Mirko Ćurić: OSTAJANJE UMJESTO ODUSTAJANJA / Ivana Ćurić

IVANA ĆURIĆ (dnevnik.ba)

OSTAJANJE UMJESTO ODUSTAJANJA

IVANA ĆURIĆ: IZ DNEVNIKA JEDNE MLADE II. ili SRIĆA JE U MALIM STVARIMA, Matica hrvatska Tomislavgrad, Đakovački kulturni krug, 2019., 120 str.

 

Prva knjiga objavljena u Slavoniji nakon protjerivanja Turaka bila je katekizam Put ne-beski đakovačkoga župnika Ivana Grličića, franjevca rođenog u Olovu. Grličić je za-nimljiv s jezičnoga gledišta: ponajprije, jezik kojim piše svoj katekizam naziva „bo-sanskim“, iako je to, naravno, ovdje istoznačnica za dijalekt hrvatskoga jezika, ikavicu, kojom se govori u Slavoniji i Bosni njegova vremena (u tadašnjoj Bosanskoj ili Đakovačkoj biskupiji, na čelu s biskupom Patačićem, kojemu je posvećena knjiga), ali je i na tragu oca hrvatskog jezikoslovlja Bartola Kašića. Do 1835. u Slavoniji se koristi ikavica kao standardni jezik na kojemu se pišu vjerske knjige i dokumenti te se poučava u školama, iako Matija Pavić tvrdi kako tijekom cijeloga 18. i 19. stoljeće „pitanja pravopisnog nor-miranja zaokupljaju slavonske autore“, te da „osjećaju pisci Slavonije potrebu jedinstva pismenoga“, koje je ostvareno 1835. Taj veliki prijelom odrazio se pozitivno na postizanje hrvatskoga nacionalnog jedinstva, ali je zaprijetio hrvatskim narječjima, pred kojima su bila desetljeća potiskivanja. Ona postaju govorom ruralnih sredina, u književnosti svo-jevrsno stilsko obilježje, kojim se karakteriziraju likovi seljaka i neobrazovanih ljudi.  Nedavno sam (18. listopada 2018.) u pečuškom Hrvatskome kazalištu gledao dramu Po-vratak Filipa Latinovitza, u kojoj se unutar dekadentnoga malograđanskog svijeta po-javljuje prostodušni seljak Joža Podravec, oličenje životne neposrednosti i praktičnosti, neopterećenosti normama i regulama, „simbol naivnoga, nereflektiranog života“. Filip i Joža Podravec – to su „dva svijeta“, „dva jezika“ i „dva kontinenta“, piše Krešimir Nemec.

Nakon desetljećā zanemarivanja hrvatskih dijalekta, ponovno ih u književnu maticu uvo-de Vladimir Nazor (Žena zapušćena) i Antun Gustav Matoš (Hrastovečki nokturno) po-četkom XX. stoljeća pa su otada mnogi pisci objavili radove na nekome od hrvatskih narječja. Čini se da je velik utjecaj na očuvanje hrvatskih narječja imala i televizija jer su serije poput Gruntovčana, Maloga mista ili Prosjaka i sinova pokazale koliko se snage i životnosti krije u tim govorima, napose humora, kojim ni hrvatska književnosti, ali ni film, na standardnome hrvatskom jeziku nikada nisu obilovali; kao da je u kodovima jezika, koji smo usvojili kao književni, upisan nedostatak humora… Domovinski rat snažno je obnovio zanimanje za svekoliku baštinu, pa tako i za jezičnu, pokušalo se sačuvati sve što je trebalo nestati pred ratnim vihorom, a tu se zavičajno jezično blago pokazalo kao vrlo važno i odjednom se u gotovo svim krajevima gdje Hrvati žive pojavio niz autora i autorica koji stvaraju na dijalektima (možda i zbog izrazite razlikovnosti sprema jezika napadača), dokazujući koliko bogatstvo posjedujemo i kako je ovakva književnost gotovo po svemu ravnopravna onoj na standardnome jeziku.

Među te i takve autore i autorice uvrstila se Ivana Ćurić, uknjiživši svoj niz od 68 ko-lumni pod nazivom Iz dnevnika jedne mlade (Tomislavgrad, 2017.). Knjigu je kritika od-lično prihvatila, a još više čitateljstvo, posebice na književnim predstavljanjima jer se autorica pokazala odličnom interpretatoricom svojih proza. Logično je bilo da ova knjiga – uspješnica – dobije nastavak budući da je autorica nastavila u ustaljenom ritmu is-pisivati kolumne (kratke priče) na portalu tomislavcity.com, tako da nastavak donosi novih 48 priča, prethodno objavljenih i „prokušanih“ pred publikom na spomenutome portalu. Temeljne značajke ovih priča nisu se previše promijenile u odnosu na one sab-rane u prvoj knjizi: riječ je o kratkim pričama, napisanima duvanjskim zavičajnim di-jalektom, s naglašenim humorom i naglašenom ženskom perspektivom. Premda je knji-ga, ponovimo, zapravo ukoričen niz prethodno objavljenih tjednih kolumni, što gotovo uvijek dovodi do određenih oscilacija, ona je sadržajno i tematski kompaktna: u njoj naša duvanjska mlada, naša Carrie Bradshaw – koja je našla svoga Facu u lokalnoj sredini, i koja ne traži „kruha preko pogače“ – priča o životu u jednome prostoru i njegovim vrijednostima, vrlinama i manama, koje nam se pokazuju kao posebnost, pa čak i eg-zotičnost. Carrie, naravno, nikada ne bi živjela sa svekrvom, ali ni s vlastitom obitelji, uživa u samoći i svojim tjeskobama koje ju pokreću, nikada ne bi ostala u provinciji i nikada ne prestaje trčati za Novim: novim muškarcem, novim cipelama, novim ha-ljinama, novim iskustvima; nije se u stanju lišiti osjećaja da je sreća samo tamo gdje ne-ma nas. A Ivana nas podsjeća na zaboravljenu, naizgled otrcanu mudrost – o sreći u malim stvarima! I o mudrosti običnih „malih“ ljudi!

Kada je Ivana Ćurić objavila prvu knjigu, mnogi su je uspoređivali s Petrom Milošem, po-znatim duvanjskim novinarem, kolumnistom i piscem, ali ih ipak prvenstveno povezuju jezik i humor te mjesta radnje njihovih priča, dok temama i likovima Ivana pristupa na poseban način, možda jedinstven u hrvatskoj književnosti tzv. ženskoga pisma.

Žensko pismo važan je pojam u francuskoj feminističkoj teoriji književnosti od sedam-desetih godina 20. stoljeća. Naziv je skovala Luce Irigaray. Premda se međusobno ne slažu glede „mjere biološke determiniranosti i esencijalizma“, koji čine žensko iskustvo, ključno je mjesto za sve teoretičarke ženskoga pisma – tjelesnost. U hrvatskoj knji-ževnosti posljednjih je desetljeća dosta pisano (pa i polemiziralo se) o ženskome pismu, a ocjene su se kretale od onih o nepotrebnosti takvoga termina, odnosno nepotrebnosti razdvajanja književnosti na „žensku“ i „mušku“, do teorijskih određenja kakve je u knjizi Tekst, tijelo, trauma: ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti postavila Andrea Zlatar. Njezina  je pozornost usmjerena prema uočavanju uzročno-posljedičnih veza između kolektivnog i individualnog identiteta, njihova odnosa u načinima predstavljanja osob-noga u svakodnevlju, kao i prema oblicima predstavljanja vlastite slike u javnosti.

Ako bismo „ženskopisamske“ modele primijenili na tekst Ivane Ćurić, onda bismo lako mogli pronaći niz dodirnih točaka. I Ivana piše o svakodnevlju (to se odnosi na većinu priča, koje su odraz svakodnevice jedne „mlade“, nevjeste koja je nakon udaje došla u muževu obitelj i pokušava se snaći u novonastalim odnosima; tu nema velikih događanja osim „rituala svakodnevice“), o braku i obitelji (Tartufi, Pismo didu, Novogodišnja noć), o bolestima (Kod ginekologa…), o tijelu (Doktor za kosu, Depilacija, Novi zubi, Pms, U so-lariju, Od sutra ću…), o seksualnosti (Afrička šljiva, Pogled u stranu…), o čežnjama i samoćama (Depresija…), o flertu (Fejsbuk prijatelj…), o kolačima (Gurabije…) i hrani (Ivin sir, Kestenje…). Ali ona ima i priča koje izlaze iz okvira tzv. „ženskoga pisma“, jer se dio tekstova bavi (doduše, posredno) političkim i povijesnim temama te napose zajednicom u kojoj živi, susjedstvom ili „komšilukom“ (Po jutru se dan poznaje, Srića je u malim stva-rima, Sudnji dan, Švabo…). Autorica prihvaća tu zajednicu sa svim njenim vrlinama i manama, nastoji se uklopiti (ne izdići ili pobjeći) i povezati vlastitu modernost (mlada, obrazovana i zaposlena žena koja prati svjetska zbivanja, modu, voli se dotjerati, dobro pojesti, voli putovati…)  s tradicionalnošću sredine u kojoj živi, sa svjetonazorom baba, didova, kuma i komšinica, koji joj nisu strani i za koje ima razumijevanja, iako sve često tematizira s dozom humora, koji pak pomaže da neke stvari lakše razumije i prihvati. Razumijevanje i prihvaćanje sredine, okolnosti u kojima živi, vrlo je važan element ove knjige. Naime, ni Tomislavgrad nije mimoišla hrvatska kuga – iseljavanja i demografskog propadanja – koja je, možda više negoli stoljetni ratovi, ugrozila opstanak Hrvata na ti-sućljetnim ognjištima. Gesta ostanka i zadovoljstva životom u maloj sredini u suvre-menoj je hrvatskoj književnosti rijetka, iznimka ne samo u književnosti već i u svako-dnevnu životu. Ovo novije u mnogome je i nerijetko potpuno odustajanje od domovine, zbog više plaće i nekakva samoostvarenja u  zemlji gdje ne govore tvojim jezikom, gdje si stranac, ali ne više „gastarbajter“ koji radi privremeno i sanja povratak na svoje ognjište, već si otišao zauvijek… O toj temi autorica izravno govori u priči Čestitka domovini, objavljenoj u časopisu Osvit (br. 89-90/2017.): „Puno ih je otišlo. Kažu da im je dobro, da su se snašli…“, započinje tekst napisan na standardnom jeziku, ozbiljan, pomalo gorak, lišen humora koji inače krasi i resi autoričine kolumne na duvanjskoj ikavici. Čestita ona domovini njen dan, a čestita i sebi: „Svi su digli ruke od nas, mi se i ne volimo, a odredili ostati skupa. E, svaka nam čast. I nek nam se Bog smiluje!“, završava Ivana Ćurić. Ona poznaje mane svoje domovine, svoje obitelji, svoga susjedstva, svoga grada i naroda, pa ih ipak i prihvaća i živi s njima.

Kvaliteta ove proze jest i u jeziku, koji je spisateljičinoj izvedbi živ, sočan, prkosan, po-malo grub i augmentativan (tek je nekoliko rijetkih deminutiva u cijeloj knjizi, recimo „ženica), ali koji ne ističem kao temeljnu vrijednost knjige jer je vrijednost ono što je napisano, a jezik je sredstvo kojim se Ivana uspješno služi. Riječ je duvanjskome govoru, koji pripada novoštokavskom ikavsko-šćakavskom poddijalketu, kojim su, osim kato-ličkih Hrvata, uobičajeno govorili i muslimanski Bošnjaci, ali i mala skupina nekadašnjih duvanjskih pravoslavaca. Mate Kovačević smatra „kako je duvanjski prijelazni govor između susjednih imotskih, zapadnohercegovačkih i livanjskih područja te ga dijeli „u dvije zone – govor Duvanjskoga polja, čiji glagolski pridjev radni ima završetak na „o“ i buškorošku zonu koja u istome slučaju ima završetak „a“.

Važnost Ivanine knjige ponajveća je za zajednicu u kojoj živi i stvara, napose za Tomi-slavgrad. Imati književnicu s izrazitom potencijalom u svojoj sredini velika je stvar i nadam se da će imati podršku i potporu kako bi njene knjige svjedočile o jednome vremenu, prostoru i ljudima koji tu žive, unatoč svemu ostaju i ne odlaze te ovdje pla-niraju budućnost, iako se, kako Ivana piše, čini da su „svi digli ruke od nas.“ Najvažnije je, pokazuje to ova knjiga, ne dići ruke od samih sebe!

 

(Mirko Ćurić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.