Mirko Ćurić: ROĐEN U BLATU / Aleksandar Dragaš

ALEKSANDAR DRAGAŠ: GORAN BARE: BUDI PONOSAN! Monografija, Croatia Records, Zagreb, 2020., 176 str.

 

Croatia Records, „vodeća diskografska kuća u Hrvatskoj“, sljednica Jugotona, u posljednje vrijeme pokrenula je i zapaženu nakladničku djelatnost, objavivši nekoliko zanimljivih izdanja iz povijesti hrvatske pop i rock glazbe. Tu se posebno istaknuo Siniša Škarica knjigama Kad je rock bio mlad (2005.), doduše u izdanju VBZ-a, te kapitalnim izdanjem Tvornica glazbe: priče iz Dubrave: bilješke za biografiju ili Various Artists, sv. 1 i sv. 2  (2017.), kojima će ovih dana biti pridružen i treći svezak. Ovo trosveščano izdanje nije samo monografija „tvrtke koja proizvodi i distribuira zvuk i sliku“, već ima puno šire kulturološko značenje i bit će nezaobilazno u izučavanju ne samo popularne kulture u Hvatskoj od 1947. (kada nastaje Jugoton) do danas, nego i hrvatske kulture uopće. Siniša Škarica nije samo dugogodišnji glavni i odgovorni urednik Jugotona, odnosno Croatia Recordsa, već i vješt publicist koji temi pristupa s upućenošću i empatijom, kao netko „iznutra“, što je obilježje i najnovijeg nakladničkog tiskanoga izdanja Croatia Recordsa: monografije Aleksandra Dragaša o, već legendarnom, Goranu Baretu pod naslovom: Goran Bare: Budi ponosan. Monografija.

Pozicija iz koje piše autor Aleksandar Dragaš tipična je za većinu biografskih knjiga ili monografija o rock bendovima, zvijezdama i zvjezdicama, koje, najčešće, pišu autori – fanovi, poklonici tematiziranog subjekta. Objektivnost i nepristranost, jasno je, uglavnom nisu temeljne odrednice ovakvih knjiga, već ih odlikuje emotivan, ponekad i euforičan ton, ali čitatelji to u pravilu i ne traže: oni su, naime, u najvećoj mogućoj mjeri fanovi, pa tekstu pristupaju na specifičan i nekritičan način. Naravno, ovime ne želim napisati to kako je Dragaš sastavio slabu knjigu: on je upućen i kompetentan autor, vrstan poznavatelj rock glazbe, napose hrvatske, u kojoj je kao nakladnik, organizator koncerata i novinar, važan akter i imao je, ili ima, pozitivnu ulogu u promicanju, pa i razvoju, nekih sastava i njihovih vodećih članova. Najveću manu ove knjige priznaje sam autor u proslovu. Svjestan je da je za „veću i dužu monografiju… nedostajalo vremena, a i psihofizičke kondicije da opterećen vlastitim zdravstvenim problemima ‘odradi’ još nekoliko velikih i dubinskih intervju s Baretom, kao i razgovore uživo s desecima njegovih suradnika, kolega, prijatelja i rodbine na potezu od Vinkovaca preko Zagreba, Čakovca i Ljubljane do Plymoutha (Massachusetts)…“ (Dragaš, 2019.; 9). Stoga je odlučio sačiniti knjigu od tekstova o Baretu i Majkama koje je redovito objavljivao u Jutarnjem listu, „donekle izmijenjenih i ponešto nadopunjenih“ (Dragaš, 2019.; 9), ali, nažalost, urednici i redaktori ove knjige nisu odradili posao do kraja jer je trebalo izbjeći ponavljanje istih teza koje se nekoliko puta pojavljuju u tekstovima, pa i pozornije odraditi korekturu. Međutim, sve ovo ne umanjuje izniman tekstualno-vizualni dojam knjige kojom je autor postigao cilj: dokazao da je Goran Bare – „slojevit i kompliciran čovjek koji je ponekad osjećajan i drag, duhovit i zabavan, vispren i pronicljiv, nježan, težak i dirljiv, a ponekad opak i svadljiv, bezobziran i mrgudan, destruktivan i mračan, težak i divlji“ (Dragaš, 2019.; 17) – jedan od najvećih, ako ne i najveći hrvatski rock autor, a da je njegovo stvaralaštvo „fantastična vatra kojom će nadživjeti i sebe i nas“ (Dragaš, 2019.; 17).

Osim Dragaševih tekstova, koji su najveća vrijednost ove knjige, monografija je sjajno prelomljena u crveno-crnim tonovima, koji korespondiraju s tonovima Baretovih pjesama, te opremljena izvrsnim fotografijama Sanje Bachrach Krištofić, Marija Krištofića, Gorana Berovića, Zorana Jaćimovića, Zorana Marinovića, Marka Šošića i Nikole Kneževića, usto još fotografijama i grafičkim prilozima iz bogate arhive Croatia Recordsa.

Monografija je sadržajno podijeljena na pet dijelova: Prolog (Izgubljen i pronađen), Kratka biografija (Momak iz proklete kuće), Albumi i recenzije (Ovako stoje stvari), Zapisi s koncerata (Svaku noć i svaki dan) te Stihovi odabranih pjesma (Baretov blues 21. stoljeća). Priložena je kratka biografija Aleksandra Dragaša, koji je rođen 1967. u Zagrebu. Prve tekstove objavljuje u Poletu 1985., a rock kritike, reportaže, eseje, biografske tekstove i intervjue objavljivao je u Studentskom listu, Ritmu, Heroini Novoj, Vjesniku, Nedjeljnoj Dalmaciji, Playboyu, FM-u, Jutarnjem listu i drugim tiskovinama. S Antom Čikarom 1989. pokreće nezavisnu diskografsku kuću Search & Enjoy te objavljuje drugi album MajkiRazum i bezumlje. S Tomislavom Šunjićem 1992. osniva nezavisnu diskografsku etiketu T. R. I. P. Records za koju su, među ostalima, snimali Hladno pivo, Majke, Overflow, Anesthesia, Laufer, Zadruga i mnogi drugi. Od 1994. do 1996. radi kao glazbeni urednik domaće rock i inozemne pop-rock glazbe u diskografskoj kući Croatia Records, a od 1996. do 2001. kao urednik domaćih izdanja i direktor marketinga u diskografskoj kući Dancing Bear. Od jeseni 2000. radi kao novinar Jutarnjega lista, a u vrijeme korone upravo svakodnevno objavljuje zanimljivu kolumnu Pjesma dana, u kojoj se prigodno prisjeća nekih formativnih pjesama prigodnih za slušanje tijekom izolacije i društvene nesigurnosti. Nije bio samo nakladnik Baretovih nosača zvuka već i organizator koncerata, tako da monografija obiluje zanimljivim podatcima „iz prve ruke“, ali autora koji „mit o Baretu“ ne želi „dekonstruirati“ iznošenjem pikanterija iz, u najmanju ruku, osebujne mu biografije, već suprotno, želi pokazati kako je Baretovo djelo, s kojim se upoznao na Hvaru 1985. preko mutnoga zvuka na poklonjenoj kazeti, nešto čime se hrvatska kultura treba ponositi. Stoga se i najopsežniji dio monografije bavi Baretovim albumima, što je koncepcijski logično jer Dragaš na više mjesta naglašava kako je Bare velik, ne po svojoj biografiji („…predlošku za film, koji nikako da netko snimi jer Hrvatska nije Amerika, a ni Vinkovci nisu Detroit, New York ili Seatttle, makar su Majke nadvisile mnoge tamošnje razvikane bendove /Dragaš, 2029.; 31/), već po pjesmama, po onom što je dao glazbi i poeziji, umjetnosti uopće. Za Dragaša su Goran Bare i Majke esencija rock’n’rolla, jedan od rijetkih naših glazbenih sastava koji se može smatrati svjetskim, ravnopravnim najboljim bendovima na svijetu. Bare je, unatoč prepoznavanju utjecaja raznih bendova – npr. New York Dolls, The Stooges, MC5, Real Kids… – po svemu autentičan umjetnik, i kao glazbenik i kao pjesnik pa bi, drži autor, njegove stihove, „…kad bi bilo inteligencije, trebalo s vremenom uvrstiti u lektiru. Neka zvuči skaredno, ali zašto uz Tina Ujevića i Ivana Gorana Kovačića, ne i Bareta“ (Dragaš, 2019.; 17).

Šteta što pišući ovu knjigu Dragaš nije znao kako je njegova želja djelomice već ostvarena. Naime, drugu knjigu studije Panonizam hrvatskog pjesništva II, Od Janusa Panonniusa do Satana Panonskog, panorama izabranih pjesnika (DHK  – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek, 2012.) Goran Rem i Sanja Jukić zaključili su poglavljem pod nazivom Zaključak i sažetak panorame Panonizam. U to su poglavlje, bez komentara, uključili samo pjesmu Rođen u blatu koju je Goran Bare napisao 1992., a snimljena je kao uvodna pjesma na albumu Milost (Heroina, 1994.). To je, prema autorima, „najnotornija konkrecija panonizma“ (Rem/Jukić, 2012.), a Bare je pjesnik, koji je na razmeđi dva tisućljeća na impresivan, samorazoran način, oslikao ne samo duh vremena i prostora u kojemu živi, već je dao puno važnije i univerzalnije naglaske. „Zajedničko svim viđenjima panonske tradicije su voda i napose zemlja, zapravo doživljaj zemlje, koji je u osnovi određen – za razliku od južnjačke racionalne – jakom emocionalnom percepcijom, a uz koju ide i specifičan, nazovimo ga tako, kontinentalni umjetnički diskurs“, tvrde Goran Rem i Sanja Jukić, što se bez sumnje može primijeniti na testove Gorana Bareta, ali i drugoga Vinkovčanina istoga naraštaja, Satana Panonskoga, s kojim je Bare svirao u bendu Pogreb X i zajednički nastupio na kompilaciji Bombardiranje New Yorka (Slušaj najglasnije, 1989.), pokazujući izravno kako je ono što su pisali važna poezija, ne samo hrvatska, već poezija širega prostora, određenoga vodom i zemljom, ali blatom u kojemu je, kako to pjeva Bare, „rođen“.

ALEKSANDAR DRAGAŠ (jutarnji.hr)

Goran Bare spomenut je kao pjesnik u knjizi Gorana Rema i Ružice Pšihistal Vinkovačka književna povjesnica (MH, Vinkovci, 2009.), kao važan, doduše „besknjigovni pjesnik“, o kojemu bi trebalo napraviti „zasebnu estetološku studiju“, zajedno s drugim protagonistima te snažne i začudne vinkovačke urbane scene, kao što su „Ivica Čuljak (Satan Panonski), Dubravko Mataković, Goran Dujmić (s tekstovima za Majke i Nepopravljive), Zoran Šalinović i, dakako, Vladmir Bakarić, skandirajući tekstolog glazbene rock skupine The Karambol.“ (Rem/Pšihistal, 2009.; 202.) Naravno da je odnos Bareta i Vinkovaca iznimno složen, o čemu na nekoliko mjesta čitamo i u Dragaševoj monografiji u kojoj možemo pročitati Baretove riječi da Majke nisu urbani bend jer su „Vinkovci tek nešto veći od Zapruđa i zato sam Majke uvijek smatrao bendom ceste i zemlje, a ne gradskom rock grupom“ (Dragaš 2019; 31). U monografiji Dragaš odabire petnaest Baretovih pjesma, kako bi dokazao tezu, znanstveno već ovjerenu u radovima Gorana Rema, Sanje Jukić i Ružice Pšihistal, koji ne dvoje o snazi njegove pjesničke imaginacije. Završava taj mali pjesnički izbor ujevićevski i kranjčevićevski intoniranom pjesmom s albuma Nuspojave (2018.) Zašto, neke vrste Baretovom Svakidašnjom jadikovkom:

Oh, zašto / Uvijek kad osjetim mir / Kako kroz tijelo mi kola / Zgazi ga tjeskoba / Brzinom bola… Objašnjavajući da: nije lako / udarati jako / od zida u zid.

Pjesma završava kako i započinje, upitom: O, zašto? Mi to ne znamo, a odgovor ne nudi ni Goran Bare. Nema ga ni nakon desetaka sjajnih albuma, ni nakon stotina koncerata, ni nakon ove važne knjige Aleksandra Dragaša. Jednako se pita i Kranjčević u antologijskoj pjesmi Zadnji Adam:

(…) Cijelog ljudstva oboreni lik / A blijedim noktom, zadnje što je mako: / Napisao je u led – upitnik!

Upitnik! Zašto? Pita se Kranjčević, pita se i junak Dragaševe monografije.

Kada bi znao odgovor, Goran Bare ne bi bio Bare, obojen teškim bojama, rođen u blatu Vinkovaca kraj Bosuta, Asser Savusa, za Dragaša jedini hrvatski „gospodin rock’n’rolla“.

 

(Mirko Ćurić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.