Mirko Ćurić: ROMAN O OCU / Adam Rajzl

ROMAN O OCU

ADAM RAJZL: MARTIN TIŠLJER, Alfa d.d., Ogranak Matice hrvatske u Đakovu, Zagreb – Đakovo, 2018., 171 str.

Adam Rajzl u književnosti se javio kao pripadnik naraštaja nadarenih slavonskih pisaca okupljenih oko edicije Vrbaci u kojoj su prve retke, najčešće stihove, osim Rajzla, objavili Stjepan Čuić, Drago Kekanović, Drago Hedl, Ivica Vrkić…

Nevelika pjesnička zbirka Odavde do obale (1974.) ukazala je na književni potencijal mla-doga pjesnika, ali, ipak, početni pjesnički uspjesi nisu urodili velikom produkcijom: Rajzl se zapošljava kao profesionalni novinar i urednik Radio Đakova i Đakovačkog lista, tako da ga svakodnevni posao odvlači od književnosti. Povremeno se javlja pričama i pjesma-ma za djecu u Radosti, Simbu, Modroj lasti i drugim časopisima, a 1983. objavljuje zbirku priča za djecu Topot bijesnih konja.

Ovdje se prvi put pojavljuje temeljni toponim Rajzlova stvaralaštva: rodno selo Dragotin, te upoznajemo likove koji će ga pratiti kroz cijeli njegov opus, a među njima posebno mjesto imao je lik Martina Tišljera – koji je alter ego njegova oca, a tako je i u njegovu novom romanu naslovljenom upravo Martin Tišljer, objavljenom prošle godine u suna-kladništvu „Alfe“ iz Zagreba i đakovačkoga Ogranka Matice hrvatske. Do 2008. Rajzla se uglavnom nazivalo „piscem za djecu“ jer je u međuvremenu objavio i zbirku pjesma za djecu Ljubav pod kišobranom, da bi nizom romana, započetim romanesknim hitom Zvo-nik Eve Šimunove (2009.), pokazao nove autorske dimenzije, spisateljsku zrelost, maj-storstvo u slaganju pripovjednih situacija i oblikovanju likova, koje crpi iz rodnoga kraja, malenoga Dragotina kod Đakova.

Zvonik Eve Šimunove dobio je dva nastavka: Sjene na mjesečini (2011.) i Mornarevu ženu (2016.), u kojima autor nije pokazao samo iznimnu spisateljsku vještinu već je oslikao ne-mirna vremena hrvatske novije povijesti, napose razdoblje između pedesetih godina XX. stoljeća i Domovinskoga rata. Nakon iznimno čitane i hvaljene romaneskne trilogije, Rajzl je napisao i nastavak, opet roman lika – Martin Tišljer – u kojemu je glavni junak, ponovimo, zapravo njegov otac, čest lik autorovih priča i romana, ovaj put u potpuno novim dimenzijama: autor saznaje dramatičnu sudbinu svoga oca, koju je godinama us-pješno krio od svoje obitelji, a miran, šutljiv i povučen seoski stolar Martin odjednom postaje akter dramatičnih i surovih ratnih i poratnih događanja, koje Rajzl iznimno us-pjelo oblikuje u vrlo čitljiv, ali slojevit roman.

Njegov Dragotin i okolna sela postaju neke vrste slavonskoga „Midsomera“, gdje se is-pod prividne idile i učmalosti provincijske sredine kriju dramatični događaji, burne ljudske strasti, likovi i događaji za priče i romane. U ovome je djelu najvažniji sloj druga strana priče o ocu, svojevrsna dekonstrukcija dječje legende o ocu (kakva je prisutna od biblijskih vremena, kada se Noini sinovi rugaju vlastitu ocu), otkrivanje skrivenih tajni, dramatične, nepoznate sudbine koju, sada već zreo sin, iskusan pisac, otkriva čudeći se. Ovdje nije riječ o šoku koji je, primjerice, doživio slavni Péter Esterházy doznavši da je njegov voljeni otac, izdanak drevne i ponosne plemićke obitelji, zapravo bio kukavni su-radnik mađarskih tajnih službi – osjećaj koji donosi Martin Tišljer suprotan je. Ovdje se radi o ocu koji u smrt odnosi svoje tajne, ali ne tajne o suradnji s režimom ili režimima, već tajne o strašnim iskušenjima i poniženjima koje je kao mali čovjek, slavonski folks-dojčer, morao doživjeti i proživjeti u vihoru Drugoga svjetskoga rata i poraća – a krije ih da ne bi naudio obitelji, posebno djeci.

Autor je doslovce šokiran pričom svoga oca, koja mu se tek sada otkriva, koju istražuje poput kakvog detektiva, ispituje rijetke žive očeve suvremenike i prijatelje te shvaća da je onaj brižni i marljiv otac, doduše šutljiviji no što su to bili očevi njegovih prijatelja, sa-krivao svoja poniženja i osobnu golgotu kako bi zaštitio obitelj, posebice sina, koji je u obitelji bio najznatiželjniji i najnadareniji.

ADAM RAJZL (djos.hr)

Kako bi Adam Rajzl mogao napisati bogat opus priča i pjesama za djecu: nakon Topota bijesnih konja (1983.), zbirke Kad su trešnje dozrijevale (1996.), Izgubljeno zlato (2001.), Ljubav pod kišobranom (2007.)…, kako bi i dalje mislio da je njegov Dragotin pozornica za idilično dječje odrastanje, gdje su nesretne dječje ljubavi najveći izazovi, ili kakav na-mrgođeni susjed kojemu se ne bi svidjelo to da mu dragotinski mangupčići kradu tre-šnje…? Kakav bi bio Rajzlov životni i profesionalni put da mu je otac ispričao kako su ga kao foklsdojčera nekoliko puta vodili na strijeljanje ili kakvim su se neljudima pokazali neki njihovi susjedi, teško je odrediti i točno znati, ali je Tišljer riješio sina te kušnje… Martin Tišljer morao je odgojiti djecu i proći kroz život kao pripadnik „poraženih“, iako u njemu nije bilo ideologije ni mržnje, iako je sve što je bio, postao, doista bio bez vlastite krivnje ili zasluge.

Ali, tako je svijet sačinjen, poručuje Rajzl. Osim legendi o izgubljenom zlatu, Dragotin i svi naši Dragotini kriju svjetove tajne, traume, koje valja iznijeti na svjetlo dana. I upravo to radi Rajzl s romanesknom „dragotinskom“ tetralogijom. Već u prvome romanu, Zvo-nik Eve Šimunove, istaknuo je točke u kojima će se prelamati njegovo romaneskno tkivo. Ponajprije, to je poliperspektivnost. Premda je, naime, u prvome redu, ponavljam, riječ o romanima lika, Rajzl će pokazati izrazitu sklonost obilnim digresijama i epizodičnosti. Tim će postupcima lik postati plastičniji, osvijetljen u mnogim fabularnim rukavcima. Također, fabula će dobiti punoću i životnost.

Slično je pisac postupio u ovome romanu, kojime dobivamo, u hrvatskim okvirima, ri-jetku romanesknu tetralogiju u kojoj maleno selo postaje slavonski Macondo, u koje prije ili kasnije stignu sva svjetska čuda, doznaju se u njemu sve tajne, a sve što se može do-goditi bilo gdje na svijetu – dogodi se i u njemu.

To je prepoznao Adam Rajzl u ovome teškom romanu u kojem se, već kao čovjek u godi-nama, suočava s Pilatovim pitanjem Isusu: „Što je istina?“. Što, zapravo, znamo jedni o drugima, o svojoj obitelji, o prijateljima, zemlji u kojoj živimo? Što, zapravo, znamo o se-bi? Zaronimo li u dubinu, gdje više nema izgubljena zlata, već je ondje najniži ljudski pad i kal, tek tada možemo napisati ovako iskren i važan roman – koji na naslovnici nema lik ili likove, već jedan starinski stolac, koji je napravio baš Martin Tišljer, nagrižen zubom vremena, ali još uvijek dovoljno čvrst i udoban da se na nj sjedne. Ali onaj tko je dostojan.

 

(Mirko Ćurić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter