Neven Ušumović: HAGIOGRAFIJE ŽENSKE PATNJE / Szilárd Borbély

HAGIOGRAFIJE ŽENSKE PATNJE 

SZILÁRD BORBÉLY: TIJELU: Ode i legende, Oceanmore, Zagreb, 2018., 184 str. Naslov izvornika: A testhez: Ódák és legendák. S mađarskoga prevela: Lea Kovács.

 

Zahvaljujući prevoditeljici Lei Kovács i Nakladi OceanMore, i hrvatski čitatelji imaju pri-liku upoznati nemilosrdan, okrutan, a istovremeno duboko suosjećajan i religiozan pje-snički jezik Szilárda Borbélyja.

Premda je Borbély svjetskoj književnoj javnosti, pa tako i hrvatskoj, poznat kao pisac ro-mana „Nevoljnici – Zar je Mesija već otišao?“ (prev. Xenia Detoni, OceanMore, 2016.), njegova važnost još je veća i zaista nezaobilazna u kontekstu suvremene poezije. Prepje-vom Borbélyjeve pjesničke zbirke „Tijelu“ (A testhez, mađarsko izdanje, 2010.), Lea Ko-vács uvrstila je hrvatsku književnu javnost među prve u svijetu koja bitan dio njegova opusa može čitati na vlastitome jeziku, štoviše hrvatski je prijevod prvi cjelovit prijevod ove zbirke u svijetu!

Najveći mađarski književnici, kao što su nobelovac Imre Kertész i László Krasznahorkai, iskreno su se divili Borbélyjevoj književnosti.

Tragična sudbina njegove obitelji i njegova prerana smrt (počinio je samoubojstvo u pe-deset i prvoj godini, 2014.), tamna je pozadina njegova pisanja, koja mu daje potresnu te-žinu. Govorio je: „Uvijek je prvo život, a potom dolazi književnost.“ Ili, drugom prilikom: „Nažalost, sve što sam dosad napisao postalo je previše mračnim i previše tužnim. A nisam tako želio. Nisam to tako zamislio, uopće to nisam tako zamislio. Ali, nažalost, nije mi dana laka sudbina, za kojom sam uvijek žudio.“.

Riječ je o poeziji koja čitatelja ne može ostaviti ravnodušnim i koja ga suočava s najtežim pitanjima suvremenosti: neiskazivošću traume, granicom ženske patnje, tegobama po-rođaja, odnosno majčinstva, kao i, u konačnici, s nedomislivošću posthumane perspek-tive koja nam se približava. Sve su ove teme neizbježno povezane s tijelom i jezikom, a snaga pjesničke zbirke „Tijelu“ posebno je u tome što u svakom pogledu ide u krajnosti, do kraja: junakinje ovih pjesama progovaraju iz krajnjih egzistencijalnih situacija, a pje-snički se jezik lomi o vlastite granice: o ograničenost pjesničke tradicije, neiskazivost tjelesne i duševne patnje, kao i nemogućnost prijevoda Božje zamisli.

Borbély u podnaslovu zbirke imenuje tradicionalne pjesničke oblike – ode i legende – u kojima i protiv kojih ispisuje stihove, dajući tim oblicima – vrlo bitnima za mađarsku sre-dnjovjekovnu i baroknu književnost (koju je i sam istraživao i predavao na Sveučilištu u Debrecinu) – novo značenje i nove sadržaje, održavajući i istovremeno rušeći versi-fikacijska i tematska pravila i poveznice tih oblika.

NEVEN UŠUMOVIĆ (croatian-literature.hr)

Ode u Borbélyja tematiziraju smisao i vremenitost oblika općenito, gramatike, jezika, „omota“ i anatomije tijela, te čine izrazito apstraktnu stranu ove zbirke; stihovi Borbé-lyjevih oda puni su (disonantnih) suzvučja, ritmičke monotonije, ali i oštrih rezova u sin-taksi književnoga jezika.

Legende samo u manjemu dijelu iznova „prepričavaju“ hagiografije svetoga Franje i Ni-kole, svete Barbare i Margarete, većinom se pak baveći potresnom sudbinom mađarskih Židovki u vrijeme holokausta i suvremenim traumatskim ispovijestima Mađarica koje su se odlučile za pobačaj ili, pak, uza sve pokušaje nisu mogle roditi zdravo dijete.

Čitatelj postupno uočava značenjske poveznice između legendi i oda: naime, dok ga pr-ve – ispripovijedane u prvome licu, ali kao iz neke „svetačke“, prosvijetljene udaljenosti – doslovno tjeraju u plač, druge mu daju mogućnost „teorijskoga“ promišljanja i neuspo-redivu lucidnost.

Prevoditeljica knjige, Lea Kovács, bila je pred velikim izazovom kako vlastitim jezikom i pomoću književne tradicije hrvatskoga jezika artikulirati sve bitne dimenzije kojima se autorova poetika obraća. U njezinim prepjevima nalazimo jasne znakove posvećenosti svim dimenzijama pjesničkoga jezika: metrici, asonancama i aliteracijama, rimi, cezura-ma, citatima, arhaičnim jezičnim sastavnicama, kolokvijalnome načinu govora, grama-tičkim nepravilnostima…

O širini i samosvijesti pristupa prevođenju Borbélyjeve poezije puno saznajemo iz po-govora kojim je prevoditeljica pridonijela „dodatnoj vrijednosti“ hrvatskoga izdanju.

LEA KOVÁCS (dhkp.hr)

Evo kako Lea Kovács opisuje pjesnički jezik legendi za koji je morala pronaći prikladna rješenja: „Trauma se u Borbélyovim proznim pjesmama ne očituje samo na razini sa-držaja nego i jezika: rastvaranje sintakse, razlomljen jezik, gramatički nepravilni oblici, izostavljanje ili gomilanje gramatičkog člana, nizanje istih padežnih nastavaka s rimom ili asonancom, ostavljaju dojam monotonije, kratke rečenice koje djeluju ravnodušno…“.

Da, Borbélyjeva je zbirka pokušaj da se tijelu „dade“ jezik, ali jednako tako i jeziku tijelo; no, pritom se njegovi lirski subjekti bore za odmak od tkiva pjesme, dapače, već govore s distance koja upućuje na zagonetnost postojanja usprkos pretrpljenoj boli, na ono neiz-govorivo, bezoblično, bestežinsko i tamno. To je Borbélyjeva veličina: krajnja tenzija pre-vođenja u poeziju onoga što je neprevedivo i neizrecivo tvori njegovo pismo, iz pjesme u pjesmu upućujući na nemoć, čak potrošenost jezika, zbog čega taj Jezik, međutim, nije manje okrutan, dapače – on sve to više pustoši vlastitom samopokrenutosti i samoži-vosti.

Prevoditeljica nije ustuknula: njezin prijevod poezije Szilárda Borbélyja velik je podvig za hrvatsku književnu kulturu, poziv na preispitivanje onoga što danas smatramo poezijom i književnim pisanjem. Zbog svega navedenog, mlada prevoditeljica Lea Kovács (Vukovar, 1981.) za ovaj je prepjev zasluženo dobila priznanje Odbora Nagrade „Iso Velikanović“ Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

 

(Neven Ušumović © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.