Mirko Ćurić: MONOGRAFIJA O HRVATSKOME KULTURNOM VELIKANU / Ivica Đurok

 

IVICA ĐUROK: ANTUN VIDAKOVIĆ, UTEMELJITELJ KAZALIŠTA, Hrvatsko kazalište u Pečuhu Croatica Kft., Pečuh Budimpešta, 2020., 155 str.

 

Ovih dana hrvatska se javnost zabavlja ocjenama programa svečanog otvaranja projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020., ističući kako je to prvi put da jedan hrvatskih grad nosi tu prestižnu titulu, ali pritom zaboravljajući da su hrvatski kulturni djelatnici prije deset godina imali iznimno veliku ulogu u provedbi programa Pečuh – Europska prijestolnica kulture 2010., o čemu svjedoči nova knjiga dr. sc. Ivice Đuroka: Antun Vidaković, utemeljitelj kazališta.

„Na inicijativu, odnosno poziv gradonačelnika dr. Lászla Tollera, Antun Vidaković i Ivica Đurok izabrani su u pripremni Odbor kandidature EKF-a 2010. Zahvaljujući i tim hrvatskim, kulturnim, umjetničkim prijedlozima natječaj je prošao i grad Pečuh je, zajedno s turskim gradom Istanbulom i njemačkim gradom Essenom, 2010. postao europskom prijestolnicom kulture. Programi i projekti Hrvata u gradu Pečuhu bili su sastavni dio općih kulturnih, umjetničkih i inih programa tijekom obnašanja te titule i ostavili su trag u kulturnome životu grada i širega područja podjednako. Posredovanjem Hrvatske samouprave grada Pečuha u pripreme i u sam tijek kulturnih zbivanja 2010. g. uključili su se i neki pobratimljeni gradovi i gradovi partneri grada Pečuha. Iz Hrvatske su Osijek, Zagreb i Đakovo bili sudionici u raznim programima 2010…”, piše Đurok (str. 118) o notornoj činjenici, koja se ne može pročitati u publikacijama Rijeka EPK 2020. ili u novinskim izvješćima o tome projektu.

Povijest počinje od nas, a hrvatska kultura postoji samo u Zagrebu i nekoliko većih hrvatskih gradova…

Srećom, tih provincijalnih mentalnih ograničenja (uvjetovanih i vrlo prizemnim, materijalnim okolnostima – tko će dijeliti onu kranjčevićevsku „kulturnu kobasu“ s tim gladnim provincijalcima i izvanhrvatskim kulturnjacima?, jednostavnije ih je prešutjeti, zanemariti, zaobići, u medijima i na fondovima, pa će više ostati nama; neka se grebu od svojih lokalnih zajednica, a ono što se pirja u zagrebačkim tignjevima ne dijeli se olako i naokolo, što se jasno vidi iz godišnjih raspodjela sredstava Ministarstva kulture, ali o tome drugom zgodom) nisu se držali u Hrvatskome kazalištu u Pečuhu i Croatici kft., sunakladnicima ovoga, slobodno možemo kazati, nakladničkog pothvata, kojim se odaje zasluženo priznanje hrvatskome kulturnom velikanu i njegovu najvažnijem djelu – jedinom hrvatskome profesionalnom kazalištu izvan Hrvatske, smještenom u prekrasnoj novoobnovljnoj zgradi u Aninoj ulicu u središtu Pečuha.

Kada pohodite najveću podzemnu crkvu u Hrvatskoj – kriptu Strossmayerove katedrale u Đakovu, gdje su u nizu sahranjeni đakovački biskupi, shvatite kako je teško jednom sintagmom odrediti značaj pojedine osobe sahranjene u kripti. Na grobnici biskupa Bauerleina koji je, nakon ukidanja vjeronauka u školama nakon 2. svjetskog rata, osmislio cio nov vjeronaučni sustav prihvaćen diljem Hrvatske, koji je utemeljio Dijecezanski muzej u Đakovu, koji je pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća vodio teške unutarcrkvene borbe s „progresivnim“ svećenicima… piše tek „Sudionik II. vatikanskog sabora (1962. – 1965.)“, a biskupu Ćirilu Kosu, koji je pet godina tamnovao „u ime naroda“, a potom vodio biskupiju kroz rat i poraće, izgradio niz crkvenih i znanstvenih objekata po Biskupiji, obnavljao porušene crkve i objekte, bio glas razuma i pomirbe u ratnim vremenima, stoji da je bio „Koncilski obnovitelj…“

O svođenju jednoga života i jednoga djela na kratku sintagmu razmišljam dok pišem o knjizi o velikanu hrvatske kulture Antunu Vidakoviću, koju je napisao Ivica Đurok, pečuški sveučilišni profesor sociologije i plodan autor. Naslovljena je Antun Vidaković – utemeljitelj kazališta, pa premda se teško mirim s pojednostavljivanjem i svođenjem bogata životopisa na jedan koncizan naslov, ovdje je autor bio u pravu – utemeljenje Hrvatskoga kazališta u Pečuhu zaista je najveće postignuće Antuna Vidakovića – važno i u razmjerima nacionalne kulture – o čemu svjedoče svi izvođeni autori, redatelji, glumci i ostali koji su sudjelovali u produkcijama ovoga kazališta – a sve se jasno iščitava iz ove monografije koju je uzorno napisao Ivica Đurok, nastojeći ne samo prepričati život Antuna Vidakovića, već ga i smjestiti u društveni i kulturni kontekst, dati sociološku studiju jednoga pojedinca, prostora i vremena u kojoj djeluje.

Plodni autor, dr. Ivica Đurok, doktor sociologije i politologije, kulturni djelatnik i publicist, rođen je 1960. u Mohaču, a danas živi i radi u Pečuhu gdje predaje na tamošnjemu sveučilištu. Glavna područja njegova istraživačkog rada etničke su i nacionalne manjine u Europi, integracijski i segregacijski procesi u ovome dijelu Europe, ljudska prava i prava nacionalnih, etničkih i vjerskih manjina u Europi i šire, odnosno problematika nekih istočnih kultura i kultura Južne Amerike. Redovito putuje, istražuje društvena pitanja po Indiji i zemljama J. Amerike. Objavio je više od stotinu publikacija na raznim jezicima, a kao urednik i nakladnik potpisuje niz knjiga i časopisa. Autor je jedanaest znanstvenih i stručnih knjiga te više od stotinu znanstvenih i stručnih članka. Istaknuti je član hrvatske manjine u Mađarskoj, jedno vrijeme i predsjednik Hrvatske državne samouprave u Pečuhu.

Antuna Vidakovića u ovoj knjizi promatra s više gledišta: kao sociolog, kao kulturni djelatnik te kao dugogodišnji prijatelj i suradnik. Knjigu je podijelio u dvadeset i dva poglavlja u kojima kronološki prati životni put Antuna Vidakovića, a zaključno poglavlje donosi „misli i razmišljanja o Antunu Vidakoviću” čak pedeset i dvoje suradnika, prijatelja ili poštovatelja Antuna Vidakovića iz Mađarske i Hrvatske. Toplina ovih iskaza jasno govori o poštovanju koje je stekao za vrijeme svoga života ovaj vrlo nadaren, sposoban i druželjubiv kulturni velikan, vrlo malo poznat široj hrvatskoj kulturnoj javnosti. Rođen je 28. studenoga 1947. u Gornjem Svetom Ivanu (Felsőszentiván), malome mjestu u okolici Baje, u bunjevačkoj obitelji, od roditelja Roze Garić i Ivana Vidakovića. Ime je dobio po svome bratu Antunu ubijenome godinu prije njegova rođenja u jednome tragičnom i kobnom političko-kriminalnome slučaju. „Ubojstvo se dogodilo u Sentivanu 1946., tijekom jedne plesne zabave, kada su ga pištoljem ubili zbog njegova nacionalnog podrijetla. Ubojicu tadašnja milicija nikada nije našla, mada je selo znalo tko je izvršio taj zločin: ubojstvo mladog, svjesnog Bunjevca. Ubijen je zbog izražavanja svojih narodnosno-političkih stavova. Tu tragediju roditelji Antuna Vidakovića nikada nisu preboljeli. Ta tragedija pratila ih je tijekom cijeloga života”, piše Ivica Đurok.

Antun Vidaković bio je izrazito nacionalno svjestan i angažiran u radu, ali su ga iznimno cijenjenili i pripadnici većinskoga, mađarskog naroda, zbog umjetničkih sposobnosti i ljudskih vrlina. „Za Antuna Vidakovića bunjevačko-hrvatsko podrijetlo, etničko, vjersko, geografsko i drugo bilo je iznimno važno. Više puta je govorio o svojim precima, o geografskom području odakle Bunjevci potječu. Bio je zaljubljenik u Hrvatsku, u Dalmaciju, u hercegovački dio Bosne i Hercegovine, u područja odakle Bunjevci potječu. Preci Antuna Vidakovića, Bunjevci, došli su na područja Mađarske, na teritorij Bačke, početkom 17. stoljeća.“

Nakon osnovne škole, koju je Vidaković završio u rodnome selu na hrvatskome jeziku, školovanje je nastavio u tadašnjoj Južnoslavenskoj gimnaziji u Budimpešti. Među profesorima bili su tada koreograf Antun Kričković i povjesničar te veliki pjesnik Josip Gujaš Džuretin, koji su snažno utjecali na mladoga Vidakovića. U gimnaziji se Vidaković počinje baviti plesom, u kojemu će ostaviti velikoga traga, ne samo u kulturi mađarskih Hrvata već i puno šire, postat će jedan od najvažnijih plesnih koreografa u Mađarskoj. Nakon odsluženja vojnoga roka, kraće je vrijeme radio kao priučeni bravar. Plesni ansambl „Budimpešta“ nudi mu profesionalni ugovor, ali poštujući nakanu svojih roditelja i bivše učiteljice Eugenije Bundić iz Sentivana, Antun Vidaković 1969. upisuje četverogodišnji studij u Pečuhu, na Visokoj pedagoškoj školi, na Odsjeku za tjelesni odgoj i južnoslavenski jezik i kulturu. Diplomski rad piše pod naslovom: „Narodni običaji bunjevačkog stanovništva sela Gornji Sentivan“. U diplomskome radu obrađuje prigodne običaje, postupke uz pojedina vjerovanja, praznike i druge običaje Sentivana. U radu objavljuje i narodne pjesme, bećarce i druge vrednote Bunjevaca iz Sentivana. Diplomirani nastavnik tjelesnoga odgoja i „hrvatsko-srpskog“ jezika, Antun Vidaković godine 1973. počinje predavati plesnu kulturu i folklor u Umjetničkoj srednjoj školi grada Pečuha. U toj ustanovi radit će kao honorarni profesor plesne kulture do 1999.

„Svugdje gdje je Antun Vidaković radio, tako i u južnoslavenskoj osnovnoj školi u Pečuhu, radio je savjesno i primjereno. Đaci su ga voljeli, s kolegama imao je korektne odnose. Mladi, nemirni nastavnik nije se zadovoljio s mogućnostima osnovne škole, tražio je prigode koje bi zadovoljile i odgovarale njegovom izuzetnom talentu. Tražio je putove, a i putovi su tražili njega. Tako je našao ansambl Baranju, Umjetničku srednju školu, Hrvatsko kazalište, Csopor(t)-Hordu te i ljude koji su odigrali određivačku ulogu u njegovom životu“, piše Đurok (str. 45), koji s puno dokumenata, fotografija, iskaza suvremenikâ, gradi svoju priču o Antunu Vidakoviću, čiji je vrhunac utemeljenje Hrvatskoga kazališta.: „Bila je to prava borba bez oružja koju je u to vrijeme utemeljitelj hrvatskog teatra sam vodio protiv onih koji nisu razumjeli, možda i nisu željeli razumjeti nakanu Antuna Vidakovića glede stvaranja iznimno važne kulturne i umjetničke ustanove Hrvata u Mađarskoj. Za njega kazalište, odnosno umjetnost, nikada nisu bili sami sebi cilj, znao je da ima važnu društvenu ulogu, da je to njezina bit, supstancija, koja se u nekim vremenima i prostorima ljudske civilizacije smatrala iznimno važnim instrumentom, medijem društvenoga života. Bio je svjestan da tu ulogu i zadaću ima i kazalište Hrvata u Mađarskoj, koje će mu biti životno djelo i koje će ostaviti u korištenje i u zalog Hrvatima i svima onima koji su osjetljivi za kulturu, za umjetnost općenito. Utemeljenje Hrvatskog kazališta za Antuna Vidakovića nije bilo samo pitanje kulture, vrednota i normi već su u njemu radile sile koje su se manifestirale kao moralne sile i moralna svijest…“, piše dalje Đurok (str 81.), svjedočeći kako je mukotrpno bilo utemeljenje Hrvatskoga kazališta i kako se ono ne bi ostvarilo bez čelične volje Antuna Vidakovića i malobrojnih suradnika.

IVICA ĐUROK (slobodnaeuropa.org.)

U toj sam instituciji prvi put susreo Antuna Vidakovića kada je u Hrvatskome kazalištu, u potkrovnom prostoru Galerije Čopor horda, predstavljena antologija Ës a Dräva cask folyot – Szlavöniai horvät rövidtorozak (Tekla rijeka Drava – izbor iz kratke priče slavonskog teksta hrvatske književnosti), koju su zajednički objavili osječka Matica hrvatska i pečuški časopis Jelenkor. Naše ozbiljnije poznanstvo započelo je zahvaljujući dr. Ivici Đuroku 2009., kada smo u Hrvatskome kazalištu dogovarali suradnju Hrvatske samouprave iz Pečuha i Grada Đakova u velikome kulturnom projektu Pečuh – Europska prijestolnica kulture 2010. Nismo uspjeli ostvariti sve projekte, ali je sigurno za oba grada pa i za dvije države važno bilo zajedničko izdavanje knjige Nikole Tordinca Hrvatski narodni običaji, pjesme i plesovi Hrvata iz Pečuha i okolice (zapisi iz 1881.), u nakladi Grada Đakova i Hrvatske samouprave iz Pečuha, te zajednička predstavljanja knjige u oba grada. Jedan pokojni književnik spojio nas je i pokazao kako važna djela žive i nakon smrti svojih tvoraca. Kasnije sam Vidakovića susretao sve rjeđe, čuo sam glasove o njegovoj bolesti koja ga je polako nagrizala i odvajala od posla koji je volio i od ljudi koje je volio. Jednoga dana godine 2015. stigla je vijest o njegovoj smrti i dostojnu ispraćaju. Znao sam i znam kako je to nenadoknadiv gubitak: nije istina da je svatko zamjenjiv i da se bez svakoga može! Zamjenjive su funkcije i uloge, ali nisu zamjenjivi srce i um dobroga i sposobnoga čovjeka. Njegovo znanje i njegovi snovi. Pogotovo u zajednici koja se iz dana u dan smanjuje, koju polako preplavljuje većinski plimni val i već se za mnoga mjesta ne zna, osim u pričama i starim zapisima, da je tamo netko divanio hrvatski, pjevao hrvatski, plesao hrvatski, glumio hrvatski…

Antun Vidaković, znajući sve to, nije se zatvorio u manjinski kavez u kojemu se samo obnavlja i interpretira staro i negdašnje, nego se trudio biti dijelom suvremenih umjetničkih strujanja, biti poveznicom hrvatske i mađarske kulture, otkriti koliko nas toga povezuje i koliko se jedni u drugima prepoznajemo. Ono što je bila velika neostvarena želja Antuna Vidakovića, nedavno se i ostvarilo: kazalište je obnovljeno, preuređeno i sada je jedno od najljepših malih kazališta u Europi, koje uspješno vodi Antunov sin Slaven, akademski glumac koji je diplomirao u Zagrebu.

Knjiga Ivice Đuroka o Antunu Vidakoviću ne bi smjela proći nezapaženo u hrvatskoj javnosti, već bi trebala imati plodonosan život i biti trajnim izvorom o hrvatskim kulturnim nastojanjima i uspjesima izvan granica Republike Hrvatske, o zaljubljenima u domovinu, kojima domovinske institucije i domovinska kulturna javnost uglavnom ne uzvraćaju istom mjerom. Naivno razmišljam, gledajući otvaranje programa Europske prijestolnice kulture u Rijeci, kako bi u nekoj drugačijoj hrvatskoj kulturi i u drugačijoj kulturnoj prijestolnici, zasigurno barem jedan program bio posvećen velikome plesnom umjetniku i koreografu Antunu Vidakoviću, utemeljitelju Hrvatskoga kazališta u Pečuhu, ali i jednom od kreatora projekta EPK Pečuh 2010. u kojemu je, zahvaljujući njemu, udjela imala i hrvatska kultura. Gospođo Višić, nadam se da znate tko je bio Antun Vidaković? Ako pak ne znate, pročitajte, kako bi napisao Čapek u Poštanskoj bajci, ovu toplu knjigu Ivice Đuroka, koju preporučujem svima kojima su hrvatska kultura i njezini velikani na srcu.

 

(Mirko Ćurić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.