Mirko Ćurić: MAXIMIS IN MINIMUM / Tomislav Žigmanov

TOMISLAV ŽIGMANOV: (PO)ČUJ HAIKU S PISKA, Kuća na mrginju – Đakovački kulturni krug, Čikerija – Đakovo, 2020., 64 str.

 

U Kolu 1/2020. istaknuti hrvatski književni kritičar i znanstvenik Mario Kolor objavio je polemički tekst pod naslovom Nastavak opasne antologičarske prakse ili amputacija vitalnih grana hrvatskog pjesništva. Osvrće se na uobičajenu antologičarsku praksu izostavljanja dijalektalne poezije, koju nastavlja i Tonko Maroević u Svjetlacima (HDP, 2019.). Evo što piše Kolar, čudeći se argumentaciji akademika Maroevića te pokušavajući dokazati da su sva narječja ravnopravna i kako sve što spada u hrvatski jezik, spada i u hrvatsku književnost – kako nekad Matošev Hrastovečki nokturno, Nazorova Žena zapušćena ili Domjanićeva Fala, tako i radovi suvremenih hrvatskih pjesnika i pjesnikinja, koji ne nastaju samo u književnim središtima, već posebno na rubovima i izvangraničnim hrvatskim kulturnim zajednicama, doslovce diljem svijeta:

„Tonko Maroević je, dakle, u Uskličnicima zaobilaženje dijalektalne poezije objasnio time što ona predstavlja nekakvu ‘nelojalnu konkurenciju’ (sic!) pjesništvu na standardnom jeziku, a u Svjetlacima ide i korak dalje. Pogledajmo cijeli odlomak posvećen dijalektalnoj poeziji iz Napomena o izboru: ‘Pjesme na dijalektu smatram da pripadaju vlastitim jezičnim sustavima, unutar kojih se mogu odmjeravati i kategorizirati, a da ih je neprimjereno i nasilno antologizirati unutar cjeline složene na standardnom hrvatskom jeziku. Naravno, moglo bi se inkrustrirati pojedini primjerak na kajkavštini ili čakavštini kao iznimku koja potvrđuje pravilo, ali bi on svojom izravnošću i posebnošću, začudnošću i primarnošću svakako distornirao, pa držao to netko pozitivnim ili negativnim efektom’ (str. 497). Iz ovog objašnjenja proizlazi da pjesništvo pisano hrvatskim dijalektima nije dio hrvatskog pjesništva, već pripada nekakvom vlastitom (kakvom?, čijem?) jezičnom sustavu te u odnosu na pjesništvo na standardnom jeziku predstavlja nekakvu začudnu posebnost. Po Maroeviću sintagma hrvatsko pjesništvo očito, dakle, podrazumijeva samo pjesništvo pisano hrvatskim standardnim jezikom, što je posve nelogično. Jer ako su čakavština, kajkavština i nestandardna štokavština (koju se obično zaboravlja) hrvatski jezični idiomi, a jesu, i ako su sastavni dijelovi hrvatske jezične stvarnosti, što također jesu, jer njima svakodnevno govore i pišu milijuni Hrvata, onda bi i pjesništvo pisano tim idiomima trebalo biti sastavni dio nečega što zovemo hrvatsko pjesništvo, a ne nekakav ‘vlastiti jezični sustav’. Kada bismo generalizirali ovu Maroevićevu tezu, iz nje bi proizlazilo da čakavština, kajkavština i nestandardna štokavština ili nisu hrvatski jezični idiomi ili da su manje važni od standardnog jezika, što niti lingvistički, niti povijesno, niti kulturološki, niti kako drugačije ne stoji.“ (Kolar, Kolo , 1/2020.)

Jasno je, dakle, da ni knjiga o kojoj pišem u ovom prikazu ne bi ušla u izbor za nekakvu buduću antologiju hrvatskoga pjesništva, baš kao što ne bi ušle sjajne pjesme brojnih hrvatskih književnika i književnica, koji su osjetili potrebu izraziti se izvan okvira standardnog književnoga jezika, dodatno obojiti i osvijetliti svoju poeziju, u vremenu kada se žalimo na osiromašenje jezika i umanjenje izražajnih mogućnosti, onakvih kakve u svojoj poeziji ostvaruje Tomislav Žigmanov, koji za sebe voli reći da je pjesnik s ruba, iako oni koji poznaju njegov rad znaju da je ta rubnost i izdvojenost – njegova snaga. Republika Srbija u kojoj živi i djeluje Tomislav Žigmanov – ne samo na području kulture i umjetnosti već i na području politike, jer je on i jedini hrvatski zastupnik u srpskom parlamentu i predsjednik političke stranke Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini – najstroža je u provedbi drakonskih mjera ograničavanja kretanja svojih građana, iako se još 26. veljače 2020. na tiskovnoj konferenciji o koronavirusu od strane njihovih medicinskih stručnjaka i predsjednika države moglo čuti kako je riječ o „najsmješnijem virusu u povijesti čovječanstva“, koji se najbolje liječi „čašicom rakije“, ne „napada žene i djecu“, a preporuka vlasti ženama je bila da putuju u središte zaraze, Milano, i tamo kupuju na rasprodajama dizajnerske modne proizvode. Danas je sve u toj državi suprotno: na ulicama je vojska, dramatično se najavljuju crni dani, puno bolesnih i mrtvih, terminologija je ratna, iako je neprijatelj mikronske veličine, a zabrane se svakoga dana množe, pa je tako i naš pjesnik, dok pišem ove retke (18. travnja 2020.) u četverodnevnoj izolaciji za koje iz svoga stana ne smije izići na ulicu… Unatoč nesklonom vremenu (samo)izolacije, koja nije samo osobna već zahvaća cijele zajednice i države, tako da su mnoge zatvorile granice i unutar njih, svaka na svoj način, bore se s nevidljivim okrunjenim virusnim neprijateljem, književni život nije stao.

Pokazuje to netom objavljena knjiga Tomislava Žigmanova (Po)Čuj haiku s piska, druga njegova zbirka haiku pjesama, a šesta zbirka pjesama ukupno, koju autor još nije imao u rukama jer je tiskana u Hrvatskoj, a poštanski promet između dviju zemalja obustavljen je. Dosad je Žigmanov objavio zbirke: Raskrivanje (o svijetu i životu), Subotica, 1998.; Bunjevački blues, Subotica, 2002.; Bez svlaka mraka, Subotica, 2005.; Minijature vlastitosti, Zagreb, 2014., O čuj, puče, hai (=j)ku(=a) o viri s piska, Subotica, 2018.

Tomislav Žigmanov rođen je 12. svibnja 1967. u Tavankutu, gdje je pohađao osnovnu školu. Na novosadskome Filozofskom fakultetu diplomirao je s temom „Platonovi dokazi za besmrtnost duše i pitanje etike“ na odsjeku za filozofiju. Živi i radi u Subotici, ravnatelj je Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i „narodni poslanik“ u srbijanskoj Skupštini. Piše pjesme, refleksivnu prozu, eseje, znanstvene i filozofijske radove. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, mađarski, rumunjski, bugarski i rusinski jezik. Njegov bogat književni opus već sada ga svrstava među najvažnije hrvatske književnike koji su djelovali ili djeluju u Vojvodini, a to dokazuju i brojne nagrade. Za knjigu Bunjevački blues dobio je 2003. subotičko priznanje „Ferenc Bodrogvári“, a za knjigu Minimum in maximis – zapisi s ruba o nerubnome dobio je 2007. Nagradu „Zvane Črnja“ za najbolju knjigu eseja objavljenu u Hrvatskoj. Upravo je ova pulska nagrada svratila pozornost hrvatske javnosti na Žigmanova kao vrsnog autora i živ dokaz da hrvatska književnost nije omeđena državnim granicama. Bila je iznimna hrabrost nagraditi nepoznatog autora koji s ruba, iz istinske autsajderske pozicije osvješćuje položaj hrvatske zajednice u vrlo nesklonome okruženju, ali njegova kasnija književna djelatnost pokazala je dalekovidnost ovakve odluke. Knjiga Prid svitom – saga o svitu koji nestaje dobila je Srebrnu povelju Matice hrvatske 2010. te Nagradu „Fra Lucijan Kordić“, koju dodjeljuju Društvo hrvatskih književnika iz Zagreba i ZIRAL – Zajednica izdanja „Ranjeni labud„ iz Mostara za najbolje književno djelo, objavljeno u razdoblju od 1. rujna 2006. do 1. rujna 2010, koje za temu ima život Hrvata izvan domovine. Rukopis Bunjevački Put križa osvojio je 2013. godine prvu nagradu na trijenalnom natječaju za književno djelo na temu Muke Kristove ili široko shvaćene općeljudske muke, koju svake treće godine zajedno dodjeljuju Društvo hrvatskih književnika i Udruga Pasionska baština u Zagrebu. Subotička Gradska biblioteka, u povodu obilježavanja 120 godina osnutka, dodijelila mu je nagradu za zavičajni književni opus. Dobitnik je nagrade Grada Subotice „Pro urbe“ za 2011. godinu. Za knjigu „Vivisekcije književnosti: vojvođanske i ine književne teme hrvatske” (Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika Pula i Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice, 2018.) dobio je Nagradu „Julije Benešić“.

Knjiga (Po)Čuj haiku s piska sadrži 40 haiku pjesama, popraćenih nadahnutim ilustracijama umjetnika Ivana Balažkovića, u smeđim tonovima zemlje i čikerijskoga „piska“. Ovaj spoj riječi, slike i grafičkih rješenja čini knjigu iznimno uspjelom i možemo je promatrati kao svojevrsnu pjesničkp-likovnu mapu, a to potvrđuje nadahnut pogovor Dragana Muharema: „Svaka slika, a 40 ih je, svojevrsni je mikrosvemir. Cjelina za sebe. Motreno pak sinoptički, mnoštvo tih slikovnih nukleusa tvori ples bitka i nebitka, umiranja i rađanja, čežnje i obeznađenosti. Sanjar pak sniva, diše i živi. Šturi stih, strogo uformljen, cijedi se jarkošću boje, mirisa, zvukova, kontura. Sagu je pustio, zajecao, zamrgodio… Umah nas omami beznadnošću, potmulim utrnućem svega živodajnog. Razjapi se nesmiljena kob. Klonuti hoće nad rubom bezdana. Ali zatinja nada! Pisac pak neće otkliznuti u patetiku. Živost provrvi! Zadnji niz stihova skriva logiku sjemena bačenog u zemlju – umirati mora, bubriti, jedrošću da blisne. Tad grli, gustira, grgolji, slavi… Dum spiro spero! Nadom odiše.“

Kako bih jednom sintagmom dočarao stilski postupak Tomislava Žigmanova u ovoj knjizi, poslužila mi je inverzije naslova njegove prve nagrađene, esejističke knjige: „maximis in minimum“. Puno je toga u tim malim tvorevinama, u tom japanskom pjesničkom obliku, koji je preoblikovao bunjevački krajolik, odgoj, svjetonazor, Žigmanovljeva filozofija, jer on je izvorno filozof – mudoroslovac, i najbolje se osjeća u ovim, kao ih naziva Josip Užarević, „mikrožanrovima“. Iz njih možda, kako je to tražio Matoš, „ne curi krv“, ali je tu duša ne samo Tomislava Žigmanova već i cijele jedne zajednice „na sjeveru Bačke“, pitome, ali ponosne, nekada bogate materijalno, a sada samo duhovno. To je kraj u kojem „jablan čežnjom vri“, „mrak pada ko tinj“…, gdje je „napuklo vrime“, „baulja svitom sav svit“, a „neobran kukuruz/sustignut brimenom/ prkosi mrazu…“ I dvije riječi mogu biti umjetnost, tvrdi Užarević, pa kako ne bi moglo biti ovih stotinu i dvadeset stihova, sljubljenih s ilustracijama Ivana Balažkovića, kao brašno, voda, sol i kvasac u ukusnu pogaču.

Ovaj haiku s piska, koji se ponekad čini kao korak umornog salašara koji se poražen teškim radom i neimaštinom vuče kući po blatu, ipak nije zbirka pesimizma i poraza, iako često, kako pjesnik kaže, „zafali popršnjak/ozebloj duši…“

Ne daju se ti naši uporni salašari, „vezani uz zemlju“ i svoj kraj, okuse i mirise kojih je prepuna ova knjiga: i vina i divenica, i paprikaša, pekmeza i valjušaka, pa nekako zaključujemo da je i ova sjajna zbirka u kojoj je sažeta ne samo životna i umjetnička filozofija Tomislava Žigmanova i zajednice koju predstavlja, zbirka nade!

Pa makar je naši antologičari, i slične, budu (i dalje) zaobilazili u širokom luku, da ne bi te sočne sinestezije stvorile „’nelojalnu konkurenciju’ pjesništvu na standardnom jeziku.“ Jer „pod odžak mastan/ namećano svega“, a od vina i rakije „nabrekla burad“, a tome je teško odoljeti.

 

(Mirko Ćurić © IO DHK)

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.