Miodrag Kalčić: TAPIJA – PULJSKI ETNO-FILOZOFIJSKI ŠVERC / Andrea Matošević

ANDREA MATOŠEVIĆ: DOĆI U PULU, DOSPJETI U TAPIJU: Etno-filozofska studija lokalnog fenomena, Durieux, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2019., 178 str.

 

Udomaćen tapijski turcizam

Na ovitku knjige ispod naslova i podnaslova, pored fotografije opustjele središnje staropuljske Ulice Sergijevaca (Via Sergia, jugoslavenske Prvomajske), istaknut je sadržaj studije (standardni grafički dizajn Durieuxove biblioteke Rotulus Universitas): „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju; Etnografija imponderabilije grada; Etnografija samointerpretacije i lokalno znanje; Semantička platforma; Pulska publika; Grad meteopat; Cikličnost protoka vremena; Dosada ili zijev grada; Pula, tapija via dosada; O dominantnim artikulacijama i dosezima tapije; Zašto kažeš tapija, a misliš otuđenje?“(1) Prema iznimno ozbiljnim i terminološki stručnim naslovima poglavljâ i potpoglavljâ (dakako, i same knjige), letimičan pogled na ovitak kazuje nam da u rukama imamo znanstveno-humanističko djelo ili, podnaslovno preciznije, etno-filozofsku studiju fenomena tapije u gradu Puli.

Enciklopedijski tapija je „…isprava o pravu vlasništva na nekoj nekretnini, uobičajena u nekim balkanskim zemljama gdje nije bilo zemljišnih knjiga, a naslijeđena iz turskih vremena kada je još u srednjem vijeku uveden defter – knjiga nepokretne imovine, po kojem uzoru je i austrijska carica Marija Terezija uvela katastar. Za razliku od upisa u zemljišne knjige koji ima konstitutivni karakter, izdavanje tapije imalo je samo deklarativni karakter.“(2) Etimološki je, pak, tapija „isprava o posjedu kuće, miljka = zemljišta (turska zamjena za gruntovnicu = zemljišnih knjiga, u bivšoj Austro-Ugarskoj). Balkanski turcizam (tur. tapu) iz turske administrativne terminologije…“(3). U hrvatskome rječniku nestandardne jezične prakse (žargona, slenga, šatre, argoa, vernakulara) tapija se tumači i pretvara u „loše, bezvrijedno, dosadno“(4). Riječ je, dakle, o starom administrativno-birokratskom turcizmu(5) koji se nečujno, ne tako davno, nekad jednom (ne zna se kad) u drugoj polovici prošloga stoljeća, ali navodno značajno uvukao u grad Pulu te nešto kasnije (polovicom i krajem devedesetih godina prošloga stoljeća), jednako tako navodno, dojmljivo zvučno provlačio njegovim ulicama, trgovima i parkovima, bučno spominjao u različitim varijacijama i značenjima po školskim i fakultetskim hodnicima, kafićima i zabavištima istarske metropole. Toliko se gradski udomaćio da se taj navodno isključivo usmeni turcizam, turski izvoz i puljski uvoz (preko Bosne i Hercegovine ili Srbije), navodno specifičan samo za grad Pulu, taj višeznačan kulturološki, kulturalni ili kulturni, etnološki ili antropološki i ini društveno-humanistički fenomen tapije, sa svim mogućim tapijskim izvedenicama, morao pomno interdisciplinarno istražiti kako bi konačno bio knjiški ukoričen kao značajno znanstveno djelo.(6)

 

Moja puljska tapija

Prvi put sam čuo za tapiju kao navodni puljski fenomen prije nekih pet godina kad mi je facebook stranica naslova: „Institut ‘Tapija’“ ponudila praćenje njihova sadržaja (u pet godina postojanja tapijski je Institut sakupio, prema sadašnjim podacima, ciglih 135 pratitelja) s popratnim obrazloženjem: „Stranica za sve tapijaroše željne promjena. Potičemo sve vrste verbalnog i vizualnog izražavanja pulske tapije. Neznanstvena i u svakom smislu neozbiljna neradna skupina IT sektora Pula bavi se promišljanjima, skupljanjem dokaza i nesustavno provodi interdisciplinarna antropološka, socijalna i sasvim apstraktna istraživanja na temu pulske tapije. Postoji li Pula u tapiji? Da li je samo Pula tapija ili je tapija sinonim Pule ili je tapija u Puli ili je Pula u tapiji?“.(7) Mislio sam si, još jedna od mnogih usputnih puljskih zafrkancija, internih i internetskih zezancija, fakebookovskih bezvezarija, hir nekog provokatora ili neke skupine nadobudnih i dokoličarskih Puljana (bosanskoga ili srpskoga podrijetla), jer riječ i pojam tapija (turcizam) ni po čemu i nikako ne pripada (kulturološki i etnološki rečeno, nema nikakvih konotacija) povijesno slojevitom gradskome civilizacijskom prostoru ni kulturnome krugu Pule.

Povijesno i ovovremenski, takvo forsiranje tapije (balkanskoga turcizma), iako marginalno prisutne, strano je ovome kulturno-geografskome prostoru te nikako i ni po čemu ne pripada puljskome urbanom sadržaju i ozračju (od davnašnjega histarskog, preko rimskog, istočnogotskog, bizantskog, franačkog, mletačkog, austrijskog, talijanskog, jugoslavenskog, do sadašnjega hrvatskog). Turci i janjičari nisu dolazili do Istre (samo vrlo povremeno i kratko u pljačkaškim pohodima), pa tako niti njihovi turcizmi (osim onih povijesno usvojenih u hrvatskome jezičnom standardu, ali ne i u čakavskome dijalektu) nisu nikad bili primjetnim dijelom puljskoga (ni istarskoga) podneblja i javnoga urbanog jezika – iako je Pula ne tako davno slovila, silom socijalističkih prilika i nametnutog joj lažnog kozmopolitizma, za „Jugoslaviju u malom“ zbog nemalog broja istočnih došljaka, ponajviše povlaštenih aktivnih vojnih oficira i podoficira i njihovih supruga, koji su prakticirali službeni srpski s turcizmima po garnizonima, vojarnama i zapovjedništvima, u kućnim privatnostima i međusobnim druženjima)(8) – pa zašto bi mi sada, danas u 21. stoljeću, netko sugerirao i naturao turski (ili balkanski) izraz, nezgrapan i nemelodiozan (naspram gradskih tradicionalnih talijanizama, čakavizama, kolokvijalizama i žargonizama); u gotovo svakom smislu, neprimjeren turcizam koji s ovim današnjim gradom više nema niti jednu jedinu dodirnu točku. Dakako, nije mi palo na pamet imati ikakve veze (ni zemaljske ni internetske) s nepoznatim „tapijarošima“.

Nakon tapijskoga Instituta uslijedilo je iznenađenje: Pula se u to vrijeme kanila prijaviti i konkurirati za „Europsku prijestolnicu kulture 2020.“, suludo skupim programom (ili pomodarski ljepše rečeno – projektom), u kojemu se pored baštine, naslijeđa, nezaobilazne multikulturalnosti, enogastronomije i kulturnih nebuloza (primjerice: demilitarizacija kulturom s kulturnom okupacijom svemira)(9), nerijetko spominje i tapija kao „problem“ grada: „Pula je militarizirana i puna granica – fizički, jer je 30% gradske površine nedostupno građanima; psihički jer tapija isključuje ljude iz osjećaja pripadnosti; emotivno, jer kao dio Europe patimo od iste retorike straha i mržnje kao i ostatak Europljana.“; „…razigrani povodi ljudima u Puli i Europi da prevladaju osjećaje straha i mržnje i mentalitet tapije“ i „Brisanje prostornih i psiholoških granica u Puli i Europi te nadilaženje tapije i socijalne pasivnosti.“(10)

Dakle, tapija je doista dobila razmjerno važnu ulogu u puljskome projektu „Europske prijestolnice kulture 2020.“ (*), spominjala se u lokalnome tisku kao jedna od okosnica programa,(11) što mi je bilo posve novo žargonsko obilježje grada, iako sasvim minorno i efemerno, koje dotada nisam poznavao. Pripisao sam to posvemašnjoj cirkusijadi istarskoga (i puljskoga) turizma, svekolikoj festivalizaciji svega i svačega (više stotina istarskih manifestacija od gastronomije do astronomije), posvemašnjoj estradizaciji umjetnosti i masovnom senzacionalizmu zabave svake vrste, na što se zapravo svodi gotovo svaka suvremena pa i ova europsko-prijestolnička kultura. U tim šarolikim kulturnim komedijama i kabareima netko (ili nekolicina) je progurao i tapiju kao još jednu pomodarsku zabavnu zafrkanciju koja se sasvim dobro uklapa u puljski prijestolnički program. Potkrjepa takvome trendu bilo je i uključivanje mladih, adolescentskih naraštaja, puljske mladeži novoga stoljeća (i tisućljeća), jer su i osnovnoškolci završnih razreda bili sudionici puljskoga europskog projekta,(12) neosporno prema nagovoru nekoga iz brojnoga programskog tima, strastvenoga zagovornika širenja tapije u gradu. Sve u svemu, sličilo mi je sve to na isforsiranu i nesuvislu mladenačku pojavu koja mi nije zapela za uho (kao gradski izraz) upravo zato jer se pretjerano nametala. No, sve je to s puljskim turcizmom ubrzo utihnulo i sve je zaboravljeno kad je koncem ožujka 2016., vjerojatno na radost/„radost“ većine Puljana, za „Europsku prijestolnicu kulture 2020.“ svečano proglašena Rijeka. Tapija je nestala iz javnoga života i životnih planova Pule i vratila se tamo gdje je i bila, na marginu gradskoga života društvanaca i pojedinaca koji taj termin još uvijek povremeno rabe, još ga nisu zaboravili.

No, ne zadugo: tri godine kasnije, eto, pojavila se etno-filozofijska studija, znanstveno-humanistička knjiga „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju“, koja već zaboravljenu tapiju ponovno, sada kao etnološki (antropološki) i(li) etnografski lokalni (puljski) fenomen, popularizira i znanstveno (re)definira kao značajnu pojavu (fenomen) u urbanome životu Pule. Kako još od sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća pratim (povremeno i angažirano) socijalne i kulturološke pojave i zbivanja u gradu, uz poprilično aktivan svoj društveni život u gotovo svim njegovim oblicima (danas, silom neizbježne biologije i neumitnošću vremena, s nakupljenom količinom godinama, to činim rjeđe), od kavanskih (oštarijskih) druženja do kulturno-znanstvenih događanja, nije mi bilo jasno kako mi je i zbog čega mi je tapija promakla iz puljskih zbivanja.

Uzgred, sjećam se vrlo slične pojave u Puli sredinom i potkraj sedamdesetih te početkom i sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad je (ako se ne varam) basist i frontmen puljske pop-rock skupine „Atomsko sklonište“, Bruno Langer (s ondašnjim puljskim društvom, među kojima se kreativno isticao kulturni djelatnik i organizator, kazališni i filmski redatelj, suosnivač i konceptualni strateg benda, pjesnik i tekstopisac pjesama za „Atomsko sklonište“ Boško Obradović), u konverzaciju redovito ubacivao riječ tapir (glasovno, u prva četiri slova/glasa, da li slučajno?, prokleto slična tapiji), u značenju zavidnog, zločestoga, licemjernog, priglupoga ili sličnih osobina čovjeka(13) (pogrda „baš si tapir“, bila je umjesnija od grublje i uvredljivije „baš si svinja“), s izvedenica tapirizam, tapirija, tapirologija, tapirijaši…, što su preuzeli i ostali članovi benda (primjerice, Sergio Blažić Đoser: „Bilo je tapira koji su htjeli da nestanem s pozornice…“)(14), prijatelji, poznanici, rockeri, fanovi i dio Puljana. Tapiri i tapirizam postupno su jenjavali iz puljske konverzacije, dok se nisu posve ugasili krajem osamdesetih ili početkom devedesetih te otišli u zaborav. Nitko ovu pojavu tapira u puljskome slengu nije ni znanstveno ni esejistički obradio niti zabilježio (osim u intervjuima članova benda), jednostavno zato jer je ta pojava bila efemerna i za grad nevažna.

Kad sam ponekad (tu i tamo) i čuo puljski turcizam tapija, nisam obraćao pozornost na njegova moguća značenja (a kad bih za tapiju rijetko i čuo, koliko me pamćenje služi, najčešće se to odnosilo na insolventnost, „dekintiranost“, biti bez novca – najvjerojatnije prema ondašnjem udomaćenom pokerskom izrazu(15) koji se uvukao i pokatkad rabio u gradskome žargonu – što je posljedično značilo platiti piće onome koji je „u tapiji“(16), i to je mahom sve), zato me knjiga o tapiji zaintrigirala i zanimala, ne bih li o svome gradu nešto doznao što nisam znao ili mi je promaklo.

Otvarala su se logična i zanimljiva pitanja: Kad se tapija pojavila u Puli i kad je prvi put zabilježena; kakve veze sa suvremenom puljskom tapijom imaju književnici James Joyce (čiju sam četveromjesečnu profesuru Puli istraživao u sasvim drugačijem puljskome kontekstu)(17), Ivan Cankar i Pier Paolo Pasolini(18) koji su kratko boravili u Puli (Pasolini samo jedan dan); tko je tapiju i odakle prenio te zašto je još uvijek ostala u Puli; kojom se logikom i kojim redom širilo semantičko obzorje tapije; kako se, kojim procesom i kojim povodom taj administrativno-birokratski turcizam filološki i sociolingvistički transformirao u sijaset puljskih značenja; kako se objašnjava (analizira) termin tapija na njegovu povijesnom putu do lokalnoga, puljskog fenomena; koliko je bilo i koliko još ima korisnika tapije (dobna, spolna i obrazovna struktura), koliko se učestalo koristi i u kojim najčešćim prigodama; je li tapija doista još jedan od identiteta grada (kao što se silom htjelo nametnuti u puljskome programu za „Europsku prijestolnicu kulture 2020.“) itd.? Na takva i njima slična pitanja očekivao sam odgovore i objašnjenja ili makar naznake odgovora.

Iz takve je čiste puljske znatiželje nepoznatoga mi gradskog fenomena i iz tih pobuda nastao ovaj posvema nekulturološki, neantropološki i neetnološki prikaz, dakako neznanstven, svojevrsni puljski ogled kritičkoga čitanja etno-filozofske studije „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju“. Ovdje završavam s mojim blijedim sjećanjima i doživljajima tapije te s osobne jednine (subjektivnoga singulara) prelazim na, koliko je god to moguće, nepristranu množinu (objektivni plural).

 

Tapijska metodologija

„Prolog“ (str. 9-16), odnosno uvodnik u ovo znanstveno djelo dr. sc. Andree Matoševića – koji bi trebao čitatelja upoznati s razlogom bavljenja tematikom i metodologijom istraživanja te uvesti u sadržaj i slijed tematskih poglavlja s kratkim opisima (što nalazimo, iz nerazjašnjenih okolnosti, u prvome poglavlju) – poprilično zbrkano, nedovoljno jasno i nesustavno opisuje pojavu puljske tapije, zapravo izbjegava odgovor na osnovno pitanje, kad se taj turcizam pojavio u Puli: „Na to je pitanje, smatram, najbolje odgovoriti pomalo konstruktivistički, jer svaki naraštaj ima ne samo svoj prostor, situacije i vrijeme za korištenje tog termina, već i vlastita značenja koja su gdjekad poprilično odvojena od ostalih generacija. Dakle, više od točnog datiranja njezinoga ‘kada i kako’, iako ni takvi odgovori nisu isključeni iz poglavlja koja slijede, bilo mi je interesantnije pokušati proniknuti u ‘što i zašto’ njezinih nekadašnjih i trenutnih značenja“. (str. 10) Postmodernističko izbjegavanje odgovora na temeljno pitanje početka uporabe termina tapije u Puli – kad se i u kojem značenju pojavio ovaj turcizam u Puli? – implicira i nemogućnost praćenja njezinih značenjskih, filoloških, društvenih i ostalih kulturoloških mijena tijekom vremena, jer uopće ne znamo koje je značenja tapija imala prije svih onih kasnijih koje, eventualno, znamo.

Srećom, postoji lukav izlaz: „No, kao što ću u tekstu povremeno i tvrditi, fenomen koji ovdje interpretiram, ponajprije sam shvaćao i tretirao kao ‘teorijski problem’ koji valja objasniti, a manje kao minuciozan prikaz kronologije trajanja jednog koncepta. Drugim riječima, iako ću u pojedinim dijelovima sadržaja knjige zaranjati u dijakroniju, našem vremenu bližu ili dalju povijest, neću to činiti sustavno već u elipsi, odnosno usredotočit ću se na one periode, trenutke i povijesna mjesta koja su se u mojem istraživanju ispostavila vezanijim uz tapiju, ili pak koncepte iz kojih je, smatram, i sama izvedena.“ (str. 14) Zanimljivo je teoretiziranje bez činjenica, a, znano je, teorije postoje da bi se na osnovi činjenica i podataka te teorije ili dokazale ili opovrgnule (i samim time imali bi/smo povod za stvaranje novih), ali ako umjesto činjenica i provjerenih informacija imamo nesustavne tapijske koncepte i dijakronijske elipse (ili neke druge krivulje, hiperbole, parabole…) možemo samo teoretizirati o fikcijama, predodžbama, iluzijama, asocijacijama, dojmovima i pretpostavkama (naslućivanjima), dakle, otvorena su nam vrata u književnost (možda i u teoriju književnosti), a ne u antropologiju (ili etnologiju, etnografiju, kulturologiju, svejedno). Kako bi bilo jasnije i razumljivije što sve puljska tapija krije u moru puljskih značenja, najbolje je neuvodničarski prolog vrlo mudro filozofski i patetično poetski okončati: „Gotovo u pravilu kratko i odsječeno izgovarana, u maniri podrazumijevajuće informacije, tapija ujedno zaklanja činjenicu da se iza takve reske verbalizacije nerijetko može kriti pravo slojevito znanje.“ (str. 16) Ukratko, puljska je tapija epistemologijska slika grada (njegovih građana i njegova svijeta), izvor informacija i znanja (znakovito navedenih u kurzivu).

Ovaj etno-filozofijski ekskluzivitet Pule(19) mogu empirijski istražiti i teorijski analizirati samo na puljski način probrane humanističke, točnije etnografske i antropološke znanosti, vrlo podrobno: dovoljno je propitati (intervjuirati), ni više ni manje, nego svega 24 informatora (kazivača) i 4 korespondenta (e-mail dopisivanja) širokoga naraštajnog raspona – u ovome, za grad (najuže ga uzevši u današnjim vrlo reduciranim administrativnim granicama) od šezdesetak tisuća stanovnika, nerelevantnom uzorku i respektabilnom polustoljetnom razdoblju, onih rođenih između 1951. i 2001., neravnomjerno, igrom slučaja i kao improvizacijski grupiranih po desetljećima: 3 osobe rođene ’50-ih, 1 rođena ’60-ih, 5 rođenih ’70-ih, 2 rođene ’80-ih, 11 rođenih ’90-ih i 6 rođenih 2000-ih – koji u svome leksiku pojam tapije više ili manje koriste u različitim gradskim situacijama i prilikama, onda njihove odgovore tapijsko-spekulativno interpretirati, potom terminološki nerazumljivo sročene i smrtno ozbiljne (etnološki rečeno: seriozne) interpretacije usustaviti u neku od mnogih prikladnih suvremenih ili postmodernih etnoloških (ili antropoloških) teorija, sve gotovo „desertno“ zasladiti filozofijskim „šlagom“ (dubokim razmišljanjima o dosadi i otuđenju) i – slike višeznačne tapijske Pule širom se otvaraju poput „školjaka na buzaru“. Pored toga, od goleme je važnost da istraživač-znanstvenik (autor studije) bude i sam česti korisnik i zagovornik puljskoga turcizma (kako bi osobno zajamčio, kao 25. informator sebe samoga, etnološko-antropologijsku objektivnost) te da mu tapijsku glavninu istraživačkoga sadržaja, izjavama, opaskama i komentarima ispuni nekolicina generacijskih kolega, prijatelja i, bit će, dobrih poznanika. Tako pomno odabrana etnografska metodologija osigurava istraživačku pouzdanost, autorovu neovisnost i neutralnost u istraživanju, isključujući svaku pristranost i znanstveni sukob interesa.

Autorova je istraživačka metodologija originalna: „Samo istraživanje, u kojem sam prikupio i transkribirao navedene intervjue, čiji su dijelovi korišteni u poglavljima ove knjige, trajalo je od ožujka 2017. do siječnja 2018. godine (21 razgovor obavljen je u ožujku 2017., a ostalih 7 intervjua i korespondencija do siječnja 2018., op. p.), ali budući da sam i sam rođen u Puli, gradu u kojem živim, metoda autoetnografije kao i sedimentacije znanja o ovoj temi trajala je godinama i to u cijelom dijapazonu njegove reprodukcije – od izrazito nerefleksivnog korištenja termina tapija koji sam, kao i mnogi Puležani s kojima sam razgovarao, prvi put čuo u nižim razredima srednje škole, preko njegova rjeđeg korištenja tijekom studija u Padovi, do supolaganja i uspoređivanja mojega ‘znanja’ o njemu sa ‘znanjem’ sugovornika, kao i na koncu njegove teorijske razrade. Tu se (za mene) krije zanimljivo saznanje kako pojedinci, iako će se većina ljudi s kojima sam razgovarao složiti oko činjenice da tapija kao koncept i fenomen jest jedna od nosećih karakteristika ‘duha grada’, nerijetko pod tim terminom, na prvi pogled, podrazumijevaju (**) gotovo suprotne, široko kodificirane definicije i artikulacije. O tim, ponavljam, na prvi pogled kontradikcijama, pisat ću kasnije, među ostalim, u prvom poglavlju, dok ću u drugom pokušati pokazati da se kod tapije, iako ju nerijetko, zajedno sa svojim sugovornicima, nazivam lokalnim konceptom, zapravo radi o (g)lokalnom fenomenu čija su ‘finodorada’, fenomenologija i ugniježđenost lokalnog karaktera, no ishodište mu se, držim, ipak mora tražiti u širem vremenskom i prostornom kontekstu.“ (str. 33-34) Prema navedenome, čini se kako je tapija ovom puljskom etno-znanstvenom analizom i univerzalnom sintezom postala globalni, planetarni fenomen. Nitko radosniji i veseliji od Puljana kad bi toj, prema svim naznakama, sporadičnoj i marginalnoj urbanoj pojavi, sociolingvističkom uvoznom pojavom u Puli, bilo moguće znanstvenom aparaturom pokazati i dokazati univerzalnu vrijednost. No, etno-znanstvena analiza puljske tapije nije ni približno dorasla zacrtanom „(g)lokalnom“ planu, naime sve kao da je zastalo tamo gdje i počelo, mjestimice u Puli. Kad se ne može znanstvenom metodom doseći zacrtani cilj, postoje alternativne mogućnosti, česte opcije u društveno-humanističkim znanostima (prisjetimo se lažiranja poznatih antropologa Margaret Mead i Carlosa Castanede)(20), koje se jednostavno nazivaju namještaljkom.

Neznanstvena metodologija kombiniranja subjektivnih tapijskih etnografija pojedinih sugovornika s – prema autorovu „sedimentnom“ višegodišnjemu mišljenju, uz zanemarivanje temeljitosti, akribije, „zdrave pameti“, načela znanstvenoga istraživanja, elementarne logike te opće kulture i slojevite kulturno-socijalne povijesti Pule – objektivnom „autoetnografijom“ istraživača pouzdana je metoda i siguran teorijski put jedino prema subjektivnim, fragmentarnim, selektivnim i nepotpunim znanjima ili pak, još gore, prema pseudoznanstvenim spoznajama. Postupak je vrlo jednostavan: valja općenito uzimati u obzir samo one pojave, informacije i podatke koji odgovaraju našemu zacrtanom planu kako bismo dokazali što smo naumili, a pogotovo sve pojave, informacije i podatke koji to ne podržavaju, ne odgovaraju ili su u opreci s našim naumom treba koristiti minimalno (kao alibi), a najbolje ih je izostaviti i ignorirati (kao da ne postoje). Uza sve to, čitajući etno-filozofsku studiju, dojam je kako su čar i draž humanističkih znanosti – napose antropologije, etnologije i kulturologije (međusobno predmetno isprepletenih i prožetih do iznenađujućih razmjera, toliko da se zadovoljno interakcijski stalno glođu, a katkad i proždiru, što se sve zajedno naziva znanstvenom interdisciplinarnosti) – i u tomu što svu količinu pojava, informacija i podataka različiti znanstvenici humanističke provenijencije posve različito shvaćaju i teorijski tumače, a sve simpatične novonastale teorije (poput puljskoga fenomena tapije) vrijednosno su gotovo izjednačene te su sve u pragmatičnoj uporabi kad god nekome od tih i takvih znanstvenika zatrebaju.

Demokratičnost silnih teorija u pojedinim i srodnim humanističkim znanostima (slično je i u društvenim znanostima) iznimno je razvijena (za razliku od prirodnih znanosti gdje je takvoj vrsti demokracije ulaz strogo zabranjen), tako da su odgovori na osnovna pitanja svake znanosti, potraga za istinom (ili približavanje istini) i traženje zakona (i prirodnih i humanističkih i društvenih), svakom novom znanstveno-humanističkom teorijom sve udaljenija, zamućenija i skrivenija. Na tu sve češću neznanstvenu metodologiju (postmodernističko udaljavanje od istine) u društveno-humanističkim znanostima kreativno je i provokativno upozoreno još 1996. s već poznatim besmislenim znanstvenim radom (izvornim znanstvenim člankom)(21) objavljenim u uglednome društveno-kulturalnom časopisu, a prijevara je kasnije nazvana Sokalovom psinom(22). Provokacija je više nego uspjela(23) i izazvala žustru znanstvenu polemiku svjetskih razmjera (takozvani rat znanosti, uglavnom između prirodoslovaca s jedne, i društvenjaka i humanista, s druge strane), polemiku koja i dalje traje jednakom žestinom (skupina znanstvenika nazvana „Sokal na kvadrat“, Sokal Squared, šalje svakojaka pseudoznanstvena laprdanja i kvaziznanstvene budalaštine na adrese uglednih društveno-humanističkih i kulturalnih časopisa koji ih recenziraju i pojedine čak objavljuju)(24). Polemike i upozorenja nisu urodila plodom, dapače, neznanstvenih i pseudoznanstvenih članaka, radova i knjiga, površnih poput predmetne, namnožilo se, u međuvremenu, u izobilju. U svakom slučaju, znanstvena načela, objektivnost, sustavnost, provjerljivost, opovrgljivost, zdrava logika, skepticizam, znanstvena metodologija i sve ono što se općenito naziva znanstvenošću, prema skupini znanstvenih dobronamjernika „Sokal na kvadrat“, nije pretjerana odlika današnjih humanističkih znanosti.

 

Tapije prije tapija

Prvo poglavlje etno-filozofske studije puljske tapije „Etnografija imponderabilije grada“ (str. 17-35) započinje poznatom odbojnošću Jamesa Joycea prema Puli (prvoj trajnijoj postaji otkad je napustio rodnu Irsku), tada austrijskoj glavnoj ratnoj luci u kojoj se zatekao i proboravio nešto dulje od četiri mjeseca (točnije, 18 tjedana, od 30. listopada 1904. do 5. ožujka 1905.) kao profesor engleskoga jezika. Joyce u pismima (sačuvano ih je ukupno 17 iz Pule)(25) opisuje Pulu kao jadransku luku „prema Turskoj“(26), „pomorskim Sibirom“ i „mjestom Bogu iza leđa“(27), što bi ustvari bile, prema etno-filozofskoj studiji, preteče (poglavito sibirska usporedba) poimanja tapije u sadašnjemu smislu,(28) jer „pokazuju značajnu sadržajnu bliskost s današnjim djelomičnim doživljajem grada kao ‘dosadnog’ i ‘osamljenog’, ili u svojoj ponešto zaoštrenoj inačici ispražnjenog (ili pak ispraznog) i apatičnog. Navedene epitete povezuje termin izrazito širokog, protejskog značenja – tapija – koji se bez velike dvojbe može nazvati jednim od nosećih stupova suvremenog, pulskog, lokalnog, neformalnog i izrazito široko kodificiranog znanja o gradu te, djelomično, o njegovim stanovnicima.“ (str. 20-21) Prateći etno-filozofijsku studiju (i duboko skrivena značenja triju riječi u kurzivu), autor „Uliksa“ anticipirao je današnju puljsku tapiju (dosadu) davno ranije, još krajem 1904. i početkom 1905.

Joyce doista nije nimalo volio vojno-mornaričku Pulu, ali prije svega zato jer je u nju stigao (do ušiju zaljubljen, zajedno s djevojkom, neukom Norom Barnacle), nakon niza peripetija i nevolja u Zürichu i Trstu, u neku ruku, po kazni. Prevareni je i poniženi James ostao bez dogovorena i obećana mu profesorskoga posla najprije u züriškoj, a potom i u tršćanskoj Berlitzovoj školi stranih jezika,(29) odakle su ga uputili prema militantnoj Puli, gdje je netom prije otvorena jednako takva puljska podružnica(30) s upražnjenim mjestom za još jednoga profesora engleskoga jezika. Bez novca i vječno u dugovima, Joyce se u militantnoj Puli našao potpuno neplanirano i sasvim slučajno (spletom neočekivanih i neugodnih okolnosti), tako da mu se omrazila i prije nego što je u nju stigao, iako je dočekan toplo i srdačno (s novinskom bilješkom)(31). Grad vojarni i tvrđava, luke, brodogradilišta i ratnih brodova, grad časnika, mornara i radnika, Talijana, Hrvata (za Joycea, „nenaobraženih Slavena“), Nijemaca i ostalih nacija, nije ga ni najmanje privlačio, bio je posvećen samo voljenoj Nori,(32) ostalo ga uopće nije zanimalo (u njegovim pismima nema čak ni spomena rimskih starina). Jamesu Joyceu Pula nije značila gotovo ništa (osim kratke biografske činjenice, grada strastvenih seksualnih mjeseci u kojemu su zaljubljenici začeli prvo dijete, i konačno redovitih primanja) pa su njegove opaske o gradu posve banalne, usputne i nebitne asocijacije. Stoga, Joyceove sintagme „pomorski Sibir“ i „na putu prema Turskoj“, na kojima se toliko inzistira u etno-filozofijskoj studiji: „naval Siberia, pomorski Sibir, down towards Turkey, na putu prema Turskoj – dvije su metaforičke i nipošto neutralne geografske odrednice Pule koje označavaju puno više od pukih zemljopisnih koordinata“ (str. 18), s današnjom tapijom baš i nemaju nekih poveznica. Mladome, dvadestdvogodišnjemu zaljubljenom profesoru engleskoga jezika Pula je zaista „neutralna geografska odrednica“ i „puka zemljopisna koordinata“ – zemljopis Europe i položaj Turske (eto još jedne formalne poveznice s puljskim turcizmom) Joyceu očito nisu bili suviše poznati i na zavidnoj (zemljovidnoj) razini – takvi podaci nisu ga uopće opterećivali (ni zanimali), važno je bilo samo to da je s vatrenokosom (trudnom) Norom pa makar i u „dobrovoljnom izgnanstvu“(33), u Puli, a puljsku je sibirsku hladnoću uistinu osjetio na vlastitoj koži.

Prečesto (zapravo gotovo uvijek) se Joyceova već legendarna metafora „pomorski Sibir“ za Pulu površno interpretira kao sinonim za dosadan grad, što se neprovjereno čini i u etno-filozofskoj studiji tapije (uz potporu i pokriće afirmativno citiranih Dragana Velikića i Zdravka Zime)(34): „Stoga, nije mi namjera kvalifikaciju Pule kao Sibira eskivirati kroz, primjerice, meteorološki argument ‘da je ta zima u Puli kada je Joyce pisao pismo bila posebno hladna’ (citat „iz rukava“, bez izvora, op. p.), koji se nerijetko aktivira na spomen piščeva zabilježenoga mišljenja o gradu. Iako potonji nije bez snažnog ironijskog potencijala, smatram da se s takvim, očito žilavim i do danas opstojnim argumentima, valja uhvatiti u koštac i objasniti ih iz konteksta koji ih generira. Ipak, neka ostane zabilježeno, kao odgovor pobornicima takve meteopatske teorije (meteopatska teorija je etno-filozofska izmišljotina, postoji meteoropatska teorija, op. p.)(35) da je Il Giornaletto di Pola u tjednu kada Joyce piše svoje pismo predvidio temperaturu u gradu od maksimalnih 8.1 do minimalnih 1.5 stupnjeva Celzijusovih, dok je na Staru godinu 1904. predviđena temperatura bila 7.2 do minimalnih 0.3 stupnjeva (Il Giornaletto di Pola, 23. 12. 1904. i 31. 12. 1904.).“ (str. 38, bilj. 16) Meteorološka prognoza i predviđanja temperatura s početka 20. stoljeća (napose pogrešna) ne mogu potvrditi (niti potvrđuju) Joyceovu kulturološku metaforu Pule(36), koliko god ona bila maštovita, dovitljiva i skrivenih značenja.

Ipak, neka ostane zabilježeno (poradi ironije „ironijskog potencijala“ i prije svega istine radi), tih silvestarskih dana prijelaza s 1904. na 1905. godinu, kad je Joyce tu epistolarnu sibirsku sintagmu napisao tetki Josephini Murray (pismo nije datirano, ali budući da tetki čestita Novu godinu, vjerojatno je napisano tih novogodišnjih dana)(37) u Puli je zabilježena snježna mećava s orkanskim vjetrom i s jednom od najnižih temperatura ikad zabilježenih: „Snježna oluja koja je harala u noći s 30. na 31. i koja još uvijek bjesni u Donjoj i Gornjoj Austriji, Bavarskoj i sjeveroistočnoj Njemačkoj do Baltika proizvela je nagli pad temperature koju naši krajevi ne pamte. Kontaktirali smo Speculu (meteorološku stanicu Hidrografskoga zavoda u Via della Specula na Monte Zaru, op. p.) zbog komparativnih podataka te smo doznali da od 1864., kad je Specula osnovana, nije bila zabilježena takva hladnoća. Temperatura od 7 stupnjeva iznad nule, koju smo imali u subotu, spustila se na 2,1 stupanj ispod ništice jučer ujutro u 7 sati. Potom je termometar pokazao za 6,7 stupnjeva još manju temperaturu. Tako je jutros temperatura 8,7 stupnjeva ispod nule! Kao u Mandžuriji. Nevjerojatan sjeveroistočni vjetar postigao je jučer navečer u 8.20 sati orkansku brzinu od 77 kilometara na sat. Hladnoća je, kako nas obavještavaju (…), onemogućila lijepljenje obavijesti i plakata na oglašivačkim mjestima u gradu, jer se ljepilo trenutno smrzavalo. Zaleđivanje vode u cijevima poremetilo je i rad naših strojeva, zato Giornaletto danas izlazi nešto kasnije.“(38) Joyceova kulturološka metafora Pule nalazila se u puljskome dnevniku, ogoljena i hladna. Valjalo je samo nastaviti čitati Giornaletto i idućih dana: ondašnje dnevne novine, zbog sporoga tiska, pisale su o onome što se dogodilo ujutro prethodna dana, pa „prekjučer poslijepodne“ i ranije.

James je Joyce svjedočio neuobičajenoj hladnoći u Puli (minus devet stupnjeva celzija s orkanskom burom), vrlo rijetkoj, ali nepobitnoj prirodnoj, klimatskoj činjenici (koja s meteoropatijom(39), a kamoli s etno-filozofskom nepostojećom meteopatijom, nikakve veze nema), što je, unatoč svemu i po svemu sudeći, bila prva i izravna Joyceova asocijacija na „pomorski Sibir“, a tek potom moguća metafora ili alegorija na Pulu. Vjerojatno nije nimalo slučajna usporedbu Pule s „pomorskim Sibirom“, ni naslov članka na prvoj stranici dnevnika Il Giornaletto di Pola od 2. siječnja 1905.: „Sibirska hladnoća“. Tih dana i noći Nora i Jim smrzavali su se u sobi na drugome katu, u Via Giuliji 2 (današnja Laginjina, kod Zlatnih vrata, odnosno Trg Portarata), bez peći, u postelji, grijući se jedino vlastitim tijelima. Bratu Stanislausu 28. prosinca 1904. piše: „Vrijeme je vrlo hladno i mi nemamo peći. Ja pišem uglavnom u kavani.“(40) Tek dva tjedna kasnije, 13. siječnja 1905., sele se u stan s kuhinjom u Via Medolino 7 (Medulinsku 7)(41), „gdje su imali peć pa čak i pisaći stol“(42). To su samo neke od izostavljenih činjenica Joyceove Pule kao „pomorskog Sibira“, odnosno, prema etno-filozofskoj studiji, preteči tapije (dosade) u Joyceovu slučaju.

Sedam godina prije Joyceove tapije, puljsku je tapiju, također prema etno-filozofskoj studiji, pretrpio i dvadesetdvogodišnji slovenski književnik Ivan Cankar, kad je ljeti 1898., u potrazi za poslom, iz Ljubljane stigao u Pulu (bio je tinejdžerski i šest godina ranije kad je prvi ugledao more)(43) sestri Ivani.(44) Siromašan i darovit, zbunjen i preko ušiju zaljubljen (poput Joycea), čeznutljiv i stalno zatupljen mislima na voljenu sedamnaestogodišnju Anu Lušin (nadahnuće za nekoliko pjesama u „Erotici“) u Ljubljani, Cankar doživljava Pulu više nego rezignirano, upravo mrzovoljno, ne zna zašto se tu uopće nalazi, u tome čudnom gradu, kako epistolarno zapisuje, „impertinentnih“ (nametljivih, nepristojnih, bezobraznih) žena, a nigdje njegove lijepe, predobre i predivne Anice.(45) Iz Pule zaljubljeni Cankar piše svojoj Anici strastvena i dirljiva ljubavna pisma (23 su sačuvana)(46) puna gorčine spram grada koji okrivljuje za sve svoje nedaće (prije svega zbog odvojenosti od Ane, iako se po Puli, kako posve usputno spominje bratu Karlu, druži i športski bludi s maloljetnom, „petnaestogodišnjom djevojkom-guskom“(47) i sve nevolje (bijede u kojoj se našao). „Tada želi samo jedno: pobjeći iz te grozne Pule, jer je razlog da je daleko od Ane, sva lica koja susreće su mu tuđa, gotovo neprijateljska, jer je siguran da ne može sresti nju, a da to mogu mnogi sasvim ravnodušni ljudi u Ljubljani.“(48) To je glavni i osnovni razlog zašto je Cankaru Pula bijedna i dosadna(49), zašto je prezire i zašto se u tome mornaričkom gradu osjeća osamljeno(50); nema tu nikakve tapijske prethodnice ni (prigodno nazvane) pratapije – ma riječ je samo o ljubavnoj čežnji i patnji.

I Joyce i Cankar daleko su od dobrih primjera, puljske pratapije, i uopće nisu prikladni za bilo kakav „’obilazan’ i ‘retroaktivan’ pristup konceptu i značenjima termina tapija“. (str. 29, bilj. 11) Jedina zajednička (pra)tapijska osobina obojice bila je to da su u Pulu stigli bez novca i u dugovima, dakle bili su, žargonski, „u tapiji“, ali tu novčanu tapiju etno-filozofska studija u njihovim slučajevima ne spominje, već kao humanističko-znanstvena studija cilja na više etno-filozofijske teorije dosade, ispraznosti i apatije. Obojica nisu htjela biti u mornaričkoj Puli, Cankar je patio za Ljubljanom (Aninim gradom), a Joyce za Trstom ili Zürichom (u kojima je godinama živio nakon Pule); u Puli su bili iz pukoga slučaja, iz nametnute životne situacije, iz nužde i zasigurno bi se jednako osjećali u nekome drugom gradu koji im nije po volji, jednako bi im bio apatičan i dosadan (etno-filozofijski: tapijski).

Ni Joyceu ni Cankaru Pula nije izvorom ni uzrokom, a ni razlogom nezadovoljstva (u nju su stigli već nezadovoljni i prema njoj mrzovoljni), ona im se slučajno našla na turobnu i zlosretnu životnom putu, i ništa više od toga. Učestalo i stalno inzistiranje na Joyceu (kao lajtmotivu i bitnome ishodištu puljske dosade; spominje se petnaestak puta u gotovo svim /pot)/poglavljima etno-filozofske studije) kao primjeru anticipacije puljske tapije (sibirske usporedbe iz Giornaletta, dosadan grad) promašena je interpretacija s tendencijom (i površnim poznavanjem podataka o Joyceu u Puli) na koju lako nasjednu neupućeni čitatelji. Jednako se čini i sa Cankarom, prešućivanjem njegove ljubavne patnje za Anom, kako bi vremešna Pula ispala rudnikom suvremenih tapijskih značenja.
U knjizi (etno-filozofskoj studiji) se našao (ni kriv ni dužan) i Pier Paolo Pasolini sa svojim jednodnevnim (ponovimo, jednodnevnim!) putopisom po Istri i Puli (kakvih ima na stotine u svim mogućim putopisnim varijantama), čiste i nonšalantne književno-esejističke impresije koja u etno-filozofskoj studiji poprima tobože znanstvene dimenzije tapije usporedive s Joyceovim „pomorskim Sibirom“.(51) Bez nekoga osobita puljskoga tapijskog razloga tu je i Thomas Mann s novelom „Smrt u Veneciji“, samo zato jer je glavni lik, književnik Gustav von Aschenbach, nezadovoljan (što bi trebalo asocirati na Cankarevu i današnju puljsku tapiju)(52) odmorom na otočju Brijuni, po smrt u Veneciju – što je većini obrazovnih Puljana dobro poznato – krenuo brodom iz Pule(53) (iako se Pula i Brijuni u ‘kratkome romanu’ izrijekom ne spominju)(54). No, prešućuje se i zapostavlja (kao u Joyceovoj i Cankarevoj pratapiji) to da je na otočju (i u Puli), srećom po novelu (i kasniji Viscontijev film), bez prestanka pljuštalo i daždilo svih tih svibanjskih dana, te da je Thomas Mann upravo na Brijunima saznao za smrt skladatelja Gustava Mahlera (nadahnuće za istoimenoga von Aschenbacha)(55).

 

Tapija u bijegu pred činjenicama

Kad se već započelo etno-filozofijsko-studijski tražiti puljsku (pra)tapiju u pismima književnika, u putopisima, novelama, romanima te općenito književnosti i publicistici, moglo se naći daleko boljih i primjerenijih književnih i publicističkih primjera koji tematiziraju Pulu u svojim djelima i u njima pronaći navodnu puljsku tapiju (u bilo kojoj dvadesetostoljetnoj ili suvremenoj inačici), kako se već bez nekoga osobitog znanstvenog povoda inzistira u etno-filozofskoj studiji. Neizbježno se, naime, nameće sljedeće pitanje: Što je sa svim onim piscima, umjetnicima i intelektualcima kojima u Puli nije bilo dosadno? Valjalo si je dati truda i pročitati nešto više romana, novela, pripovijedaka, eseja, putopisa, feljtona, publicističkih i inih zapisa (od onih u etno-filozofskoj studiji površno i tendenciozno spomenutih) domaćih autora(56), istarskih Talijana(57) i stranih pisaca(58) koji u svojim djelima tematiziraju ili opisuju Pulu u različitim političko-povijesnim i društvenim kontekstima te potkrijepiti i „podebljati“ puljsku tapijsku tezu (odnosno njezine pratapijske temelje) – dakako, u antropološkoj (ili etnološkoj) maniri citiranja samo onih dijelova tekstova koji idu u prilog zacrtanoj puljskoj tapiji – u etno-filozofskoj studiji. Moglo se zaći u još dublju puljsku prošlost (od dvadesetoga stoljeća) u potrazi za još starijom tapijom od pratapije, recimo paleotapijom, kad je Pula uistinu bila prazan grad, žiteljski gotovo ispražnjena (s tek nekoliko stotina duša), zapravo dosadno (malarično) ribarsko mjestašce što je dobrano dokumentirano i opisano u brojnim hodočasničkim (od 14. stoljeća) i putopisnim zapisima (do 19. stoljeća). U tome mnoštvu opisa sumorne, učmale, bolesne, dosadne, depresivne i čemerne Pule, ima današnje puljske tapije napretek. Recimo, još je davne 1625. izaslanik mletačkoga patricija Pietro Matteacci predvidio suvremenu puljsku tapiju riječima: „Pula je točka nagomilanih nesreća.“(59) – to je tvrdnja koja u znatnoj mjeri pogađa svevremenu definiciju puljskoga turcizma i poprilično točno etno-filozofijski odgovara današnjemu razumijevanju tapije u Puli.

Matteaccijeva paleotapijska definicija (ondašnje) nesretne, nesnosne i ispražnjene Pule kudikamo jasnije i razboritije objašnjava današnju puljsku tapiju od apstraktne etno-filozofijske definicije nesigurnoga tapijskoga hoda „u kojem se saplićemo o vlastita očekivanja, ali bez da (a da ne, op. ur.) padnemo ili tresnemo o pod“(60). Očekivanje neusiljene žgambete (čakavski „saplitanje“, podmetnuti nekome ili sebi samome nogu) u vlastitim očekivanjima poprilično je uobičajena pojava (ukoliko nije psihološki poremećena, samodestrukcijski namjerna). Uostalom, postoji li uopće stanje, govoreći etno-filozofijski, kad se netko ne sapleće o vlastita očekivanja, čak i onda kad su mu se (gotovo) sva očekivanja ispunila, uvijek se pojave nova, a kad se i ta ispune, eto naviru ponovno svježa očekivanja s neočekivanim i novim sapletanjima. I tako u beskraj, u nedogled: nema ni kraja ni konca novim očekivanjima, novim sapletanjima (riječ je o psiho-socijalnom procesu koji vodi ponajprije u pohlepu, a ne u puljsku tapiju). Dakle, stalno smo u stanju bestežinske („bez da padnemo ili tresnemo o pod“) puljske tapije, bili u Puli ili u nekom drugome gradu, ili na nekome drugom kontinentu (ili, možda najbolje, u svemirskoj postaji u orbiti oko Zemlje, u realnome bestežinskom stanju s nezemaljskim očekivanjima). Ljudska potreba puljske tapije neutaživa je, neizbježna i nepremostiva, njezina dijalektika jednostavno je neuništiva. Po čemu je „saplitanje o vlastita očekivanja“ isključivo puljski fenomen i po čemu je tapijski relevantan, ostaje i dalje nepoznanicom.

Posve jednako kao što u etno-filozofskoj studiji nema odgovora na pitanje kad se i u kojemu obliku tapija pojavila u Puli – osim, bez ikakvih faktičkih i sadržajnih argumenta, mimo ikakvih izvora, sasvim uopćeno: „fenomenu generiranom poglavito šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća“ (str. 21) – tako nema ni odgovora na temeljno i iznimno bitno pitanje kako se turcizam za potvrdu o vlasništvu nekretnine (potencijalne hipoteke ili pokerske nelikvidnosti) premetnuo i preobrazio u puljsku tapiju kao sinonim za „’stanje duha’, ‘nevoljkosti’, ‘nedjelovanja’, ‘pasivnosti’, ili pak ‘ravnodušja’ samih Puležana“ (str. 27). Na to krucijalno i esencijalno pitanje metamorfoze notorne (nekretninske ili pokerske) tapije u puljsku mnogoznačenjsku tapiju najbolje je odgovoriti etno-filozofijski: „Budući da je teško utvrditi odakle ovaj izraz vuče korijene, u cijelom žargonskom dijapazonu značenja, egzaktno određivanje njegova ishodišta neće mi ni biti cilj…“ (str. 26), i jednostavno se riješiti problema. Ne bi bilo nužno tražiti ishodišta i pojavljivanja te riječi, njezinih raznolikih putova semantičkoga i prostornoga širenja, da nije posrijedi riječ koja je gradu – složimo li se s tim da je tapija puljski fenomen i etimološki turcizam – posve strana. Ukoliko bi se antropološki istraživao fenomen sreće ili tuge, ugode ili straha u gradu tada, budući da su spomenuti fenomeni općepoznati, ne bi bilo potrebe tražiti ishodišta i širenja tih riječi, ali kako se radi o (za grad) neprimjerenoj riječi i neobičnoj pojavi, spontano se nameću pitanja: Odakle tapija u Puli? Je li njezina današnja višeznačnost u Puli uopće potegnula svoju semantiku iz etimološkoga turcizma? Koliko povijesnih tapija postoji u Puli? Po čemu su fenomeni bezvoljnosti, dosade, nevoljkosti, nedjelovanja, pasivnosti i ravnodušja (objedinjeni u riječi tapija) toliko značajna obilježja Pule, ako taj navodni puljski fenomen ne usporedimo sa situacijom u drugim sličnim mediteranskim gradovima, kakvih je po jadranskoj i sredozemnoj obali u izobilju?

Posezanje za plitkom Gramscijevom amaterskom filozofijom (a više je negoli poznata nemoć diletantske filozofije i šarlatanstvo filozofa-amatera) u obranu puljske filozofije tapije i filozofičnosti Puljana koji rabe tapiju u svome leksiku (zapravo filozofiranja u kolokvijalnoj inačici)(61), samo je oportuna etno-filozofijska namještaljka i populistička dosjetka kako bi se opravdao pridjev filozofski u etno-filozofskoj studiji tapijske teorije.(62) Takvih filozofiranja (pametovanja) i bespredmetnih teoretiziranja bilo je i ima više nego dovoljno po svim puljskim šankovima i bez spominjanja puljskoga turcizma. Tapija se, prema etno-filozofskoj studiji, izdvaja od netapijskih riječi svojom usmenošću: „Ono što mi se čini posebno važnim u teorijskom razvoju koncepta tapije, upravo je činjenica da ona nije zapisana, odnosno pisano kodificirana ili institucionalizirana, te se kod nje gotovo u pravilu radi o vernakularnom i usmeno prenošenom znanju te o (samo)interpretaciji. Pored publikacija koje su je, na razini nedovoljno razvijene ideje, istaknule kao jedan od pulskih partikulariteta (usp. Pula+2020, 2016.), nisam uspio doći do elaboriranoga ili suvisloga teksta koji bi pokušao taj koncept analizirati, kontekstualizirati ili objasniti from the local or theoretical point of view, iz lokalnoga ili pak teorijskog gledišta koja, pokušat ću također pokazati, nisu suprotstavljena niti su u koliziji.“ (str. 28-29)

Intuicijska etno-filozofska „činjenica da ona nije zapisana“, dakle to da se tapija isključivo usmeno prenosi (do kandidature Pule za europsku prijestolnicu kulture), nije sama po sebi činjenica, već čista pretpostavka (hipoteza). Kako bi pretpostavka postala znanstvenom činjenicom, valjalo bi, u potrazi za pisanim tragom tapije, prelistati istarski dnevnik Glas Istre, puljski omladinski tisak (spomenimo samo neke novine i časopise: Pulski Polet, Pet, Petica, Trefilo, Bulletin, Istarski borac, Ibor…), srednjoškolske i osnovnoškolske listove (sve veće puljske srednje i osnovne škole godinama su izdavale i izdaju svoja glasila), istarske studentske listove, mnoge puljske fanzine (Depresija, Novo istarsko podzemlje, Monte Paradiso, Distorzija, Bad Influence of TV, Il cazzo del popolo, Contro potere, Bez grižnje savjesti…) i slične formalne i neformalne publikacije, kojih je u Puli tijekom posljednjih pola stoljeća (otkad je navodno tapija imigrirala u Pulu) izlazilo u nemalome broju. Budući da takva potraga za pisanom tapijom nije učinjena, doduše može se, ali ne smije!, mađioničarski tvrditi kako je riječ o „usmenom prenošenju znanja“ (naravno, tapijskoga znanja) niti jednostavno zaključiti: „činjenica (je) da ona nije zapisana“, jer činjenica ničim nije dokazana pa stoga nije činjenicom. Ako je doista fenomen tapije bio toliko učestao i dominantan u Puli, kako nas se etno-filozofijskom studijom pokušava uvjeriti, vjerojatno bi negdje u tome silnom omladinskom puljskom tisku (bilježilo se i raspravljalo o svačemu i o svakojakim daleko „manjim i nevažnijim“ događajima i situacijama u gradu) bila zabilježena i tapija. Uostalom, koliko je poznato, tapija se nije pojavila ni kao termin u popularnim i vrlo angažiranim mnogobrojnim puljskim grafitima (da je kojim rijetkim slučajem i zapisana na nekome zidu, bilo je to krajnje nezapaženo na periferiji grada) u ovih posljednjih pola stoljeća. Ako doista tapija (nije riječ o psovki ili vulgarizmu), prije kulturno-prijestolničke kandidature (Pule+2020), nije bila nigdje zabilježena, makar kao pojava ili zanimljivost, znači da nije imala nikakav gradski značaj, a beznačajnim (navodno usmenim) pojavama nije potreban „elaborirani ili suvisli tekst koji bi pokušao taj koncept analizirati“. Tapija je, dapače, tek ovom „etno-filozofskom studijom lokalnog fenomena“ dobila navodni pisani značaj koji nije uspjela dostići usmenim.

 

Autoetnografija tapije

Nakon šturoga i kratkog potpoglavlja „Etnografija samointerpretacije i lokalno znanje“ (str. 35-37), u kojem se ponavlja već u prethodnom poglavlju napisano(63) u sljedećem „Semantička platforma“ (str. 38-47) opetovano se upoznajemo „sa značajnom činjenicom, podcrtanom i u uvodu, da je tapija prije svega fenomen koji se izražava usmeno“ (str. 38), jer (kako ne bi bilo nedoumice) „uho koje o njoj sluša i usta koja je izgovaraju, njezini su vektori (ako su uši i usta vektori tapije, koji su organi skalari tapije?, op. p.) u punoj većoj mjeri negoli oči koje o njoj čitaju ili ruka koja je zapisuje“. (str. 39) Upravo ta značajna usmenost tapije rezultira vrlo širokim značenjem i primjenom, odnosno platformom „koja u isto vrijeme može funkcionirati i kao karakterna osobina pojedinaca (tapijaroš, zaadnja tapija), stvari ili situacije u kojoj se netko našao (tapija, ili na primjer piti na tapiju), te stanja duha pojedinaca (tapijarenje, teže ili žešće tapijarenje, istapijariti se), ili kao metaforičko označavanje iskustava života u gradu Puli (pulska tapija), ili pak kvalifikacije pojedinog perioda godine tapijom (npr. pulska zima, pulska tapija), čime, kako proizlazi iz istraživanja, nismo iscrpili cijelu paletu njezinih upotreba pa će pojedinci inzistirati na njezinim implicitnim i konotativnim značenjima, od ‘drugačijosti’ ili ‘bezveznosti’ (I. Y., intervju), preko ‘samoironijskog žalovanja našeg svakidašnjeg’ (B. B., intervju), do puno ozbiljnih definicija kako se kod aktiviranja toga termina radi o govoru i diskursu nemogućnosti ikakvog ozbiljnijeg činjenja u gradu.“ (str. 39-40) Tapija je više-manje, prema etno-filozofskoj studiji, osobno poimanje dosade, apatije, problema, nečega lošeg ili sličnih stanja, sve redom pojava koje su bile prisutne (kao u svakom gradu) i prije navodna useljenja tapije u grad, stanja koja su se izražavala sočno i dojmljivo.

Pula je grad u kojemu se psovalo i psuje se sasvim normalno i prirodno, a psuju podjednako i žene i muškarci, i djevojke i mladići, i intelektualci i radnici na svim puljskim jezicima i puležanskim dijalektima. To je grad u kojemu su vulgarizmi sastavni dio urbane komunikacije (prema nekim neistraženim mjerilima, itekako žešće i učestalije nego u dugim gradovima sadašnje i bivše države), u kojemu nepristojna spolovila, sve vrste općenja i perverzija bez imalo stida i srama lete na sve strane. Mlaka tapija i bezbojno tapijarenje terminološki nisu dorasle uobičajenim žargonskim frivolnostima čije su ekspresije daleko sadržajne i duhovitije. Primjerice, „biti u tapiji“ naspram „biti u kurcu“ (biti loše volje, loše raspoložen, imati mnogo problema), ili „baš si tapija“(64) naspram „u kurcu si“ (u lošem stanju, neupotrebljiv, bezvezan)(65), ili „tapija“ naspram „pičkin dim“ (bezvrijedno, loše, ništa ne vrijedi)(66), „teško sranje“ (nešto jako loše, bezvrijedno)(67), ili „tapija od filma“ (str. 53) naspram „sranje od filma“ itd., iako imaju gotovo jednaka značenja, neusporedivi su prema semantičkom intenzitetu i širini uporabe. Termin tapija i sve njegove nesuvisle izvedenice ne mogu niti približno dočarati sve ono što uspijeva svekolikoj uporabi šarolike i višeznačne žargonske frivolnosti.(68) Takve zanimljive usporedbe i sociolingvističke analize tapije, koje automatski iskaču iz puljske slengovske prakse (iako Pula, zbog tri velika depopulacijska egzodusa u dvadesetom stoljeću, nije uspjela razviti prepoznatljiv gradski žargon), nisu, a prema svim kriterijima trebale bi biti, predmetom etno-filozofske studije. Naime, ako je tapija lokalni fenomen, onda bi puljska urbana psovačko-žargonska praksa, koja je lokalno dijalektalno obojena (hrvatsko-istarskim čakavizmima i talijanskim puležanizmima, dialetto ploesano), dakle puljski specifična, značajno zastupljenija i korisnički daleko brojnija od sporadično tapijske, bila – nadfenomen.

Nepristrana i znanstveno neovisna autoetnografija (kako samoga sebe autor određuje i autointervjuira) i iz te iste samoetnografije godinama sakupljena sedimentacija tapijskoga znanja, zajedno s više negoli ugodnim razgovorima s generacijskim prijateljima, dobrim znancima i kolegama na temu tapije (svima njima toliko drage sveobuhvatne riječi), u čija znanja ne treba ni na tren posumnjati, rezultira velikom tapijskom spoznajom: „Vremenska odrednica iz koje taj termin proizlazi, ili u koji je uronjen, nije toliko dijakronija, koliko sinkronija, odnosno, njegova uloga nije nadoknada ‘manjka povijesnih podataka’ već detekcija i objašnjavanje, ili samo markiranje trenutnosti koja je uvijek, važno je naglasiti, iskustvena i osobna te, stoga, nerijetko podložna vrlo snažnim interpretacijama. Iz tog razloga za tapiju se može reći da nije samo rezultat nedostataka ili polovičnog znanja, jer ona ne nadoknađuje i ne zamjenjuje neko drugo ‘pravo znanje’, već se mjestimično generira i kao rezultat ‘viška znanja’ te ‘previše dobrog poznavanja’, informiranosti i upućenosti u lokalnu ili neku drugu ‘nerješivu’ problematiku. (…) Kao što sam i prethodno naglasio, dominantna artikulacija tapije zadržava se u kontekstu manjka ili nedostatnosti, što od nje, bez obzira na to koristi li se u više ili manje ironičnom smislu, čini termin kritike.“ (str. 40-41) Najzastupljeniji i najcitiraniji tapijski kazivači (poput autora, rođeni u drugoj polovici sedamdesetih godina prošloga stoljeća)(69) u etno-filozofskoj studiji, odreda vrsni poznavatelji puljske povijesti i sadašnjosti, predobro informirani o svim gradskim problemima i nedaćama, pametni i obrazovani, nabildani „viškom znanja“ i, podrazumijeva se, raskošnog leksika, u svom tom nepreglednom znanju i bogatom rječniku, svaki gradski loš potez ili svaku njima neprimjerenu gradsku situaciju (nedogađanja) kritiziraju samo jednom riječju: tapija.

Upravo je taj naraštaj (druge polovice sedamdesetih), srednjoškolaca u vrijeme Domovinskoga rata, zaslužan za širenje tapije po Puli. Zamalo cijela etno-filozofska studija temelji se na toj generaciji (druge polovice sedamdesetih), na njihovu prijenosu i uporabi tapije u različitim značenjima. Svi su oni u to srednjoškolsko ratno vrijeme, prema kazivanju u etno-filozofskoj studiji, prvi put čuli za tapiju i započeli je koristiti u svakojakim situacijama i prilikama (često ne znajući njezino izvorno značenje)(70), što se zatim nastavilo, u većoj ili manjoj mjeri, i kod sljedećih naraštaja, ponekad već u završnim razredima osnovne škole. „S jedne strane, znakovita je činjenica da turcizam, termin s Balkana u kontekstu devedesetih godina, može djelovati i kao ‘elitni’ pojam, pa to gniježđenje zasigurno označava i neku vrstu jezičnog rariteta i vrijednosnog obrata tih godina u suodnosu na dominantne jezične tendencije u Hrvatskoj, no u isto vrijeme, prema tvrdnji pojedinih sugovornika (naravno, iz iste generacije, op. p.), funkcionira i kao ‘distinkcija’ Puležana od ‘ostatka’ Istre. ‘Pula nije Istra, to je puležanska (spika), granica je na Velom vrhu, već u suburbiji nije tapija! U Muntiću nije tapija. Tapija je tu, u zidinama grada!’ (B. K., intervju)“. (str. 46) Prije svega, nije tapija nikakav kamen međaš između Pule i Istre. Pula je povijesno, socijalno i kulturološki oduvijek bila jedina prava gradska činjenica u Istri (osim za Mletaka, vremena pošasti kuge i malarije) i samim time izdvojena je iz ruralne istarske sredine (ona samo formalno, geološki i zemljopisno pripada Istri)(71), dakle, dva tisućljeća prije sudbonosne pojave tapije u gradu. Samo je tapijarošima tapija graničarska „distinkcija“ i sveznajuća puljska pojava.

Budući da se središnja etno-filozofska tapija pojavljuje u vrijeme Domovinskoga rata, a Pula (i Istra) ratom nije bila zahvaćena već je pribježište mnogim prognanicima i izbjeglicama iz ratom zahvaćenih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine (početkom siječnja 1993. u puljskoj je općini bilo oko 14 tisuća prognanika i izbjeglica)(72), mnogi srednjoškolci iz tih ratnih krajeva bili su uključeni u puljske srednje škole pa postoji nemala vjerojatnost da su ti učenici prenijeli specifični govor i žargon svoga grada (ili kraja) među puljske srednjoškolce(73) kojima se riječ tapija naročito svidjela iz, prema preciznoj etno-filozofskoj studiji, nepoznatih razloga. Ponovno etno-filozofska studija ne istražuje (niti propituje) odakle u tadašnjim puljskim srednjim školama termin tapija (niti nas upoznaje s novonastalom socijalno-demografskom slikom grada)(74); puljski srednjoškolci zasigurno je nisu mogli sami od sebe popularizirati a da je nisu prethodno čuli od vršnjaka koji ne pripadaju njihovu (puljskome) kulturnom krugu. Što je tapija značila tim vršnjacima (prognanicima i izbjeglicama) i u kojim su je prigodama (situacijama) koristili, također ostaje nepoznanicom, znamo samo za njezina kasnija puljska značenja od Puljana.

Ekspanzija tapije ratnih devedesetih godina (većinom u srednjoškolaca) ukazuje nam na mizerno i povremeno korištenje toga termina u gradskom slengu prije toga razdoblja, na iznimno rijetku (samo u ponekih Puljana) i semantički usku uporabu (pokerska nelikvidnost i njezinih asocijacija) u šezdesetima, sedamdesetima i osamdesetim godinama(75) prošloga stoljeća, jer bi inače, sasvim logično, tapija bila gradski rasprostranjena tih desetljeća. Stoga, puljska tapija devedesetih godina i rijetka uporaba tapije prije toga nisu izravno povezane, riječ je, po svemu sudeći, o dvjema tapijama različitih značenja (možebitna homonimija) s upitnim porijeklom tapije iz devedesetih: vuče li ta tapija uopće etimologiju iz turcizma, kao najvjerojatnije ona prije devedesetih? To su već sociolingvistička istraživanja s filološkim analizama, u koje etno-filozofska studija, koliko god bila interdisciplinarna, ne zalazi.

Potpoglavlje „Pulska publika“ (str. 47-57) sasvim periferno dotiče temu tapije preko popularne glazbe, legendarno vrlo zahtjevne i kritički mitologizirane puljske publike, poznate po suzdržanosti i neaktivnosti (niti pleše niti skakuće, eventualno cupka) na glazbenim koncertima i festivalima. Devedesetih godina (vrijeme zakašnjeloga punk pokreta) tapija postaje univerzalna riječ pučke negativne kritike na rock i punk skupine koje sviraju po Puli, bez ikakvog objašnjenja ili obrazloženja, dovoljno je bilo, ako koncert nije bio uspješan prema puljskim mjerilima, kazati samo: „koja tapija“(76) i to je sve. No, takva suhoparna tapijska glazbena ocjena nečije svirke, u etno-filozofskoj studiji, postaje otmjena kritika: „Iskazivanje ili performiranje tapije, neresponzivnosti, u tom smislu uvijek upućuje na otpor, kao i moguću aktivnu kritiku koja od ‘običnog konzumenta’ može učiniti ‘rafiniranog i znalačkog’ glazbenog kritičara koji se olako ne prepušta situaciji. Ukus pulske publike, koja sudjeluje prvenstveno promatrajući, u ovom kontekstu možda jest popularno-kulturan, ali su joj habitus i status ‘aristokratski’.“ (str. 51) Pretjerana i iskonstruirana konstatacija kritičnosti puljske publike na račun glazbene tapije samo je dijelom dugoga povijesnoga procesa kulturne i alternativne glazbene scene Pule.

Spomenuti „aristokratski“ ukus tapijskih kazivača i njihove negativističke kritike popularne glazbe tada (devedesetih) svedene na jednu pomodarsku riječ: tapija, rezultat je puljske rock tradicije, šezdesetogodišnje povijesti rocka u Puli,(77) probrane glazbe njihovih roditelja koji su, zahvaljujući blizini Italije (talijanski televizijski program, rockerske radio postaje, čestim posjetima rock koncerata, kupnji LP-ja u Trstu, poluilegalnim naručivanjem albuma iz Velike Britanije opet preko Trsta…), bili upoznati sa svim novitetima u komercijalnom i progresivnom rocku prije ostalih krajeva bivše nam države. Generacije druge polovice pedesetih i početkom šezdesetih stvorile su tu kvalitetnu i istančanu pulsku publiku, nahvaljenu u etno-filozofskoj studiji, puno prije tapije devedesetih, tapijaroši su samo nastavili dobro utabanom tradicijom. Nije jedino Pula odgojila tako kvalitetnu i kritičnu publiku popularne glazbe, jednako takva publika bila je, iz istih razloga, u Kopru i Rijeci. Uloga tapijske publike kao glazbene (i kulturne) kritike, po navadi, šture i neverbalne, izvučene iz širega kulturnoga i povijesnoga konteksta grada, ne bi bila moguća da nije imala već dobre temelje u prethodnoj, netapijskoj puljskoj publici.

 

Etno-filozofsko tapijarenje

Sljedeća dva tapijska potpoglavlja, četvrto pogrešno naslovljeno „Grad meteopat“ (str. 58-74) i peto „Cikličnost protoka vremena“ (str. 74-86), otkrivaju nam da se, zahvaljujući astronomskim procesima u Sunčevu sustavu, godina ponavlja iz godine u godinu, da svaka godina ima četiri godišnja doba koja se također, zbog sličnih revolucionarnih procesa Zemlje, ponavljaju i da Pula, koliko god bila uporna (a to pokušava već tri tisućljeća), nije uspjela izbjeći cikličnost vremenskoga protoka. Za Pulu to je sudbonosna tapija (toliko sudbonosna da je i sama postala tapijom)(78), koju baš svake godine, uza sve tapije, nemilosrdno pogađa i godišnje doba nazvano zima, jer sama po sebi „zima je veća tapija od ljeta“ (str. 59, bilj. 33), za Pulu katastrofalna pojava, prava tapija, za tapijaroše užasno „stanje poznato u gradu pod sintagmom ‘pulska tapija’ ili ‘zimska tapija’, odnosno ‘pulska zima’(79).“ (str. 58) Pomoći nema jer „priroda i njezine zakonitosti, poput ‘ranijeg padanja mraka’, ‘turobnosti’ ili ‘sumornosti’, koju sa sobom nosi zimsko doba, postaju jedan od dominantnih orijentira i autoriteta u djelovanju, odnosno uvjeta prisutnosti u centru grada i javnim prostorima velikog dijela Puležana.“ (str. 60) Opirali se ili ne, lijeka protiv etno-filozofijskih „dominantnih orijentira i autoriteta“ zimske tapije nema, grad je prazan, valja nam čekati tapijsko ljeto, festivale i prepun grad Puljana i turista(80) (u kratkim rukavima). Drugim riječima, „kroz atmosferske prilike, priroda doslovce ‘vedri i oblači’ životom u gradu, te u tom smislu uvelike regulira njegov ritam života.“ (str. 62) Simpatično iznenađenje i nevjerojatno prirodno otkriće. Dakle, ne treba biti velike pameti, zaključak je više nego očit, nemilosrdna je priroda isključiva uzročnica puljske tapije, s fatalnim posljedicama za svakoga tapijaroša: tapijski život u Puli.

I tako na tridesetak stranica, ciklički iz puljske zime u puljsko ljeto, stalno smo na izvoru velikih etno-filozofskih spoznaja tapije (sve posljedica Kopernikanskoga obrta, vrtnje Zemlje oko Sunca i cikličkoga protoka vremena) koje se, iz stranice u stranicu, proširuju raznolikim pojmovima i stanjima (pored spomenutih i nespomenutih: dosade, ispraznosti, atmosfere, pasivnosti, apatije, arogancije, rezignacije, letargije, bezvoljnosti, bezveznosti, ravnodušnosti, otuđenosti, nečinjenja, manjkavosti, nemoći, faličnosti, entropičnosti, ironije, samoironije, neimanja, „duha grada“, šutnje, distinkcije, indiferentnosti i tome, improvizacijski, više ili manje slično) čiji broj raste u beskraj. Kako ne bismo lutali (i zalutali) puljskim tapijskim bespućima, etno-filozofska studija nudi učinkovito teorijsko rješenje svake puljske tapije (i zimske i ljetne, i noćne i dnevne), dijalektiku i otuđenje: „Vratimo li se tapiji kao stanju koje za pojedince prvenstveno definira odsutnost, ona u tom smislu stalno bridi po rubu, ili zadire u značenje otuđenosti, u kojoj veliku ulogu može imati dijalektika, odnosno netrpeljivost i suprotstavljenost između ‘unutrašnjeg’ i ‘vanjskog’ prostora (Hyppolite, prema Bachelard 1994, 212), čije su akcentiranje i korištenje snažno povezani s pojedinim – zimskim ili ljetnim – periodom u godini.“ (str. 65-66) Ako ni godišnjom dijalektikom alijenacije nismo uspjeli odgonetnuti što sve sveobuhvatna tapija krije – „ona također konotira i neprisutnost ili skrivenost, odnosno određenu tajnovitost“ (str. 64) – u pomoć valja dozvati termodinamiku: „’Ja čak ne bih rekao da je tapija dosada, rekao bih da je tapija za mene entropija. Znači, baš onako, sustav u kojem su svi izbalansirani, neki drugi zakon termodinamike, gdje nema energije. To je meni tapija.’ (B. K., intervju)“ (str. 72) Ni članovima vesele znanstvene družbe „Sokal na kvadrat“ ne bi pao na pamet ovako originalan nonsens. No, ozbiljnom znanstveniku B. K., dakako, poput svih tapijaroša obdarenih „viškom znanja“, pored svih postojećih puljskih tapija nedostajala je još jedna – termodinamička – pa zašto onda ne bi izjednačio puljsku tapiju s dobrozvučećom entropijom (sa zahvalnošću i radošću prihvaćenom od autora etno-filozofske studije)(81), kao humanistički perpetuum mobile tapijske Pule. Takva entropija („gdje nema energije“) među Puljanima, kojima je do entropije stalo koliko i do entalpije, prema tomu i puljska tapija (entropija = tapija), već je odavno na djelu, na Monte Ghiru (puljskome gradskom groblju). Etno-filozofijski rečeno: preminuli su Puljani svi odreda, bez ijedne iznimke, u tapiji.

Iza „zimske tapije“ svašta se krije, ali ne skriva se dokolica. „Stoga se o tapiji doista mora govoriti kao o terminu iza kojega se krije različita društvena fenomenologija, sukladna vremenu, to jest pojedinačnom periodu o kojem se govori. Ona postaje marker ‘duha grada’, konstatacija osjećaja ‘superiornosti’ te nedostatnosti i manjka, kao i osjećaja dosade, što ću pokazati u idućem poglavlju.“ (str. 76) Dosada je, prema etno-filozofskoj studiji, najznačajnija i najprisutnija tapija Pule (nadasve u današnjih puljskih srednjoškolaca)(82), zapravo marker (i flomaster) duha grada, zato su joj posvećene dvije esejističko-filozofske cjeline „Dosada ili zijev grada“ (str. 87-100) i „Pula, tapija via dosada“ (str. 100-118). Kako bi se središnjoj tapiji Pule, puljskoj dosadi, dodalo na težini (brojem dosadnih stranica i filozofijskim podnaslovom studije) i uveličao njezin značaj, pokazuje trivijalni moto na prvoj stranici etno-filozofske studije: „Da citiramo jednu moguću, ali u potpunosti neobavezujuću situaciju s kojom se možda susreo netko od nas, a da nismo eksplicitno primijetili pojavu te dosade i bez našeg svjesnog dosađivanja: ‘za nekoga je dosadno’ hodati ulicama velikoga grada u nedjeljno popodne.“ (str. 7), koju potpisuje (ni više ni manje nego) veliki Martin Heidegger, ne toliko zbog, svim puljskim tapijarošima vrlo dobro poznate, nedjeljne poslijepodnevne dosade u Puli (iako nije „veliki grad“), koliko zbog znamenitoga njemačkog filozofa (mudroga mislitelja uvjerenog da „znanost ne misli“)(83). Heideggerova filozofski opterećena nedjeljna dosada neusporediva je s teškom puljskom zimskom dosadom „kada vlada tapija koju spominju mlađe generacije – tada u javnom prostoru centra grada, a koji se ponajviše vezuje uz siječanj i veljaču, nema ni žive žabe.“(84) Dvostruko uspjela usporedba tapijskoga „viška znanja“ s etologijom (možda zato što podsjeća na etnologiju) žaba: prije inauguracije zimske puljske tapije (negdje na hrptu tisućljeća) hibernirane su puljske žabe – inače, poznato je, vrlo rasprostranjeni urbani vodozemci po mediteranskim gradovima – zimi živo skakutale puljskim Korzom i Forumom (za ljetnih vrućina zapale bi u višemjesečni ljetni san), ali pojavom razarajuće puljske tapije povukle su se u manje dosadne kontinentalne gradove.

Poglavlje „Dosada ili zijev grada“ zapravo je vrlo kratak gramscijevski populistički (prema njegovoj maksimi: „svi su ljudi filozofi“) uvod u filozofiju dosade (naravno, uz spominjanje i citiranje filozofskih odličnika Friedricha Engelsa, Sørena Kierkegaarda, Petera Sloterdijka, Waltera Benjamina, neizbježnoga Martina Heideggera…), u kojemu se tapijska, time i dosadna, Pula zagubila (osim u čestome spominjanju lajtmotivske Joyceove dosade)(85) u uvodničarenju o filozofiji dosade, da bi se pronađena u „Pula, tapija via dosada“ pokušala (etno-filozofskim rječnikom) implementirati i interpolirati u filozofske interpretacije dosade (napose Heideggerove). Nije potrebna velika umješnost da se tapiju utopi u filozofsku nedjeljnu dosadu: „Ideja da se afekti zapravo transferiraju sa subjekta na objekte ili situacije, a ne obrnuto, prisutna je i u povijesti filozofije, i može se jako dobro razrađena pronaći kod njemačkog filozofa Martina Heideggera. Mislim da ta ideja donekle funkcionira i kod tapije…“(86) Previše toga i svašta, kako predmnijeva i obilato zagovara etno-filozofska studija, funkcionira kod tapije, od nekretninske isprave do sveprisutne dosade (i dokolice) u raznim vidovima, koja, unatoč Heideggeru, nije samo filozofsko pitanje na kojemu se uporno inzistira.

I prije filozofije i povijesti čovjek je poznavao dosadu (biološku lijenost). „Sve što činimo urođeno nam je i ima svoju genetsku osnovu, a sve naše aktivnosti veoma nalikuju aktivnostima ostalih životinjskih vrsta. Međutim, za razliku od njih, mi smo neke od tih aktivnosti razvili do neslućenih razmjera, a druge, opet, potpuno zatomili, uz vrlo štetne posljedice.“(87) Poput drugih sisavaca (spomenimo samo najeklatantniji primjer ljenjivca), tako se i čovjek urođeno dosađivao i atavistički se dosađuje, što se razvojem kultura i civilizacija u različitih ljudi različito manifestira (nekome je uvijek, a nekome gotovo nikad nije dosadno, nekome je pak dosada impuls umjetničke ili znanstvene kreativnosti…). Dosada je primarno individualno-psihološka kategorija koja ponajviše ovisi o osobinama ličnosti (inteligenciji, kreativnosti, kognitivnosti, znatiželji, ambiciji…), a tek je potom općenito filozofsko-socijalna kategorija. Improvizirati filozofiju puljske tapije na osnovi nekoliko kazivača (od ionako zanemarivih 29 s autorom), mahom tinejdžerskih zagovarača puljske zimske tapije (i navodnoga grada tapije), a ne ulazeći u metodološki problem indukcije i dedukcije tapijske Pule, i k tome ne poznavajući osobine ličnosti (i sklonosti dosadi) članova te malene intervjuirane skupine, nema pretjerane svrhe.

Poglavlje „O dominantnim artikulacijama i dosezima tapije“ (str. 119-129) i alijenacijsko potpoglavlje „Zašto kažeš tapija, a misliš otuđenje?“ (str. 129-135) etno-filozofska su kritika tapijskoga programa u neuspjeloj kandidaturi Pule za Europsku prijestolnicu kulture 2020., ali i povod za pisanje etno-filozofske studije: „Ideja se rodila tijekom 2016. godine, i vremenski je sukladna pulskoj prijavi za Europsku prijestolnicu kulture 2020. u kojoj je tapija uzeta kao jedan od nosećih termina specifičnosti grada. Učinilo mi se da se tu radi o puno kompleksnijem konceptu nego što je u bidbooku, prijavi i programskoj knjizi za EPK, elaboriran i objašnjen. Istraživanje i sukladno pisanje knjige po poglavljima trajalo je od početka 2017. pa do siječnja 2018. godine. Rukopis je brzo nastajao, ali je sam proces pisanja i istraživanja bio prepun dvojbi, budući se tu radi o empirijski jako teško uhvatljivom fenomenu.“(88) Premda je tapijski fenomen Pule teško uhvatljiv, osnovna zamjerka (između ostalih) puljskoj „Prijavnoj knjizi“ (bidbooku) za kandidaturu, prema etno-filozofskoj studiji, je u tomu što autori „Prijavne knjige“ žele tapiju (dakle, „teško uhvatljiv fenomen“), za ime boga, dokinuti i uništiti.  „Ocrtana na taj način, tapija je trebala poslužiti kao ‘iščezavajući posrednik’ (Jameson, 1973.) u osvajanju titule Europskoga grada kulture 2020., kojeg bismo se, po njezinom osvajanju, otarasili. Ili, uspoređeno ponešto zaoštreno, ne bi li bila donekle slična situacija – na primjeru materijalne baštine – pokušati osvojiti istu titulu na osnovi činjenice da se u gradu nalazi Amfiteatar, samo kako bismo ga, po osvajanju titule, mogli maknuti, odnosno srušiti?“ (str. 123) Kako je uopće nekome (iz brojnoga tima EPK Pula 2020.) mogla pasti na pamet tako oskvrnjujuća ideja da se vrijedna i značajna nematerijalna baština lokalne puljske tapije, koja je jednaka (ako ne i vrjednija) svjetskoj materijalnoj baštini Arene, zatre i uništi, pa to je etno-filozofski sramotno i etno-filozofski nedopustivo! Srećom po sve korisnike tapije (vrijedne tapijaroše iz etno-filozofske studije), Pula nije uspjela u svojoj prijestolničkoj nakani.

 

Završna tapija

Konačno, završno poglavlje „Zaključak“ (str. 137-149) dugo i nejasno zaključuje (na trinaest stranica) etno-filozofsku studiju opsega nešto više od stotinjak stranica (str. 17-135, bez „Prologa“ i „Zaključka“) dubokim promišljanjem – što je sve tapija Puli i što je sve Pula tapiji. Zbunjujuće ponavljajući sve već napisano, valja se etno-filozofskom autoru ponovno, za svaki slučaj, ozbiljno zapitati: „Pa ipak, je li i u Puli, kao uostalom i u drugim primorskim turističkim mjestima, tolika dominacija linearnog nad cikličkim vremenom? Prije će biti da ta dva ritma protoka vremena, linearni i ciklički ritam prisutnosti i odsutnosti, svakodnevnih obaveza, punjenja i pražnjenja javnih prostora i površina u centru grada, te barem donekle ciklički predvidljiva klimatologija koja na njih snažno utječe, koegzistiraju kao specifični amalgam linearnog i repetitivnog, odnosno predvidljivoga doživljaja vremena.“ (str. 141) Stranicu potom etno-filozofski objašnjava: „Upravo će taj manjak forme te, nadasve, ‘nekonzistentnost sadržaja’, biti ‘ono nešto’ nedefinirano, u odnosu na cijeli dijapazon politika i proklamacija o uslužnosti, koje počivaju na politici pozitivnog i komodificiranog doživljaja, prije svega, materijalne baštine. Tapija ne znači nužno njegovu suprotnost i manjak doživljaja, dapače, ali može značiti utonuće u ‘ispražnjenost i ispraznost’, ‘dosadu i otuđenost’, ili jednostavno doživljaj ‘bezvrijednosti i aroganciju’, a stoga i puno težu komodifikaciju toga i takvoga dijela života.“ (str. 142-143) U prijevodu s etno-filozofskog na hrvatski, pita se autor: Zašto je zimi središte Pule prazno, a ljeti napučeno? Dakako, odgovor je (u prijevodu) više nego jednostavan: zbog puljske zimske tapije i ljetnoga turizma.

Zanimljiv bi bio etno-filozofski odgovor na pitanje bi li središte Pule zimi bilo prazno kad bi svi silni, po periferiji i predgrađu porazbacani, trgovački centri (koji se u etno-filozofskoj studiji uopće ne spominju) bili u središtu grada, te bi li se tada puljska zimska tapija preselila iz centa na periferiju i predgrađa Pule. Odgovor je unaprijed spreman: „Smatram da se upravo u taj prostor ‘introspekcije’, ‘implicitnosti’ i ‘rijetke službene artikulacije’ smješta i ovdje istraživana materia prima, afekt i koncept tapije usko vezani uz Pulu i dio Puležana, koji gotovo nikada ne prelazi prag implicitne razine ‘podrazumijevanja’ ili ‘kodifikacije’, odnosno gotovo nikada ne prelazi u ‘eksplicitnost’, ‘elaboraciju’, ‘dekodifikaciju’, ili pak u korpus službenoga znanja o Puli i njezinim građanima, što bi bilo ovjereno opetovanim spominjanjem ili – još važnijim – razlaganjem tapije u širem sustavu znanstvene i umjetničke produkcije, ili pak turističke ponude na rastućem tržištu doživljaja.“ (str. 145) Takvih konkretnih, sažetih i jasnih odgovora na svakoj je stranici etno-filozofske tapije.

Ne bi bilo u redu, kad se već kroz etno-filozofsku studiju učestalo i stalno provlači (najspominjanije prezime u etno-filozofskoj studiji), i u „Zaključku“ ne osvrnuti se na rodonačelnika puljske tapije: „Iako postoje izrazito široke poveznice između, na početku ove knjige citiranog, sadržaja Joyceova pisma i tapije, posebice na terenu doživljaja ili detekcije ‘zabačenosti’ i dosade u Puli i Istri što je, uostalom, tijekom devetnaestoga stoljeća u austro-ugarskoj vojsci bila i karakterizacija Zadra i Dalmacije, kao ‘austrijskog Sibira ili austrijske Albanije’ (Knight i Barry), teško ih se može direktno, dakle, bez šire društvene i kulturološke kontekstualizacije, prikazivati istoznačnima. Jer, kao što sam prethodno naveo, ovu se knjigu, među ostalim, može razumjeti i naknadnim odgovorom na takve brzoplete kvalifikacije Pule i Istre. Taj odgovor poglavito podrazumijeva pokušaj nešto drukčije interpretacije već dobro ugniježđenih i poznatih činjenica, poput sadržaja Joyceova i Cankarova pisma, kao ishodišta kodifikacije domaće, pulske dosade, afekta koji je prolazio, barem u dijelu dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća u gradu, kroza značajne mijene, uzrokovane političkim, društvenim i ekonomskim kretanjima.“ (str. 146-147) Za razliku od kritiziranih, naknadni odgovori na etno-filozofske površne i „brzoplete kvalifikacije Pule i Istre“ uime tih istih književnika, kako bi se podebljale svekolike interpretacije puljske pratapije i današnje tapije, spadaju u posve normalne neznanstvene etnološke i subjektivne kulturološke metodologije.

Pogrešno i promašeno isticanje Joycea (njegova „pomorskog Sibira“ i „mjesta Bogu iza leđa“) kao primjera prvoga uživatelja dosade (etno-filozofske pratapije) u Puli dovodi do apsurda u tragikomičnoj skulpturi: „U otpor impregniran interpretacijski lanac djelomično može ući i skulptura Jamesa Joycea u Puli, postavljena 2003. godine, jer odgovor back-of-God-speed mjesta, nekadašnje pomorske Sibirije, da ga ukipi i zamrzne u vlastitom javnom prostoru, odnosno njegovom središtu, iz nešto drukčijeg interpretacijskog rakursa od službenih, zasigurno znači činiti suprotno od piščeve želje za odlaskom. To je zapravo situacija koju sam u prethodnom tekstu označio neimenovanom, simboličnom vendettom,(89) koja na pismo odgovara skulpturom, a na odlazak i bijeg, ‘vječitim’ i prinudnim ‘ostankom’.“ (str. 147-148) Joyceova skulptura u naravnoj veličini pok. labinskoga kipara Mate Čvrljka postavljena je lipnja, a svečano otkrivena 13. rujna 2003. na terasi kafića Uliks (čiji su vlasnici skulpturu i naručili), na Portarati (Port’aurea), trgu s rimskim slavolukom Sergijevcima, mjestu na kojem je Joyce živio i predavao (na trgu je zgrada tadašnje Berlitzove škole za strane jezike sa spomen-pločom Jamesove profesure: „U ovoj je kući 1904/5. radio kao nastavnik engleskog jezika znameniti irski pisac James Joyce“). Joyceov kip je prije svega, daleko prije simboličnoga i etno-filozofskoga prinudnog ostanka u Puli, biografski i povijesni promašaj: puljska statua predstavlja zamišljenoga, umornog i pred smrt ostarjeloga Joycea za kavanskim stolom sa štapom u ruci, koji odsutno bulji u Slavoluk Sergijevaca, a Joyce je za boravka u Puli bio vižljast i zaljubljen mladić s dvadeset i dvije godine. Ovako ostario, iscrpljen, izboran, rezigniran i puljskom dosadom obuzet Joyce, „u pomalo refleksivnoj, opušteno-misaonoj sjedećoj pozi“ (str. 98, bilj. 59), idealna je tapijska skulptura s natpisom: „U spomen na rodonačelnika puljske (pra)tapije“.

I tako se do kraja „Zaključka“ luta u zbunjujućim zaključcima, zbrkano se opetovano zaključuje više puta ponovljeno, da bi etno-filozofska studija (na trinaest stranica) konačno bila zaključena kao što je u „Prologu“ započela – mutno i maglovito s pretežito oblačnim rečenicama: „Bez obzira na to shvaćamo li je kao ‘aroganciju’, ‘ispraznost’, ‘ironiju’, ‘distinkciju’ ili pak ‘dosadu’ i ‘ennui’ (starofran. annoyance, duboka dosada, tužna i opća dosada, umorna dosada, op. p.), tapija je jedan od derivata stava kritičnosti koji – danas gotovo uvijek – hini da se stanja, procesi i situacije ne mogu mijenjati. Takav nas proces – lokalno – podsjeća na neposredan simbolički kapital kakav konstatacija tapije može isporučiti, ali ujedno može upućivati i na široku krizu subjekta, koju njegova lokalna i vrlo situacijska artikulacija – sada i ovdje – pokušava nadoknaditi.“ (str. 148-149) Dakle, puljska je tapija posredno kritična, ima svoj stav, iako to tapijaroši ne znaju suvislo izraziti, a tapija sama po sebi ima neko simbolično bogatstvo koje uspijevaju razumjeti samo kolege tapijaroši koji su u krizi sa samima sobom, ali u svome puljskom, tapijaroškom okruženju dobro su shvaćeni jer je većina u jednakom položaju (situaciji). Naravno, to bi mogla biti samo jedna od mnogih interpretacija, a sve su dobrodošle.

 

Postmodernistička tapija

U takvome postmodernističkom stilu zaključuje se etno-filozofska studija bez ijednoga suvislog zaključka; posve jednako kao što u uvodničarskom „Prologu“ nema pravoga uvoda u etno-filozofsku studiju, tako ni u „Zaključku“ nema zaključ(a)ka. Kad bismo tekst „Zaključka“ prebacili/objavili pod naslovom „Prolog“ i, jednako tako, tekst „Prologa“ umetnuli u nastavku naslova „Zaključak“, ništa se ne bi promijenilo, naime oba teksta jednako funkcioniraju i kao uvodnik i kao zaključak, gotovo nema razlike. To je prednost postmodernističkoga pisanja, sve je moguće i sve je prihvatljivo, zbunjujuće i zbrkano, nerazumljivo i nejasno, nesustavno i neodređeno. „Kako odrediti neodredivo? Izraz koji svakako odgovara je postmodernizam. Ali što on znači? Koristi ga tako mnogo ljudi govoreći o tako različitim oblicima kulturnog i intelektualnog života da je značenje tog izraza često mutno i nejasno, ne samo rubno već i u samome središtu (kao da bi izraz koji definira svjetonazor bez središta uopće i mogao imati središte).“(90) Puljska je tapija u etno-filozofskom postmodernističkom pismu neodrediva u svome višeznačju (ima značenja više-manje onoliko koliko i onih koji tapiju koriste) i nerazumljiva u pustim konstruktivističkim interpretacijama, gdje je zbiljnost samo dijelom prisutna, a preostalo je proizvod fikcije, slobodne konstrukcije i još slobodnije interpretacije, ili je pak zakamuflirana u neku od brojnih maštovitih antropoloških ili kulturoloških teorija.

„Okrutnu igru u kojoj se nešto jednostavno izražava na kompliciran način, a nešto trivijalno na težak mnogi sociolozi, filozofi itd. (u ovaj itd. spadaju antropolozi, etnolozi, kulturolozi i nemali broj raznorodnih postmodernista, op. p.) na žalost tradicionalno smatraju svojom legitimnom zadaćom. Tako su naučili i tako naučavaju. Tu se ništa ne može učiniti. Pa ni Faust nije u tome mogao ništa promijeniti. Čak su i uši već deformirane: čuju samo sasvim velike riječi.“(91) Etno-filozofska studija pisana je upravo takvim (za uši i zdrav razum) velikim deformiranim riječima, naizgled etnološkom visokostručnom terminologijom (kakvoj pribjegava većina humanističkih postmodernista držeći se zlatnog pravila: „Čim više vas zbunjujem, djelujem tim pametnije!“(92)), kako bi velikim riječima, možda, sakrili nedovoljno i nesustavno znanje, dakle lošu znanost, ne bi li time podcijenili i zbunili čitatelje uime navodne velike znanosti.(93) Visokoparan, neprohodan, nejasan, tvrd i kaotičan jezik pun tuđica u predugim rečenicama, u kojima je iz tko zna kojih razloga mnoštvo pojedinih riječi, sintagmi i fraza u navodnicima (a nisu citati) ili u kurzivu, kakav se rabi u etno-filozofskoj studiji, nije odraz stručnosti i znanja, već odraz nevještoga vladanja hrvatskim jezikom (pitanje je jesu li urednici, iako kurtoazno nahvaljeni u srcedrapajućoj „Zahvali“ na kraju knjige, a napose lektorica, uopće čitali etno-filozofsku studiju prepunu svakojakih propusta). Sva navodna znanstvenost i prividna filozofija puljske tapije proizlazi iz kompliciranja trivijalnosti i uzdizanja banalnosti velikim i nerijetko beznačajnim riječima, često nejasnoga i prilično nelogičnoga mišljenja o jednoj jednostavnoj riječi (turcizmu) koja se slučajno našla u Puli.

Postmodernistički pristup očigledan je već u preuzetnome naslovu etno-filozofske studije „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju“, naslovu koji bez rezerve sugerira jednakost Pule i tapije, što je preuveličavanje fenomena tapije (ako se uopće formalno smije i može govoriti o fenomenu kao takvom) i omalovažavanje grada Pule. Nema nikakvih dokaza da je tapija toliko rasprostranjena i općeprihvaćena puljska pojava (i termin) da bi bila dominantan označitelj grada, dapače, prema varijacijskoj pojavnosti u gradu, to je sporadična i marginalna, više slučajna negoli sveprisutna oznaka Pule koja se ne može i ne bi smjela poistovjetiti s identitetom grada kao što to ova etno-filozofska studija grubim naslovom nameće. Ni u snu nisu svi Puljani tapijaroši, niti su svi gosti Pule dospjeli u tapiju, niti je svim Puljanima dosadno… Tapija je slučajno pomodarstvo kakvo se uobičajeno pojavljuje u urbanim sredinama, nepredvidiva i zaostala sociolingvistička zgoda (zapravo, puljska tinejdžerska i srednjoškolska nepodopština) koja je, najprije kandidaturom Pule za Europsku prijestolnicu kulture 2020. i potom ovom (kako se sama predstavlja) teorijskom etno-filozofskom studijom, dobila promidžbena krila koja prema stvarnim pokazateljima ne zaslužuje. Naime, ni nakon pojave ove studije o uporabi višeznačne riječi tapija u Puli ne znamo ništa: niti tko je sve koristi ili ju je koristio, niti koliko je bila i koliko je danas u optjecaju, niti koliko je ljudi rabe ili ju je rabilo u svome leksiku, niti koja je dobna i rodna struktura Puljana najviše koristi… takvih i sličnih društvenih pokazatelja za grad, naprosto, nemamo (nikakve ankete ne postoje) e da bismo iole nešto kvantitativno o puljskoj tapiji mogli relevantno zaključiti, a ponajmanje da bismo sasvim olako izjednačili tapiju sa samim gradom.

Koncepcija etno-filozofske studije kronološki je nesustavna na račun tematskoga ustrojstva u tri poglavlja, od kojih se samo prvo „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju: etnografija imponderabilije grada“ izravno dotiče puljske naslovne teme, dok su ostala dva („Dosada ili zijev grada“ i „O dominantnim artikulacijama i dosezima tapije“) sporedna poglavlja: prvo raspravlja o filozofiji dosade grada (po čemu je Pula podjednako specifična kao svaki drugi mediteranski grad slične veličine), a drugo nepotrebno kritički analizira program tapije (i kratko filozofira o tapijskome otuđenju) u „Prijavnoj knjizi“ za neuspjelu kandidaturu Pule za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Već činjenica da kandidatura nije uspjela dovoljno govori o izlišnome programu tapije. Sve u svemu, samo je prvo poglavlje dijelom stvaran sadržaj naslovne teme, jer i ovdje ima uopćenih potpoglavlja koja se malo tiču tapije i Pule (nisu klimatske i vremenske značajke u potpoglavljima „Grad meteopat“ i „Cikličnost protoka vremena“ samo puljska obilježja, jer nema grada bez klime i protoka vremena), a preostala dva (filozofična) poglavlja evidentni su usputni dodaci kako bi etno-filozofska studija opravdala naslov i dobila dovoljan broj stranica za, recimo, donekle pristojnu knjigu (kad se već knjigu umjetno podebljalo filozofskim dodacima, moglo se dodati i poglavlje o filozofiji vremena, filozofiji jezika i još ponekoj filozofiji).

Etno-filozofska studija nije ni u natruhama opravdala tendenciozan naslov, kao što nije ni znanstveno obrazložila pojavnost i prisutnost tapije u gradu, jednostavno zato jer nije koristila niti primijenila znanstvenu aparaturu i metodologiju. Izbjegavanje odgovora na osnovna pitanja: kad se i koliko puta tapija pojavila u Puli, kako se transformirala u današnja značenja i je li uopće riječ o istome uvezenom pojmu (turcizmu) danas, sredinom devedesetih prošloga stoljeća i onome otprije pedeset-šezdeset godina (za to razdoblje do sredine devedesetih ne znamo niti desetljeće pojavljivanja, samo mutna sjećanja i slutnje dvaju kazivača)? – što su primarno sociolingvističke i filološke analize, a tek zatim antropološke i kulturološke – sve to upućuje na nedoraslost i nepozvanost glede postavljene si etno-filozofske zadaće. Jedino što u etno-filozofskoj studiji saznajemo uporabna su značenja tapije od devedesetih godina prošloga stoljeća do danas, ali značenja tapije (navedeno prema autorovoj intuiciji i izjavama malobrojnih kazivača) prije devedesetih ostaju nepoznanicom (osim nekih nagađanja kritike i distance)(94).

Zaobilazeći odgovore na temeljna i krucijalna pitanja pojavljivanja, transformacije i opstanka tapije u Puli, jasno je to da je znanost u etno-filozofskoj studiji na koncu ipak uglavnom položila oruđe i odložila oružje. „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju“ postmodernistička je teorijska mistifikacija puljske tapije, koja ne nudi ništa više od etno-antropoloških teorijskih pretpostavki i skepsi iz osobnog autorova iskustva, koji je očito konzument i propagator riječi i pojma tapija u Puli. Kao što sam autor priznaje: „Etnografsko i teorijsko ‘lovljenje’ tapije – dobro poznatoga koncepta u gradskom tkivu Pule – ispostavilo se ne odveć lakom zadaćom, a ona sama, kao koncept koji sam, barem u većem dijelu teksta, iz svakodnevnoga života i govora morao prevesti u pisanu formu, poprilično skliskom materijom.“ (str. 171) Da, građa mu je iskliznula iz etnografskih istraživanja. Samo autoru, njegovu generacijskom društvu (tapijofilima) i rijetkim tapijarošima „dobro poznati koncept u gradskom tkivu Pule“ ima neku gradsku značajku, gradsku specifičnost, a ostaloj, itekako golemoj, većini Puljana ostaje i nadalje uglavnom nepoznat i nedokazan fenomen, koji niti ovom nejasnom fenomenološkom i mjestimice posve nečitkom postmodernističkom etno-filozofskom studijom nije populariziran.

Pristranim znanstveno-humanističkim postupkom, na mjestima uz zanemarivanje istraživačke etike – što je očigledno u izboru tapijskih informatora (24 kazivača) i njihovih snimljenih izjava, a najcitiranije su i najkomentiranije (više od tri četvrtine ukupna teksta svih citiranih sugovornika) upravo one petero generacijskih prijatelja, kolega i dobrih poznanika (napose se briljantnim izjavama izdvaja i ističe najcitiraniji kazivač B. K.), čija se pretjerivanja i preuveličavanja, populariziranja i zagovaranja tapije (na granici tapijske ideologije) gotovo u potpunosti slažu s autorovim poimanjem tapije – stvorena je neobjektivna, dakle subjektivna etno-filozofska studija tapije koja sa stvarnošću puljske tapije nema realnih dodirnih točaka. Površno ili nedovoljno poznavanje puljske kulturne i socijalne povijesti, lakune u općoj i znanstvenoj kulturi, manipulacija činjenicama, subjektivno protežiranje izbora intervjua, pripisivanja tapiji svakojakih neprimjerenih značenja (tapijsku kritičnost, višak znanja, entropičnost, distinkciju…) i slični postupci, etno-filozofsku studiju naposljetku pretvaraju u neetnološku i nefilozofsku pseudostudiju, u, najblaže rečeno, esejističko-publicističko neznanstveno štivo. Ono može biti i primjerom studentima kako se znanstveno-humanističko djelo možda ipak ne bi smjelo pisati. Da nije riječ o objektivnoj niti o znanstvenoj studiji (ozbiljno kritički recenziranom izvornu znanstvenom radu), pokazuje i nepobitna činjenica da je etno-filozofska studija uglavnom pisana samouvjereno u prvome licu jednine (u književnoj Ich-formi), kao da je riječ o postmodernističkome romanu, ili kao da je piše vrlo poznat i svjetski priznat znanstvenik koji si takav luksuz pisanja smije dopustiti zbog ugleda koji uživa. Ovakva pak uvjerenost u vlastitu vrijednost istraživačkoga i intelektualnoga rada (što se pokazuje i citiranjem vlastitih radova, koji s puljskom tapijom nisu nimalo tematski povezani) znanstveno je neprihvatljivo ponašanje i, budimo nešto nježniji, akademska nepristojnost. Stoga, pristojnosti radi, zaustavimo se ovdje s navođenjem ostalih znanstvenih nedostataka i metodoloških nedosljednosti ove etno-filozofske studije tapije.

Pored svih mitova i legendi, propalih identiteta i zaboravljenih autentičnosti vremešnoga i poviješću narušenoga grada (poglavito u dvadesetome stoljeću), odabrati tapiju za urbano obilježje suvremene Pule ishitrena je i nepromišljena odrednica jedinoga urbanoga središta Istre. Pula, koliko god bila ambivalentna sredina i udaljena od nekakva ideala grada po mjeri čovjeka, uza sva obilježja, ne zaslužuje još i, u subjektivnoj etno-filozofskoj studiji, preuveličano i neutemeljeno tapijsko obilježje (nekolicine puljskih tapijofila), kakvih je na povijesnome jelovniku imala sijaset i kakvih se dobrano najela u svojoj historijskoj nezasitnosti.

Recenzentu, povjesničaru prof. emeritusu Miroslavu Bertoši (vrsnome poznavatelju povijesti Pule, kojemu zasigurno tapija nije nikakva puljska odrednica)(95), na prvome predstavljanju etno-filozofske studije (uz drugoga recenzenta, dr. sc. Aljošu Pužara koji je autora simpatično kozerijski prozvao tapijologom, stručnjakom za puljsku tapiju) nije bilo toliko stalo nasmijati publiku, što mu je uspjelo, koliko parodijski iskoristiti precijenjeno višeznačje tapije: „Kakva tapija, kakva tapija od promocije, kakva sam ja tapija, a ne, ti si tapija, kakva sam ja tapija od profesora, pa svi smo tapija, pa ova škola je tapija, cijeli ovaj grad je tapija…“(96) Nastavljajući u tapijskome revijskom tonu: biti u tapiji je tapijski izdržati tapiju u knjizi „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju“.

 

_______

Bilješke:

(1) Svi citati iz knjige – Andrea Matošević: „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju“, zbog racionalnosti i jednostavnosti, bit će navedeni samo brojem stranice (i bilješke) u zagradi, u glavnom tekstu i fusnotama.

(2) Antun Vujić (gl. ur.): „Enciklopedija: opća i nacionalna u 20 knjiga“, XIX. knjiga, St – Tk, Pro Leksis, Večernji list, Zagreb, 2007., str. 217.

(3) Petar Skok: „Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika“, Knjiga treća (pretisak), poni – Ž, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1988., str. 443.

(4) Tomislav Sabljak: „Rječnik hrvatskoga žargona“, V.B.Z., Zagreb, 2001., str. 227.

(5) „Prvobitno je tapija (turcizam grčkog porijekla) bila isprava o zemljišnom posjedu, posjedovna isprava koju je izdavao spahija (gospodar zemlje) kad baštinu ili čifluk (agrokulturni dio seljačkog posjeda) nisu nasljeđivali izravni potomci umrloga seljaka, već bliži ili dalji srodnici ili druge osobe po pravu preče kupovine. Tapiju je izdavala i osoba koja je pravno raspolagala predmetnim zemljišnim posjedom, a to je, osim spahije, mogao biti i emin (povjerenik) na hasu (velikom feudalnom posjedu) odnosno mutevelija, upravitelj vakufa (pobožne zaklade). Naposljetku, tapija je i dokument o zakonitom prelasku baštine iz jednih ruku u druge do čega je moglo doći i u slučaju neopravdanog zanemarivanja obrade zemlje.“ Olga Zirojević: „Tapija“, Helsinška povelja, br. 125-126, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, novembar-decembar 2008., str. 49.

(6) Potvrdu iznimnoga znanstvenoga i sadržajnoga djela kolegijalno potvrđuju i recenzenti Miroslav Bertoša: „Matošević je izvrsno obrazložio i primjerima pokazao kako je turcizam tapija ušao u urbani prostor Pule i postao višeslojnom, višeznačnom i raznoznačnom riječju. Njegova je knjiga izvorna i sadržajno zanimljiva; doima se ‘svježom’ jednako znanstvenicima-stručnjacima kao i čitateljima-znatiželjnicima. Tekst pripada onim iznimnim prinosima znanosti koji kompleksnim i slojevitim tumačenjima uspijevaju naoko sitnu pojavnost – jedan jedini pojam nazočan na margini osebujne pulske urbane stvarnosti – uklopiti u razgranat i širokoznačenjski kontekst i njegovo prožimanje s prošlošću i sadašnjošću.“ (str. 177); i Aljoša Pužar: „Djelo je kombinacija kulturološkog traktata i filozofskih elemenata te etnološke studije slučaja. Autor slojevito koristi teorijski obaviještenu etnografiju, znanja iz kulturalne povijesti, sociolingvistike i dr., u opisu jednoga, lokalno specifičnog koncepta. (…) Ovim djelom autor nudi posve nov opis i promišljanje lokalnog pojma i fenomena tapije, no važnost njegove rasprave nadilazi lokalne okvire. (…) Posebno je zanimljivo vidjeti društveni život pojma kojim se emocionalno markira, ali i aksiološki prosuđuje i presuđuje. Ova će studija postati korisnim štivom za sve koji se zanimaju za suptilnije forme emocionalne organizacije i iskazivanja u zajednici, onkraj Hrvatske, Istre i Pule.“ (str. 177-178)

(7) Institut „Tapija“, https://www.facebook.com/pg/tapija/about/?ref=page_internal.

(8) Još je davne 1965. Tone Peruško u Glasu Istre savjetovao: „Nemojmo se povoditi za govorom svakog čovjeka koji se doselio ovamo iz drugih krajeva Jugoslavije, smatrajući da je njegov govor pravilan, a naš nepravilan. I u drugim krajevima Jugoslavije ima i lokalizama i provincijalizama, koji ne spadaju u standardni hrvatskosrpski jezik (tadašnji službeni hibrid, odnosno socijalistički, jugoslavenski naziv hrvatskoga jezika, op. p.). I nemojmo se sramiti svoga govora, ako nam se rugaju zbog nekih riječi koje smo poprimili u toku historije iz talijanskog jezika. To su poprimili i drugi iz drugih jezika. Da li je pravilno reći npr.: ‘Uzeo je u avliji merdevine i prislonio ih je na pendžer.’ ili je isto tako nepravilno reći: ‘Uzeja je u korti škale i prislonija hi je na barkun.’ Ono prvo je iz turskog jezika, a ovo drugo iz talijanskoga. A onaj iz gornje Hrvatske bi rekao: ‘V haustoru je zel lojtre i prislonil ih je na okno.’ Ni prva, ni druga, ni treća rečenica ne spadaju u standardni (književni) hrvatskosrpski jezik. I zato nemojmo zamjenjivati svoje talijanizme tuđim turcizmima ili germanizmima, već ih zamjenjujmo pravim hrvatskospskim riječima, kako bismo i na taj način obogatili svoj materinski govor.“ Tone Peruško: „U svome vremenu“, Čakavski sabor, Istarska naklada, „Otokar Keršovani“, Edit, Centro di ricerche storiche, Mladost, Pula-Rijeka, 1984., str. 361.

(9) „Pula je svoju natječajnu knjigu posvetila slabo poznatom europskom vizionaru i prvom svemirskom arhitektu Hermanu Potočniku Noordungu, rođenom u Puli (gola biografska činjenica i ništa više od toga; Noordung je zauvijek napustio rodnu Pulu s četrnaest mjeseci života i nikad je kasnije nije posjetio, op. p.), koji je snažno vjerovao da jednom kada napokon osvojimo svemir, nikada ne bismo smjeli dozvoliti ni jednoj vojsci da ga okupira. Stoga ćemo mi izvršiti kulturnu okupaciju svemira (nepristojna i neprijateljska svemirska okupacija, u ime zemaljski neuspjele puljske demilitarizacije, koliko god ona kulturna bila, bit će uvijek okupacijska, kolonizatorska, op. p.), bit će to prvo otvorenje u povijesti europskih kulturnih prijestolnica – u svemirskoj postaji! Dakle, bavimo se kulturnom demilitarizacijom.“ Vlatka Kolarović, koordinatorica projekta Pula EPK 2020., u: Nina Ožegović: „Utrka počinje: čime se hrvatski gradovi natječu za titulu kulturne prijestolnice“, 17. travnja 2015., http://m.tportal.hr/kultura/377831/Cime-se-hrvatski-gradovi-natjecu-za-titulu-kulturne-prijestolnice.html.

(10) „Pula + 2020 Demilitarise! From Fortress to Forum – prezentacija“, Grad Pula, Istarska županija, Pula, 2016, str. 6 i 22. http://old.pula.hr/fileadmin/sadrzaji/dokumenti/2013-2017._GV/21.GV-tematska_2.3.2016/01._PULA2020_-_prezenatacija.pdf

(*) Za razliku od, npr., izvorne gradske književno-kulturne scene koju glede EPK nitko ništa nije pitao, usto u gradu mahom negativne i/ili partijsko-svjetonazorne selekcije, kojemu nedostaje elementarna kulturna infrastruktura – od, recimo, koncertne dvorane i jakih kulturnih institucija nadregionalne i, osobito, nadprovincijske razine, preko makar poneke bolonjske (sic!) „visoke institucije znanja i istraživanja“ s bar nacionalnim ugledom, pa nadalje. (Op. ur.)

(11) „Pula 2020 se u umjetničkom programu, uz demilitarizaciju, bavi i fenomenom ‘tapije’. Tapija je lokalna riječ koja se u ovom značenju koristi samo u Puli i Istri, a koja označava svjesno pristajanje na pasivnost, nesudjelovanje, negativan stav prema svemu što nas okružuje. Kulturnim projektima u programu Pula 2020 pokušat će se na neki način ‘iskorijeniti’ tapija, i Pulu pretvoriti u živ, kreativan europski centar kulturne izvrsnosti.“ Lara Bagar: „Novi koncept Pule – demilitarizacija“, Glas Istre, Pula, 1. srpnja 2015.

(12) „Dječja gradonačelnica Katarina Jurić, inače učenica osmoga razreda OŠ Šijana, rekla je da se rado pridružila timu, te da živi okružena tapijom, kao i brojni njezini vršnjaci. ‘Po ljeti je još ok, ali zimi nema se gdje otići, kako kvalitetno provoditi vrijeme, i zato mislim da je dobro što je odabrana ova tema’, veli dječja gradonačelnica.“ V. Begić: „Pula kroz demilitarizaciju, Noordunga, svemir i tapiju“, Glas Istre, Pula, 5. lipnja 2015.

(13) Bruno Langer: „Vidio sam da idemo prema ponoru morala kad sam shvatio da je nastupilo vrijeme tapira, vrijeme debelokožaca. Ti tapiri, debelokošci, posebna su kategorija ljudi, bolje rečeno – neljudi! To su prodane duše, dupelisci, ljigavci, bijednici, jadnici, kombinacija velikog primitivizma, velikog neznanja i velike zloće. Spremni su prodati sve svoje, čak i svoju obitelj i, što je najgore, čak i svoju dušu da bi se dodvorili nekome drugome, jačemu tapiru koji se svojom debelom kožom utvrdio na nekom položaju. Tragedija je da sam potrošio drugi dio života među tapirima. Koji su se dnevno množili, množili…“ PSD: „Bruno Langer kod Mosora: Jakovčić je mali Sanaderov pionir“, Slobodna Dalmacija, Split, 29. studenoga 2008., https://slobodnadalmacija.hr/sd-plus/spektar/bruno-langer-kod-mosora-jakovcic-je-mali-sanaderov-pionir-30711.

(14) Armando Černjul: „Sergio Blažić – Đoser: Ja moram živjeti, U vremenu horoskopa“ 4/5, intervju, https://web.archive.org/web/20100828073632/http://atomskoskloniste.homeip.net/arhiv/autobiografija04.html

(15) „’U trenutku kada jedan od igrača ostane s manje novca od onoga što je na stolu, znači da mu drugi igrač može dići preko mjere koju ima, pa on najavljuje tapiju. Tapija je ono što imaš, međutim, ograničen si time, ograničen si tom tapijom, nema više igre bez limita. Tako da i drugima ograničavaš limit. Tvoja tapija je zapravo plafon igre u tom krugu, u toj ruci.’ (G. P., intervju)“ (str. 21)

(16) Daleko češće žargonsko objašnjenje nelikvidnosti bilo je: „U kurcu sam (s lovom)“.

(17) Miodrag Kalčić: „Pulska epizoda Jamesa Joycea ili kako je Joyce zalutao u puljsko kino“, Nova Istra, br. 3-4, Istarski ogranak DHK, Pula, 2013., str. 195-213.

(18) „Bilo mi je zanimljivo primijetiti da Pula, a nekad i Istra, i osjećaj dosade kroz XX. i XXI. stoljeće zapravo putuju zajedno – prisjetimo li se vjerojatno najpoznatijeg pisma o Puli s početka prošlog stoljeća, onog Jamesa Joycea, ali i pisama Ivana Cankara koji je u gradu boravio prije irskog pisca te teksta o Puli i Istri Piera Paola Pasolinija s kraja šezdesetih godina, u njima se Pula spominje u kontekstu vrlo široko kodificirane dosade.“ Andrea Matošević, Paola Albertini (razgovarala): „Nije za sve Puležane tapija istoznačnica dosadi“, portal Kulturistra, http://kulturistra.hr/lang/hr/2019/03/razgovor-s-andreom-matosevicem-povodom-objave-knjige-doci-u-pulu-dospjeti-u-tapiju/, Ponedjeljak, 11. ožujak, 2019.

(19) Premda se u etno-filozofskoj studiji navodi da je tapija gotovo isključivo puljski fenomen, u „Rječniku hrvatskoga žargona“ Tomislava Sabljaka nema regionalne oznake (reg. Istra ili reg. Pula) za riječ tapija, poput puljskih čakavskih riječi: brnčiti – (reg. Pula) govoriti (str. 23); manjada – (reg. Pula) jelo, hrana (str. 125); ili istarskih čakavizama: brek – (reg. Istra) pas (str. 22); brontulati – (reg. Istra) gunđati, negodovati, zanovijetati, prigovarati (str. 23); dižgracija – (reg. Istra) nesreća (str. 43); furešt – (reg. Istra) stranac (str. 66); kacot – (reg. Istra) udarac (str. 94); kuraj – (reg. Istra) hrabrost, samo naprijed! (str. 112); muškardin – (reg. Istra) mladić kod kojeg se uočavaju odlike budućeg muškarca, gizdelin, junačina, muškarčina (str. 134); peteh – (reg. Istra) pijetao (str. 162); samica – (reg. Istra) žena, ženka (str. 193) itd.

(**)pod tim terminom… podrazumijevaju = razumijevaju (op. ur.)

(20) Usp. Lenora Foerstel, Angela Gilliam (ur.): „Confronting the Margaret Mead Legacy: Scholarship, Empire, and the South Pacific“, Temple University Press, Philadelphia 1992.; Paul Shankman: „The Trashing of Margaret Mead: Anatomy of an Anthropological Controversy“, The University of Wisconsin Press, Madison 2009.; Derek Freeman: „Margaret Mead and the Heretic: The Making and Unmaking of an Anthropological Myth“, Penguin Books, London 1997.; Donald Lee Williams: „Border Crossings: A Psychological Perspective on Carlos Castaneda’s Path of Knowledge“, Inner City Books, Toronto 1981.; Amy Wallace: „Sorcerer’s Apprentice: My Life with Carlos Castaneda“, Frog Books, Berkeley 2007.; Richard de Mille: „The Don Juan Papers: Further Castaneda Controversies“, Backinprint.com, Lincoln, 2000. itd.

(21) Alan Sokal: „Transgressing the Boundaries: Toward a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity“, Social Text, br. 46/47, Duke University Press, Durham, spring/summer 1996., str. 217-252.

(22) „Članak Transgressing the Boundaries: Towards a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity (‘Nadilaženje granica: prema transformativnoj hermeneutici kvantne gravitacije’, op. p.) pisan je stilom koji se ni po čemu ne razlikuje od goleme, standardne literature iz socijalnih studija o znanosti. On je pisan retorički vješto, uz dvadeset stranica poznatih i manje poznatih referencija. Neki su se komentatori pitali otkuda Sokalu toliko energije za oponašanje postmodernista i divili su se njegovoj sposobnosti oponašanja. Pitanje je samo bi li tko shvatio da je riječ o parodiji da Sokal sam nije rekao da ona to jest.“ Darko Polšek: „Sokalova ‘psina’, nova metoda znanstvene prijevare i njena relevancija za sociologiju znanosti i kulture“, Društvena istraživanja, br. 33-34, Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“, Zagreb, 1998., str. 226.

(23) „Kako bih testirao vladajuće intelektualne standarde, odlučio sam pokušati izvesti skroman (kao što je, doduše, svima poznato ipak nekontroliran) pokus: bi li vodeći sjevernoamerički časopis za kulturalne studije – u čijem uredništvu sjede i učene glave kao što su Fredric Jameson i Andrew Ross – objavio članak namjerno nasoljen glupostima ako bi (a) dobro zvučao i (b) laskao ideološkim koncepcijama uredništva? Odgovor je, nažalost, da.“ Alan Sokal: „Fizičarev eksperiment s kulturalnim studijima“, Diskrepancija, br. 5-6, Klub studenata sociologije Diskrepancija, Filozofski fakultet, Zagreb, 2002., str. 91.

(24) Joel P. Christensen, Matthew Sears: „Sokal-squared hoax was a put-down of scholars concerned with racial issues“. Inside Higher Ed., 30. listopada 2018. https://www.insidehighered.com/views/2018/10/30/sokal-squared-hoax-was-put-down-scholars-concerned-racial-issues-opinion

(25) Richard B. Watson, Randolph Lewis: „The Joyce Calendar: A Chronological Listing of Published, Unpublished and Ungathered Correspondence by James Joyce“, Harry Ransom Humanities Research Center, The University of Texas, Austin, 2009., str. 33-36.

(26) Pismo bratu Stanislausu, 31. listopada 1904.: „Naći ćeš Pulu na jadranskoj obali prema Turskoj. To je velika pomorska baza Austrije i jučer je bila svečanost otkrivanja spomenika kraljici Elizabethi. Kako sam imao najmanje četiri adrese u Trstu, moje je dopisivanje vrlo komplicirano. (…) Smjestili smo se ovdje u namještenu sobu i kuhinju, okruženi loncima, tavama i čajnicima. Škola je baš preko puta.“ Tatjana Arambašin Slišković: „Koliki su te voljeli, moja Pulo!“, Nakladni zavod MH, Odjel za opću upravu, gospodarske i društvene djelatnosti Grada Pule, Zagreb-Pula, 1996., str. 417-418.

(27) Pismo tetki Josephini Murray, nedatirano, napisano vjerojatno na prijelazu s 1904. na 1905.: „Pokušat ću preseliti u Italiju što prije bude moguće, jer mrzim ovu katoličku zemlju s njezinih stotinu naroda i tisuću jezika, kojom upravlja parlament koji se ne može dogovoriti i zasjeda cio tjedan pri najviše psihički korumpiranoj kraljevskoj kući Europe. Pula je mjesto Bogu iza leđa – pomorska Sibirija – 37 ratnih brodova u luci, sve vrvi od modrih odora.“ Isto, str. 424.

(28) Takva interpretacijska ideja tapije naznačena je još ranije u programskoj knjižici i prijavi na engleskom jeziku za „Europsku prijestolnicu kulture 2020.“ pod naslovom Joyce’s Tapija. „Pula+2020: Demilitarize! From Fortress to Forum”, Istarska županija, Grad Pula, Pula, 2016., str. 95.

(29) „Kako su im planovi u Londonu bili osujećeni, Joyce i Nora krenuše u Pariz isto veče, 9. oktobra. Nisu gotovo imali ništa novaca. (…) Noću su on i Nora sjeli na vlak koji ih je ujutro 11. oktobra doveo u Zürich. (…) Ovdje su po prvi put nakon što su pobjegli bili sami i Joyce je ostao posebno sklon ovom neuglednom hotelu („Gasthaus Hoffnung“ u Reitergasse broj 16, op. p.) u kojem su on i Nora proveli svoju prvu ljubavnu noć. (…) Stigli su u Trst 20. oktobra (uza sve, dublinski su zaljubljenici zabunom 19. listopada sišli s vlaka u maglovitoj Ljubljani misleći da su već stigli u Trst, op. p.), i Joyceu je trebalo samo sat-dva u novom gradu da okruni svoj medeni mjesec odlaskom u zatvor. Na Piazza Grande zapao je u nevezani razgovor s tri pijana engleska mornara i kad ih je policajac uhapsio zbog pijanstva, on je pokušao da ih brani.“ Richard Ellmann: „James Joyce u Puli“, Riječka revija, br. 2-3, Matica hrvatska Rijeka, Rijeka, 1967., str. 169-170.

(30) „The Berlitz School of Languages: Istituto linguistico per Adulti“, Il Giornaletto di Pola, 3. listopada 1904.

(31) „Obavještavamo časnike ratne mornarice i carsko-kraljevske zaposlenike koji nisu uspjeli upisati tečaj engleskoga jezika, jer su željeni termini bili popunjeni, da je jučer navečer doputovao drugi profesor engleskoga jezika, James A. Joyce B. A., profesor suvremene književnosti (Bachelor of Arts Mod. Lit.). Zainteresirani za engleski jezik mogu se upisati svakoga dana od 9 do 12 sati. Uprava.“ „Avviso“, Il Giornaletto di Pola, 31. listopada 1904.

(32) U Miramaru, Il più elegante caffè della città, kako se ponosno reklamirala ondašnja puljska gradska kavana, nekom je zgodom James nadurenoj i neraspoloženoj Nori krišom ispod stola dodao ceduljicu na kojoj je pisalo: „Draga Nora, za Boga miloga, nemoj dopustiti da budemo nesretni večeras. Ako nešto nije u redu, molim te, reci mi. Počinjem drhtati i ako me što prije ne pogledaš kao obično, počet ću trčati gore-dolje po kavani. Ništa što bi ti učinila ne bi mi moglo smetati večeras. Ne želim biti nesretan ni zbog čega večeras. Kad pođemo kući, poljubit ću te stotinu puta. Dosađuje li ti ovaj momak ili bih ti ja bio dosadan ako bih otišao? Jim“ Tatjana Arambašin Slišković: „Koliko su te voljeli, moja Pulo!“, n. dj., str. 421-422. Bratu Stanislausu pak, 7. veljače 1905., piše: „Ja joj se divim i volim je i imam povjerenja u nju – ne mogu reći koliko mnogo. Uzdam se u nju. To je dovoljno.“ Isto, str. 427.

(33) Isto, str. 400.

(34) „Na činjenicu kako će Pula, u odnosu na irskoga pisca, gotovo uvijek biti obilježena dosadnom, u maniri nezaobilaznog općeg mjesta, pokazuje djelomično i publicistička produkcija. Na tom tragu će i Dragan Velikić u romanu Severni zid, djelu u kojem piše i o životu Joycea u austrougarskoj ratnoj luci, dodijeliti pojedinim likovima sljedeće rečenice: ‘Marta je rekla da je u Puli dosadno, i da mnogo čita. Jedva čeka leto, da otputuju kod rođaka u Trst. Amalija je primetila da je Pula dosadna, ali da je svakim danom grad sve življi.’ (2017, 67) (…) Na slično će podsjetiti i Zdravko Zima: ‘Joyce se u Puli nije ćutio pretjerano dobro, taj grad i tu regiju proglasio je pomorskim Sibirom.’ (2017, 270) (…) Dakako, točnost ovih informacija je potpuna, no ono što mahom izostaje iz njihova repetiranja upravo je, čini mi se, širi duh vremena koji ih generira, kao i značajnije markiranje piščeva promijenjenog statusa na koji ta ista dosada može upućivati.“ (str. 147, bilj. 87) Suprotno toj nerazumljivoj i improviziranoj konstataciji na osnovi navodne točnosti i potpunosti informacija o Joyceovoj dosadi u Puli (u samom „Zaključku“ etno-filozofske studije), Joyce je jedan od motiva, ali ne kao grada „obilježenoga dosadom“, i u romanu „Pula“ Vladimira Stojsavljevića (Konzor, Zagreb, 2009.).

(35) Predmetak (prefiks) meteo ne postoji i stoga ne znači ništa, a predmetak meteoro „kao prvi dio riječi znači ono što se odnosi na meteorologiju (meteoropatija); grč. meteoros: koji je u zraku“. Ljiljana Jojić, Ranko Matasović (gl. ur.): „Hrvatski enciklopedijski rječnik“, sv. 1, A-Bez, EPH, Novi Liber, Zagreb, 2004., str. LIV.

(36) Posve jednaka meteorološka teza u knjizi ponavlja se i u intervjuu: „No, što se vrlo niske temperature s 1904. na 1905. godinu tiče – taj argument spada u meteopatsku teoriju o vjerojatno najpoznatijem pismu o Puli. Onodoban ‘Il Giornaletto di Pola’ piše da se na Staru godinu predviđa temperatura od maksimalnih 7,2 do minimalnih 0,3 stupnja Celzija. Dakle, nipošto nije bilo toliko hladno kao što meteopatski argument – pun ironijskog potencijala kao i zanimljivog razumijevanja prirode u Puli – zagovara. Sibir u tom kontekstu ipak ostaje kulturološka metafora, a ne meteorološki podatak.“ Andrea Matošević, Zoran Angeleski (razgovarao): „’Doći u Pulu, dospjeti u tapiju’: Pula i osjećaj dosade kroz 20., ali očito i kroz 21. stoljeće hodaju zagrljeni. Tapija se za pojedince prometnula u metaforu grada“, Glas Istre, Pula, 2. siječnja 2020.

(37) „Draga teta Josephina, tisuću isprika za moju uobičajenu neuljudnost i tisuću želja tebi i ujaku Willieju za Novu godinu. Moja pisma Stannieju će vam pokazati kako sam jako zaposlen, uz mnoga okapanja, i kako mi je teško napisati dugo pismo. Dodaj tome još moju dražesnu prirodnu lijenost, „ Tatjana Arambašin Slišković: „Koliko su te voljeli, moja Pulo!“, nav. dj., str. 423.

(38) „Freddo siberiano“, Il Giornaletto di Pola, 2. siječnja 1905.

(39)meteoropatija, niz reakcija u tijelu nekih osoba (meteoropati) što ih izazivaju različite promjene meteoroloških elemenata (temperatura i tlak zraka, vlaga, smjer i brzina vjetra) i činitelja (kruženja zraka i fronte). Očituje se najčešće na krvnožilnome, živčanom ili probavnome sustavu.“ Hrvatska enciklopedija, https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=40418.

(40) Tatjana Arambašin Slišković: „Koliko su te voljeli, moja Pulo!“, n. dj., str. 422.

(41) V(ladimir). Mirković: „Ja i James Joyce“, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43.

(42) Richard Ellmann: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 176.

(43) Cankarev prvi objavljen tekst (prozni sastavak, đačku crticu) Moj prvi pogled na morje, napisao je u Puli, a objavljen mu je u učeničkome prilogu Rimskoga katolika (Gorica), 1893.

(44) „Mjeseca srpnja 1898. otputovao je u Pulu – u nadi dobivanja posla, ali to se nije dogodilo – i ostao tamo do sredine listopada. U Puli su živjele Cankareve sestre Ivana, Neža, Francka i Karolina, a te se godine tamo preselio i njihov otac Jožef (po zanimanju krojač i pijanac, otac dvanaestero djece napustio je obitelj 1890., a brižna majka im je preminula lani, 23. rujna 1907., op. p.). Ivan je u Puli stanovao kod sestre Ivane. Preživljavao je od honorara za podlistke.“ Darja Grabovšek Homšak: „Življenje in delo Ivana Cankarja: kronološki pregled“, Vrhniški razgledi, br. 7, Vrhniško muzejsko društvo, Vrhnika, 2006., str. 61.

(45) „Žene izgledaju ovdje tako impertinentno, sasvim drugačije nego u Ljubljani; većinom su napudrane i obrve i usta pak šminkaju; polovica lica je bijelih, sa širokom bradom, punim obrazima i niskim čelom; oči nevelike, crne i koje rado zagledaju; usta puna i široka; ljepše su seljanke koje jutrom dolaze u grad; lica su im smeđa, a oči sjajne – češljaju se neobično smiješno kao da bi oko glave nosile krunu sitnih crnih pužića – oprosti, Anice – kad dođem do opisivanja ne mogu se više zaustaviti, to je nesreća svih novelista.“ Tatjana Arambašin Slišković: „Koliki su te voljeli, moja Pulo!“, nav. dj., str. 316-317.

(46) „Njegova pisma Ani Lušin pisana iz Pule najljepša su njegova ljubavna pisma. Ni prije, a ni u mnogim kasnijim vezama Cankar više nikada nije pisao u takvom mladenačkom zanosu, tako zaljubljen i toliko ispunjen samo svojim velikim osjećajem. (…) Uzalud je tražiti u svim njegovim pismima tiskanim na oko tisuću i pol stranica. Takva žara, tog poleta više nema.“ Isto, str. 308. Usp. Janko Glaser: „Iz pisem Ivana Cankarja Anici Lušinovi (k petdesetletnici pesnikovega rojstva)“, Ljubljanski zvon, br. 6, Tiskovna zadruga, Ljubljana, 1926., str. 343-448.

(47) Tatjana Arambašin Slišković: „Koliki su te voljeli, moja Pulo!“, nav. dj., str. 310.

(48) Isto, str. 293.

(49) „Najprije: ovdje se jako dosađujem. Vino je slabo, a što se tiče djevojaka, uglavnom su nemarne, s našminkanim licem i glupim očima. Drugo ovdje nema ništa – more? Smrdi…“ Isto, str. 306.

(50) „Sad kad sam osuđen da samujem u toj napuštenoj, od Boga i ljudi zaboravljenoj Puli. (…) Kada bih morao ostati ovdje, recimo još četrnaest dana, tada bih više nego sigurno jedne lijepe noći ispustio svoju grešnu dušu… Tada si možeš lako predstaviti kako je ovdje ugodan život! Zaklinjem Ti se da neću doći u Pulu nikada više.“ Isto, str. 339.

(51) „U ovom kontekstu bit će zanimljivo ponovo naglasiti da Istru opisuje (Pier Paolo Pasolini, op. p.) kao ‘golu’ i ‘punu samoća koje podsjećaju na afričke’, dok je more u Puli ‘prazno’ (deserto), što je u punom dosluhu s opisom ‘Istre kao dugačkog i dosadnog mjesta’ i Pule kao ‘pomorskog Sibira’, epitetima koji stoje u začetku vrlo široke kodifikacije grada kao tapije, ali izražene drugim terminima.“ (str. 23)

(52) „Grada i okolice u sličnome će se kontekstu (kao Cankar, op. p.) dotaći i Thomas Mann u djelu Smrt u Veneciji, pa će Gustav Aschenbach, nakon što se u Trstu ukrcao na brod za Pulu, također odsjesti…“ (str. 19, bilj. 3)

(53) U programu „Vrtnoga đira“ puljske Gradske radionice 17. kolovoza 2017. Andrea Matošević predstavio je svoje istraživanje pod naslovom „Fenomenologija tapije“ i na toj je prezentaciji tek iz publike saznao za povezanost Pule sa „Smrću u Veneciji“ Thomasa Manna, koja je promptno završila u etno-filozofskoj studiji kao još jedan citatni primjer austrijske tapije u Puli, uz Joyceovu i Cankarevu. www.youtube.com/watch?reload=9&v=ap3oaRNtdes

(54) Thomas Mann: „Smrt u Veneciji“, Globus Media, Zagreb, 2004., str. 21-22.

(55) Budući nobelovac (1929.) Thomas Mann u utorak je 9. svibnja 1911., sa suprugom Katjom i bratom Heinrichom, iz Trsta stigao na mondeno turističko otočje i lječilište Brijune, na odmor i oporavak. „No, nakon desetak dana, kišno i tmurno vrijeme otjeralo ih je u Veneciju. (…) Usto je iz bečkog tiska, koji je s velikom pažnjom pratio posljednje trenutke Gustava Mahlera, saznao da je ovaj preminuo 18. svibnja. Vrlo potresen viješću o Mahlerovoj smrti (srčana streptokokna infekcija u pedeset i prvoj godini života, op. p.) napušta otok, tako da je već 20. svibnja u Veneciji.“ Mira Pavletić: „Osobe, slike, dokumenti vremena“, u: Maria Lenz Guttenberg: „Izgubljeni raj: Brijuni“, Izdanja Antibarbarus, Nacionalni park Brijuni, Zagreb-Fažana, 2007., str. 151.

(56) Primjerice: Franjo Horvat Kiš, Ante Tentor, Matko Laginja, Hrvoje Mezulić, Mijo Mirković, Tone Peruško, Ernest Radetić, Zvane Črnja, Ive Mihovilović, Miroslav Krleža, Milan Rakovac, Ivo Balentović, Tatjana Arambašin, Stjepan Vukušić, Miroslav Bertoša, Albino Crnobori, Ivan Pauletta, Daniel Načinović, Vladimir Stojsavljević, Ivan Katušić itd.

(57) Primjerice: Nelida Milani Kruljac, Anna Maria Mori, Claudio Ugussi, Ester Sardoz Barlessi, Ugo Vesselizza, Simone Mocenni, Corrado Belci, Francesco Tromba, Raoul Pupo, Marcello Bogneri, Lino Vivoda, Elvino Tomasini itd.

(58) Primjerice: Paula von Preradović, Franz Karl Ginzkey, Felix Falzari, Jaro Zeman, Dieter Winkler, Frank Wiggermann, Walter Wigner, Franz Swida, Gjorgio Meden, Anton Gareis, Brigita Mader, Peter Salcher, Philippe Claudel itd.

(59) Miroslav Bertoša: „Usponi i sutoni“, u: Elmo Cvek (ur.), Srđa Orbanić (prir.): „Pula: tri tisućljeća mita i stvarnosti, tri tisuće godina povijesti Pule“, C.A.S.H., Pula, 2005., str. 84.

(60) Andrea Matošević, Zoran Angeleski (razgovarao): „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju“, nav. dj.

(61) „filozofirati, razg. iron. a) mudrijašiti, pametovati; b) isključivo besplodno pričati, a ništa ne raditi“, Ljiljana Jojić, Ranko Matasović (gl. ur.): „Hrvatski enciklopedijski rječnik“, sv. 3, Doh-Gra, nav. dj., str. 232.

(62) „Lokalno znanje usredotočeno na tapiju u ovom kontekstu, držim, već je u svojoj srži teorijsko. Tu bi valjalo podsjetiti na gramscijevu misao kako ‘Treba odbaciti raširenu predrasudu da je filozofija nešto veoma teško, jer je to intelektualna djelatnost određene kategorije znanstvenih stručnjaka ili profesionalnih sustavnih filozofa. Stoga je potrebno unaprijed dokazati da su svi ljudi filozofi, definirajući granice i značajke te spontane filozofije koja je vlasništvo svih.’ (Gramsci, prema Gutierrez 1989: 5) Tapija jest svojevrstan neusustavljen i neinstitucionaliziran lokalni interpretacijski i ‘filozofski sistem’ u gramscijevskom smislu riječi ‘spontane filozofije’, čije specifičnosti, kao i teritorijalni radijus primjene ulaze u okvir ‘lokalnog znanja’ (Geertz 2010).“ (str. 29-30)

(63) „No, valja ponoviti da ona (tapija, op. p.) sada, za razliku od Joycea, Pasolinija i Cankara, koji kao stanci djelomičnim istoznačnicama epiteta tapija kvalificiraju i ujedno kodificiraju Pulu, nerijetko predstavlja ono ‘znanje’ ili ‘mišljenje’ koje će sami Puležani, bez nužnog poznavanja ili obaziranja na irskog, talijanskog ili slovenskog pisca, izgovarati o svom gradu na osnovi iskustva života u njemu. Tapija je, dakle, pitanje lokalne interpretacije, ali i puno zanimljivije samointerpretacije; riječju – možemo je vidjeti i druge njome okarakterizirati, ali i naći se u njoj, baš kao i u dosadi (usp. Svendsen 2008: 14).“ (str. 35)

(64) „’Kaže li ti netko da si tapija, to nikako nije dobro, ne želi ti time reći ništa lijepoga ni dobroga, a kada si ti nekome rekao da je tapija, to je značilo da s tim čovjekom ništa ne želiš imati.’ (N. H. i M. B., intervju)“ (str. 41)

(65) Tomislav Sabljak: „Rječnik hrvatskoga žargona“, nav. dj., str. 112.

(66) Isto, str 163.

(67) Isto, str. 204.

(68) Tipičan primjer široke uporabe žargonske frivolnosti s inverznim značenjem bio bi sljedeći slučaj: pripiti za šankom prisno (žargonski) razgovaraju mladić i djevojka, simpatiziraju se i zbližuju, te u jednom trenutku mladić sasvim slobodno upita djevojku: „Čuj, stara, hoćeš li mi dati pičke?“, a djevojka mu trenutno odgovori: „Ma, hoću kurac!“.

(69) Informatori: A. A. (1977.), I. Y. (1976.), B. K. (1976.), N. H. (1976.), M. B. (1976.) i autor A. M. (1979.). (str. 151)

(70) „’Znalo se tko koristi i tko razumije tapiju na početku tih devedesetih. E sad, kako se desilo to da su (tapiju) počeli koristiti svi?’ (N. H., intervju)“ (str. 43, bilj. 19); „’To je bila varijanta ono ’92. ili 93., znači moj drugi srednje sigurno, jer znam od koga sam prvi put to čuo. To je bio B., koji je bio tu prije rata u Sarajevu, i on je tad otišao ča, tako da znam.’ (M. B. i N. H., intervju)“ (str. 45); „’Da, poznat mi je termin tapija, a čuo sam ga prvi put u srednjoj školi, tamo negdje ’92. ili ’93. godine, dakle bilo je još vrijeme rata; a znam od koga sam ga točno čuo – od D. F. jednog lika iz mog razreda. (…) On je došao s izrazom tapija. I ja sam dugo vremena vjerovao da je taj izraz on izmislio…’ (B. K., intervju)“ (str 45, bilj. 21)

(71) „Pula se slučajno nalazi u Istri, a sokovi njezina života su do sada bili u Beču, kao što su u starini bili u Rimu.“ Nikola Žic: „Istra, dio II. – Čovjek: antropogeografsko stanje potkraj svjetskoga rata“, Biblioteka Hrvati izvan domovine (HRID), Zagreb, 1937., str. 135.

(72) „U pulskoj su općini tada bila smještena 2.474 prognanika i 5.535 registriranih izbjeglica, uz otprilike jednak broj neregistriranih izbjeglica.“ Darko Dukovski, Vedran Dukovski, Dario Matika: „Istra u Domovinskom ratu 1991. – 1995.: model društvene i vojne povijesti“, Istarski ogranak DHK, Centar za povijesna istraživanja Kliohistria, Pula, 2018., str. 206.

(73) Slično se dogodilo u Zagrebu: „Migracijski bum, kao posljedica okupacije i Domovinskog rata, bit će posljedak činjenice da je u jednom trenutku Zagreb imao preko 600.000 izbjeglica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što je pogodovalo brzim jezičnim promjenama. Čitave obitelji, skupine ljudi i zajednice sele se s jednog lokaliteta na drugi, treći, četvrti i samim tim svoj govor prenose iz jedne u drugu, treću ili četvrtu sredinu.“ Tomislav Sabljak: „Rječnik hrvatskoga žargona“, Profil, Zagreb, 2013., str. 31.

(74) „Dio pridošlih izbjeglica i prognanika nastanio se u Puli, odabravši je za mjesto novog početka, pa je i ova promjena demografske strukture utjecala na antropološke mehanizme kulturne reprodukcije, jer su se u gradu oblikovale nove kulturne niše. S druge su, pak, strane rat i teška gospodarska situacija nagnali brojne Puljane, uglavnom mlađe životne dobi, da privremeno ili trajno isele iz grada u druge zemlje. Tako se staroj, uglavnom političkoj, pridodala nova, uglavnom ekonomska dijaspora. Strahovi izazvani, kako u novih stanovnika tako i u starosjedilaca, potencijalnom opasnošću anomije, gubitka identiteta, uzrokovali su kulturnu regresiju u tom novom, okrnjenom i obnovljenom, gradskom biću, koja se očitovala prvenstveno u porastu međuljudskih predrasuda temeljenih na kriterijima nacionalne i zavičajne pripadnosti te političkog opredjeljenja. Ta je situacija također, tko zna po koji put, pokazala kako je poslijeratni kozmopolitizam, koji je Puljanima bio nametnut, zapravo konstrukt prethodnog dominantnog političkog imaginarija, nerealne procijene bivših političkih struktura, a ne stvarno stanje duha građana Pule. Problem je bio vrlo osjetljive naravi, jer je prijetio cijepanjem urbanog tkiva Pule, radikalnim podjelama i zaoštravanjem međuljudskih i društvenih odnosa…“ Srđa Orbanić: „Pula na prijelazu tisućljeća“, u: Elmo Cvek (ur.), Srđa Orbanić (prir.): „Pula: tri tisućljeća mita i stvarnosti“, nav. dj., str. 361.

(75) „’Ali, znam ljude, bliske poznanike, koji su isto tako koristili taj termin tijekom osamdesetih, no to je bilo par specifičnih ljudi. Ali, mislim da je ta sljedeća generacija, dakle ljudi mlađih od mene desetak godina (kazivač je 1962. godište, op. p.), da je među njima bila neka glavna upotreba termina tapije, dakle žarište.’ (B. B., intervju)“ (str. 44, bilj. 20)

(76) „’Ono, tamo ti svira najbolji bend, ali tapija, ništa ne vrijede. (…) Mogao je doći bilo koji bend iz Juge, napoznatiji, pa ako je prošao Pulu, e onda je to stvarno super; ali da bi prošao u Puli to je stvarno bio test.’ (B. B., intervju)“ (str. 48); „’I ta samodostatnost, da Pula i pulska publika baš sebe postave kao neku vrstu referenta, arbitra. Čak počinje, ono, malo perverzno uživati u tome – Partibrejkersi, pa što je to? Malo skakutanja, komercijalica i to.’ (B. K., intervju)“ (str. 49); „’Znači desio se koncert, znači wow, bilo je lijepo, ekipa se okupila, oživio je grad te večeri, a oni će reći koja tapija, nisu svirali šest sati, svirali samo dva sata. Vole ljudi u Puli malo tako, ne vole pohvalit. Znaš, nikad im nije dobro. (…) Na koncertima, publika uvijek počinje da se pali i da se žari, a Puležani – ništa. Teška je to publika. A odi u Pazin, već je druga spika!’ (I. Y., intervju)“ (str. 49)

(77) Usp. Damir Burić: „Rock ‘n’ Pula – (locirana) subjektivna povijest popularne glazbe“, feljton (22 nastavka), Glas Istre, Pula, 4. veljače – 1. srpnja 2018.

(78) „’Tapija se prvenstveno tiče njegove dosade (onoga tko je izgovara), jer kad smo već u Puli i kad već pričamo o Puli i kad vezujemo taj termin za Pulu, većina ljudi iz Pule, ili onih koji žive u Puli, nazvat će Pulu tapijom. Ali ja se s tim ne bih složio jer vjerujem da masi tih ljudi, kad bi živjeli u nekom ozbiljnijem gradu, ne bi bilo puno zanimljivije u životu. Tako da, zapravo, izokrećem taj sud o tapiji na onoga ko ga izgovara!’ (A. A., intervju)“ (str. 59, bilj. 33)

(79) Jedan od pronicljivih informatora ima izvanrednu terapiju protiv „pulske zime“: „’Ja svakome kažem za pulsku zimu; onima koji onako, dođu preko ljeta pa idealiziraju Pulu i odluče kupiti nekretninu, ili je unajmiti, ili se misle vratiti, doći ovdje, onda svakome dobronamjerno kažem – pazi, u drugom mjesecu ćeš upasti u depresiju. Evo, imam ti ja brojeve psihijatra, ne brini, to je normalna ciklička stvar koja će prestat.’ (B. K., intervju)“ (str. 58-59)

(80) „’Ali meni su veća tapija ti događaji ljeti nego zimi! Ma da, ono, znam se ne spustiti u grad tjednima (…). Ne znam, (ne) osjećam se, da prođem kroz tu gužvu i da se zabijem negdje sam krenuo… da dođem na to mjesto. Da nije tih festivala filmskih, i toga, ne bih se ni spustio.’ (A. A., intervju)“ (str. 79)

(81) „Tapiju – kao samointerpretaciju nevoljkosti, manjkavosti i faličnosti, te kao ‘nedjelovanje’, ‘nečinjenje’, dosadu, entropičnost, ali i ironiju, marker statusa i pripadanja, specifičnu situaciju ili period u godišnjem protoku vremena, atmosferu i ‘duh grada’ – dosad smo različito tumačili.“ (str. 119)

(82) „'(Tapija je) više neka naporna dosada nego samo dosada, kada više ne možeš trpiti dosadu pa onda kažeš – tapija.’ (K. S., intervju)“; „’Kad se nešto stalno ponavlja, to može bit tapija.’ (S. A., intervju)“; „’Tapija je odličan termin jer obuhvaća sve termine i upečatljivija je i gora od dosade.’ (A. S., intervju)“ (str. 101)

(83) Znajući kako je pretjerao (budući da filozofija nastoji biti sveobuhvatna znanost, u nekih i nadznanost), pokušavao se iskupiti na svakojake načine: „No, i sam je svjestan da je ova njegova rečenica ‘sporna’, pa ju je uvijek nanovo pokušavao razjasniti. Pritom ističe da su pojedinačni istraživači možda u stanju ‘misliti’, ali ‘ne metodom njihova istraživanja kao znanstvenika, kao onih koji se bave znanošću’, kao spoznavatelja bića, nego kao oni koji misle bitak. Osim toga, on uvijek nanovo naglašava da njegova tvrdnja da ‘znanost ne misli’ nije nikakva ‘prezirna prosudba’. Ova naime tvrdnja nije ‘nikakvo utvrđivanje neke činjenice’, nego ‘određenje biti’, prema kojem znanost ‘kao temu nema način bivstvovanja njezina područja kao takvoga’, njegova bitka, i da ga ‘ne može imati’. Znanost, naime, unutar svojih granica ne može određivati bit svoga područja istraživanja, budući da ono što je u njoj uvijek nezaobilazno – npr. priroda, čovjek, povijest, jezik, odnosno njihova bit – za nju i putem nje ostaje ‘nedostupno’.“ Ivan Kordić: „Čemu humanističke u vrijeme dominacije prirodnih znanosti“, Nova prisutnost, br. 14, Kršćanski akademski krug, Zagreb, 2016, str. 9.

(84) Andrea Matošević, Zoran Angeleski (razgovarao): „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju“, nav. dj.

(85) „Dakako, Joyceova indolencija nije jezične već kulturološke prirode, njegovo ‘jednosložno ubacivanje’ izraženo je u nezainteresiranosti i brzopletoj karakterizaciji različitosti ljudi koje susreće u Puli, što ga zasigurno smješta ‘među superiorne, one koji se dosađuju’ (Kierkegaard 1987: 289). (…) Drugim riječima, Joyce je, iako mahom denigratorno, promišljao Pulu te o njoj reflektirao. Ta će činjenica biti važna u analiziranju tromeđe tapija – Pula – dosada, što nas vodi i do treće podteme, potencijalnog prostora za analizu dosade u ovom kontekstu.“ (str. 97-98)

(86) Andrea Matošević, Zoran Angeleski (razgovarao): „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju“, nav. dj.

(87) Desmond Morris: „I čovjek je životinja: moje gledanje na ljudsku vrstu“, Prosvjeta, Zagreb, 1997., str. 5.

(88) Andrea Matošević, Paola Albertini (razgovarala): „Nije za sve Puležane tapija istoznačnica dosadi“, nav. dj.

(89) „Odnosno, sagleda li se u okvirima dinamičnog odnosa pisca i grada, Joyceova se skulptura može interpretirati i kao najveća, nikada eksplicitno izrečena, simbolična kazna. Jer, vječno se ukipiti u opuštenoj pozi u gradu iz kojega si želio što prije pobjeći, zauvijek ostati zamrznut, ukipljen u javnom prostoru pomorske Sibirije, Bogu iza leđa, može biti, iako nipošto sukladno prvobitnoj intenciji postavljanja Joyceove statue, interpretirano kao krajnja kazna, to jest simbolična vendetta (tal. osveta, odmazda, op. p.) za karakterizaciju kakvu je iznio u svojim pismima. Razumijevana u tom ključu, skulptura može ukazivati i na retoričko pitanje i sukladan odgovor: ‘Želio si pobjeći iz grada’, ‘Sada ćeš u njemu (zauvijek) ostati.’„ (str. 98, bilj. 59)

(90) James W. Sire: „Izazov svjetonazora: pregled temeljnih svjetonazora“, STEPress, Zagreb, 2002., str. 181.

(91) Karl R. Popper: „U potrazi za boljim svijetom: predavanja i napisi iz trideset godina“, Kruzak, Zagreb, 1997., str. 105.

(92) Jason Slone: „Theological Incorrectness: Why Religious People Believe What they Shouldn’t.“, Oxford University Press, New York, 2004., str. 39, u: Daniel C. Dennett: „Kraj čarolije: religija kao prirodna pojava“, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2009., str. 260.

(93) „Ako u znanostima o čovjeku – a to bi trebale biti lijepe znanosti – naiđete na nejasan ili na teško razumljiv jezik, onda budite sigurni da pisac a) daje slabašnim mislima privid originalnosti i dubine, b) da je duhovno jalov, c) da ne želi postići visoki stupanj komunikacije s drugima, d) da unaprijed kaže svojem čitatelju da ne razumije znanstveni jezik, e) da želi poseban društveni položaj.“ Đuro Šušnjić: „Metodologija: kritika nauke“, Čigoja štampa, Beograd, 1999., str. 152.

(94) „Promijenimo li rakurs gledanja na problem, tapiju, u tom smjeru dolazimo do zaključka da su starije generacije pod tim terminom podrazumijevale kritiku pa i distancu, dok mlađe generacije tim pojmom dominantno označavaju dosadu ili kako kažu, tešku dosadu.“ Andrea Matošević, Zoran Angeleski (razgovarao): „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju“, nav. dj. „No prije negoli uz ‘trpljenje’, rekao bih da je tapija vezana uz ‘čekanje’, dakle uz očekivanje budućeg, ali sagledljivog trenutka koji mora nastupiti, i to ponajviše za generacije rođene oko 2000. godine: čekanje ljeta, čekanje sadržajem zadovoljavajućeg događaja kojem prisustvovati i, za dio sugovornika, čekanje studija i/ili odlaska iz Pule u druge sredine. U istraživanju je na vidjelo izašlo koliko su starije generacije drugačije koristile javni prostor – gdjekad doslovno kao ‘dnevne boravke na otvorenom’ u kojima su mogli ujedno ‘činiti ništa’, odnosno družiti se, ‘visiti’ i dogovarati se, odnosno sudjelovati u praksama koje nisu vezane uz formalne institucije i obrazovanje ili posao.“ Andrea Matošević, Ružica Aščić (razgovarala): „Sadašnjost Puležana prožeta je srdžbom i strepnjom“, Express, 14. prosinca 2019., https://www.express.hr/kultura/sadasnjost-pulezana-prozeta-je-srdzbom-i-strepnjom-23880.

(95) „Najbolji primjer da svaki pa i taj fenomen ima i svoj vremenski i društveni kontekst ilustrirala je izjava recenzenta Matoševićeve knjige, profesora emeritusa Miroslava Bertoše, koji kaže da on generacijski ne živi u ovoj knjizi. Naime, on je Puljanin od 1947. godine. ‘Za mene doći u Pulu nije predstavljalo tapiju. Za mene je Pula bila atraktivan, ali poluprazan grad. Doći u Pulu značilo je doći na more. Značilo je vitalnost, svježi zrak, značilo je zaposlenje u Uljaniku, cementari, tvornici stakla. Moja generacija je bila generacija koja se vodila onom – uvijek nešto raditi, uvijek u pokretu, s krpenjačom ili kakogod već. Tapija nije moj pogled na svijet.’, kaže Bertoša.“ Andrea Matošević, Zoran Angeleski (razgovarao): „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju“, nav. dj.

(96) Zoran Angeleski: „Puljanin, antropolog dr. Andrea Matošević predstavio novu knjigu: ‘Pula je tapija – svi smo mi tapijaroši!’“, Glas Istre, Pula, 9. prosinca 2019.

 

(Miodrag Kalčić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.