Mirko Jamnicki Dojmi: IZDAŠAN BROJ… / „Zadarska smotra“

ZADARSKA SMOTRA, br. 4., Matica hrvatska, Zadar, 2018., 483 str.; predstavljanje: dvorana Matice hrvatske, Zadar, 22. siječnja 2019.

 

Posljednji broj Zadarske smotre za godinu 2018. obiluje brojnim tekstovima autora koji obrađuju različite teme, a razvrstane su u zasebnim odjeljcima (prilozima): od memorabilija (2 autora) do poezije (5) i proze (2), od obljetnica (4), prijevoda (3), studija, rasprava i eseja (11) do dnevničkih zapisa i scenarija (po jedan autor). Nadalje, susrećemo tekstove od In memoriama (13), osvrta i prikaza (35) pa sve do kronike recentnih kulturnih događanja u Ogranku Matice hrvatske u Zadru (1 autor). Premda se radi o samo jednome broju, saldo je impresivan: na gotovo 500 stranica potencijalnomu se čitatelju nudi gotovo 80-ak raznovrsnih i zanimljivih tekstova.

Eto, svakome tko se (i danas) osjeća pripadnikom Gutenbergove galaksije na izbor što poželi. Potrebno je napomenuti da se u ovome broju Zadarske smotre nekoliko autora javlja s dvama ili više uradaka.

Već prvi članak (u prilogu Memorabilije) – a radi se o Autobiografskim pabircima (sjećanja na djetinjstvo i mladost) sveučilišnoga profesora, književnika, albanologa, arheologa, povjesničara, bibliografa Aleksandra Stipčevića – plijeni pozornošću.

Svatko od nas proživio je djetinjstvo i mladost, fellinijevski rečeno – svoj osobni amarcord, osjetljivo i presudno doba formativnih godina, ali svatko od nas – parafrazirajući onu već notornu prvu rečenicu iz Tolstojeve Ane Karenjine – te inicijalne godine života prolazi na svoj osobit način, više ili manje sretno ili nesretno, ovisno o obiteljskome i socijalnome okruženju i povijesnome trenutku u kojemu se zatekao. Na početku autor upozorava na moguću subjektivnost te na eventualne nepouzdanosti i nepotpunosti svojih sjećanja. Osobno držim kako to i nije nedostatak jer ovdje, prije svega, nailazimo na zanimljivu priču o jednome vremenu ispričanu kroz očište djeteta, tinejdžera. Od autorova rođenja 1930. godine do pada Italije u rujnu 1943. zbivale su se krupne političke i kulturološke promjene kako u svijetu tako i u Zadru. Na petnaestak gusto tiskanih stranica prof. Stipčević iznosi svoja sjećanja u nekoliko poglavlja. U prvome o svojemu podrijetlu, u drugome o promjeni imena i prezimena (fašistički dekret o potalijančivanju imena i prezimena) i peripetijama koje je u svezi s tim imao za svake promjene vlasti. U sljedećim poglavljima autor opisuje upravo svoja najranija sjećanja na svijet oko sebe: od kraške špilje Jamine u kojoj su prema predaji njegove bake stolovale vile – što je bio dostatan razlog za strah i izbjegavanje, do hodočašća u okolna mjesta Bibinje, Nin i Kali i o veselim dječačkim zgodama koje su ih pratile. Tri posljednja poglavlja govore o arbanaško-zadarskim i hrvatsko-talijanskim antagonizmima te o zabrani uporabe hrvatskoga jezika. Potrebno je kazati kako antagonizam između Hrvata i Talijana autor, kao i njegovi vršnjaci, ne samo da nisu shvaćali nego, s obzirom na njihovu dob, ti ih prijepori nisu niti zanimali. U svakome slučaju, i s jedne i s druge strane, kada su napetosti uznapredovale, pjevale su se razne pogrdne pjesme i tako iskazivao međusobni prijezir. U posljednjemu poglavlju autor iznosi priču o potalijančivanju Dalmatinaca i ulozi koju su u tome imali učitelji pridošli iz Italije. U konačnici, ta talijanizacija bila je zapravo nemoguća misija jer se uvijek i posvuda, a i zbog praktičnih razloga, unatoč svim talijanskim nastojanjima, ipak govorilo hrvatskim jezikom. Osim toga, Arbanasi su se sporazumijevali i na svome, arbanaškom jeziku, što se u raznim situacijama pokazalo kao prednost. Autor na kraju opisuje i dva tragična slučaja sa smrtnim ishodom.

Kojih dvjestotinjak stranica dalje (u prilogu Studije, rasprave, eseji) poznati zadarski književnik Tomislav Marijan Bilosnić se u tekstu Skica za sjećanje na Aleksandra Stipčevića prisjeća dragoga profesora, njihovih zajedničkih susreta i druženja.

Drugi je tekst u prilogu Memorabilije, duhovito naslovljen Pola stoljeća kasnije – autodenuncijacija, a objavljuje ga glumac, redatelj, kazališni pedagog i polonist Pero Mioč, u kojemu su uz, recimo tako, nostalgično-šaljiv ton iznesena sjećanja na zgode iz davnih dana studentskoga života u Zadru. Autor navodi čitavu galeriju likova – od tadašnjih profesora s Filozofskoga fakulteta (Švelec, Ivanišin, Jakšić, D. Brozović, N. K. Brozović, Anić) do svojih vršnjaka ili gotovo vršnjaka – Vučićevića, Mandže, Pavića, Vidovića, pa Tišme i Vasilja – a svi oni – zauvijek su otputovali! Spominje i brojne druge, primjerice Paljetka, Sušca, Maštruka, Seferovića, pa opet pokojne Artića i Širinića, i druge (primjerice, iznimnoga sonetista Roka Dobru). Piše o studiranju i o svojim profesorima, o studentskim druženjima i čitanjima poezije, o životu u studentskome domu (u kojemu je stanovalo čak njih sedmorica Livnjaka i svi su listom bili nepodobni!); o osnivanju Zadarskog studentskog eksperimentalnog kazališta što je potaknuo daroviti i lucidni Luko Paljetak. I inače on piše kako je Paljetkovim dolaskom uopće živnula kulturna scena među studentima: Milan (Tišma) i ja i dalje surađujemo s Dramskim studijem, ali ideja o studentskom kazalištu izbija u prvi plan, posebice otkako se ukazao Luko Paljetak. Pojavio se kao element. Dubrovčanin, pjesnik, recitator, sluh stopostotni, ponešto i svira: glasovir, gitara. Braćo moja. Ma tko bi to propustio. Nakanili su postaviti kazališnu predstavu, ni manje ni više nego komad velikoga Sartrea Nepokopani mrtvaci. Sartre je u modi, on je kultni pisac, filozof egzistencijalističke provenijencije, teoretičar egzistencijalizma, apsurda. I sami profesori skeptični su glede uspjeha predstave. Na kraju uspješno postavljaju predstavu koja će se igrati na nekoliko različitih studentskih pozornica diljem države.

Isti autor u prilogu Poezija tiska svoju podužu pjesmu posvećenu Milanu Tišmi, svomu najboljem pajdašu i cimeru u studentskome domu. Pjesma je to o čovjeku uspravnom i ponosnom, a u stihovima izranjaju reminiscencije na jedno davno doba.

U sljedećemu prilogu Poezija nailazimo najprije na tri pjesme Luka Paljetka. Već na prvo čitanje ovaj Paljetak učinit će se drukčijim od dosadašnjega. Pjevajući o novim životnim fazama, onim u poodmaklim godinama, sustegnutiji je u izrazu, trpkiji glede životnoga salda.

Slijedi deset intimističkih, u rimovanim stihovima ispjevanih pjesama šibenske profesorice hrvatskoga jezika Danijele Grubišić.

Ne sjećam se kada me u posljednje vrijeme više razveselila čakavska poezija od poezije Elis Baćac, pjesnikinje rodom iz maloga istarskoga gradića Pićna. Ovdje se predstavila s pet svojih sjajnih pjesama, a ispod svake je (opravdano i pametno) pridodan rječnik.

Nadaleko poznat bibinjski čakavski pjesnik Ante Sikirić Krivin objavljuje pjesmu pod nazivom Prijatelju koju posvećuje pokojnomu pjesniku Zlatku Paviću. Duhovito, toplom emocijom obraća se prijatelju koji je otišao, evocirajući u nekoliko stihova njihov život van škvare, nadajući se da je s anđelima na drugome svitu u raju i da pisme tvoje gore se kantaju.

U sljedećemu prilogu Proza susrećemo dva teksta. Prvi od njih napisao je bivši saborski zastupnik, ali i pjesnik i prozni pisac Drago Krpina, a drugi šibenski dramski pisac i esejist Omer Rak.

Priča Drage Krpine Vol koji je dvaput ostao bez glave govori o jednoj zgodi (anegdoti) iz vremena bivše države. Radi se o dizanju neobičnoga spomenika na jednome našem otoku, a podiže ga boračka organizacija u znak sjećanja na tajnu partizansku vezu koja je, za ratnih dana Drugoga svjetskog rata, djelovala između školja i kopna. Na natječaj za spomenik stigla su tri prijedloga od kojih predsjednik boračke organizacije odabire jedan, vrlo neobičan, ali simboličan po onome što je prikazivao u partizanskoj domišljatosti i lukavstvu u borbi protiv okupatora. Kada je napokon svanuo dan da se spomenik, smješten na platou ispred trajektnoga pristaništa, otkrije skidanjem crvenoga pokrova, a bila je nedjelja, vrijeme nakon mjesne mise – svjetina, umjesto da se oduševi i ostane zadivljena skulpturom, ostaje hladna, distancirana i ignorira cijeli taj poduhvat. Kako i zašto je došlo do obrata – neka to čitatelji saznaju sami.

Druga je priča zapravo posljednje poglavlje iz opsežnoga romana Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina, književnika Omera Raka, a naslov mu je Pučina (epilog). Roman, tiskan 2014., u izdanju danas prestižne Frakture, govori o dvjema usporednim pričama, jedne iz vremena Fausta Vrančića i njegova boravka na dvoru Rudolfa II. Habsburškoga i druge, suvremene, dakle, iz vremena današnjega. U ovdje tiskanome poglavlju radi se o nekoj vrsti introspekcije, poniranja u nutrinu glavnoga lika. Meditacijama i težnji k smirenju. Njegove misli i opažaji mjestimice su iskazani gotovo u maniri struje svijesti, pojedine rečenice zvuče gotovo aforistički, tu i tamo probijaju fini ćutilni erotski proplamsaji, a stihovi koji se mjestimice otmu iz duše podsjećaju na Joyceov Portret umjetnika u mladosti, u trenutcima kada je glavni protagonist njegova romana na granici slutnje nadahnuća, predosjećaja lucidnosti u kojoj se rađa nešto neobično, dragocjeno – i onda, napokon, o radosti! – iz duše izmigolji se – stih.

U sljedećemu prilogu Obljetnice najprije nailazimo na članak prof. dr. Josipa Balabanića O putovanjima i putopisima Spiridiona Brusine i Petra Zoranića, a u povodu 110. godišnjice smrti Spiridiona Brusine i 510. godišnjice rođenja Petra Zoranića. Uvodno, autor se gotovo retorički pita postoje li dodirne točke između ove dvojice, za hrvatsku kulturu i znanost značajnih ljudi. I, dakako, nalazi kako postoje i da ih možemo prilično dobro povezati pomoću kategorije putovanja i putopisa. Balabanić će u svome tekstu najprije spomenuti putovanja i putopise Spiridiona Brusine, počam od prvoga njegova rukopisa Viaggio nel circolo di Zara (1863.), a radi se zapravo, prema Brusininim riječima, o njegovu prvom većem znanstvenom izletu pa sve do putovanja koja je ostvario u godinama što su uslijedile, od 1868. do 1902. Autor govori o brojnim Brusininim dojmovima i pomnim opažanjima prirode i krajolika i utvrđuje kako iz svega što Brusina poduzima i piše jasno izbija da je rođeni prirodnjak, prosvijećeni prirodoslovac koji je uvjeren da mora pridonijeti prirodoznanstvenim istraživanjima domovine kako bi se iskoristila prirodna vrela i prevladala gospodarska i kulturna zaostalost. A Zoranić i njegove Planine?! Autor, budući da je po struci biolog i znanstvenik, ograđuje se od bilo kakve književnoteorijske prosudbe znamenita Zoranićeva djela i kaže kako riječ putopis koristi u širemu kontekstu. Potom razmatra rutu Zoranićeva puta i neke prirodoslovne zanimljivosti o kojima Zoranić pjeva u svome pastirsko-alegorijskom romanu. Tu su, dakako, ciljani citati iz Zoranićeva glasovitoga romana što daje posebnu draž u čitanju. Ostavljam, dakako, čitateljima saznati o čemu se tu radi, ali držim kako je profesor Balabanić, imajući lucidnu zamisao, uistinu dao jedan zanimljiv prikaz dodirnih točaka između dvojice znamenitih ljudi: jednoga prirodoslovca i drugoga književnika i poete. Nekoliko stranica dalje prof. Balabanić se još jednim člankom osvrće na Spiridiona Brusinu, u kojemu nas informira o pravilnome izgovoru prezimena Brusina, kao i o njegovu podrijetlu.

U idućemu tekstu Preradović i Zadar, a u povodu 200. obljetnice pjesnikova rođenja, prof. dr. Robert Bacalja u nizu fragmenata podsjeća nas na Petra Preradovića i zadarski, plodan i blagotvoran period njegova života. Uz brojne zanimljivosti što ih autor navodi, primjerice upoznavanje Pavice de Ponte, buduće Preradovićeve zaručnice i supruge, do njegova osobito važnoga suradništva u preporodnoj Zori dalmatinskoj i objavljivanja njegovih brojnih pjesama, počam od kultne Zora puca, objavljenoj već u prvome broju Zore, pa do ostalih, među kojima su i one antologijske, poput Putnika; Miruj, miruj srce moje; Što je ljubav i drugih.

U ovome odjeljku nalazimo i vrlo zanimljiv prilog uglednoga novinara Danka Plevnika u povodu 70-godišnjice rođenja Krešimira Ćosića. Kolikogod mislili da znamo sve o tome (metaforički i doslovce) košarkaškom divu, iz Plevnikova eseja shvaćamo kako smo, zapravo, znali malo. Kako o njegovoj sportskoj tako i o njegovoj ljudskoj dimenziji koja ga je krasila blagom naravi i optimizmom.

Isti autor u prilogu Sjećanja biranim riječima, mjestimice gotovo poetski, piše svoj opsežni In memoriam velikomu hrvatskom slikaru, ali i suptilnom promatraču i jednako nenametljivom piscu Josipu Vaništi.

U prilogu Prijevodi najprije se susrećemo s poezijom slovenskoga pjesnika Vese Pirnata Brolskog. Trinaest pjesama ljubavne provenijencije preveo je Goran Filippi te na kraju dao i kratak pjesnikov životopis.

Zadarska profesorica Rafaela Božić s Odjela rusistike zadarskoga Sveučilišta daje prepjev pjesme Babyn Jar znamenitoga, nedavno preminuloga ruskog pjesnika Evgenija Jevtušenka. Pjesma, premda programatska, uvjerljivo pjeva o tragičnome masakru više od trideset tri tisuće Židova u istoimenome klancu nedaleko od Kijeva u Ukrajini, početkom Drugoga svjetskog rata.

Ista autorica, u povodu trideset godina umjetničkog rada Gabrijele Meštrović Maštruko, u odjeljku Studije, Rasprave, Eseji pod naslovom Monolog kurve u ludnici, piše o poznatoj zadarskoj glumici koja je svojim brojnim ulogama, vrsnim interpretacijama, kao i angažmanom u dramsko-lutkarskoj radionici Donatolina (što ju je osnovala za glumačku edukaciju djece), bitno doprinijela živosti i afirmaciji glumačke profesije i razini glume i kazališnoga života, ne samo u Zadru.

Na zanimljivu i hrabru, rekao bih prevodilačku dijalektalnu avanturu, odvažio se splitski književnik Siniša Vuković (pjesnik i vrsni glazbeni esejist, kritičar, skladatelj i dirigent) prevevši Evanđelje po Marku – Evanđelje po Markotu – u maniri čakavštine bračkih Selaca. I, čini se, izveo je to više nego uspješno. Isti autor piše i lijep In memoriam maestru i glazbeniku Peri Gotovcu u prilogu In memoriam.

U prilogu Studije, rasprave, eseji najprije nailazimo na dvije povijesne studije prof. dr. Ivana Pederina Hrvati u Habsburškoj monarhiji i Ušće Neretve kao povijesno pitanje.

Nakon toga slijedi omašni esej prof. dr. Vjekoslava Ćosića Tri smrti dr. Jakova Čuke o dosad nepoznatim radovima Jakova Čuke te o novim promišljanjima u vrednovanju njegova kritičko-književnoga opusa, kao i o nekim manje poznatim činjenicama iz njegove biografije. Studija prof. Ćosića, pisana velikom akribijom, ujedno je i poziv na daljnje istraživanje života i djela našega vrijednog i lucidnog Dugootočanina (rodom iz Zaglava), utemeljitelja moderne hrvatske književne kritike – o kojemu, razvidno je to iz profesorova eseja, književno-povijesna znanost ima još štošta reći.

Nadalje, tu je i esej Danijele Berišić Antić Kalelarga, Kalelarga, Kalelarga moja radosti… posvećen glavnoj zadarskoj šetnici, središnjoj arteriji staroga grada, tzv. Poluotoka, na kojoj se odigravao život Zadrana u svoj svojoj šarolikosti. Štivo je zanimljivo prije svega Zadranima, ali i za komparativno čitanje s poznatim ulicama nekih drugih naših gradova: primjerice, zagrebačkom Ilicom, riječkim Korzom, dubrovačkim Stradunom i dr.

MIRKO JAMNICKI DOJMI (057info.hr)

Lina Malek donosi opsežnu, vrlo zanimljivu etnološku studiju Narodna nošnja otoka Vrgade. Članak je obogaćen brojnim fotografijama, crtežima i tablicama.

U narednome članku Ardalićevo bilježenje tekstova sjevernodalmatinskog zaobalja Ivan Magaš piše o Vladimiru Ardaliću, samoukome etnografu iz bukovičkoga sela Đevrske i njegovu doprinosu u prikupljanju etnološke građe područja sjeverne Dalmacije.

Slijedi članak Župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Silbi – kontinuitet tradicije u novome spomeniku dvoje autora – Eugena Motušića i Vlatke Stagličić Carić.

Pregnantnu, izvanredno zanimljivu i poučnu sintezu šibenske književnosti donosi nam članak Pregled hrvatske književnosti šibenskog područja iz pera glavnoga urednika ZS-a prof. dr. Josipa Lisca. Radi se o nešto široj elaboraciji autorova članka objavljenoga u vrlo lijepo uređenoj knjizi gotovo džepnog formata Dijalektološki i jezičnopovijesni ogledi (Matica hrvatska, 2016.). Tek čitajući ovakve zgusnute, znalačke i minimalističkim izričajem pisane sintetičke prikaze, čitatelju postaje razvidno sve bogatstvo i raznolikost šibenskoga kulturnog kruga. Ovdje odmah treba spomenuti i prikaz (u prilogu Osvrti i prikazi) knjige prof. Josipa Lisca Izabrani spisi. O povijesti hrvatskog književnog jezika, tiskanu u izdanju Matice hrvatske, Zadar, 2017., koji donosi Gordana Čupković.

Iva Dujić i Gordana Čupković u sjajnoj studiji koja slijedi Konceptualizacija izvanjštenja Subjekta na primjeru frazeoloških izraza s predložnim genitivom razmatraju konceptualne metafore na kojima se temelji frazeološki izraz biti izvan sebe i njegov ekvivalent iz starohrvatskoga vrh sebe stati.

U prilogu Dnevnik Željka Lovrenčić, književnica i poznata prevoditeljica hispanske književnosti, u svome putopisu pod naslovom Dnevnik putovanja Čileom i Peruom govori o zajedničkome južnoameričkom putovanju sa svojim suprugom, iznoseći niz zanimljivih pojedinosti i zgoda.

U prilogu Scenarij susrećemo se s iznimno vještim i duhovitim stihovanim tekstom Luka Paljetka Povratak vojaka koji je nastao na poticaj i u tijesnoj suradnji s nedavno preminulim Zlatkom Bourekom. Radi se o alegoričnoj farsi za lutke, koju je u verse stavio Luko Paljetak prema scenariju koji je smislio Zlatko Aurel Bourek sredinu, kraj i početak. Na kraju se Paljetak kratkim tekstom i slikovnim prilozima osvrće na to kako je došlo do suradnje s trajno živim i vragolasto prisutnim Zlatkom Bourekom i do pune realizacije ove alegorijske farse.

Uvodno je rečeno kako je u ovom broju ZS-a prisutan i velik broj prigodnih posmrtnih sjećanja (13) na neke od naših najvećih kulturnjaka i kreativaca. Zauvijek su nas tako napustili književnik Zvonimir Majdak na čije se djelo iscrpno analitički osvrće književni kritičar Ivan Bošković; glazbenik Joso Špralja, o čijemu životnom putu, glazbenim uradcima, nastupima, suradnji s klapama, ali i s Naučnom bibliotekom, Arheološkim muzejom i Hrvatskim narodnim kazalištem piše dr. sc. Radomir Jurić; zatim već prije spomenuti Pero Gotovac, splitski i hrvatski glazbenik, koji je uz filmsku i kazališnu glazbu skladao, kako kaže pisac In memoriama Siniša Vuković, i tzv. zabavnu glazbu, ali onu koja je imala i glavu i rep, koja je bila lišena petparačke estradizacije; pa Milko Kelemen, međunarodno poznat i priznat glazbenik, dirigent i pedagog, umjetnik koji je, tragajući za novim oblicima skladanja i glazbenoga kreativnog izraza, uspješno inovirao klasičnu glazbu. Oksimoronski rečeno: Kelemen je avangardni glazbenik klasične glazbe. O njemu U znak sjećanja piše Dalibor Cikojević. Već prije smo spomenuli kako nas je u dubokoj starosti napustio iznimno darovit slikar i nenametljiv pisac Josip Vaništa o kojemu je sjećanje napisao njegov Karlovčanin Danko Plevnik. O dubrovačkoj pjesnikinji Eti Rehak nadahnuti je nekrolog napisao Luko Paljetak, a o bardu našega kazališta, redatelju Georgiju Paru, opsežan In memoriam piše Boris Senker. U spomen Miji Milasu, poznatomu psihijatru, publicistu i zaljubljeniku u usmenu narodnu baštinu piše Mladen Vuković, a o novinaru i likovnome kritičaru Josipu Škunci In memoriam objavljuje Mate Kovačević. Prof. dr. Josip Faričić u iscrpnome sjećanju osvrće se na život i rad Ravljanina Borisa Škifića, doajena zadarskoga Jugotankera i modernoga brodarstva u Hrvatskoj, a u spomen na karlobaškoga pjesnika Slobodana Martina Šikića (koji je propjevao u poodmakloj životnoj dobi, ali odmah kao zreo i formiran pjesnik) i na njegov životno-poetski (s)ukus osvrće se Mirko Peti.

U znak sjećanja na odlazak autentičnoga i svestranoga (likovnog, kazališnog i filmskog) kreativca Zlatka Boureka akademik Tonko Maroević u svojemu tekstu Bourekova ostavština, rekao bih, akademskom širinom i svestranim uvidom u raspon njegove multikreativnosti, na malo prostora (manje je više), zgusnuto i precizno, već poznatim, ali neponovljivim maroevićevskim vokabularom, erudicijom i asocijativnim nizo(vi)m(a) (koji čitatelju vazda osiguravaju barthesovski užitak u čitanju), daje sjajan posmrtni portrait vječno zaigranoga, domišljatog i duhovitog Zlatka Boureka, nenadmašnoga kreativca slavonskih korijena.

Bez mogućnosti da ovomu, već ionako preopširnomu prikazu aktualnoga broja ZS-a, dademo kratki sažetak svih članaka, tekstova, eseja i osvrta, ukazujemo potencijalnim čitateljima na to da se u preostalome dijelu časopisa, primjerice među piscima osvrta i prikaza nahodi cijela plejada istaknutih književnih kritičara, povjesničara etc., od kojih se neki javljaju i s prikazima više knjiga (primjerice, Ivan Bošković i Josip Vrandečić čak s po tri, a Antun Česko, Gordana Čupković, Tin Lemac i Marina Sindičić Sabljo s po dva). Svi oni ažurno prate izlazak iz tiska najnovijih naslova renomiranih ili manje poznatih i afirmiranih autora različitih područja domaće i svjetske znanosti i kulture.

Na kraju valja spomenuti kako je ovaj broj ZS-a, u vedrome i nadahnutome ozračju, predstavljen 22. siječnja 2019. godine u punoj dvorani Matice hrvatske u Zadru, a njegovi promotori bili su akademik Tonko Maroević, glavni urednik prof. dr. Josip Lisac, dr. sc. arheologije Radomir Jurić (novi predsjednik ogranka MH-a u Zadru) te dolje potpisani autor. Martina Drobnak (tajnica Ogranka MH-a u Zadru) pred nazočnom je publikom pročitala jednu pjesmu Luka Paljetka te In memoriam Zlatku Boureku akademika Tonka Maroevića.

 

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 11-12, Zagreb, 2019. P.S.: Ovom prigodom iznimno prikazujemo i broj jednoga od važnijih hrvatskih časopisa.)

© Mirko Jamnicki Dojmi, MH Zadar, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.