bi to zaključio Crnoborijev Pust Krnjeva(l), (u mome Hrvatskom primorju meso-pustar „Meriko“): „Robe za ne virovat…!“

I na kraju: Albino Crnobori pozitivno je „opsjednut“ svojim istarskim „kantunom“, ose-bujnošću zavičajnih prostora koji su dali smisao njegovu životu i po kojima je opstao kao – Istranin i Hrvat!

 

(Ljerka Car Matutinović © IO DHK)

 

Uz privolu kolegice Ljerke Car Matutinović ©, prenosimo iz „Vijenca“ MH ©, br. 359, Zagreb, 2007 .

 

*     *     *

 

 

FILDEŠPANJA – METAFORA ZA STVARNOST

 

ALBINO CRNOBORI: FILDEŠPANJA,

Hrvatski pedagoško-književni zbor i Općina Medulin, Zagreb – Medulin, 2017., 354 str.

 

Na stranicama „Vijenca“ objavljen je moj književni prikaz „Za literarne sladokusce“ (uvršten i u knjigu književnih ogleda „Umjesto samoće“, Biakova, Zagreb, 2014.) o čudesnoj knjizi Albina Crnoborija „Pedeset pulastri“ („Profil internacional“, Zagreb, 2006.).

Izraz „čudesan“ treba shvatiti vrlo ozbiljno, čak s respektom, jer su „Pedeset pulastri“ knjiga koja „traži“, kao što sam u ogledu naglasila, „upornost i akribiju, vježba strpljenje, a za uzdarje vraća dobru volju“ i poneki „nesvakidašnji osmijeh.“ I u knjizi „Fildešpanja“, kako je to izjavio Crnoborijev Pust Krnjeva(l), ima „robe za ne virovat“.

U njoj doživljavamo ekspanziju riječî koje promiču život, uzdižu se i rastu okružene raz-boritošću i nekom neizbježnom samoćom što proizlazi iz neizmjerno kompliciranoga i pomahnitalog svijeta.

Ali da ne mistificiram: knjiga „Fildešpanja“ („španjolski najlon za udicu“) specifičan je, osebujan, bogat rječnik Crnoborijeva istarskoga zavičaja (Premanture kod Pule), krea-tivno sročen i obogaćen esejističnim promišljanjima kojima ne manjka literarna čarolija i nadahnuće.

Autorova afektivnost i privrženost zavičajnoj Premanturi dočarava jedinstven prostor, koegzistenciju i svekolika supostojanja. Iz abecednoga poretka riječi i autobiografskih publicističkih bilježaka upoznajemo specifičan život riječi koje vibriraju stvarnošću, dinamične su, žive i autentične. Zamišljenom čitatelju preporučam da pod slovom Č pročita živahnu i ironijski ozvučenu crticu „Ča smo dočkali“:

„Mogu si ta gospoda ili svakojaki manigoldi i razbojnici umisliti štogod hoće, mogu za-prijetiti i silom provesti svoje, ali kada nestanu iz naše kuće, nitko nas ne može spriječiti da kažemo ono što o njima mislimo. A to je: ‘Ča smo dočkali’… i ‘Vrag i je donija na ove kraje!’“. Jer, naglašava autor: „To više nije tek pasivni i rezignirani zaključak, već auten-tični i zlokobni znak pobune.“

O „odmrsivanju i razvuzlavanju gužve od fildešpanje“ autor će napisati da su to bile „prave autentične, gotovo robinzonske vježbe strpljenja“, jer, „trebalo je pod svaku cijenu dovesti u prvobitno stanje uredne i poslušne plastične niti namotane na pluteno motavilo.“

Zato ta zapetljana, zamotana i zgužvana fildešpanja zrači nezaustavivom ovovremen-skom simbolikom koja je puna pomahnitalih eventa kojima se ne nazire – kraj…

I za kraj malo „delicioznih“ ugoda kojima obiluje ova riječima raskošna knjiga:

„Ko ćeš ist – i ; ko nećeš, ostavi, će poist ko drugi, ali ćemo itit prajcu, a ja van već neću kuvat!“ Te riječi upućene su onima koji vole „njurgati“, odnosno „zanovijetati, potiho i ustrajno prigovarati, rogoboriti“, koji nisu od „pacijence“, a strpljenje je zapravo vrlina. Zato, ako ćeš jesti, jedi, ako nećeš ostavi, pojest će tko drugi. A na te druge računamo.

 

(Ljerka Car Matutinović © IO DHK)

 

Uz privolu kolegice Ljerke Car Matutinović ©, prenosimo iz „Vijenca“ MH ©, br. 623, Zagreb, 2018.

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


tondeuse honda