Mirko Ćurić: KNJIGE KOJE ZASLUŽUJU DVOSTRUKI ŽIVOT / Milorad Nikčević

MILORAD NIKČEVIĆ: KNJIŽEVNO-KULTURNE VEZE NA RUBOVIMA MEDITERANA, Crnogorske i hrvatske književnokulturne interferencije, Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva „Croatica – Montenegrina“ Osijek, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski Osijek, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, Osijek – Podgorica, 2019., 488 str.

MILORAD NIKČEVIĆ: IDENTITETSKE APORIJE, odbrana crnogorskog identiteta; rasprave/kolumne/intervjui, Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva „Croatica – Montenegrina“ Osijek, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje – Podgorica, Osijek/Cetinje-Podgorica,  2020., 321 str.

 

Istaknuti hrvatsko-crnogorski znanstvenik i književnik dr. sc. Milorad Nikčević u svoj je bogati znanstveni i književni opus u manje od dvije godine upisao dva nova i vrlo vrijedna naslova s oko 800 stranica znanstvenih i publicističkih tekstova, od kojih je najnoviji – Identitetske aporije (2020.) – iznimno aktualan. Naime, Crna Gora i tamošnja (unutar)nacionalna i vjerska pitanja došla su u središte zanimanja javnosti punim intenzitetom nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je donesen u crnogorskoj Skupštini 27. prosinca 2019. Prema tom zakonu svi vjerski objekti i zemljište koje vjerske zajednice koriste na teritoriju Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnome vlasništvu do 1. prosinca 1918. godine te na odgovarajući način prešli u ruke neke vjerske zajednice, bit će smatrani državnom imovinom. Crnogorska pravoslavna crkva podržala je Zakon ističući da će njime biti vraćena imovina nezakonito prepisana Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), no ova je odluka države izazvala „imperij da uzvrati udarac“, pa su žestoke reakcije koje su uslijedile zaprijetile opstojnosti Crne Gore. Kao i uvijek do sada, umirovljeni sveučilišni profesor, znanstvenik, književnik… akademik Milorad Nikčević, bio je glas razuma, savjesti i opomene te je objavio nekoliko važnih tekstova kojima je htio smiriti strasti i upozoriti na posljedice. Posebno je odjeknuo tekst Ne dozvolite da vam tuđi interesi pomute razum, izvorno objavljen na portalima Portalanalitika, CdM, Antena, na elektronskim stranicama Pobjede 6. siječnja 2020. te sutradan u tiskanome izdanju Pobjede. U dramatičnome vapaju Nikčević vuče usporednice između (pred)ratne situacije u Hrvatskoj te „događanja naroda“ u Crnoj Gori početkom 2020. godine: „Nas koji smo pošast rata ośetili ne tako davno, od 1991. pa nadalje, na svojoj koži u Republici Hrvatskoj, moraju uznemiriti isti oni suludi vapaji, razulareni pokliči i prijetnje koje su prethodile krvavome raspadu Jugoslavije. Po istoj matrici i danas se lamentira nad navodnom ugroženošću jednoga te istoga naroda – Srba, po istome scenariju priziva se ‘događanje naroda’, zvecka se oružjem, blokiraju saobraćajnice, vodi se bjesomučna medijska kampanja i plasiraju se laži i denuncijacije protiv male Crne Gore, kako iz Srbije, tako i od strane medija i političkih snaga koje kontroliše ruski i srpski faktor u Crnoj Gori. Ranjena crnogorska zastava sa zgrade ambasade Crne Gore u Beogradu priziva mučne asocijacije i śećanja na paljenje nekih drugih zastava u sami osvit rata 1991. godine“ (Nikčević, 2020.; 283-284). Ovaj tekst objavljen je unutar njegove nove knjige Identitetske aporije (gr. ἀπορία = prijepor, prepreka, teškoća, sporno pitanje, problem, dubitacija), prve Nikčevićeve samostalne knjige u kojoj je sabrao kritičke osvrte, kolumne, polemičke tekstove i razgovore te prikazao vlastitu poziciju, ne samo promicatelja i približavatelja dviju kultura u kojima aktivno sudjeluje – hrvatske i crnogorske – već i poziciju mislećega intelektualca uvijek na „braniku onih koji su ugroženi i vazda spreman na odbranu temeljnih vrijednosti građanskoga društva, ljudskih prava i sloboda te multikulturalizma“, kako piše u proslovu ove knjige Aleksandar Radoman i dodaje kako aktualni društveni angažman Milorada Nikčevića nije usamljena pojava. Nikčevića je zapalo, piše Radoman, „da digne svoj glas u najtežim vremenima, kad su huka tenkova i zvuci granata zaglušili svakodnevicu Osijeka, grada u kojem živi već više od pola vijeka. Naime, već septembra 1991. godine brojni hrvatski listovi prenijeli su njegov profetski tekst, avangardni vapaj 0Generalisimusi, akademici i fanatici’. Gledajući u lice beznađu rata, Nikčević je javno istupio ukazavši na mračne namjere akademika SANU i intelektualne elite Srbije koja je pripremila rat, opominjući na posljedice te bezumne politike i prizivajući princip slobode kao osnovno pravo čovjeka i narodā“ (Radoman, 2020; 24).

Snažna Nikčevićeva gesta, kada je u iznimno teškom trenutku, kao profesor na osječkome Pedagoškom fakultetu (danas Filozofskom fakultetu) posjetio Uredništvo „Glasa Slavonije“ (19. rujna 1991. godine) te „zamolio da svekolikoj hrvatskoj javnosti obznane njegovo razmišljanje o ratu u Republici Hrvatskoj“ (Nikčević, 2020.; 105), i danas odjekuje važnošću, pogotovo stoga što je bila zaista usamljena i izdvojena moralna gesta u vrijeme kada sa crnogorske strane napadaju Dubrovnik i druge hrvatske krajeve. Kada bi samo dva spomenuta teksta bila objavljena u ovoj knjizi, već bi tada imala iznimnu važnost, ali kada se promotri u cjelovitosti te usporedi s prethodnom knjigom u kojoj se autor bavi hrvatsko-crnogorskim kulturnim vezama na „rubovima Mediterana“, možemo s poštovanjem napisati to da i na „rubu“ sedmoga desetljeća života Nikčevića nije napustio stvaralački eros, niti je otupjela njegova intelektualna oštrica.

MILORAD NIKČEVIĆ (oskultura.com)

Milorad Nikčević, kako piše Nada Drašković u Bio-bibliografiji Milorada Nikčevića (Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2016.), rođen je 14. siječnja 1941. godine u Stubici (Pješivci), pokraj Nikšića. Osnovnu je školu završio u obližnjim Bogetićima, a gimnaziju u Nikšiću. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavenske jezike i ruski jezik s književnošću. Magistrirao je na Filozofskome fakultetu u Novom Sadu, a doktorirao na Filološkome fakultetu u Beogradu, pod mentorstvom Jovana Deretića. Tema njegova magistarskoga rada bila je Stefan Mitrov Ljubiša i Njegoš – uticaji i paralele (1978.), a doktorskoga Crnogorska pripovijetka od 60-ih godina XIX. vijeka do Prvoga svjetskog rata (1985.). Nikčević je tijekom 45-godišnjega rada obavljao razne funkcije i dužnosti: od srednjoškolskoga profesora do redovnoga sveučilišnog profesora u trajnome zvanju. Profesor je Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju od njegova osnutka. Osim nekoliko stotina eseja, znanstvenih i stručnih radova, autor je trideset i jedne knjige iz područja filologije, metodike nastave jezika i književnosti i kulturologije te voditelj nekoliko znanstvenih projekata, među kojima je svakako najznačajniji međunarodni projekat o crnogorsko-hrvatskim stoljetnim književnim, kulturnim i jezičnim vezama, koji je uz potporu Ministarstva znanosti Republike Hrvatske trajao gotovo dva desetljeća. Svojim montenegrističkim angažmanom profesor Nikčević je u Hrvatskoj postao simbolom borbe ne samo za crnogorski, već i za hrvatski identitet. Gotovo da nema značajnijega projekta iz toga konteksta a da on u njemu nije sudjelovao. O tomu možda najbolje svjedoči činjenica da je 1995. godine na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu utemeljio crnogorski studij Montenegrina (književnost, kultura i civilizacija crnogorskoga naroda), dakle tada kad je u Crnoj Gori bilo gotovo nezamislivo osnivanje takvoga studija. Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskoga filološkog društva, Dukljanske akademije nauka i umjetnosti itd.

U ovome kratkom tekstu teško sažeti svu slojevitost i važnost dviju knjiga Milorada Nikčevića, koje pokazuju sve osobitosti njegova znanstvenog i publicističkog pristupa odabranim temama, što je najbolje sam sažeo u proslovu knjige o crnogorskim i hrvatskim književno-kulturnim interferencijama: „(…) kulturni poslenici ljudskoga duha zaslužuju svoj život onoliko koliko ga poklanjaju svom narodu, njegovom jeziku, književnosti, crkvi i kulturi. A oni djelatnici ljudskog duha koji nose ośećaj dviju domovina (poput samog Shawa i bengalskog pjesnika Ranbindranatha Tagorea čiji duhovi lebde između malog irskog/bengalskog naroda i njihove šire engleske/indijske domovine) zaslužuju dvostruki život jer ga poklanjaju kulturi i civilizaciji dvaju naroda i dviju domovina (Nikčević, 2019.; 17).

Ove knjige još jednom osvjetljuju iznimnost Nikčevićeve znanstvene i šire kulturne pozicije, ali i spremnost da nastavi jedinstvena istraživanja koja su hrvatsku i crnogorsku kulturu vratili u stanje komplementarnosti i ustrajne suradnje kakva je bila u vrijeme biskupa Strossmayera i crnogorskih knezova.

„U ovoj zadnjoj knjizi sam tematizirao brojne književno-kulturne probleme, filološke smjerokaze mojih dvaju domovina: Hrvatske i Crne Gore! Prema tome, upravo to svjedoči da moji interesi za bogate duhovne prostore Crne Gore i Hrvatske nijesu prestali, a ponajmanje su, ne daj Bože, presušili i splasnuli…“ (Nikčević, 2019.; 36). Izjavio je to Milorad Nikčević još 2015., a nove knjige pokazuju kako ni sebe ni nas, naravno, nije iznevjerio te su ujedno navještaj novih ostvarenja. Napisane su iz vizure srednjoeuropskog, „širokoga“, panonskog Osijeka, u kojemu se autor javlja kao glas razuma i suradnje među znanstvenicima i intelektualcima te vjere u narode i njihovu budućnost, ali na temeljima poznavanja prošlosti i iskustava koje ono nosi.

 

(Mirko Ćurić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.