Mario Kolar: TKO KOME POMAŽE, TKO KOME ODMAŽE / Pavao Pavličić

PAVAO PAVLIČIĆ: ŠTIĆENA OSOBA, Mozaik knjiga, Zagreb, 2019., 280 str.

 

Za one koji još nisu počeli čitati krimiće Pavla Pavličića pravo je vrijeme da krenu, zato što njegov glavni junak – Ivo Remetin – počinje razmišljati o povlačenju sa scene! Naime, u najnovijem nastavku Pavličićeva serijala krimića s Remetinom u glavnoj ulozi, romanu Štićena osoba, taj najpoznatiji hrvatski književni detektiv pomislio je da je vrijeme za mirovinu. S obzirom na to da je taj i kontinuitetom i brojem naslova u Hrvatskoj nenadmašni romaneskni ciklus utemeljen još 1980. godine, kada je objavljen roman Press u kojemu se prvi put pojavljuje Remetin, nije teško zaključiti da istražitelj na mirovinu pomišlja s obzirom na vlastitu životnu dob (bliži mu se šezdeseta). A onima koji su već čitali pokoji od prethodnih dijelova serijala, jasno je i to da ga sve više zaokupljaju misli o mirnom provođenju vremena s unukom. No, tome treba dodati još jedan razlog zašto su mu se misli o mirovini počele vrzmati baš u ovome romanu – u istragu, koju ponovno provodi s pravim inspektorom, prijateljem Vladom Šoštarom, ovaj se put previše počela uplitati politika, i to ona visoka, a to je nešto što najteže podnosi. Tako je Remetin naprosto „odjednom pomislio kako bi bilo lijepo otići u mirovinu, pa u ovo doba dana odšetati do stana sina i snahe, uzeti unuka za ruku te krenuti s njime ulicama obasjanim niskim ožujskim suncem“.

Onima koji do sada nisu čitali neki od prethodnih dijelova Pavličićeva ciklusa o Remetinu, nakon ovoga uvoda pojavit će se najmanje dva pitanja. Prvo bi glasilo čemu žuriti s čitanjem krimića o Remetinu kad su ih do sada – ako je prvi objavljen prije točno četrdeset godina – ionako propustili već određen broj? I pitanje je na mjestu, jer propustili su gotovo dvadeset knjiga, ako računamo i knjige priča. Čak ako se, dakle, Remetin i umirovi, knjige o njemu uvijek će biti dostupne da ih retrogradno uzmemo u ruke pa ne treba ganjati ovu najnoviju. To je, dakako, točno, no čini mi se da nije jednako čitati knjigu, a pogotovo krimiće koji su usko povezani sa suvremenošću, kao što su ovi iz Pavličićeva ciklusa, u (neposredno) vrijeme njihova objavljivanja, ili (pogotovo mnogo) kasnije, zato što neki njihovi aspekti s vremenom mogu postati, da se tako nespretno izrazim, manje vidljivi, pa čak i manje zanimljivi – i to, naravno, prije svega u svijesti čitatelja. Tekst romana ostat će, nije sporno, uvijek isti, napetost i zagonetnost njegove radnje neće s vremenom nestati, pa i signali vremena koje je autor upisao u tekst i dalje će svijetliti, ali čitateljsko oko nekog budućeg vremena ove potonje više neće tako lako zamijetiti (da ne kažem razumjeti) kao što to može suvremeno čitateljsko oko. Drugim riječima, brojne, ponekad i jedva vidljive reference na današnjicu, koje suvremeni čitatelji mogu lako prepoznati jer čine njihovu svakodnevicu, budućim bi generacijama mogle promaknuti. To, dakako, nije presudno za uživanje u Pavličićevim krimićima, koji imaju niz drugih kvaliteta, ali je ipak aspekt koji suvremenim čitateljima daje prednost pred onima koji će romane čitati (mnogo) poslije. Govorim djelomice i iz vlastita iskustva, zato što u starijim Pavličićevim krimićima teže mogu prepoznati reference prema stvarnosti, npr. osamdesetih, pa i devedesetih godina. Postoji, dakle, znatan „benefit“ čitanja Pavličićevih krimića neposredno po objavljivanju, i zbog toga sam ovaj osvrt započeo tom mišlju.

Drugo pitanje, koje bi si netko tko do sada nije čitao romane iz ciklusa o Remetinu mogao postaviti, tiče se mojeg uvodnoga opisa središnjeg lika. Zašto čitati o detektivu koji je možda već na zalazu karijere? Uostalom, kakav je to uopće detektiv koji je, očito, nekakav obiteljski čovjek što teži za mirom? To će pitanje postaviti pogotovo oni koji su, ako ništa drugo, onda preko filmova i televizijskih serija naviknuti na ekscentrične, ingeniozne detektive, u kakav se stereotipni Remetin baš ne uklapa. I bit će u pravu, Remetin nije tipičan holivudski detektiv-superheroj, štoviše, uopće niti detektiv, ali nije bogme niti zato manje zanimljiv lik. Osim što mu je stalo do obitelji, voli on zakoračiti i u kojekakve avanture, a i boca piva i cigarete stalno su tu negdje. Nije, dakle, nikakav sentimentalan tip, naprotiv, briga o osjećajima i građanska uglađenost znaju mu ići na živce, a voli on primjerice i prepasti svjedoke tijekom istrage te pogotovo kazniti one koji to zaslužuju. Kao i podviknuti na svoje podčinjene u redakciji – Remetin nije, dakle, detektiv, nego urednik crne kronike u jednim zagrebačkim novinama, ali neprestano istražuje različite zločine, nerijetko i kao pripomoć spomenutom prijatelju Šoštaru, kojemu je to profesionalna dužnost – jer on je voditelj policijskoga odjela za krvne delikte.

Što se tiče Remetinove detektivske netipičnosti, u obzir treba uzeti još jednu činjenicu. Naime, još otkada se Pavličić počeo javljati svojim prvim, nazovimo ih predremetinovskim krimićima, a govorimo o sedamdesetim godinama, neki su kritičari, poput Igora Mandića, primijetili da Pavličić izgrađuje nešto što bismo mogli nazvati hrvatski krimić – Pavličić je, dakle, globalni, univerzalni književni žanr prilagođavao lokalnim prilikama. I tako je nastao ne samo hrvatski, nego i specifičan pavličićevski krimić koji, dakako, ima brojne doticaje s nekim (pogotovo europskim) tradicijama krimića, ali ima i neke svoje specifičnosti, koje se dobro vide već i s obzirom na do sada najavljene značajke središnjega lika cijele priče, koja uspješno traje sada već, ponavljam, četiri desetljeća.

Pavličićevi krimići smješteni su, dakle, u domaće prilike, čine ih domaći likovi i (tipični) domaći zločinci, najčešće iz Zagreba i okolice. Pritom se Pavličić uglavnom drži podalje od velikih zločina (serijskih ubojica, mafijaških obračuna, velikih korupcijskih afera itd.), zločinci su najčešće obični ljudi kakve imamo u susjedstvu, kao što su i njihovi motivi obično također osobno motivirani, usmjereni prema kakvom privatnom probitku, osveti i slično. Pavličića, dakle, kao i u ostalim njegovim djelima (fantastičnim trilerima, povijesnim i zavičajnim romanima, feljtonima) zanimaju mali ljudi, koji ponekad ipak znaju biti posredno povezani s visokim kriminalom ili visokom politikom. Ali, koliko god da se upletu u radnju, Pavličiću nikada u prvome planu nisu premijeri, ministri, tajkuni i bankari, nego ljudi koje svakodnevno susrećemo, a u jednome su trenutku odlučili uzeti pravdu u svoje ruke.

Sve to vrijedi i za roman Štićena osoba, u kojem se odmah na početku u životnoj opasnosti nađe sam Remetin, kojemu je na novome automobilu netko onemogućio kočnice. Pogibelj je, srećom, izbjegnuta, a osim automobila oštećen je još samo zglob njegove lijeve ruke. Mnogo gore prošao je vozač vrlo sličnog automobila, uz to iz Remetinove ulice i dobi Remetinova sina, čija je nemogućnost kočenja završila smrću. Premda se u cijeloj priči moguće našao sasvim slučajno (možda je atentator naprosto pogriješio automobil), Remetin se upliće u istragu, koju vodi Šoštar, a u njoj sudjeluju i ostali članovi stalne postave Pavličićeva ciklusa o Remetinu – prije svih Šoštarov pomoćnik Hrastinski te Remetinov redakcijski pomoćnik Lujo Katić, zvan Luka, a tu su i Remetinova supruga te preostali članovi Remetinove redakcije („djeca“), Nikolina i Marko. Kako istraga napreduje, tako se sve više pokazuje da će, kako sam na početku nagovijestio, možda voditi do samoga političkog vrha, što romanu daje dodatnu napetost i izrazitu aktualnost. A uz politiku uvijek je povezan i novac pa se u koloplet događaja uključuju različite tvrtke i sportski klubovi, a niti ljubavne veze osumnjičenikâ nisu nevažne za cijelu situaciju.

Remetinu se svijet tzv. visokog društva pritom nimalo ne sviđa pa on i Šoštar iznose niz ironijskih komentara na račun mladih ušminkanih direktorčića i ostalih ljudi iz toga miljea. Remetinu se nimalo ne sviđa niti visoki sloj u vlastitoj novinskoj kući pa s njim u ovome romanu, kao i u brojnim prijašnjima, dolazi u sukob, i to najprije zato što ponovno ne razumije određene više ciljeve (one koji su važniji od istine). U prikazu njegova sukoba s glavnim urednikom, ali i općenito politikom novinske kuće za koju radi, jasno se ocrtava stanje u hrvatskome novinarstvu koje je sve češće u svojevrsnom reketu ovih ili onih moćnika, što je također jedan od razloga zašto Remetin razmišlja o umirovljenju nakon tridesetak novinarskih godina.

Tako je jedna od sporednih tema romana podjela na visoke i niske slojeve u hrvatskome društvu. Koliko je radikaliziranje te podjele paradoksalno svjedoči ne samo Remetinovo susjedstvo, u kojemu se, skrivene u dvorištima starih kuća, nalaze male ubrane vile, nego i, primjerice, izgled zgrade novinske kuće u kojoj Remetin radi – na njezinu ulazu poslije porte „…moglo se ići na dvije strane. Lijevo je bio onaj dio zgrade gdje su se stvarale novine, i taj je bio otrcan, zapušten, pomalo i smrdljiv… Desno se išlo u upravne prostorije gdje je sve bilo novo, sve je mirisalo i svirala je tiha glazba“. Slične, naizgled usputne, komentare Pavličić „rasipa“ tijekom cijeloga romana koji, dakle, osim okvirne priče povezane s istragom zločina, ima i društveno aktualan sloj. Jedan od takvih primjera je i sljedeća Remetinova objekcija, koja mu dolazi u misli nakon što ga kolegičin susjed zamoli da o nekim osjetljivim stvarima povezanima s njegovim sinom ne objavljuje ništa u novinama: „Eto, takvi su naši ljudi. Ili, bolje rečeno, takav je naš način života. Na sve se pokušava utjecati preko veze, uz pomoć prijatelja i susjeda, pa se nastoji utjecati čak i na ono za što postoje slabi izgledi da bi bilo podložno ikakvim utjecajima“. Jednako tako, Pavličić u romanu, slično kao u svojemu čuvenom satiričnom Prednacrtu Zakona o cenzuri, oštricu upire i u „religiju politike korektnosti“. Naime, kada se u tijeku istrage ispostavi da su dvojica osumnjičenika ustvari ljubavni par, Šoštara to dodatno uzruje zato što je svjestan da će nastavak istrage morati biti „hodanje po jajima […] Zato što su sad svi osjetljivi na ta manjinska pitanja, a osobito ovi u vrhu policije… Ne smiješ dirati alternativne skupine, jer to je odmah diskriminacija…“ (155)

Uz kriminalističku istragu i društvenu kritiku, Pavličić pozornost redovito posvećuje Remetinovu privatnom životu. Takve zgode, doduše, vrlo su rijetke i šture, ali osim oslikavanja cjelovitosti njegove osobnosti, obično su u funkciji stvaranja svojevrsnog paralelizma s kriminalom koji tematizira središnja linija romana. Koliko god zvučalo nerazumljivo pa i nevjerojatno, čini mi se da ima mjesta za takvu tezu koju, dakako, ne mogu ovdje detaljnije oprimjeravati da ne otkrijem previše o samoj radnji i čitateljima pokvarim uzbudljivost čitanja. No, nagovijestit ću samo to da Remetinovo vezanje cipela trogodišnjem unuku ipak nema funkciju samo izazvati ljutnju njegove supruge koja smatra da bi unuk to trebao sam naučiti. Gospođa Remetin nerijetko, također, nije samo u funkciji oslikavanja konteksta Remetinova života, nego mu često, obično nesvjesno, pomogne u odgonetavanju zločina. Uz gospođu Remetin, kao ljubiteljicu krimića, u ovome je romanu povezana i metatekstualna intervencija kojom – na tragu dobro poznatog dijela Pavličićeva stvaralaštva (Večernji akt, Koraljna vrata…) – ovaj roman propituje odnos između života i književnosti, stvarnosti i fikcije, kauzalnosti krimića i životnih slučajnosti. U tom smislu, ovaj bi se roman, kao i cijeli ciklus o Remetinu, mogao omjeriti i o Pavličićevu književnu i teorijsku (a ustvari dobrim dijelom i autoreferencijalnu) knjigu Sve što znam o krimiću, kao i o neke od prijašnjih dijelova iz Remetinova ciklusa.

PAVAO PAVLIČIĆ (bljesak.info)

I Štićena osoba svjedoči da je u Pavličića uvijek sve povezano, što nas upozorava ne samo na to da je uvijek dobro bilo koji dio njegova opusa promatrati u kontekstu cjeline, nego i na to da u svakome njegovu djelu – pa bio to i naizgled prozračan krimić – treba tražiti  dublje slojeve. Osim klasična rastera likova (zločinac – žrtva – istražitelj) te klasične žanrovske radnje (zločin – istraga – rasplet), Pavličićevi krimići, naime, uvijek sadrže i usporedne radnje, nerijetko povezane s osobnim životima članova stalne postave ciklusa, ili kojeg drugog lika. Povezano s tim, tijekom istrage obvezno se pojavljuju lažni tragovi, čime pripovjedač vješto zavarava čitatelja i odgađa otkrivanje pravoga zločinca i njegovih motiva. Premda su zločini redovito motivirani osobnim razlozima tzv. malih ljudi, često su povezani sa širim društvenim problemima, zbog čega bismo mogli reći da Pavličić krimićima već gotovo pola stoljeća vjerno oslikava naličje hrvatskoga društva. U ovome romanu sve vodi prema politici, što je Remetina, ponavljam, navelo čak na razmišljanje o mirovini. No, gotovo sam siguran da ovaj roman nije njegova posljednja avantura!

Kako god, Štićenu osobu vrijedi pročitati, svejedno započinjete li ili nastavljate s ciklusom o Remetinu. Očekuje vas ne samo zanimljiv, nego i autohton hrvatski, štoviše pavličićevski krimić, koji iz holivudskih kriminalističkih spektakla vraća u manje spektakularnu, ali zato itekako izazovnu domaću kriminalističku zbilju. Osim napete radnje, koja se sastoji od najmanje triju slojeva, roman donosi niz preciznih opažaja suvremenog hrvatskoga (pogotovo visokog) društva, kao i niz sitnica iz privatnih života osoba iz Remetinova kruga. Uza sve to, najbolji poziv na čitanje predstavlja i dokazani pripovjedački talent – ne zaboravimo – jednoga od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pisaca, koji čitatelja neće iznevjeriti niti u ovoj svojoj, sto i petoj-šestoj, knjizi.

 

(Mario Kolar © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.