Mirko Ćurić: KNJIGA O OPTIMIZMU, VJERI, PRIJATELJSTVU I LJUBAVI / Mate Ćurić

MIRKO ĆURIĆ (hr.wikipedia.org)

 

KNJIGA O OPTIMIZMU, VJERI, PRIJATELJSTVU I LJUBAVI

MATE ĆURIĆ: ZENGA, Istarski ogranak DHK – DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Pula – Osijek, 2018.

 

„U prostor hrvatske proze dvadeset prvoga stoljeća kao da se uvlači još jedan narativni krug priča o Domovinskom ratu. Ratna se zbilja devedesetih nameće kao kontekst iz kojega valja izvući one teme o kojima se nije dovoljno govorilo. Proznim se tekstom provjeravaju pojedinačne ratne sudbine kao i postratna zbilja onih koji su ga osjetili na svojoj koži“, piše dr. Helena Sablić Tomić u tekstu Tema: Domovinski rat, a u taj i takav prozni niz upisuje se i pulski novinar i književnik Mate Ćurić romanom Zenga, koji zajednički i ne slučajno objavljuju istarski i slavonsko-baranjsko-srijemski ogranak Društva hrvatskih književnika, jer je glavni junak dragovoljac iz Istre, a veći dio radnje događa se u Slavoniji, odnosno Vukogradu/Vukovaru.

„Postoji li razlika u hrvatskoj ratnoj prozi iz devedesetih u odnosu na ovu napisanu u trećem tisućljeću koja kroz naraciju o ratu pomiče granice u pristupu krizi subjekta, traganja za identitetom, susretu s Drugima? Što je uopće ostalo od hrvatskih romana s ratnom tematikom?“, pita se Helena Sablić Tomić, a jedan od odgovora nudi roman Zenga – fabulom, postupcima likova, ali i svojevrsnim moralnim razrješenjem – suge-rirajući kako je došlo vrijeme upravo za romane koji nude osobniji uvid u Domovinski rat.

Mate Ćurić u romanu Zenga, ispričanim u prvome licu, donosi portret neobičnoga junaka, dragovoljca Domovinskoga rada, čija sudbina pokazuje koliko naizgled malen, običan čovjek može ostati velik i plemenit, čak i kada se na njega sruči pakao na-cionalnih i osobnih tragedija te kada se čini da su jedini izlaz mržnja i osveta. Zenga je do rata „običan“ čovjek (ako obični ljudi uopće postoje, jer svatko ima jedinstvenu i neponovljivu osobnost i sudbinu), zaposlenik na benzinskoj crpki, koji odlazi u rat iz idealističkih pobuda, iako mu supruga govori: „Našao se tko će spasiti svijet, a nisi u stanju ni u vlastitoj kući urediti stanje u obitelji. Misliš da će sutra biti bolje, da se za to valja staviti pred nečiju cijev i nekog luđaka koji uvijek traži svoju borbu i svoj rat u kojemu će mu biti bolje, jer bolje ne zna i nikada neće naučiti što to znači…“.

On se ne dâ pokolebati, pa ženi odgovara: „Odlučio sam i idem među svoje, tamo mi je mjesto, tamo moram biti i učiniti ono što mi srce svakim otkucajem govori, svakom slikom koju vidim na televiziji i retkom koji u novinama pročitam. Odlučniji sam skončati tamo negdje oko Vukograda, bolje nego da mi se približe tu i da vas ne mogu zaštititi…“.

U Zagrebu upoznaje Klokana, Hrvata iz Australije koji je „s prvim zveckanjem oružja, u osvit novih demokratskih promjena, podigao svoju ušteđevinu za studij i došao braniti domovinu koju nikada do tada nije vidio, o kojoj je govorio ushićenjem svojih roditelja i onih u čijem je okrilju odgajan, poistovjećujući se s njihovim doživljajem domovine“. Njih dvojica postaju nerazdvojni i odlaze u Vukovar – Vukograd, u najžešću i najvažniju bitku Domovinskoga rata. Tamo sudjeluju u najtežim borbama, u kojima se Zenga ističe ju-naštvom, makar o tome poslije rata nerado govori. Govore ipak drugi. Njegov prijatelj Samohotka „u jednom razgovoru za neku televizijsku emisiju, u povodu obljetnice bitke za Vukograd (…), spominjao je Zengu kao pravog heroja, samozatajnog, i pokazao im njegovu optužnicu kojom ga je neprijateljska vojska osudila na smrt jer im je nanio velike štete izbacivši iz stroja desetak tenkova i oklopnjaka, ali i zbog niza drugih akcija i pothvata koji su lomili leđa sili“.

 

MATE ĆURIĆ (dhk.hr)

 

Tijekom herojske bitke u Vukogradu, u kojoj je Zenga jedan od najvećih junaka, odvija se posebna bitka u kojoj „izvjesni Jamar“, kriminalac i ratni profiter, poput biblijskoga kralja Davida koji želi ubiti Uriju Hetita kako bi se dokopao njegove žene, iz požude prema Zenginoj ženi naručuje njegovo ubojstvo. „On je očito njome bio okupiran i ljubomoran na tebe pa je stalno pleo mrežu kako te odstraniti, a nju pridobiti. Navodno su iz istog kraja i uvijek je u nju bio zaljubljen, a ona je otišla s tobom. S tim se nikada nije pomirio“, saznaje Zenga nakon rata od policijskog inspektora, jer ga je od pogibije spasio slučaj – zamijenio se s najboljim prijateljem Klokanom za njegov šešir. Klokan je uzeo njegovu kacigu, pa snajperist je ubio Klokana, a ne Zengu. „Zapravo sam ja trebao biti na njegovu mjestu, ali je on uvijek morao biti prvi…“, govori Zenga, a Profesor ga tješi dajući mrtvom prijatelju pomalo mitske dimenzije: „Znaš, malo je ljudi poput Klokana koji daju, a ne traže. Mislim da su oni svjesni toga kako su na ovaj svijet došli kao ravnoteža i da budu putokaz nesebičnosti…“.

Nakon pada Vukograda, Zenga završava u logoru, proživljava strašne trenutke neljud-skog mučenja, ali posljedice ostaju dugo nakon povratka: „Mogu li promijeniti glavu, mogu li nekim prekidačem ugasiti taj vatromet koji bukti i pršti?“, pita se Zenga i pokušava složiti svoj život, ne tražeći povlastice, ne tražeći osvetu, ne tražeći ništa što mu ne pripada.

Mate Ćurić sjajno ulazi „u glavu“ svoga junaka, u kojem se iščitavaju tragična iskustva tisuća branitelja, koji su preživjeli, manje ili više pogođeni ili potreseni ratom, odnosno rat i dalje proživljavaju kao da je on beskrajan događaj koji se stalno, iznova ponavlja. Skuplja osmrtnice branitelja koji skončavaju živote, pušta vodu da teče gdje god može, mučen žeđu koju je osjećao u logoru, tjelesnom, ali i duhovnom, snalazi se, tumara nesklonim svijetom koji je krenuo dalje, podijelio uloge, nema vremena ni strpljenja za idealiste i njihove sudbine, ali ni sudbine osoba povezane s njima, kao što je Zengina supruga u koju je i dalje zaljubljen, također ranjena i povrijeđena, koju je silovao onaj Jamar, kada je mislio da se zauvijek riješio svog Urije Hetita, Zenge…

Unatoč svemu što proživljava glavni junak, unatoč mračnim slikama ratne, ali i suv-remene Hrvatske, ovo nije mračna knjiga. Ovo je knjiga optimizma, vjere u čovjeka, vjere u nesebičnost, u prijateljstvo i najprije – u ljubav. Osobna autorova povijest i (is)povijest njegova junaka postaju snažan zalog budućnosti, koja se ne može graditi na zakopavanju onoga što znamo ili posjedujemo negdje u dubinu zemlje, ili podsvijesti, već se i s osobnim dramama i istinama moramo suočiti i dati im „legitimitet“, jer što bi bilo, kako kaže Matin junak, „da smo svi čekali bolji rasplet, ili kalkulirali…?“

Sigurno ne bi bilo ove knjige, a vjerojatno ni Hrvatske za koju Zenga kaže: „Više volim da mi je loše u vlastitoj državi nego da mi je u tuđoj dosadno od dobrote, jebote.“

 

(Mirko Ćurić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter