Mario Kolar: NASTAVAK OPASNE ANTOLOGIČARSKE PRAKSE… / „SVJETLACI“ Tonka Maroevića

MARIO KOLAR: NASTAVAK OPASNE ANTOLOGIČARSKE PRAKSE ILI AMPUTACIJA VITALNIH GRANA HRVATSKOG PJESNIŠTVA

Jedno razmišljanje o Svjetlacima, antologiji hrvatskog pjesništva trećeg poraća (1996. – 2019.) Tonka Maroevića (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2019., 498 str.).

 

Ubrzo nakon njezine pojave, najnovija antologija najnovijega hrvatskog pjesništva, Svjetlaci Tonka Maroevića (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb 2019.), izazvala je pozornost ne samo (ne)uvrštenih pjesnika i užih književnih krugova, nego i nešto šire kulturne javnosti. Naime, tom je antologijom obuhvaćeno hrvatsko pjesništvo trećeg poraća, kako priređivač efektno naziva razdoblje od 1996. do danas, što znači da je izborom dobrim dijelom obuhvaćena i aktualna pjesnička produkcija, odnosno živući autori, pa je i reakcija bilo svakakvih. Kao što je npr. vidljivo već i sa društvenih mreža, dio uvrštenih pjesnikinja i pjesnika (samo)zadovoljno se hvalio, dio neuvrštenih otvoreno je mrgodio, dok je dobar dio (i uvrštenih i neuvrštenih) mudro šutio, svjestan da ih je ovaj puta zadesila dobra/loša sudbina, ali da će ih u nekoj novoj antologiji, koju vjerojatno nećemo predugo čekati, zadesiti drugačija. Tako je to s antologijama, pogotovo u novije vrijeme kada ih se zaredao nemali broj: u jednoj jesi, u drugoj nisi, u trećoj opet jesi itd. No, osim tih i takvih interesnih krugova, o antologiji se progovorilo i u široj javnosti, gdje se priređivaču prije svega postavljalo pitanje ‒ zašto su neki autori i autorice uvršteni, a drugi nisu, što je pokazatelj da antologije, odnosno sama književnost, ipak nisu do kraja nebitni današnjem društvu. Iako, dio interesa javnosti za antologiju vjerojatno ipak proizlazi i iz činjenice da je njezin priređivač poznat i sveprisutan pjesnik i kritičar…

No, da ne duljim s kontekstualijama, prijeći ću na temeljnu svrhu ovog teksta, a to je razmatranje jednog konkretnog aspekta ove antologije, koji se tiče prije svega metodologije njezina sastavljanja. Ne mislim, dakle, ovdje davati prikaz antologije, a još manje propitivati zašto su neki pjesnici uvršteni, a drugi nisu ‒ iako se ne mogu ne upitati kako to da u njoj nema npr. Franje Nagulova, a pogotovo Monike Herceg, čije su Početne koordinate (2018.) po meni jedna od najboljih hrvatskih pjesničkih zbirki trećeg poraća, koja sadrži nekoliko antologijskih pjesama. No, neću, dakle, propitivati tko je u antologiji, a tko nije, i to zbog najmanje dvaju razloga. Kao prvo, to je Maroevićeva antologija, dakle njegovo viđenje antologijskih vrhunaca hrvatskog pjesništva posljednjih gotovo četvrt stoljeća, a kao drugo, ako netko ima pravo na svoje, pa i na krajnje subjektivno, probiranje po tome korpusu, to je upravo Maroević, koji uz Cvjetka Milanju i Zvonimira Mrkonjića vjerojatno predstavlja i najboljeg živućeg poznavatelja hrvatskog pjesništva. Namjera je mog osvrta nešto drugo, a to je propitivanje Maroevićeve antologičarske metodologije (ako to možemo tako nazvati), i to opet samo jednog njezinog, a po meni spornog, aspekta, koji u Maroevićevoj antologičarskoj praksi, recimo odmah i to, ne susrećemo po prvi puta u ovoj antologiji. Taj se aspekt tiče njegova antologičarskog odnosa prema pjesništvu na hrvatskim dijalektima, odnosno činjenice da svjesno i namjerno taj korpus uopće ne uzima u razmatranje za svoje antologije!?

Pritom Maroevićevo zaobilaženje dijalektalnog pjesništva ne smatram spornim s pozicije da bih ja neke pjesme uvrstio, a on ih nije. Kao što sam se izjasnio, ovdje ne želim problematizirati Maroevićev izbor pjesama. Spornim vidim, naime, činjenicu da Maroević dijalektalnu poeziju, kao što je vidljivo iz uvrštenih pjesama, a o tome se i sam izjasnio, uopće nije uzimao u obzir za svoju antologiju. Prije nego to detaljnije obrazložim na primjeru Svjetlaca, valja se prisjetiti da se isti problem pojavio i u prethodnoj Maroevićevoj antologiji, koja s ovom novom čini i svojevrsnu cjelinu. Radi se o antologiji Uskličnici (iz 1996.), koja je obuhvaćala hrvatsko pjesništvo od 1971. do 1995. (pa u tom smislu Svjetlaci predstavljaju njen kronološki nastavak). Naime, u Predradnim pripomenama toj svojoj prethodnoj antologiji, Maroević je zapisao da „na razini ‘fizičke ekspresivnosti’ čakavski i kajkavski tekstovi predstavljaju ‘nelojalnu konkurenciju’ književnom jeziku“ pa „unošenje stihova obilježenih tako jakim (izvanjskim) distinktivnim crtama kao da bi sasvim poremetilo proporcije pojedinačnih prinosa, otežalo usporedivost čitanja čak poništilo temeljni kriterij individualne razlikovnosti“ (str. 295).

Tonko Maroević je, dakle, u Uskličnicima zaobilaženje dijalektalne poezije objasnio time što ona predstavlja nekakvu „nelojalnu konkurenciju“ (sic!) pjesništvu na standardnom jeziku, a u Svjetlacima ide i korak dalje. Pogledajmo cijeli odlomak posvećen dijalektalnoj poeziji iz Napomena o izboru: „Pjesme na dijalektu smatram da pripadaju vlastitim jezičnim sustavima, unutar kojih se mogu odmjeravati i kategorizirati, a da ih je neprimjereno i nasilno antologizirati unutar cjeline složene na standardnom hrvatskom jeziku. Naravno, moglo bi se inkrustrirati pojedini primjerak na kajkavštini ili čakavštini kao iznimku koja potvrđuje pravilo, ali bi on svojom izravnošću i posebnošću, začudnošću i primarnošću svakako distornirao, pa držao to netko pozitivnim ili negativnim efektom“ (str. 497).

Iz ovog objašnjenja proizlazi da pjesništvo pisano hrvatskim dijalektima nije dio hrvatskog pjesništva, već pripada nekakvom vlastitom (kakvom?, čijem?) jezičnom sustavu te u odnosu na pjesništvo na standardnom jeziku predstavlja nekakvu začudnu posebnost. Po Maroeviću sintagma hrvatsko pjesništvo očito, dakle, podrazumijeva samo pjesništvo pisano hrvatskim standardnim jezikom, što je posve nelogično. Jer ako su čakavština, kajkavština i nestandardna štokavština (koju se obično zaboravlja) hrvatski jezični idiomi, a jesu, i ako su sastavni dijelovi hrvatske jezične stvarnosti, što također jesu, jer njima svakodnevno govore i pišu milijuni Hrvata, onda bi i pjesništvo pisano tim idiomima trebalo biti sastavni dio nečega što zovemo hrvatsko pjesništvo, a ne nekakav „vlastiti jezični sustav“. Kada bismo generalizirali ovu Maroevićevu tezu, iz nje bi proizlazilo da čakavština, kajkavština i nestandardna štokavština ili nisu hrvatski jezični idiomi ili da su manje važni od standardnog jezika, što niti lingvistički, niti povijesno, niti kulturološki, niti kako drugačije ne stoji.

Neću ovdje, dakako, dokazivati zašto spomenuti nestandardni idiomi, koji su stoljećima i stariji od standardnog jezika, čine dio hrvatske jezične stvarnosti, to je notorna činjenica i o tome su napisane cijele knjižnice. I Maroević to, kao čovjek visoke erudicije, dakako, zna; konačno, i sam je govornik jednog od organskih idioma. No, unatoč svemu tome u svojoj antologičarskoj praksi on mrtvo-hladno amputira jedan sasvim vitalni dio hrvatskog pjesničkog tijela!? Štoviše, Maroević poznaje i barem dio korpusa dijalektalne poezije, o čemu svjedoči činjenica da je o pojedinim dijalektalnim zbirkama pisao, priređivao je izabrane pjesme autora koji pišu i dijalektima itd. Problem, očito, dakle, nije, u činjenici da Maroević ne poznaje dijalektalnu pjesničku produkciju ili barem njezin dio. Problem je u tome što ju on vidi kao nešto što nije (ravnopravni ili sastavni) dio hrvatskog pjesništva.

Pritom treba napomenuti da Maroević nije jedini koji dijalektalno pjesništvo ne uzima u obzir prilikom izrade antologija hrvatskog pjesništva i ovo nije kritika samo njemu, nego svima koji tako postupaju, kao i općenito onima koji dijalektalnu književnost ne uvrštavaju u povijesti i preglede hrvatske književnosti (a takvih je, nažalost, jako puno). No, ako ostanemo na razini pjesničkih antologija, Maroevićev „argument“ o nelojalnoj konkurenciji preuzeo je npr. i Ervin Jahić u svojoj antologiji hrvatskog pjesništva razdoblja 1989-2009. s naslovom U nebo i u niks (2010.). Tako u intervjuu u povodu izlaska antologije, slično kao Maroević, ima potrebu opravdati se što je zaobišao dijalektalno pjesništvo: „Kada bih si tražio zamjerku«, navodi Jahić o svojem izboru uvrštenih pjesama u antologiju, „to je da nisam uvrstio pjesnike čakavskoga i kajkavskoga idioma“, što objašnjava na sljedeći način: „Pjesme, naprimjer, na čakavici nelojalna su konkurencija književnome standardu, kako bi rekao Maroević. Dojma sam da je čakavski sam po sebi artificijelan jezik, da sam od sebe zvoni i pjeva“. No ubrzo iskazuje i osjećaj krivnje te dodatno pojašnjava svoje razloge: „Zamjeram si što se nisam osmjelio da ipak napravim i taj iskorak, i da u polje hrvatskoga pjesništva uključim i korpus na čakavskom i kajkavskom. No plašilo me što bi se to moglo tumačiti više političkim nego estetskim činom, s jedne strane, ali i moje slabo poznavanje tih dvaju korpusa“ (Vijenac, br. 426 od 1. srpnja 2010.).

Jahić, kao što je vidljivo, osjeća nešto veću grižnju savjesti od Maroevića zato što je zaobišao dijalektalnu poeziju te priznaje ne samo da nije imao hrabrosti uvrstiti ju, nego ju i „slabo poznaje“. A zašto ju onda detaljnije ne upozna? Zašto kritičari i antologičari ne učine dodatan trud i upoznaju dijalektalnu poeziju, ali i poeziju koja se objavljuje izvan Zagreba i još nekoliko većih gradova? Zašto svojim ponašanjem podržavaju izrazitu centraliziranost (zapravo isključivost!) hrvatskog književnog i općenito kulturnog života? Ovakvi Jahićevi, ali i iskazi drugih antologičara i kritičara, pokazuju da su svjesni problema, ali ništa ne čine da se problem riješi. Do kada ćemo zatvarati oči pred time problemom? Odgovorni kritičari i antologičari trebali bi se s njima napokon suočiti!

U svakom slučaju, što se tiče odnosa dijalekta i jezika te centra i periferije, zanimljivo je, recimo, primijetiti da jezikoslovci istraživanju hrvatskih dijalekata i u najmanjim mjestima posvećuju sve više pažnje, a književni kritičari i antologičari stvaralaštvo na tim idiomima, kao i stvaralaštvo autorica i autora s tzv. periferije, uporno marginaliziraju, pa čak i odbacuju. Što se tiče Maroevića, da se vratim središnjoj temi, zaobilaženje dijalektalne poezije dodatno je paradoksno ako se uzme u obzir da on, kao i brojni drugi antologičari i kritičari, iskazuju namjeru da svojim antologijskim izborima pokažu čim veću pluralnost hrvatskog pjesništva, koju vide kao njezino bogatstvo: „Moja je namjera“, piše Maroević u spomenutim Napomenama o izboru, „što ravnopravnije ukazati na pluralnost i bogatstvo hrvatskog pjesništva na kraju i izmaku ‘modernizma’“. No, pritom neke pojavnosti hrvatskog pjesnitštva imaju pravo na ravnopravnost, a druge nemaju. Odnosno, granicu pluralnosti ne određuje sam korpus, nego antologičar. Tematska, stilska i ostale pluralnosti izrazito su zanimljive i treba ih antologijom pokazati, ali zar jezična pluralnost nije važna? Ona ne doprinosi bogatstvu hrvatskog pjesništva koje se želi prikazati? Na djelu su, da budem krajnje benevolentan, u najmanju ruku dvostruki kriteriji!

U tom smislu, ako već Tonko Maroević i antologičari koji preuzimaju njegovu antologičarsku metodologiju isključivanja dijalektalno pjesništvo ne vide kako sastavni dio hrvatskog pjesništva (ili misle da je „neprimjereno“ taj korpus uzeti u obzir, jer je on nelojalna konkurencija i slično, a što sve zapravo dođe na isto), tada bi (pod)naslovi njihovih antologijā trebali glasiti antologija hrvatskog pjesništva na standardnom jeziku, a ne antologija hrvatskog pjesništva. Sintagma hrvatsko pjesništvo, htjeli oni to prihvatiti ili ne, podrazumijeva osim standardnojezičnog i pjesništvo pisano ostalim hrvatskim jezičnim idiomima, pa i njima toliko „začudnim“ dijalektima, koji za razliku od standardnog jezika, da se poslužim danas već izlizanom frazom, nemaju vojsku i mornaricu, ali su izražajni medij kojim se također može pisati vrhunska književnost. Konačno, kakvi god da jesu, dijalekti su jednako naši, jednako hrvatski kao i standardni jezik, i ako govorimo o nečemu hrvatskom tada i njih treba uzeti u obzir – dosta je već lažiranja hrvatske jezične i književne stvarnosti!

No, da zaključim: Da je Tonko Maroević napisao da niti jedna pjesma pisana dijalektom iz obrađivanog razdoblja po njegovu mišljenju nema antologijsku vrijednost pa zato niti jednu i nije uvrstio u svoju antologiju, ja mu to ne bih osporavao. Osobno ne mislim tako, ali, kao što sam se već izjasnio, smatram da Maroević svakako ima pravo na vlastiti izbor pjesama. Uostalom, antologije su uvijek subjektivne pa će se dvoje izbornika rijetko kad baš u svemu složiti. Ali, izbacivati iz antologijskog izbora nacionalnog pjesništva ono pisano na dijalektima s „objašnjenjem“ da ono predstavlja nekakav zasebni sustav unutar hrvatskog pjesništva koji nije primjereno omjeravati s pjesništvom na standardnom jeziku, nešto je što mislim da treba itekako problematizirati. Osim do sada iznesenih teza, ovdje u prilog tome mogu dodati i činjenicu da je dio dijalektalnog pjesništva brojnih dvojezičnih suvremenih hrvatskih pjesnika sasvim identično njihovom pjesništvu pisanom standardnim jezikom (Ivan Golub, Milorad Stojević, Zvonko Kovač, Daniel Načinović, Ernest Fišer itd.). U ponekim njihovim zbirkama ili ciklusima razlika između njihovih dijalektalnih i standardnojezičnih pjesama jedino je u jeziku kojim su pisane. Drugačiji jezik a priori ne podrazumijeva i drugačiju poetiku, niti književnoumjetničku vrijednost, pa se prema tome dijalektalno pjesništvo itekako može uspoređivati s onim pisanim standardnim idiomom.

Ne bih htio niti o dokazivanju ne samo jednakovrijednosti, nego i poetičke istosti književnosti na dijalektu i standardu previše trošiti riječi; danas bi i to trebala biti notorna činjenica o kojoj se više ne raspravlja (intenzivne rasprave o tome vodile su se još 70-ih godina prošlog stoljeća!). No, Maroevićeva antologičarska praksa, predstavljena u Uskličnicima (1996.) i nastavljena u Svjetlacima (2019.) vraća nas u vremena kad se ozbiljno (nerijetko i politički motivirano) propitivalo jesu li dijalekti manje vrijedni od standardnog jezika, pa su se javljale i teze da je dijalektalna književnost a priori manje vrijedna od one pisane standardnim jezikom. Kao što sam naveo, (socio)lingvistika je jasno pokazala da su standardni i nestandardni jezični idiomi jednakovrijedni ostvaraji jezika, s razlikom prije svega u prostornoj distribuciji i društvenom prestižu, a isto su tako i brojni književni kritičari i povjesničari/antologičari (Joža Skok, Milorad Stojević) pokazali da hrvatska dijalektalna književnost u svojim ponajboljim ostvarenjima nije ništa manje vrijedna od one pisane standardnim jezikom – o vrijednosti književnog djela, kao umjetnosti riječi, ne odlučuje jezik kojim je pisano, nego umješnost autora da se služi odabranim jezikom.

Sve to Maroević, dakako, zna, ali to nije vidljivo iz njegove antologičarske prakse, i to je opasno. Da, opasno je zato što bi njegova antologičarska praksa mogla kao model, i to, smatram, sasvim pogrešan, biti putokaz ne samo suvremenim, nego i budućim generacijama. A dijalektalna književnost to ne zaslužuje. Iako se to već davno trebalo dogoditi, vrijeme je da ju prestanemo tretirati kao neželjeno dijete. Time joj ne želim izboriti povlašten status u odnosu na književnost pisanu na standardnom hrvatskom jeziku, nego samo ravnopravan!

 

(S autorovim dopuštenjem preuzeto iz rubrike „Suprotstavljanja“ časopisa „Kolo“ Matice hrvatske©, br. 1, Zagreb, 2020., str. 254-260; dostupno i ovdje: http://www.matica.hr/kolo/603/nastavak-opasne-antologicarske-prakse-ili-amputacija-vitalnih-grana-hrvatskog-pjesnistva-30203/)

 

Mario Kolar © IO DHK

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.