Perina Meić: OZBILJNOST PJESNIČKE MISIJE / Lidija Pavlović-Grgić

PERINA MEIĆ (hercegovina.info)

 

OZBILJNOST PJESNIČKE MISIJE

 

LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ: LETEĆI LJUDI, Klepsidra, Kreševo, 2015., 133 str.

 

Lidija Pavlović Grgić pjesnikinja je i prozaistica koja je književnu afirmaciju stekla već prvim književnim uradcima. Za rukopis zbirke priča Kišne kapi u piščevoj luli dobila je nagradu „Fra Grgo Martić“, a uslijedila su i druga priznanja (nagrada Naji Naaman 2013. za izbor pjesma na engleskom, nagrada Zlatno Planjaxovo pero 2015. za najbolju dječju priču, te nagrada Ambasador mira u svijetu). O zainteresiranosti čitatelja za njezinu poeziju govore i prijevodi pjesama koji su objavljivani na različitim jezicima (njemački, engleski, talijanski, armenski, slovenski, makedonski, albanski, litavski…) u inozemnim publikacijama.

Knjiga pjesama Leteći ljudi na određeni način predstavlja nastavak poetike (zacrtane u ranije objavljenim knjigama poezije i proze) koju karakterizira ekspresivan izričaj te kontinuirano promišljanje o intimnim/životnim i pjesničkim iskustvima. Ona su posredovana preko instance lirske kazivačice za koju bi se moglo reći da predstavlja pjesnikinjin alter-ego. Autobiografski su elementi u ovoj poeziji transponirani preko znakovlja u kojemu se jasno iščitava autoričina težnja za uspostavljanjem neke vrste kompromisa između odluke/namjere za pjesničkim iskazivanjem svojih iskustava i želje da se u tome ne bude previše izravan i denotativan. Upravo zato ona odabire metaforičan izričaj u kojemu pjesničko (raz)otkrivanje vlastite intime nije tako eksplicitno. Bez obzira na to, ono je izrazito sugestivno.

Lidija Pavlović Grgić ne slijedi u suvremenoj književnoj produkciji razmjerno popularan model stvarnosne poezije. Njezina poetika počiva na minucioznom stvaranju znakovnih sustava nastalih na složenoj metaforici u kojoj naglasak nije na prezentiranju slika iz vanjskog svijeta, već unutarnjih (najčešće tjeskobnih) stanja lirskoga subjekta. Temeljno načelo preoznačavanja počiva na širenju značenjskog dijapazona svakog stiha, a ono se ostvaruje odabirom i kombinacijom znakovlja kojim se intenzivira dinamika suodnosa među trima instancama: referentom (onom o čemu se kazuje), potom načinom na koji se on verbalno prezentira, a onda i samim čitateljem kao adresatom koji navedeni semiotički sustav procesuira i obogaćuje vlastitim impresijama.

Zbirka Leteći ljudi organizirana je u 7 ciklusa (neki čovjek govori o bijegu, ispituju kakvoću moje jetre, zuriti niz tračnice, jednog dana reče mi čovjek, kostur djetinje suze, dođosmo prašnjavi, odosmo vječni; košulja nekog sretnog čovjeka) kojima su dodane izabrane pjesme prepjevane na njemački, engleski, talijanski, slovenski i albanski. Svaki ciklus predstavlja smisaono uobličenu cjelinu fokusiranu na neku temu ili iskustvo.

Prvi se ciklus, neki čovjek govori o bijegu, sastoji od 9 pjesama. Većina ih je nastala u ratnima 90-im i, gledano na razini cijele zbirke, najstarije su po nastanku. U pjesmama se toga ciklusa (više nego u ostalima) naslućuju odjeci ratnog okružja i zbivanja ili, općenito, motiva iz vanjskoga svijeta. Pavlović Grgić ratne traume verbalizira neizravno – ne kazujući o uzrocima, već o posljedicama koje rat ostavlja – ponajprije na sudbinu lirske kazivačice. U ratu, dakle, počinje njezina životna odiseja, a ishodišna joj je točka naznačena/opjevana u prvoj pjesmi ciklusa i zbirke: neki čovjek govori o bijegu. Bijeg tj. prognaništvo nije voljni izbor, ali se, kako se može razabrati, nadaje kao životna neminovnost. On je generator drame koja se razvija na unutarnjem planu, u intimnom svijetu lirske kazivačice koja pomno registrira i prezentira čitavu lepezu emocionalnih doživljaja: od osjećaja nepripadanja, preko gubljenja vjere u bolju budućnost, sve do osjećaja beznadnosti, tjeskobe, otuđenosti i samoće. Svoje impresije posreduje iskazom kojim dominiraju neobične metafore nastale po načelu individualnih asocijacija. Konačni je rezultat neobičan i značenjski složen izraz koji pretendira na univerzalnost: ratni kontekst ili autoričini/osobni doživljaji funkcioniraju tek kao poticaj da se poetski uobliče iskustva suvremenog, izrazito senzibilnog, neuklopljenog i tjeskobnog pojedinca.

U drugom se ciklusu, ispituju kakvoću moje jetre, postiže osobita vrsta napetosti koja najjasnije dolazi do izražaja u ekspresivnim, na trenutke i naturalistički koncipiranim pjesničkim slikama. U njima najjači dojam ostavljaju pjesme kojima dominiraju motivi straha, bolesti, letenja i sl. Svi su doživljaji i stanja, kao i u pjesmama prethodnog ciklusa, posredovani iz perspektive u kojoj se jasno nazire njezin unutarnji, intimni svijet. Naturalističke su slike vizualni ekvivalent stanja boli, tjeskobe, zapitanosti, izgubljenosti i otuđenosti. U njima kazivačica, doslovno i metaforički, secira vlastito tijelo, a preko njega i svijet oko sebe, ali i u sebi. Ekspresivnost se u prikazu unutarnjih stanja pojačava u pjesmama u kojima se (samo)promatra u odnosu na druge (Tu sam da odigram sve, Kad ugaziš u malo sunca). U takvom tipu pjesama poezija postaje sredstvom očuvanja autentičnosti i osobnog integriteta koji valja spasiti (iščitava se kao neka vrsta imperativa) od (samo)destrukcije, a napose od licemjerja i laži na kojima počivaju postupci drugih u odnosu na kazivačicu.

Poetsko propitivanje odnosa s drugim(a) nastavlja se i u trećemu ciklusu, u kojemu se, za razliku od prethodnog, učestalije pojavljuju fragmenti i slike iz vanjskoga svijeta. U ciklusu sastavljenom od 10 pjesama (zuriti niz tračnice) moguće je pronaći čak i pjesme ili motive sa socijalnom tematikom. Valja istaknuti to da način verbalne artikulacije ostaje isti: intimistički u odabiru tema, i izrazito ekspresivan s obzirom na dominaciju koncepta jakih, gotovo naturalističkih sintagmi i slika. Nesporazumi s okolinom, kako se može zaključiti, nastaju zbog nerazumijevanja drugih, ali i zbog kazivačičina nepristajanja na licemjerje. Odbijanje da se bude kao „ostali“, stalni otpor konceptu prosječnosti, stvaraju snažnu unutarnju napetost, osjećaj tjeskobe i bespomoćnosti. To se najjasnije očituje u motivima koji prezentiraju slike kazivačičina slabog tijela (Slabi) koje, u nekim pjesama, postaje medij za iskazivanje svega što se događa u njezinoj intimi.

 

LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ (hercegovina.info)

 

Nešto više optimizma u odnosu na druge ljude iščitava se u pjesmama ciklusa naslovljenog jednog dana reče mi čovjek. U pjesmama se toga ciklusa uspostavlja neki oblik (mogao bi se parafrazirati poznati Ujevićev naslov) pobratimstva lica u svemiru. Iskazuje se poštovanje i pokazuje ljubav za one koji su u autoričinu životu, u njezinim životnim bitkama, bili „na njenoj strani“ – kao prijatelji i duhovni srodnici, tj. kao oni koji su je podržavali u trenucima malodušja i tjeskobe. Te osobe, za koje bi se mogla vezati naslovna sintagma zbirke leteći ljudi, definitivno odudaraju od prosjeka. To su iznimni pojedinci, često kreativci i umjetnici koji, poput autorice, stalno propituju svijet oko sebe i imaju jaku potrebu biti posvećeni njegovu kreativnom osmišljavanju. S njima ona uspostavlja neku vrstu poetskog dijaloga posredstvom kojega posredno propituje čak i vlastito stvaralaštvo ili općenito ulogu koju u njezinu životu ima pisanje.

Šesti se ciklus, kostur djetinje suze, sastoji od 10 pjesama koje objedinjuje osjećaj nostalgije, osobito za vremenom djetinjstva. Iskaz je u pjesmama ovoga, ali i ostalih ciklusa, koncipiran kao mješavina slika iz stvarnosti koje su pune osobnih asocijacija „zamaskiranih“ u neobične sintagmatske sklopove i složene metafore. Pjesme o obiteljskoj povijesti, u kojima središnje mjesto imaju sjećanja na djeda, donose niz autobiografskih referenci. One, uz ostalo, često funkcioniraju kao poticaj za propitivanje mnogih drugih pitanja koja zaokupljaju lirsku kazivačicu. Među njima se na poseban način izdvajaju njezina promišljanja o jeziku – prvenstveno kao mediju spoznaje svijeta, a onda i kao sredstvu kreacije i komunikacije. Različiti jezici na koje su prepjevane neke pjesme Lidije Pavlović Grgić (dodane na kraju ove zbirke) kao da predstavljaju jeku njezina traganja za istinskim, autentičnim jezikom djetinjstva kojemu se stalno vraća kao sigurnoj točki oslonca, čak i onda kad je svjesna da njegovu izvornost teško može dosegnuti ili je vratiti s obzirom na proživljena životna i pjesnička iskustava.

Dođosmo prašnjavi, odosmo vječni predzadnji je ciklus sastavljen od 6 pjesama u kojima kao da se kondenzira iskustvo autoričina promišljanja o smrti, smislu života, vječnosti. Pjesme su refleksivno intonirane i predstavljaju svojevrsni uvod u ciklus košulja nekog sretnog čovjeka. Taj, zadnji ciklus (sastavljen od 7 pjesama), predstavlja osobit oblik poetske katarze u kojemu se pojavljuje neka vrsta, pomalo neočekivanog, optimističnog pogleda na život. Istodobno se u njemu jasnije naziru autopoetičke reference koje upućuju na autoričino razumijevanje pisanja kao terapeutskog sredstva, ali i kao sredstva spoznaje. Tjeskobna raspoloženja koja dominiraju u većini pjesmama, u svjetlu onoga što se pojavljuje kao tema ciklusa, dobivaju novu značenjsku dimenziju. Kako se sugerira u zadnjoj pjesmi zbirke, nada i vjera u snagu pjesničke riječi postaju most koji čvrsto vezuje dvije krajnosti: malodušje s optimizmom. One postaju i važan vezivni element koji „na okupu“ drži cijelu zbirku, ali i osobni integritet lirske kazivačice i njezinih opjevanih iskustava.

Kompozicijski ustroj te način organizacije svake pojedine pjesme, i zbirke kao cjeline, ostavljaju otvorenom mogućnost njezina čitanja na dvjema razinama. Jedna bi bila  linearna u kojoj bi se poštovalo kronološko načelo – tu se pokazuje da su informacije o vremenu nastanka pojedinih pjesama važni indikatori za razumijevanje konteksta u kojemu su napisane. U tom okviru gledano, svaka pjesma, a onda i ciklus, ima svoje jasno definirano mjesto i ulogu u cijelom semiotičkom sustavu. Među sobom tvore složenu kompoziciju iz koje se jasno iščitavaju stupnjevi ili faze kroz koje je lirska kazivačica u svome pjesničkom sazrijevanju prošla.

Na drugoj bi se razini vremensko relacioniranje moglo odbaciti kao uvjetno i od drugorazrednog značenja, pa bi se moglo poći od pretpostavke da su u pjesmama prezentirane slike ili motivi iz stvarnosti medij reprezentacije nečeg univerzalnijeg i općenitijeg. Motivi autobiografske provenijencije (slike iz stvarnosti, evociranje situacija vezanih za rat, izbjeglištvo ili život u poratnom vremenu i sl.) služe tek kao polazna točka za kazivanje o nadindividualnim iskustvima koja su zajednička kazivačici, ali i svakom senzibilnom i tjeskobnom pojedincu.

U suglasju s dominirajućim stanjima nelagode, nepripadanja, nerazumijevanja ili čak zapitanosti nad smislom života, i poetska je sintaksa koja počiva na segmentaciji stiha na neobične sintagmatske sklopove. Oni dezintegriraju logiku denotacije, ne tako da se narušava pravilan/uobičajen red riječi, već asocijativnim spajanjem riječi inkompatibilnih značenjskih polja u razmjerno čvrste sintagmatske sklopove. Takav je način komponiranja u suglasju s ritmičkom organizacijom slobodnoga stiha koji je formalni ekvivalent stanju traganja za unutarnjom slobodom, ali i izraz težnje za postizanjem (poetske) katarze kojom se ocrtava okvir kazivačičina razumijevanja iskustvenog svijeta i njegove refleksije u unutarnjem mikrokozmosu.

Odnos lirskoga subjekta prema zbilji određen je pokušajem stvaranja novoga, boljega svijeta – onoga u kojemu je moguće pomiriti proturječja i naći prihvatljiv oblik suživota s drugim. Figure drugih (s obzirom na način na koji su prezentirani u pjesmama Lidije Pavlović Grgić) mogle bi se načelno razdijeliti u dvije temeljne skupine.

Jednu čine oni koji kazivačicu ne razumiju. U pjesmama ih predstavlja kao bezlične, individualno neprofilirane osobnosti bez imena. Od njih se želi distancirati. Za razliku od tih, neimenovanih „likova“, prijateljske se osobnosti pojavljuju s imenom i važni su u njezinu životu. Te pozitivne figure (djed, brat, Vlado Puljić i dr.) posredno definiraju autoričino stajalište u odnosu na vlastitu poetiku. Naime, upravo se preko tih pozitivnih figura stvara nenametljiv, ali svakako zanimljiv podtekst u kojemu se razmjerno jasno nazire pjesnikinjin stav prema pisanju kao obliku kreativnog osmišljavanja života i simboličkog procesuiranja vlastitih iskustava. Sve je to usko povezano s poimanjem uloge pjesnika kao iznimnog pojedinca, kreativca koji preko poezije, ili umjetnosti općenito, posreduje svoje viđenje stvarnosti pokazujući time svoju iznimnost i različitost u odnosu na nekreativnu većinu. U tom kontekstu i autorica, s punom sviješću o vlastitoj pjesničkoj misiji i poziciji (na razini pojedine pjesme, ali i na nivou kompozicijske organizacije), vrlo pomno promišlja i pazi na to koje i kakve poruke čitatelju želi poslati.

Premda su pjesme Lidije Pavlović Grgić većinom uvjetovane autoričinom/kazivačičinom pozicijom, pretendiraju nametnuti se kao univerzalne vrijednosti i iskustva. Da njima žele nadići okvir individualnog ili pojedinačnog, može se iščitati i iz postupka uvrštavanja prepjeva pjesama s kraja knjige koji, evidentno je, sugerira autoričinu želju za komunikacijom i izvan okvira materinskoga jezika. To se, uza sve ostalo, može smatrati još jednim signalom njezine posvećenosti vlastitoj pjesničkoj misiji.

O načinu autoričina poimanja vlastite pjesničke pozicije puno govori i odabir naslovne sintagme – leteći ljudi. Motiv leta – kao neka vrsta metafore kojom se izražava težnja za dosizanjem nebeskih visina, a slijedom toga i uzdizanje do idealnog – vezan je za figuru (iznimnog) čovjeka koji teži ostvariti unutarnji sklad, ali kojega stalno muči raskorak između životne pragme i ideala, rasap između želja i (ne)mogućnosti. Takvom jednom letećem čovjeku (u krajnjoj konzekvenci kazivačici samoj), koji nastoji prevladati jaz između vanjskoga svijeta i svojih unutarnjih potreba, pjesništvo služi kao oslonac, kao utočište i sredstvo za bijeg. Ono, u konačnici, postaje i načinom kako da se (kreativno) osmisli vlastiti život.

Pjesme sabrane u knjizi Leteći ljudi Lidije Pavlović Grgić tvore umjetnički vjerodostojan semiotički sustav koji čitatelja neće ostaviti ravnodušnim. Autoričino sazrijevanje kroz stihove rezultira osobitom poetskom katarzom koja pokazuje njezinu ozbiljnost i posvećenost (odabranoj) pjesničkoj misiji te stvaranju poetike prepoznatljive kvalitete i umjetničkoga dojma.

 

(Perina Meić © IO DHK) 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter