Marina Negotić: „DIVLJE GUSKE“ JULIJANE ADAMOVIĆ BDIJU NAD MRAČNOM RAVNICOM

JULIJANA ADAMOVIĆ: DIVLJE GUSKE, Hena com, Zagreb, 2018., 236 str.

 

Ako je Bijeg Cihlara Nehajeva ponajbolji roman hrvatske moderne s urbanom temati-kom, a Kozarčev Đuka Begović njegov svojevrsni ruralni pandan, onda su Divlje guske Julijane Adamović izravne Đukine nasljednice. Velikim je dijelom upravo u tom ruralnom autoričin trijumf – nakon niza suvremenih djela domaće produkcije smještenih u urbane sredine, koja smo imali priliku čitati u posljednje vrijeme, a koja prate mahom mlade likove, gradske četvrti, izlaske i komplicirane ljubavi, Julijana Adamović ugodno iznena-đuje i vraća nam djelić Krležina panonskoga blata i Kozarčeve šokačke krvi. Ispisan ras-košnim, dijalektom obojenim jezikom, roman čitatelja uvlači duboko u gustu, tmastu at-mosferu, tamo gdje su ceste kaljave, kerovi laju, komarci piju krv, a stid i smrt vezani su u čvor. Radnja se odvija sedamdesetih godina 20. stoljeća u neimenovanu selu, ali to se tek naslućuje prema opisu interijera, primjerice stabilizatoru za televizor, i prema se-rijama koje su se tada prikazivale, kao što se i, sudeći prema opisu pejzaža i jeziku (ali i autoričinoj biografiji), može pretpostaviti da je nepoznato selo negdje u Bačkoj.

Julijana Adamović (1969., Bač) spisateljica je i kolumnistica. Objavila je tri zbirke priča: Kako su nas ukrali Ciganima (2008.), Konzerviranje (2009.) te Glineni anđeli (2016.), zatim roman za djecu i mlade Da ti pamet stane (2013.), zbirku kratkih priča za djecu Dnevnik sivog mačka i druge priče (2013.) i zbirku poezije Sunce na šalteru (2015.).

Divlje guske njezin je prvi roman za odrasle. I to kakav.

Autorica već od prve rečenice jasno daje do znanja da je riječ o osobitom, nesvaki-dašnjem romanu – protagonistice su dvije djevojčice koje govore u stilski uvelike obi-lježenome dvoglasu, dječjim, a starmalim glasom. Taj pomalo jeziv element istovjetnih djevojčica u haljinicama, koje uglas izgovaraju rečenice u prvome licu množine, nije je-dino zazorno u ovoj knjizi – ona vrvi mržnjom, disfunkcionalnim odnosima, nasiljem, bolestima i smrću. Djevojčice predškolske dobi žive s majkom i ocem, a dio dana provode s Babom, koja je odgojila njihova oca, ali zapravo mu je tetka. Ne igraju se s djecom (osim kad im Baba dopusti igru s prljavom Marom) i većinu dana provode s odraslima, dječjim upijajućim očima neumorno skenirajući sve „petljanije“ između njih. One imaju previše briga – mama i Baba preziru se i to ne kriju, tata je bolestan, mama zbog očeva nasilja spava s nožem pod jastukom, a susjedi redom umiru i obolijevaju. Sve je to previše za njihove glavice, pa se po tim istim glavama udaraju šakama, boli ih trbuh, povraćaju i mokre u krevet; umorne su od svađa i voljenja i nevoljenja roditelja i sve što bi htjele jest da im je toplo i da se zna neki red. Ali reda nema i svaki je dan, iako općenito monoton, utopljen u seosku svakodnevicu, za njih nepredvidiv – ne mogu znati hoće li taj dan voljeti mamu ili Babu, koja će se od njih onda pak ljutiti jer su „na strani“ one druge i hoće li tata prebiti njihova psa jer je ljutit. U tome svemu imaju samo – „jedna drugu“. Osim kaotična ozračja na razini obitelji, zamršena je i šira društvena slika: neke su kuće švapske, a neke šokačke, Bosanci su oni Drugi i nepoželjni, a Romi su oni kojih se djevojčice plaše, ali ih privlači njihov „magičan“ svijet. Baba, koju djevojčice obožavaju, i ona njih, najksenofobniji je lik romana i ujedno onaj s pomoću kojeg doznajemo podosta o društvenoj stvarnosti. A ta je stvarnost sumorna, premrežena složenim obiteljskim, socijalnim i nacionalno-vjerskim odnosima, netrpeljivošću, podijeljenošću između „naših“ i „njihovih“ te moralnom dezintegracijom. I kao da sve nije zamršeno upravo toliko da nas prikuje uz priču, roman krije još jednu nezamislivu začkoljicu koja se počinje naslućivati na sredini romana, a posve se otkriva i doživljava klimaks (ili katarzu?) tek na nekoliko posljednjih stranica. Taj element tajnog, jezivoga i do neke točke neotkrivenog podiže roman za još jednu razinu, pa je „krajnji proizvod“ originalno štivo koje čitatelja doista prikuje i tjera da ga čita i čita dalje.

MARINA NEGOTIĆ

Žanrovski, Divlje guske ne ulaze glatko ni u jednu kategoriju – mogle bi se svakako oka-rakterizirati; donekle je riječ o romanu o odrastanju, dijelom je to obiteljski, dijelom so-cijalni roman, ali čini se da je ipak najsnažniji psihološki moment. Trauma je, naime, vrlo važan i velik dio djela te na koncu ona koja određuje protagonistice i čini ih takvima kakve jesu. Osim toga, nisu samo djevojčice sjajno psihološki portretirane, već su takvi svi ostali likovi: majka je žena nezadovoljna životom, koja je u nekom trenutku, gonjena vlastitom nemoći, zanemarila svoju djecu; otac je slaba figura koja samo prividno ima poziciju glave obitelji, pa spas traži u alkoholu, a moć u nasilju; Baba je zapravo zla i duboko ogrezla u mržnju prema svima i svemu (osim prema djevojčicama), no ipak je i ona plod vremena koje nije birala. Drugi bitan psihološki element romana jest identitet, i to onaj pojedinca kao člana obitelji, zatim identitet kao rascijepljeno jastvo i onaj u širemu kontekstu društva, vremena, politike. Treći su element snovi – reprezentanti nesvjesnog, skrivenoga, neizrečenog te kao bijeg od mučne jave. Svakako, psihološka je sastavnica u Divljim guskama neupitno jaka i nezanemariva.

Naposljetku, nemoguće je pisati o ovome romanu, a ne spomenuti izniman stil Julijane Adamović. Tako snažan a elegantan „ulazak“ u dječju glavu (i poljuljanu psihu) za svaku je pohvalu. Jezik bogat, rečenice kratke, ton naizgled hladan, a zapravo samo odmjeren, lišen patetike i opterećujuće sentimentalnosti. Osim jezika, raskoši romana pridonosi obojenost naturalističkim epizodama i onima snolikim, te brojne snažne slike, mračne, a lirične….

Talent koji ima, Julijani Adamović ne može ukrasti ni poštarev sin.

 

(Marina Negotić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.