Meri Grubić Videc: MATRICE SNA I ZAKONI BITKA / Zorka Jekić

ZORKA JEKIĆ: SANJAR, Biakova d. o. o., Zagreb, 2018., 99 str.

 

Potrebne su godine meditativnoga iskustva da se vlastitu misao zauzda i podjarmi. To se ne radi u doba dok život buja; misao se sabire u tišini i zreloj mudrosti kroz koju pupa mladost. A što čini jednu mladost različitom od starosti? Je li to zbir godina? Nipošto, mladost je slatka, mladost su cvjetovi krošnje, a zrelost je voće što se bere. Mladost nije istrošena, mladost je vječna vjera u dobro, nepresušno obilje i plodnost. Iskustvo u zrelim godinama može donijeti gorčinu, ono je ubojica snova. Onaj tko se usudi sanjati, ne može biti drugo nego mlad. Iz Zorkine rječitosti pupa mladost. Zorka je mlada jer je vrelo njezina sna vječno živo.

Zorkin pjesnički svijet, tih i nenametljiv, svlači se iznutra, dok pjeva. Ne kroz fizičku ni emotivnu intimu svoga bića; on se razodijeva sloj po sloj na putu prema srži svoje duhovnosti. U svojim pjesmama Zorka sažima svoju misao, svoj doživljaj svijeta, često navodeći iskustvo drugoga ili tek promatra događaje oko sebe, ulazi u prošlost, opisuje krajolike, bilježeći ih u svojim slikovitim zapažanjima, ucrtavajući tako u poetsko tkivo tragove zreloga promišljanja. Višeput, ono što izgleda kao jednostavno vizualno opažanje nosi u sebi filozofsku mudrost. Gradske vedute stopljene su s maglovitim vizijama nekoga drugačijeg i mekanijeg svijeta. Urbani prostor obilježen drhtavom nesigurnosti, prijetnjom i pohlepom pruža ruke prema djetinjstvu što se prostire na livadama daleka sna. Suprotstavljajući kategorijama stvarnoga i brutalnoga kategoriju snoviđenja, pjesnikinja polako zaposjeda duhovni prostor na poetskoj mapi. Na refleksivnome planu, unutar planiranoga kaosa prebiva Logos. Unutar samoće i tišine skriva se čežnja i nada. Kao uporni zagovornik razboritosti, Zorkin sanjar nikada ne gubi iz vida svjetlost koju isijava život. Kratkim i jezgrovitim stihom i dubinom promišljanja pjesnikinja uspijeva u svome naumu da lijepo i dobro, a time i istinito, upiše u matrice sna i san u zakon bitka.

Često njezine kratke pjesničke forme idu k iznenadnu obratu, nekoj vrsti satori spoznaje, nekoga sretnog epifanijskog trenutka gdje se sve sažima u jedinstvenoj duhovnoj objavi, kao u pjesmi Na istom putu: Bježimo, / a opet smo tu. / Život i smrt, / na istom putu. Ali ima i čistih, po svojoj kratkoći i izražajnosti gotovo haiku formi, kao u pjesmi U tišini caruju sjene: Plamen u peći, / miris večere, / u tišini caruju sjene.

Nastavljajući promišljanje o predmetima koje je već ranije uvela u svoj poetski prostor, u ovoj knjizi Zorka bitno pročišćava i ujednačuje svoj izraz. Time postiže eleganciju koja se stapa s njezinim toplim i mekanim bojenjem svijeta. Ono što se pritom ističe vizualna je, gotovo slikarska tehnika kojom stvara poseban, bajkovit ugođaj. Ne postoji teška pjesma, ne postoji tmurna misao iz koje ne bi prosijavalo svjetlo, u kojoj ne tinja prigušena radost, obećanje na nova svitanja…

Zorka je zaokupljena prirodom. Priroda je ruho njezinih pjesama. U tome prostoru snova razasute su livade i šume, stabla, voćnjaci, lovišta i pčelinjaci, dolijeću vrane i golubovi, tepisima jesenjega lišća hodaju veprovi, slobodno teku vode, divljaju brzaci, pršte vodoskoci radosti, grle magle, struje vjetrovi… Na njezin svijet, zaspao u snu, padaju kiše… i svoju upornu svjetlost isijava sunce. Pa ipak, ono što neumoljivo vlada nad njim je kristalno jasno môre tišine. Tišina je ono što se nameće u svakoj Zorkinoj knjizi pjesama – bremenita, rascvjetala tišina… Ili šaptaj, tajan i nečujan jezik svemira. Nisu slučajni ni naslovi kojima imenuje svoje knjige pjesama: Svemir dišeTišineSanjar.

Zorkina misao otpočetka se sabire i kao da kreće prema Jednome. U Sanjaru je jasno da je oduvijek imala cilj: težnju univerzalnomu, blag i odmjeren doživljaj i, dakako, snovitost. U najnovijoj zbirci, od kozmičkoga je objekta Zorka stigla do subjekta kreacije – sanjara. Nameće se misao kako su sva tri naslova povezana istim značenjem koje se u posljednjemu utjelovljuje u simbolu sanjara. Tvorac, svemir i sanjar, pri čemu su Tvorac svijeta i sanjar istoznačni pojmovi te mogu biti zamijenjeni jedan drugim, budući da onaj koji sanja može stvoriti svijet, novu inačicu svijeta u svome snu. Čovjek ima svoj odnos spram univerzuma, bilo da se osjeća moćnim i slobodnim spram njega ili je univerzum nedostižan i nalazi se s onu stranu. Za Zorku svemir nije nedostižan, on je imanentan čovjeku; čovjek je sada i ovdje unutar njega, panteistički uklopljen u njegovo carstvo. Ništa u tome svijetu nije izvan, sve je nadohvat ruke i onda kada to nije, i onda kada za to postoji samo nagovještaj. Nema naznaka ontološkoga dualizma, a ako nema dualizma, tada nema ni razdjelnice između dvaju svjetova, nema neuhvatljive, nezadovoljene žudnje, opredmećene u rastu i kretanju. Nema brzine ni vrtloga strasti i život prolazi mirno i tiho.

I onda kada ga ne spominje izrijekom, čovjek je za nju uvijek polazišna točka. U svojoj poeziji, kao i u svome moralnom dohvaćanju stvarnosti, Zorka ga uvijek stavlja na prvo mjesto; obraća mu se, prepoznaje njegove tegobe, muku, sudbinu, konačno, njegovu slavu i prošlost. Ona iskreno ljubi čovjeka, kao što iskreno ljubi i sav njegov svijet. U takvome prividno savršenome svijetu, ali snažno upisanom u matricu ljudskoga uma, naziru se neprimjetne i blage izmaglice čežnje i gotovo da ne postoji objekt želje koji je nemoguće osvojiti. Užitak je nenametljiv, prilagođen jednostavnosti tihih životnih radosti buđenja, ljetnoga doručka, pogleda u daljine obzorja, igre sjenâ, plamena svijeće, vatre u kaminu…

Znači li to da je u Zorkinu svijetu zaista sve savršeno? Ne, ali je sve na svome mjestu, dohvatljivo i razumljivo. Dostatna je zrelost da se pojmi sudbina, dostatno je gledati kako bi se vidjelo. Dostatna je mudrost da se stvari prihvate takvima kao što jesu, sa svim svojim proturječnostima kao u pjesmi Poput ptice u kavezu: Bio je poput ptice u kavezu: / sit i potišten. / Kad bi se vrata otvorila, / on bi se ponovo vraćao u kavez. Da bi se izgubila sloboda, dovoljno je izgubiti sjećanje na nju. Prolaznost života i ljudska kratkotrajnost uzrok su ljepote življenja koja izranja iz njegove tragičnosti. Kada ne bi bio uništiv i krhak, život bi izgubio svoju vrijednost. Slike su kao i život, lijepe i nestalne. U jednome trenutku žive, a zatim su nepovratno izgubljene. Sudbine radosti i patnje, izjednačene, izmiruju se u svojoj kratkoći i prolaznosti.

U najnovijoj knjizi pjesama Zorka je pročistila i oplemenila svoj izraz. U ljupkosti slikā što se prožimaju sa stilskom istančanosti, u više trenutaka zadržala je svoju misao na vrhuncu. Uspjela je ozračiti poetski prostor silnicama svoga duhovnog nadahnuća, u misaoni krug upisati sjećanje na prošlost, oživjeti vlastiti scenski prostor, dosegnuvši time visoku granicu svoga unutarnjeg neba.

 

                                             Zorki Jekić

Nek je čist i skladan dan koji te časti,

I jutro što sviće sred raskoši uma,

Dobrota što lista u zavisti šûma,

Noć što nježno budi pozaspale strasti.

 

Sva tama iz srca na dno sna će pasti;

Magle će se dići iznad pusta druma,

Poteći će nijemi jezici zauma,

Iz modrine kišâ govor će narasti.

 

U tišini dana, u sjaju istine,

Gledat ćemo ljepost, niklu iz dubine

Kojoj slike lažne neće zakrit čari,

 

Nit dražest njezinu nagristi zub ljetâ…

A mi ćemo nijemi hodat pored stvari

I bit ćemo vječan treptaj ovog svijeta.

 

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 11-12, Zagreb, 2019.)

© Meri Grubić Videc, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.