Miodrag Kalčić: POSTISTINSKI ROMAN / Slavenka Drakulić

MIODRAG KALČIĆ (foto: Josip Šiklić)

 

POSTISTINSKI ROMAN

 

SLAVENKA DRAKULIĆ: MILEVA EINSTEIN, TEORIJA TUGE,

Fraktura, Zaprešić, 2016., 205 str.

 

Milevina uloga spada u feminističku mitologiju i srpsku mitomaniju… Slavenka je Drakulić uvijek trendovski prisutna kao iskusna feministička i društveno angažirana spisateljica (kolumnistica i novinarka), kao komercijalna i književno estradna autorica prepoznatljiva ‘ženskoga pisma’.  Njezini se jednostrani (ženski) romani i knjige čitaju i hvale; poznata je (i u inozemstvu) i popularna, napose u čitateljica. Ona zna kako se uvući pod kožu čitatelji(ca)ma, zna odabrati ženski sadržaj dovoljno izazovan i intrigantan, čitateljskom puku dovoljno nepoznat, a tematski emotivno blizak. Važan je feministički sadržaj, ženska muka i žrtva… Bilo kako bilo, uistinu postistinski ili zaista ‘istinski’, posve je svejedno, Mileva Einstein, teorija tuge tužan je roman, u svakom, ali baš u svakom pogledu.“

 

Uvodni teret

Na stražnjemu ovitku (i na internetskim knjiškim portalima), promidžbenom nagovoru budućim čitatelji(ca)ma na kupnju biografskoga romana Slavenke Drakulić (ovoga puta) o Milevi Einstein, lapidarno je i oduševljeno urednički sažet sadržaj knjige u četiri rečenice: „Osoba koja je bila predodređena za najveće znanstvene dosege, genijalna matematičarka, prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zürichu, uvijek druga i drugačija, Mileva Einstein rođena Marić, iz bogate vojvođanske obitelji, u svojoj je sudbini gotovo paradigmatična kada razmišljamo o položaju žena. Njezina teorija tuge teška je poput bilo koje teorije relativnosti, ali i mnogo češća od nje. Prtljaga tuge koju je nosila od najranije mladosti do smrti, u kojoj su se tijekom vremena samo dodavali tegobni trenuci, od šepanja i ruganja djece, preko ljubavi i neuspjelog braka s Albertom, do smrti djeteta, bolesne sestre, nezavršenog fakulteta, loše materijalne situacije i teške bolesti najmlađega sina, teret je koji može razumjeti svaka čitateljica ili čitatelj.“ Želeći privući čitatelj(ic)e tugaljivim metaforama (imajući na umu teorijski donaslov romana) i reklamnim podilaženjem (imajući na umu svima prepoznatljivo prezime), nagovor je sam po sebi postao teret.

Ukratko, enciklopedijski o tužnoj junakinji Drakulićkina biografskoga romana: Mileva Einstein, prva supruga Alberta Einsteina, kći Miloša Marića (austrougarskoga podčasnika) i Marije, rođene Ružić, rođena je 19. prosinca 1875. u Titelu (Vojvodina, Austro-Ugarska Monarhija) kraće lijeve noge i ostala cjeloživotno hroma – iščašenje kuka novorođenčadi u to je doba česta pojava, što je zahvatilo i njenu mlađu shizofreničnu sestru Zorku (1883. – 1938.), ali ne i brata Miloša (1885. – 1944.), liječnika koji se u ratnom vihoru 1916. našao i ostao u Rusiji i više se nikad nije vratio u Vojvodinu – završava pučku školu u Rumi, srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Novom Sadu (Srpska viša devojačka škola), nižu gimnaziju završava u Sremskoj Mitrovici, peti razred gimnazije upisuje u Šapcu i, konačno, posljednja dva razreda gimnazije i završni ispit upisuje privatno (izvanredna učenica) u muškoj Kraljevskoj velikoj gimnaziji kao jedina djevojka (u drugomu polugodištu sedmoga razreda, na njenu zamolbu, prisustvuje i predavanjima satova fizike), u Zagrebu. Budući da nije redovito maturirala (djevojke u Austro-Ugarskoj nisu mogle maturirati), nastavlja školovanje u Zürichu (Viša djevojačka škola) i službeno maturira 1896. u Bernu (Savezna medicinska škola), čime je stekla, u dvadeset i prvoj godini, pravo upisa u ljetni semestar na Medicinskome fakultetu, a potom se najesen nakon položenih prijamnih ispita (matematike i nacrtne geometrije) prebacuje na Politehniku u Zürich (Pedagoški VI. A. Odjel matematike, fizike i astronomije), gdje susreće budućega supruga Alberta Einsteina (1879. – 1955.). Mileva Marić nije uspjela u dvama navratima diplomirati. Udala se za tri godine i četiri mjeseca mlađeg Alberta Einsteina 6. siječnja 1903., s kojim je imala troje djece: izvanbračnu kćer Lieserl (1902. – 1903.) te sinove Hansa Alberta (1904. – 1973.) i Eduarda (1910. – 1965.). U braku s Albertom živjela je u Bernu (1903. – 1909.), Zürichu (1909. – 1911.), Pragu (1911. – 1912.), ponovno Zürichu (1912. – 1914.) i kratko u Berlinu (1914.). Brak se raspao zbog Albertova incestuozna preljuba s razvedenom dvostrukom sestričnom Elsom Löwenthal (Albertu je tri godine i tri mjeseca starija Elsa bila prva rođakinja po majci i druga po ocu, majke su im bile sestre, a djedovi po ocu braća) ljeti 1914. (no, i ranije je u braku imao nemalo seksualnih avantura, intimnih prijateljica i ljubavnih veza), nakon čega je Mileva iz Berlina sa sinovima otputovala nazad u Zürich (Albert je ostao u Berlinu), gdje je napuštena, sama s djecom, proboravila ostatak života. Rastanak je za Milevu bio šokantan, koban i tragičan; zapala je u bolnu kroničnu depresiju i gotovo četverogodišnju psihosomatsku ukočenost. Razvela se nakon silnoga odugovlačenja 14. veljače 1919. Prema brakorazvodnom ugovoru, dobila je 1922. cjelokupan novčani iznos Einsteinove Nobelove nagrade za svoju i egzistenciju sinova (novcem nagrade kupila je tri kuće u Zürichu i lagodno živjela sa sinovima iznajmljujući stanove). Premda često boležljiva, sklerotična, tjeskobna, kronično depresivna, paranoična i psihički krhka, brižno se skrbila o djeci (poglavito o umobolnom Eduardu) do smrti. Početkom 1947. Mileva je, krenuvši u umobolnicu, u posjet shizofreničnom sinu Eduardu, slomila lijevu nogu, a iduće ju je godine pogodio i moždani udar (ostala joj je oduzeta lijeva strana tijela). Umrla je usamljena u bolnici, u Zürichu, 4. kolovoza 1948., gdje je skromno i pokopana.[1]

Melankolična žena

Nakon romansiranih životopisa – lijena i nekreativna književnoga žanra koji je daleko bliži publicistici negoli književnoj umjetnosti – književne popularizacije   žena slikara, slikarice Fride Kahlo[2], supruge Diega Rivere, i fotografkinje Dore Maar[3], ljubavnice Pabla Picassa, Slavenka se Drakulić pozabavila životopisom prve supruge fizičara Alberta Einsteina. Očita je poveznica svih triju publicistički romansiranih biografija, u svakom slučaju, nesretna ljubav i tegobna ženska sudba sa slavnim, ne osobito obzirnim supruzima. Zašto je baš, nakon poznate slikarice i fotografkinje, odabrala nezavršenu studenticu fizike, poznatu samo po udaji, nesretnu kućanicu Milevu Einstein? „Kad bih tu i tamo spomenula njezino ime ljudima koji bi trebali znati za nju, ispostavilo se da nisu nikada čuli da je Einstein imao prvu ženu, da je studirala fiziku, da su imali djecu… O njoj se jako malo zna, pogotovo izvan Srbije. Ali u zadnje vrijeme, rekla bih gotovo istovremeno, pojavilo se nekoliko knjiga, u Njemačkoj i u SAD-u. Ona je nesumnjivo bila utjecajna žena, zanimljive ali tragične sudbine. Činjenicu da je valjda jedna od posljednjih neotkrivenih talentiranih žena koje ipak nisu uspjele, vjerojatno treba zahvaliti tome da je podrijetlom s Balkana.“[4]

 

SLAVENKA DRAKULIĆ (kulturistra.hr/lang/hr)

 

Ne zalazeći u, u najmanju ruku sumnjivu, opću kulturu, manjkavu kulturnu, povijesnu i (prirodno-)znanstvenu naobrazbu Drakulićkinih „ljudi koji bi trebali znati za nju“, valja znati da se doslovce u svakoj od na tisuće dosad objavljenih biografija o Albertu Einsteinu (uz svu silu usputnih zapisa, dokumentarnih i popularnoznanstvenih filmova, serijala o njemu i njegovu djelu), bez obzira na vrstu, kvalitetu i opsežnost, spominje i njegova prva supruga Mileva Marić (ne navodeći svakojake bezbrojne međumrežne rezultate)[5], nekad uzgred kao podatak, nekad opširnije, a ponekad ozbiljno i studiozno. No, gotovo nitko od relevantnijih životopisaca (dakle, ne popularizatora znanosti ili senzacionalističkih novinarskih publicista), prije svega ozbiljnih istraživača, povjesničara i filozofa znanosti ili fizičara, ne spominje Milevu kao utjecajnu i talentiranu (ili, pak, kao jednu od „posljednjih neotkrivenih talentiranih žena“), nego najčešće samo kao šutljivu, nedruželjubivu, napuštenu, nesimpatičnu, tjeskobnu i tragičnu ženu, a k tomu, pak, nikome od njih nimalo ne smeta to što je podrijetlom bila s Balkana (najobičnija biografska činjenica).

Svima je njima, ozbiljnim istraživačima i znanstvenicima, poput Abrahamu Paisu, jednome od najboljih poznavatelja života i znanstvenoga rada (lika i djela) Alberta Einsteina, njegova kolege i dobroga poznanika na Institutu za napredni studij (Institute for Advanced Study) u Princetonu, Mileva bila (kako bi naglasila i podvukla Slavenka Drakulić) nesumnjivo „teška žena, nepovjerljiva prema drugim osobama i sklona melankoliji“[6] s nikakvim osobitim darom za znanost, a kamoli s izravnim utjecajem na Einsteinovo znanstveno teorijsko istraživanje.

Philippu Franku, fizičaru i filozofu znanosti (još jednomu Einsteinovu biografu), Einsteinovu kolegi (naslijedio je 1912. Einsteina na Katedri za teorijsku fiziku u Pragu) i dobrome poznaniku, Mileva nije ostala u dobrome sjećanju ni kao osoba niti kao Albertova supruga: „Ubrzo poslije dolaska u Bern Einstein je oženio Milevu Marić, svoju drugaricu s Politehnike. Ona je bila nešto starija od njega. Premda je bila iz pravoslavne porodice, slobodoumno je i napredno mislila poput većine srpskih studenata. Po prirodi bila je povučena i nije posjedovala svojstva da s okolinom stupa u prisne i srdačne odnose. Vrlo različita narav Einsteinova, koja se ispoljavala u njegovu prirodnom držanju i razgovorljivosti, njoj je često bila neugodna. U njenom je karakteru bilo nečeg krutog i odbojnog. Iz života s njom Einstein nije uvijek crpio mir i sreću. Kad je htio raspravljati o mislima koje su mu obilato navirale, njen je odaziv bio tako mlak te se on često dvoumio da li je to uopće zanima.“[7] Drakulićkina „jedna od posljednjih neotkrivenih talentiranih žena koje ipak nisu uspjele“ Philippu Franku odavno je otkrivena kao nezanimljiva osoba i nesimpatična žena koja nema naznake nikakva talenta, niti je zanima znanstveni rad, kao ni suprugovi interesi.

Prijateljice i kolegice, malobrojni prijatelji, znanci i kolege sa studija melankoličnu su i samozatajnu Milevu (prema iskrenom opisu njezine ciriške sustanarke, studentice povijesti, Milane Bota: „malene, sitne, crnomanjaste, ružne, govorom prave Novosađanke, pomalo šepave, ali vrlo lijepa ponašanja…“[8]) doživljavali kao pametnu i „dobru djevojku, ali isuviše ozbiljnu i pretjerano šutljivu“[9]. Slično je pamti (u nijansi vedrijem dojmu od Philippa Franka) u poodmakloj dobi i Carl Seelig, švicarski pisac i urednik (Einsteinov životopisac), koji je Einsteina u Americi, nakon Milevine smrti 1948., poprilično redovito izvješćivao o rastrojenu psihičkom stanju i zdravlju njegova mlađeg shizofrenična sina Eduarda[10]. „Milevina snena i sumorna priroda često joj je otežavala studij i kasnije zagorčavala život. Njezini su je suvremenici većinom opisivali kao turobnu ženu, osobu lakonskoga i nepovjerljiva karaktera. Ipak, tko ju je nešto bolje poznavao, pomalo je uviđao i cijenio njezinu slavensku iskrenost, jednostavnost i skromnost…“[11]

Čak ni Slavenima naklonjeni ruski povjesničar i filozof znanosti Boris Kuznjecov nije u Milevi vidio ženu nekih značajnijih sposobnosti: „Einstein se sprijateljio s mnogim emigrantskim studentima. Među njegovim poznanicima bila je i Srpkinja Mileva Marić, emigrantica iz Austro-Ugarske. Bila je vrlo ozbiljna, šutljiva studentica, koja među studentima nije blistala ni duhom ni vanjštinom. Studirala je fiziku i s Einsteinom ju je sprijateljilo zajedničko zanimanje za radove velikih znanstvenika. Einstein je osjećao potrebu za prijateljem s kojim bi mogao izmijeniti misli o onome što je čitao. Mileva je bila pasivna slušateljica i Einsteina je to potpuno zadovoljavalo. U tom razdoblju nije mu sudbina bila sklona da se upozna i zbliži s nekim drugim koji bi mu bio ravan po umnim sposobnostima (to se ni kasnije nije dogodilo u potpunosti), niti s djevojkom čija bi privlačnost bila dovoljna i bez općeznanstvenih spoznaja.“[12]

Nema potrebe unedogled i u beskraj nizati slične citate (i sjećanja) o nesretnoj, nujnoj i melankoličnoj Milevi Einstein, središnjoj tragetkinji Drakulićkina biografskog romana, ženi koja se upisom na cirišku Politehniku i kasnijom udajom za smušenoga i genijalnoga studijskoga kolegu ujedno upisala i u suvremenu povijest; rijetkoj djevojci (studentici), tada tek petoj ženi koja je uspjela upisati studij matematike, fizike i astronomije na Pedagoškom odjelu VI. A. ETH-a (Eidgenössische Technische Hochschule), Visoke politehničke škole u Zürichu (nakon završenoga studija dobiva se zvanje srednjoškolskoga profesora, Fachlehrer).[13] Mileva Marić nije „bila prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zürichu“, prva žena na čitavoj Politehnici kako obmanjuje (i urednički laže) promidžbeni nagovor na ovitku Drakulićkine knjige, nego, ponovimo još jednom, peta žena u povijesti maloga VI. A. Odjela matematike, fizike i astronomije ETH-a.[14] (Prva studentica na Politehnici upisala se 25 godina ranije, 1871., a od tada do upisa Mileve Marić više je desetaka djevojaka studiralo inženjerski i prirodoznanstveni studij na Politehnici, inače studijskim smjerovima kojima i danas u golemoj većini dominira muška čeljad.) Mileva Marić, „genijalna matematičarka“ (prema uredničkome nagovoru s ovitka) i Albert Einstein bili su najlošiji studenti te studijske klase (akademske 1896./1897. godine): Koliko je god uredno pohađala predavanja i laboratorijske vježbe, marno bilježila predavanja i koliko se god štreberski trudila, Mileva, nikada nije (iz dvaju pokušaja) diplomirala,[15] a Albert je, svojom nemarnošću i „drugačijim“ shvaćanjem studija,[16] jedva diplomirao.

Feministički i srpski mit

Prva publicistička i kriptoznanstvena biografija Mileve Marić, srednjoškolske profesorice matematike Desanke Đurić-Trbuhović (1896. – 1983.), U senci Alberta Ajnštajna[17] pojavila se slučajno u pravo vrijeme, u jeku zapadnoga feminističkoga pokreta,koncem 60-ih godina prošloga stoljeća (u nas se, naravno, feministički pokret budi desetljeće kasnije). Knjiga je obilovala novim podatcima o Milevinu nesretnom životu, ali često i nepouzdanim izjavama svjedokā vremena (rodbine, kolegica, prijateljica, poznanika), silnim proizvoljnostima i ničim i nikad dokazanim Milevinim udjelima u suprugovu znanstvenom radu (mimo svake znanstvene metodologije)[18]; nudila je drugačiju viziju Einsteina kao znanstvenika i čovjeka, uz – do nebeskih visina – veličanja Milevina matematičkoga dara i iznimne osobnosti. Odmah u predgovoru autorica neprijeporno ističe: „Mileva je Marić bila iznimne prirode koja se ne može svrstati ni u kakav stereotip ljudi, pa je tim teže od sitnih kamenčića sastaviti cjelokupan, neprekinuti mozaik njezina života. Ona je bila izuzetno duhovna osoba koja je znatno doprinijela i imala odlučan utjecaj na Einsteinove radove. (…) Bila je drugačija od njega u mnogim shvaćanjima, u stilu rada, u načinu mišljenja, bila je drugačijeg odgoja i porijekla, ali jednaka u stremljenju k istome cilju. U velikim je njegovim uspjesima nepravično potisnuto i nespomenuto mnogo toga, a baš ono što je skriveno tišti svijest. (…) Njezin veliki dar za matematiku i fiziku donio joj je neobičan uspjeh na studiju. Suradnja s Einsteinom za vrijeme studija nastavila se kasnije u braku pa su mogućnost zajedničkog rada postale znatno povoljnije.“[19] Na koncu je Đurić-Trbuhović svoj nenamjeran i nesvjestan feministički uradak okrunila zaključkom: „Genijalni gigant, Albert Einstein, imao je nesumnjivu pomoć na području matematike od svoje darovite žene Mileve, koja je s najvećim razumijevanjem pratila njegov rad i upotpunjavala njegovo stvaranje dajući mu matematički izraz. On sam, a i njegovi poznavatelji, nalaze da je on tu disciplinu bio zapustio. Pored drugih Milevinih poticaja na njegov rad, ona je bila i njegov matematičar.“[20] Ničim poduprte Milevine matematičke (i fizikalne) zasluge u Einsteinovu znanstvenom radu objelodanjene su u pravi čas; feministička je lavina spremno čekala i dočekala obrušavanje.

Knjiga je izazvala popriličnu pozornost najprije srpske (i jugoslavenske) javnosti, a potom i domaćih i inozemnih feminističkih aktivistica (knjiga je njihovom zaslugom u narednim godinama dopunjena i objelodanjena na njemačkom, s nekoliko ponovljenih izdanja,[21] a zatim na francuskom i češkom jeziku i esperantu)[22], ali i uz izričito neprihvaćanje, osudu, polemiku i bijes znanstvene zajednice, povjesničarā fizike i fizičarā, poznavateljā života i znanstvenoga djelovanja Alberta Einsteina.

U nas je, primjera radi, prerano preminula (prometna nesreća u trideset i osmoj) sociologinja i angažirana feministica Lidia Sklevicky (koncem 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, zajedno s također vrlo angažiranom feministicom Slavenkom Drakulić[23] i ostalim hrvatskim feminističkim intelektualkama: Radom Iveković, Jelenom Zuppa, Vesnom Pusić, Đurđom Milanović, Vesnom Kesić, aktivna u tumačenju i promicanju društvenoga položaja žena u Hrvatskoj i Jugoslaviji na javnim tribinama feminističke skupine „Žena i društvo“) posve nekritično nasjela publicističkoj i izmišljenoj Milevinoj kvaziznanstvenoj biografiji U senci Alberta Ajnšajna Desanke Đurić-Trbuhović i feministički zapisala: „Nakanila sam danas pisati o Milevi Marić-Einstein (1875. – 1948.), ženi koja je mogla ući u povijest znanosti kao briljantna matematičarka, ali je život završila kao anonimna i zaboravljena bivša supruga jednoga genija. (…) Na istoj je godini studija bio i Albert Einstein, kojemu imponira njezina lakoća shvaćanja, ustrajnost i sposobnost da pronađe jednostavna i elegantna rješenja teških matematičkih problema. Vjenčali su se 1903. Od tada odustaje Mileva Einstein od svih vlastitih znanstvenih ambicija kojima je također kompenzirala prirođenu bolest kuka koja joj je zadavala smetnje pri kretanju. Nije pristupila diplomskom ispitu, a na pitanje zbog čega ne želi patentirati stroj za mjerenje elektronskih titraja u čijem je konstruiranju sudjelovala pod svojim (a ne muževim) imenom, odgovorila je: ‘Zašto? Ta mi smo sada Ein Stein (Jedan kamen)!’ Ein Stein je značilo: nakon rođenja prvog djeteta cjelonoćna suradnja na teoriji relativnosti, nakon kućanskih poslova bez ičije ispomoći i nakon zbrinjavanja studenata koje su Einsteinovi zbog svojih oskudnih prihoda bili prisiljeni uzimati na stan. Njezin točan udio u radu na teoriji relativnosti nećemo nikada saznati…“[24]. Takvim i sličnim trivijalnim feminističkim osvrtima, neutemeljenim tekstovima, banalnim napisima i senzacionalističkim člancima o zaboravljenoj Srpkinji Milevi Einstein tih su godina bili preplavljeni novoosnovani takovrsni časopisi, novine i (ženske) revije u inozemstvu i tuzemstvu.

Svjetska znanstveno-akademska zajednica i vrsni poznavatelji Einsteinova života i djela, povjesničari znanosti i fizičari pročitali su i iščitali U senci Alberta Ajnštajna kao novinarsko senzacionalistički, neutemeljen, proizvoljan i besmislen uradak. Spomenimo ovom recenzijskom zgodom samo tri reakcije uvaženih znalaca. Albrecht Fölsing: „Knjiga Desanke Đurić-Trbuhović Im Schatten Albert Einsteins donosi dobar pregled Milevinih početaka, njezinu odlučnost za studij i tragičnost života. Kako je ova knjiga postala svojevrstan feministički i protuajnštajnovski manifest, valja istaknuti da velika većina tvrdnji o Milevinu znanstvenom sudjelovanju, poglavito njezinim navodnim doprinosima specijalnoj teoriji relativnosti, kao i zaključcima izvedenim iz njih, nemaju nikakvih temelja.“[25] Reakcija ranije spomenutoga Abrahama Paisa: „Sve što ostaje kao dokaz moguće Milevine uloge u stvaranju teorije relativnosti, Einsteinova je primjedba u pismu ožujka 1901. (četiri godine prije objave znanstvenoga rada ‘O elektrodinamici pokretnih tijela’, specijalne teorije relativnosti, op. p.): ‘Zajedno ćemo uspješno završiti naš rad o relativnom gibanju’. Pri ocjeni ove izjave valja se sjetiti: prvo, u to je vrijeme Einstein bio mlad i vrlo zaljubljen; drugo, to je vrijeme njegove životne nesigurnosti (nezaposlen, u potrazi za poslom nakon diplomiranja, op. p.) bez kontakata sa znanstvenicima svoje generacije. Treba znati, Mileva je tada bila najvažnija osoba u Einsteinovu životu; nije mu bila samo suradnica već i ljubavnica, jedina dostupna osoba koja ga je prihvaćala i s kojom je mogao razmjenjivati svoje ideje. Zašto je onda Trbuhovićka tako značajno istaknula i naglasila Milevinu ulogu? Mislim da je sama odgovorila: ‘Ne možemo izbjeći ponos našom velikom Srpkinjom Milevom Marić koja je sudjelovala u stvaranju i oblikovanju Einsteinova djela’.[26] Takav osjećaj možemo razumjeti, čak i ako ga ne možemo oprostiti.“[27] I reakcija Armina Hermanna: „Čovjek se mora čuditi što je jedna knjiga prepuna grešaka naišla na povoljan prijam u našim novinama i časopisima. Neki su novinari prihvatili priču i dalje joj ponešto dodavali. Tema se žurnalistički stalno ponavljala prema receptu koji je poslije Drugoga svjetskog rata iznio Hans Habe, američki vojni novinar mladim njemačkim novinarima: ‘Pas ujeo čovjeka. To vam nitko neće kupiti, ali Čovjek ujeo psa. To će nešto donijeti.’ Preneseno na Einsteina učinili su to naslovom: ‘Mileva, majka teorije relativnosti’. Pored senzacionalizma, i duh je vremena volio takva pera.“[28] No, bilo je već kasno za znanstvene lamentacije i argumentirane rasprave; Desanka Đurić-Trbuhović i mediji učinili su svoje: Mileva je Einstein postala feministička zvijezda i nacionalna ikona (srpska „genijalna matematičarka“). Znanstvenici i znalci odustali su od daljnje borbe s medijskim predatorima i angažiranim ženama.

Pored života u Albertovoj sjeni, još je veću pozornost izazvala Milevina (i Albertova) dobro čuvana tajna, otkriće izvanbračne kćeri Lieserl[29] (stalan žalopojni lajtmotiv Drakulićkina publicističkoga romana) iz mladenačkih ljubavnih pisama Mileve i Alberta, koju su brižljivo tajili izvršitelji Einsteinove oporuke i pisane ostavštine, Einsteinov stariji sin Hans Albert[30] i njegova prva supruga Frieda, a osvanula su u javnosti tek 1986. zaslugom posvojene nepouzdane kćeri Evelyn.[31] Iz pisama je očito da Einstein nikada nije vidio svoju jedinu, prerano preminulu ili nestalu kćer Lieserl. Feministice su ponovno došle do zahvalna materijala u prilog tragetkinje Mileve ili, kako je glavni urednik prvih dvaju svezaka Sabranih djela Alberta Einsteina (The Collected Papers of Albert Einstein) (od 1987. do 2017. objavljeno je 14 od predviđenih 30 svezaka), John Stachel, sarkastično i točno primijetio: „Imali smo mit o Einsteinu kao svecu, a sada dobivamo mit o Einsteinu kao demonu. Imali smo mit o Milevi kao bezličnoj ženi, a sada nam nude mit o ženi mučenici.“[32] Prokleto pogođeno!

Zaboravljena i zapostavljena, Mileva je Einstein od Đurić-Trbuhovićkine biografije ponovno rođena i uskrsnula, poglavito i nadasve u posljednjim trima desetljećima (od javne objave ljubavnih pisama), u junakinju srpskoga nacionalnog ponosa (začetog još u prvoj biografiji)[33] i međunarodnoga feminističkog pokreta. Publicističke knjige, monografije, književne obrade, zbornici s kongresa i simpozija, feministički znanstveni radovi i studije svih provenijencija, najčešće o temi Milevine životne žrtve za Einsteinovu znanstvenu karijeru, nicali su i stalno niču. Melankolična je Mileva postala značajna znanstvenica, talentirana fizičarka, „genijalna matematičarka“, tužna suautorica Einsteinovih genijalnih znanstvenih radova, brižna majka (što je i ranije bila, no sada je još brižnija); vjerna i odana supruga promaknuta je u žrtvu Einsteinove sebičnosti i pokvarenosti, a Einstein je podlac, muška svinja, razvratnik, nevjeran suprug, očajan otac, kradljivac supružničkih fizikalnih ideja, znanstvenik sumnjive pameti i nedvojbeno čovjek bez morala i sućuti! Mileva je velika znanstvenica zato što zaljubljeni Einstein u ljubavnim pismima 1901. nekoliko puta romantično spominje „naš rad“ i „naš članak“[34] jer nije mogao u samo jednoj jedinoj, nevjerojatnoj i čudesnoj 1905. godini, sam samcat objaviti četiri prevratnička znanstvena (fizikalna) rada, jer joj je prepustio Nobelovu nagradu kako bi joj kompenzirao i nadoknadio uložen znanstveni (matematički) rad i trud, a „genijalna je matematičarka“, jer se stariji sin Hans Albert blijedo sjećao iz vrlo ranoga djetinjstva, prema razgovoru 1962. s novinarom Peterom Michelmoreom, kako je mama s tatom rješavala matematičke zadatke[35], i tako redom. Razvila se oštra neravnopravna polemika između zagovornica (većinom feministica i publicistica) i manjim dijelom zagovornika (željnih slave) Milevina znanstvena doprinosa Einsteinovim radovima (s iznimno tankim, zapravo simboličnim argumentima, bio je dovoljan rodni, ženski patnički status) i znanstvenika, povjesničara znanosti i fizičara, koji su objektivnim tvrdnjama i neupitnim činjenicama dokazivali da takvoga doprinosa, prema svim istraženim izvorima i dokumentima, zasigurno nije bilo.[36]

Neosporne činjenice pokazuju i dokazuju: Mileva je bila najlošiji, najneuspješniji student (klase 1896./1897. VI. A. Odjela ETH-a), nikada nije diplomirala (manjim dijelom, ali nikako ne u potpunosti, kako inzistiraju feministkinje, i zato što je žena, Srpkinja iz Vojvodine), imala je najniže ocjene upravo iz matematike (teorije funkcija).[37] Nije napisala niti jedan znanstveni, stručni, pregledni, popularni ili bilo koji drugi rad, ni samostalno ni u suradnji sa suprugom ili bilo kojim drugim suradnikom (u životu nije napisala niti jedan tekstić iz područja fizike ili matematike, tek banalne uzgredne napomene u ponekom pismu). Sve što je od Mileve Einstein ostalo zapisano, samo su njezina pisma (većim dijelom objavljena)[38] u kojima iznimno rijetko spominje fizikalne teme (a matematičke uopće ne), za razliku od Albertovih ljubavnih pisama Milevi, u kojima stalno izviru fizikalne ideje i prevladavaju fizikalni problemi. Mileva se fizikom, matematikom i znanošću nakon propaloga studija (i poglavito nakon razvoda) – osim povremenih, u braku prirodnih, razgovora sa suprugom (dakako, poznavala je fiziku, fizikalna dostignuća i prijepore) u prvim godinama zajedničkoga života o njegovim znanstvenim radovima – bavila nije. No, činjenice nisu bitne – one su najmanje važne; daleko je važnije bilo pobrinuti se da šutljiva i melankolična Mileva upornim ponavljanjima izmišljenih zasluga postane znanstvenica svjetskoga i feminističkoga ugleda, „genijalna matematičarka“ (postoji čak, od 1994., apsurdna i ničim opravdana nagrada „Mileva Marić-Ajnštajn“ Univerziteta u Novom Sadu za najbolje studente matematike) i talentirana fizičarka. I postala je!

Mileva je Einstein promaknuta u srpsku i feminističku pop-kulturnu ikonu. Ona je znanstvena junakinja feminističkih knjiga (mahom publicističkih) i nacionalna odličnica srpskih povjesničara, publicista, biografa, književnica i dramatičara.[39] Česta je i stalna tema novinskih površnih feljtona, neozbiljnih kolumni, senzacionalističkih napisa i žutih reportaža; dokumentarnih, obrazovnih, dokumentarno-igranih i igranih filmova (prema publicističkoj knjizi Đurić-Trbuhović, već je 1972. snimljen televizijski igrani film Vide Ognjenović Mileva Ajnštajn)[40], a nedavno je planetarni National Geographic snimio televizijski (spektakularan i skup) 10-epizodni serijal o Albertu Einstenu Genij (Genius), u kojemu Mileva ima veliku ulogu i, naravno, pod feminističkim utjecajem (kao da su scenaristi pročitali, a nisu, Drakulićkin najnoviji publicistički roman), prikazana je kao vrla suradnica Einsteinovih znanstvenih radova.[41] Mileva je dobila operu[42] i balet[43], po njoj su nazvane škole, ulice, trgovi, kvartovi, podižu joj se spomenici, biste i spomen-ploče, otvaraju izložbe i spomen-sobe… Mileva je Einstein neizbježna, posvuda je po svijetu i svugdje po Vojvodini i Srbiji; feministički je brend i srpski mit, osim za Drakulićkine „ljude koji bi trebali znati za nju“.

Feministički diskurs

Slavenka se Drakulić posljednjim romanom Mileva Einsten, teorija tuge priključila i pridružila golemoj skupini promicatelja feminističkoga i srpskoga mita o prvoj supruzi Alberta Einsteina. Dobili smo još jednu publicističku biografsku knjigu o Milevi Einstein, još jedan romansirani životopis koji, poput ostalih sličnih biografija i romana o istoj Milevinoj temi, veliča patnju i žrtvu žene, fikcijske potencijalne znanstvenice, u tvrdom patrijarhalnom društvu na početku dvadesetoga stoljeća. Crpeći dokumentarnu građu, prema jednostranom sadržaju romana, mahom iz srpskih i feminističkih izvora (ne znamo iz kojih jer popis literature u romanu ne postoji, a što je uobičajena i pristojna navada spram čitatelja, iako je riječ o popularnoj književnosti, kad se već citiraju tolika Milevina i Albertova pisma[44]) te površno poznavajući Einsteinov društveni i intelektualni životopis, napose njegov doprinos fizici (makar popularno interpretirane Einsteinove znanstvene radove), privatnost i seksualnu aktivnost, Slavenka Drakulić piše isključivo iz jednostranoga ženskog diskursa, iz Milevine patničke perspektive, što je itekako prihvatljivo i angažirano (to se, uostalom, znajući njezin opus, od Slavenke Drakulić i očekuje), uz uvjet da dokumentarna građa bude pouzdana, povijesne činjenice provjerene i društveni kontekst vjerodostojan. Kako sama kaže: „Biografija je u ovakvim romanima zadani okvir i nema razloga da je se ne držim. Dapače, činjenice mi ne smetaju, nego pomažu. Moj je posao povijesnu ličnost oživiti na sasvim drugačiji način od biografa. Činim to literarizirajući odnosno dramatizirajući pojedine događaje iz njezina života koji mi se čine važnima. I tako pokušavam doći do odgovora zašto je njezin život išao baš tim putem.“[45] Upravo se na toj početnoj razini, pojedinim dijelovima biografske građe, autorica nije pokazala na visini zadaće.

„U romanu o Milevi Einstein odabrala sam pet važnih trenutaka u njezinu životu i svaki od njih literarizirala, odnosno dramatizirala. Vremenski, roman obuhvaća period od 1914. do 1933., nipošto cijeli njezin život.“[46] To je samo djelomice točno. Milevin životopis gotovo je u cijelosti ispričan („literariziran“) u pet poglavlja (ne bi bilo zgorega da je na kraju ili početku romana otisnut sadržaj s numeracijom, kad je već knjiga podijeljena po poglavljima): „U kuhinji, 1914.“, „U vlaku, 1914.“, „U bolnici, 1916-1919.“, „Na balkonu, 1925.“ i „U sanatoriju, 1933.“ Premda ova poglavlja naslovom pogađaju važna razdoblja Milevina života: raskid s Albertom, put sa sinovima u Zürich, četverogodišnju psihosomatsku ukočenost, shizofreniju mlađega sina i umobolnicu, to je samo puka formalna (p)odijeljenost (s holivudskim naznakama) jer se naslovljene tematike poglavlja autorica samo uzgred dotiče u stalnim, beskrajnim, bezbrojnim, monotonim i dosadnim Milevinim reminiscencijama. U isprekidanim sjećanjima, nesustavno vremenski i hrpimice porazbacanima po cijelom romanu, i nekronološkim ničim izazvanim asocijacijama na prošle događaje ispripovijedan je („literariziran“) gotovo cijeli Milevin život, od ranoga vojvođanskoga djetinjstva do odlaska Alberta Einsteina u Ameriku. Kad bi se ta suvremena postmoderna struktura (namjerna vremenska zbrka i kronološki metež skriven u publicističkome književnu stilu) kronološki usustavila u vremenski slijed, dobili bismo tipičnu stereotipnu romansiranu biografiju (feministički obojenu) kakva je bila popularna u drugoj polovini 19. stoljeća.

Roman započinje namjerice senzacionalistički, novinarski ekskluzivno i književno populistički, bez uvoda, šokantno i bombastično, prije svega kako bi čitateljica ili čitatelj ostao osupnut Einsteinovim ponižavajućim i nevjerojatnim uvjetima zapisanima 18. srpnja 1914. u Berlinu[47] (inače poznatim već tri desetljeća svakome tko je pročitao iole ozbiljniji Einsteinov životopis) pod kojima Mileva formalno može ostati u braku. Mileva je odmah, na drugoj stranici romana, bačena u ulogu mučenice, jadnice, u poziciju žrtve i potlačene žene, a Einstein je tlačitelj i despot, muški prasac i preljubnik, licemjer, riječju suprugomrzac. Takvim je Einstein spram Mileve doista tada i bio, potpuno, no ne znamo okolnosti koje su dovele do takvoga ponašanja.

Kakav je čovjek taj Einstein? Kako poglavlja napreduju, a Milevine reminiscencije naviru i naplavljuju poglavlja beskrajnim sjećanjima i asocijacijama na sve i svašta, samo maglovito i nepotpuno saznajemo osnovno: Albert je već dugo ne voli, počeo se hladiti davno prije, otkada je zatrudnjela s Lieserl,[48] kad joj nije bio ni moralna, ni fizička, ni kolegijalna potpora na drugome pokušaju polaganja diplomskoga ispita 26. srpnja 1901. (poražavajuća spoznaja za Milevu, ostala je i bez diplome i bez mjesečnice), kad nije htio toga ljeta upoznati njezine roditelje u Vojvodini[49] (draže su mu seksualne avanture, kao svako ljeto dok je Mileva u Vojvodini, s prijateljicama i poznanicama na ljetovanju sa sestrom i majkom u Mettmenstettenu), kad je Einstein odbija vidjeti u šestome mjesecu trudnoće u Steinu (18 kilometara od Schaffhausena na Rajni, gdje je Einstein privremeno podučavao), a tajno je doputovala samo radi njega (razjarena Albertovom ravnodušnošću, piše mu 14. studenoga 1901.: „Ako ne namjeravaš doći, ja ću odmah otići.“),[50] kad nije posjetio ni nju ni svoju kćer nakon Milevina teškog poroda negdje u Vojvodini… To su činjenice Einsteinove velike ljubavi prema Milevi.

Kakva je to žena Mileva Marić? Koliko se zna, a zna se mnogo, melankoličnoj je Milevi Albert prva, jedina životna ljubav (jedini muškarac). Uporna je i ludo zaljubljena Mileva – odmilja, u vojvođanskoj obitelji i za srpske prijateljice i prijatelje, zvana Mica, nadimak koji Drakulićka u romanu nerijetko rabi ne znajući da joj Albert inače nije tepao tim srpskim nadimkom, barem ne javno (u intimi ložnice sve je dopušteno), niti se njime koristio u njihovoj obilnoj korespondenciji jer kolokvijalni južnonjemački izraz Miezchen, odnosno u deminutiziranoj inačici Miza, u doslovnom prijevodu frivolno i vulgarno znači „pička“[51] – činila sve kako ne bi izgubila Alberta: nije htjela prekinuti prvu trudnoću,[52] ostavila je i žrtvovala kćer u Vojvodini ne bi li se smilovala Einsteinu. Vrla joj se upornost isplatila: postala je konačno 6. siječnja 1903. Albertova supruga. Einstein joj nikada nije bio vjeran, ni prije ni za vrijeme braka. Naposljetku, Mileva pokazuje kako doživotno zaljubljena žena može ostati bez trunke dostojanstva, sačuvavši do suprugove smrti ponižavajuće uvjete (početak romana), Einsteinove stroge upute, nehumana pravila, izričito napisane naredbe supruzi (pronađene u Milevinoj ostavštini, zajedno s pismima i hrpom novca) o načinu ponašanja samo nominalne supruge poznatoga fizičara, ako želi ostati u formalnome braku s njim (na koje je uvjete isprva pristala, a kasnije se ipak predomislila). To su činjenice velike Milevine ljubavi prema Albertu, činjenice koje su u publicističkom romanu feministički interpretirane sasvim drugačije.

Sve u svemu, nimalo kompatibilne ni srodne duše (osim mladenačkoga zajedničkog studija fizike i zaljubljivanja). Iz Drakulićkine feminističke perspektive, zbog Einsteinovih je sramotnih uvjeta opstanka braka Mileva napustila Alberta: „Tko je on da misli kako se može odnositi prema meni kao prema sluškinji! Uvjeti? Pravila? Najbolje bi bilo da ih sam spali, da ih nitko nikad ne vidi, da se ne osramoti. Ja nisam odgojena tako da bih živjela kao njegova robinja. Mene otac nije školovao zato da mužu perem rublje i šutke mu serviram hranu! Taj je Albertov postupak u njoj pobudio nešto što odavno nije osjetila – ponos.“[53] Iz Albertove, pak, muške percepcije, on je svojim dobro smišljenim i neprihvatljivim uvjetima konačno od sebe otjerao sumornu i melankoličnu Milevu koja ga je gušila neprestanom bolesnom ljubomorom i nepodnošljivom ljubavlju, postala mu je golemim teretom i bremenom u slobodnome društvenom ophođenju, u novomu liberalnijem ljubavnom i raznovrsnijemu seksualnom životu[54] te, njemu najbitnije, u znanstvenome radu[55]. Einstein bi na sve pristao i sve je bio voljan učiniti samo da više ne bude s tim „neprijaznim, neduhovitim stvorenjem koje nimalo ne uživa u životu i koje, svojom nazočnošću, gasi tuđu radost življenja“[56]. Kad se sagledaju obje strane, i muška i ženska, Mileva je tipičan i klasičan primjer sindroma napuštene osobe, u ovome slučaju, melankolične i sumorne žene koja je doživotno ostala zaljubljena u prvu, jedinu i životnu ljubav (osim kratkoga razdoblja nakon razvoda, do smrti se potpisivala i s Einstein)[57]. Odbijajući i odugovlačeći razvod koliko je god mogla (četiri i pol godine), najviše bolešću i klauzulom o Nobelovoj nagradi u brakorazvodnom ugovoru, nadajući se Albertovom opiranju i povratku obitelji, nije ga uspjela vratiti ni u koju formu braka. Einstein je itekako bio svjestan Milevine opsjednutosti: „Nikad se nije pomirila s odvajanjem i razvodom, a njena se narav razvila u klasičan primjer Medeje. To je narušavalo moje odnose sa sinovima, koliko god da sam im bio privržen. Ovaj je tragičan dio moga života neprekidno trajao sve do moje poodmakle dobi.“[58] No, dakako, feministička razina tolerantnosti nije dosegnula, niti može zamisliti takav mačistički stav.

Znanstvene omaške

Nameće se pitanje: zašto je Slavenka Drakulić nakon književne publicistike o slikarici i fotografkinji (Frida Kahlo i Dora Maar), recimo, njoj bliskih književno-publicističkih tema, literarno zaorala u područje koje joj je strano, u kojem se ne snalazi, u njoj nepoznatu prirodnu znanost, fiziku i formalnu znanost, matematiku? Odgovor je bjelodan, iz pomodarstva. Ako i pristanemo na Drakulićin poznat ženski rakurs i feministički diskurs publicističkoga romansiranja Milevine životne melankolije i tragedije (kako afirmativno i hvalospjevno prihvaćaju redom svi novinarski i međumrežni književni i slični kritičari)[59], ne možemo nikako pristati na nevješto ispripovijedanu nepostojeću Milevinu znanstvenu ulogu i suradništvo u suprugovim fizikalnim radovima, napose ne one nastale 1905., „kad je objavio četiri eseja u znanstvenom časopisu Anali fizike koja su postala temelj njegove buduće karijere. Pomagala mu je pregledavati najnoviju literaturu. Razrađivala je s njim ideje, pokušavajući ih sagledati sa svih strana, postavljati pitanja, izazivati ga, suprotstavljati mu se. Trebao je upravo to, partnera za diskusiju koji je barem jednako kvalificiran kao i on. Tada se još nije usuđivao ulaziti u polemike s velikanima, s Hendrikom Lorentzom ili Maxom Planckom, na primjer. Bio je samo mali zaposlenik Ureda za patente. Ona je radila na matematičkim dokazima njegovih teorija, bez kojih te teorije ne bi mogao objaviti. U tome je bila bolja od Alberta.“[60]

Nazvati Einsteinova četiri fundamentalna i prevratnička fizikalna (znanstvena) rada pokušajima (podsjetimo, franc. essai, „pokušaj, ogled“), u najmanju je ruku (blago i suzdržano rečeno) neozbiljno, ponižavajuće i neodgovorno prema čitatelji(ca)ma koji gimnazijsku fiziku (dio opće kulture) još uvijek nisu zaboravili, nije im posve ishlapjela. Jednako je tako posvema izvan povijesna konteksta neumjesna polemična napomena glede fizičarâ Lorentza i Plancka (s njima Einstein nije polemizirao ni kad ih je kasnijih godina dobro poznavao) za tu čudesnu 1905. godinu (annus mirabilis), kad je Einstein, potpuno nepoznat mladi činovnik Patentnoga ureda iz Berna i doktorand (dakle, još uvijek srednjoškolski profesor, Fachlehrer), u vodećemu njemačkome (europskom i svjetskom) časopisu Annalen der Physik objavio četiri epohalna znanstvena rada: „O heurističkom pogledu na stvaranje i pretvorbu svjetlosti“ (novo razumijevanje strukture svjetlosti u objašnjenju fotoelektričnoga učinka uvođenjem hipoteze o kvantima svjetlosne energije u međudjelovanju s tvari, tako da svjetlost pokazuje dualnu prirodu, valnočestičnu dvojnost, i čestice i vala), „O zahtjevima gibanja čestica raspršenih u stacionarnoj tekućini kako to nalaže molekularno-kinetička teorija topline“ (objašnjenje Brownova gibanja, kaotična gibanja čestica suspendiranih u tekućini, s pomoću kinetičke teorije kao učinka neprestana kretanja molekula i atoma), „O elektrodinamici pokretnih tijela“ (specijalna teorija relativnosti utemeljena na dvama postulatima, načelu Galilejeve relativnosti pravocrtna gibanja i konstantnosti brzine svjetlosti, uz odbacivanje teorije etera, iz čega proizlazi relativnost svake pojavnosti: nova koncepcija prostora i vremena, prostorno-vremenske slike svijeta čije posljedice dalekosežno mijenjaju uvriježene odnose u gotovo svim područjima fizike i filozofije) i „Ovisi li tromost tijela o njegovu energetskom sastavu?“ (teorijska međuzavisnost mase i energije, dvije različite manifestacije istoga fenomena: masa je oblik energije i obrnuto; o prirodi enormne količine energije čuvane u atomskoj jezgri nije se tada, 1905. godine, ni slučajno predmnijevalo).[61]

Izmišljena i fantazmagorična Milevina matematička uloga (na kojoj se u romanu neupućeno i, naravno, neargumentirano inzistira i pretjeruje preko svake mjere) u Einsteinovim znanstvenim radovima 1905. – valja napomenuti bitno, riječ je o jednostavnoj i nimalo zahtjevnoj matematici (na razini četvrtoga razreda opće gimnazije) da bi Einsteinu predstavljala ikakvu poteškoću u formalnoj interpretaciji otkrivenih fizikalnih zakona (opća je predrasuda, proizašla upravo iz feminističke popularizacije Mileve započete s Desankom Đurić-Trbuhović, kako Einstein nije dobro poznavao matematičku aparaturu u fizici)[62] – bez jednoga jedinoga (i najmanjeg) dokaza u prilog šutljive i melankolične Mileve (što je to ona izračunavala i matematički formulirala?), kako smo već napomenuli, spada u feminističku mitologiju i srpsku mitomaniju. Jedan od rijetkih objektivnih srpskih fizičara i vrstan povjesničar fizike (za razliku od većine subjektivnih, nacionalno prepotentnih) Milorad Mlađenović to izrijekom potvrđuje: „O Milevinoj ulozi nema nikakvoga neposrednog dokumenta, niti od Alberta, niti od nje same. Postoje samo mišljenja njezinih zemljaka i rodbine koji su spremni pripisati joj značajnu ulogu. Einsteinovi biografi ne vide takvu ulogu, pogotovo stoga što ona nije objavila niti jedan ozbiljniji rad. Mi govorimo da je bila dobra matematičarka, ali tezu nije uzela iz matematike, već iz fizike kod Webera i nije je završila. Nema činjenica koje bi Srbe mogle spriječiti misliti kako je Mileva učinila mnogo više nego što je stvaranje toploga obiteljskog kutka, s puno razumijevanja, ljubavi i požrtvovanja.“[63]

Nije „esej“ slučajna pogreška (lapsus calami), naime Slavenka Drakulić ponavlja svoje poznavanje znanstvenoga nazivlja, fizikalne terminologije i popularizirane fizike i četiri stranice kasnije: „Bio je studeni 1907., točno se sjeća. Čovjek u slobodnom padu ne osjeća svoju težinu, rekao je još s vrata. Sumanuto je koračao po kuhinji i ponavljao te riječi, gotovo je vikao od uzbuđenja. Hans Albert je upravo zaspao i dala mu je znak rukom da ne galami. Smiri se i polako mi objasni. Koji čovjek? Zašto pada? Zašto je njegov pad važan? U kuhinji, dok je jeo, objašnjavao joj je ideju od koje je kasnije izveo princip ekvivalencije. Mico, ovo je najsretnija misao koja mi je ikad pala na pamet, govorio je trpajući jelo u usta. Nije ni primijetio da mu jer toga dana servirala njegovo omiljeno jelo, varivo od leće s kobasicama. Poslije je cijeli esej o posebnoj gravitaciji proizašao iz te njegove spoznaje.“[64] Naravno, nije riječ ni o kakvom znanstvenom eseju, već o preglednom radu, niti o ikakvoj imaginarnoj „posebnoj gravitaciji“ (mogućoj feminističkoj gravitaciji). Prve zamisli o poopćenju specijalne teorije relativnosti na jednoliko ubrzane sustave i o načelu ekvivalentnosti trome i teške mase Einstein spominje u poglavlju „Načelo relativnosti i gravitacija“, u podužemu preglednom članku „O načelu relativnosti i zaključci koji iz njega slijede“[65], u kojemu, razmatrajući Maxwelove elektromagnetske jednadžbe u homogenu gravitacijskom polju, dobiva točan izraz za crveni pomak, a za zrake svjetlosti u gravitacijskom polju pravilno zaključuje da se zakrivljuju, ali smatra taj učinak malenim i odveć neznatnim.

Ne zamarajući se ostalim Drakulićkinim znanstvenim fikcijama i Milevinim književnim biografskim maštanjima, moramo još spomenuti samo jednu (budimo dobro odgojeni i pristojni) epistolarnu omašku. Rečeno je ranije, čitav je roman protkan originalnim Milevinim i Albertovim pismima koja su otisnuta kurzivom i obilježena zvjezdicom: „citati iz pisama označeni zvjezdicom su izvorni. (nap. aut.)“[66]. Publicistički romansiranoj Milevinoj biografiji, prema autoričinoj zamisli, izvorna pisma pridaju potrebitu dokumentarnost i autentičnost. Tako je kurzivom otisnuto i zvjezdicom označeno i najduže nepostojeće pismo (što je lako provjeriti!) Mileve Albertu razvučeno na tri stranice, fikcionalni umetak, u kojem si „genijalna matematičarka“ i „talentirana fizičarka“ daje oduška: „Od samog sam početka tvog znanstvenog rada bila suradnica na tvojim znanstvenim projektima. Neću reći jesam li bila ravnopravna ili ne, jer to je teško mjerljivo. Pretpostavljam da ćeš reći da su i drugi surađivali. Istina, ali dopustit ćeš da sam u tom slučaju ja bila najvažnija suradnica. Surađivala sam na svim tvojim tekstovima. Pa i onim, kako se pokazalo kasnije, ključnim za tvoju karijeru, objavljenim u Analima fizike 1905. Znaš i sam da smo zajedno odlučili da ih potpisuješ samo ti. Za razliku, primjerice, od Pierrea i Marie Curie, koji su svoje radove potpisivali zajedno i zajedno dobili Nobelovu nagradu. Naš je razlog bio jednostavan: ti si bio taj koji je tražio profesorski posao i što više objavljenih radova značilo je veću šansu da ga dobiješ. Sjećaš se da u početku zbog tvojih radikalnih ideja, a bogme i tvog ponašanja, uvaženi profesori nisu htjeli ni čuti da ti napišu preporuke? Sve su se kolege s naše godine već bile zaposlile, osim tebe. Smatrala sam to nepravednim, čak sam se i s profesorom Weberom posvađala zbog tebe – jesi li ikada pomislio da možda zbog toga nisam položila diplomski? Željela sam ti pomoći, Alberte.“[67] Feministička snoviđenja o tomu kako nepošten i znanstveno nemoralan Einstein namjerno nije htio supotpisati Milevu na svoje znanstvene radove iz 1905. spadaju u sveprisutne isprazne teorije povijesne zavjere (inicirane netočnim navodima Desanke Đurić-Trbuhović)[68].

Specijalnu je teoriju relativnosti Einstein posvetio „prijatelju i kolegi Micheleu Bessou za dragocjen poticaj i odanu potporu“ (kolega Besso iz Patentnoga ureda bio je inženjer, dakle ni fizičar ni matematičar), a doktorsku disertaciju iste te, 1905. godine, Novo određivanje molekularnih dimenzija, posvetio je „mome prijatelju gospodinu dr. Marcelu Grossmannu“ (matematičaru, kolegi sa studija), pa zašto onda ne bi supruzi posvetio (ako je već nije htio supotpisati, kako fikcijski u nepostojećemu pismu zamišlja Mileva) koji znanstveni rad, tada još uvijek (vjerojatno) relativno voljenoj Milevi? Naprosto zato što melankolična i šutljiva suradnica na njima nije surađivala. Zacijelo su Albert i Mileva raspravljali o fizici (još kao zaljubljeni studenti, što je očito iz Albertovih ljubavnih pisama, ali ne i iz Milevinih), o njegovim prevratničkim fizikalnim idejama u braku (vjerojatno i u krevetu, poznavajući Einsteinovu opsjednutost fizikom i seksom), ali Milevina uštogljena (iako racionalna i logična) pamet ni po čemu nije dorasla Albertovom kreativnom i originalnom intelektu – što je ponovno očigledno iz njihovih pisama: Milevina su stereotipna, svakodnevna, dosadna i priprosta, a Albertova temperamentna, vrckava, duhovita, maštovita, zabavna – da bi utjecala na njegov znanstveni rad, ona ga je samo beskrajno i bezuvjetno voljela, do bola, do posljednjega daha.

Postistinski svjetonazor

Slavenka je Drakulić uvijek trendovski prisutna kao iskusna feministička i društveno angažirana spisateljica (kolumnistica i novinarka), kao komercijalna i književno estradna autorica prepoznatljiva „ženskoga pisma“.[69] Njezini se jednostrani (ženski) romani i knjige čitaju i hvale; poznata je (i u inozemstvu) i popularna, napose u čitateljica. Ona zna kako se uvući pod kožu čitatelji(ca)ma, zna odabrati ženski sadržaj dovoljno izazovan i intrigantan, čitateljskom puku dovoljno nepoznat, a tematski emotivno blizak. Važan je feministički sadržaj, ženska muka i žrtva. Patnička sudbina Mileve Einstein sadrži sve potrebite elemente uspješne romaneskne junakinje: dovoljno je prosječnom (ili ispodprosječnom) hrvatskom čitatelju nepoznata, a tragičnim životom i prezimenom zahvalna. Valjalo je samo pročitati Milevine životopise (nešto malo i o njezinu suprugu, kad ju je već proslavio i promijenio joj prezime) i objavljena pisma, postmoderno disperzirati i reminiscentno površno povezati porazbacane biografske podatke u publicističku književnost „ženskoga pisma“ i novi je biografski roman primamljiva i dobro smišljena naslova Mileva Einstein, teorija tuge (sve je u njemu: genijalno prezime, asocijacija na relativnost i ženska zla kob) spreman za objavljivanje.

Publicistička književnost ne zahtijeva fikciju, a nije zahtjevan ni mukotrpan proces; dovoljno je pročitati nekoliko za temu ili osobu već objavljenih relevantnih publicističkih ili povijesnih knjiga, interpretirati po vlastitu nahođenju izbor iz njihova sadržaja, zapakirati izabrano u književno ruho („literarizirati“) i zasladiti svojim knjiženim stilom (ako postoji), što, pak, ne znači da će publicistički roman biti bolji od vješto napisane publicistike. Slavenki je Drakulić, prema vlastitu priznanju, publicistička literarizacija pošla za rukom nakon tri pročitane knjige: „O samom Albertu Einsteinu postoji sva sila dokumentacije i biografija, od kojih je nekoliko važnih, na primjer ona Waltera Isaacsona ‘Einstein, His Life and Universe’[70], te ‘Einstein in Love: A Scientific Romance’ Dennisa Overbyea. (…) Postoji i nekoliko njezinih biografija, naročito je zanimljiva ona Radmile Milentijević ‘Mileva Marić Ajnštajn: život s Albertom Ajnštajnom’[71] jer sadrži brojne citate iz pisama, odnosno dokumenata.“[72] Spomenute knjige o Albertu Einsteinu nisu pisali znanstvenici (već publicisti i novinari), dakle samo su publicistički razmjerno dobre knjige (postoji daleko važnijih znanstvenih i povijesnih djela), dok je opsežan Milevin životopis povjesničarke Radmile Milentijević vrlo dobro arhivskim izvorima dokumentirano povijesno djelo. Preuzetnim prepričavanjem i tendencioznim interpretiranjem izbora sadržaja (ili „literariziranjem“) iz navedenih knjiga nastala je Mileva Einstein Slavenke Drakulić, bez dijaloga, bez naracije, bez fikcije, bez smisla, čista feministička publicistička književnost. Ukratko (kao što su i Drakulićkine rečenice u publicističkom romanu iritantno kratke), ostaju samo beskrajni Milevini solilokviji i beskonačne Milevine lamentacije (što bi bilo da nije bilo). Na koncu ostajemo bez odgovora na pitanje svih pitanja: što bi bilo s Milevom (i o čemu bi Slavenka Drakulić „literarizirala“)[73] da se kojim slučajem ona nije udala za Alberta Einsteina? To bi već bila prava književnost.

Tko će u tako prekrcanu, monotonom, nezanimljivu i anemičnom publicističkom romanu zamijetiti (ili, ne daj Bože, provjeravati po izvorima), u toj hrpi šarolikih i akvarelnih reminiscencija, nekoliko, za roman bitnih, biografskih izmišljotina (pa i drugi spominju, i „genijalnu matematičarku“ i „talentiranu fizičarku“), namjerne povijesne neistine (pa i drugi su ih pisali), niti elementarno poznavanje (ne srednjoškolske već) popularizirane fizike, netočne znanstvene i fizikalne termine, pokoje prokrijumčareno pismo, nelogičan povijesni kontekst (izgubljen u Milevinim dosadnim sjećanjima), zapostavljanje Alberta Einsteina (pa on je samo sporedni razvratnik, muška svinja, epizodni lik)… Nitko! Iskusna feministica i angažirana publicistička književnica dobro poznaje hrvatsko (i južnoslavensko) književno tržište, afirmativnu hrvatsku (i južnoslavensku) književnu kritiku; znala je da će malo tko zamijetiti spomenute „sitnice“ u na sva usta hvaljenome biografskom, književno-publicističkom romanu.

Koncem 2016. godine, negdje u isto vrijeme kad je Slavenka Drakulić putovala i jurila s uspješne promocije na još uspješnije predstavljanje svoga tek otisnutoga novog romana, u književnom reality showu sa svojim sugovornicama (prijateljicama, književnim kolegicama) i urednikom, koji sa smiješkom ponavljaju (ili najčešće čitaju) uvijek istovjetnu, naučenu lekciju o nesretnoj i tragičnoj sudbini kućanice Mileve Einstein, uredništvo je Oksfordskih engleskih rječnika (Oxford English Dictionaries) proglasilo međunarodnu riječ godine (riječ koja najbolje opisuje duh i stanje protekle godine): postistina (post-truth).[74] Postistina nije, kako na prvi pogled izgleda, naknadna istina, već fenomen u kojemu istine nema; to su sve one okolnosti u kojima vjerovanja i emocije vrijede više od objektivnih činjenica i istine. Autori i protagonisti postistinskoga fenomena ne obaziru se na istinu.

Slavenka je Drakulić romanom Mileva Einstein, teorija tuge, ponovno, kao i cijelo vrijeme svoje angažirane spisateljske karijere, u (feminističkome) trendu, u svjetskome trendu, prati suvremenost u stopu, a u ovome slučaju čak je i ispred nje: u jeku proglašenja međunarodne riječi 2016. godine, ona već ima objavljen postistinski roman, književno-publicistički uradak koji se savršeno uklapa u postistinski fenomen našega doba, suvremenoga i suvereno obezvrijeđenoga svijeta.

Einstein je kao tinejdžer kratko vrijeme s roditeljima živio u Italiji, u Paviji (ljeti 1895.), u nekadašnjoj vili (Via Foscolo 11)[75] prvoga modernog talijanskoga književnog kritičara i predromantičarskoga pjesnika Uga Foscola (1778. – 1827.), a taj je talijanski pisac odavno posredno predvidio postistinsku književnost na tragu biografskoga romana o Milevi Einstein (i sličnih navodno dokumentiranih književno populariziranih romana), za koju vjeruje da će postati prava književnost tek onda „kad oni koji budu pisali, budu plemeniti u svojim osjećajima i neprijatelji servilnih laži“[76]. Ugo Foscolo debelo se prevario; mogu se i smiju pisati „servilne laži“, dapače, dobro su došle i komercijalno su vrlo isplative (književna je, i ne samo ona, demokracija uništila neprijatelje servilnih laži), suvremen postistinski roman izbrisao je i poništio gotovo sve razlike između istine i laži, između prave književnosti i njezine suprotnosti.

Bilo kako bilo, uistinu postistinski ili zaista „istinski“, posve je svejedno, Mileva Einstein, teorija tuge tužan je roman, u svakom, ali baš u svakom pogledu.

 

„Nova Istra“, Pula, 4/2017.

______

Bilješke:

[1] „Ljeti 2004. godine u arhivu groblja Nordheim u Zürichu pronađen je podatak o grobnome mjestu Mileve Marić Einstein, upisanim pod brojem 9357. Nadgrobna ploča na kojoj je pisalo ‘Mileva Einstein geb. Marity 1875-1948’ odavno je bila uklonjena. Njezin neobilježen grob danas prekriva trava.“ Radmila Milentijević: Mileva Marić Ajnštajn: život s Albertom Ajnštajnom, Matica srpska, Novi Sad, 2010., str. 11. Pet godina kasnije, 14. lipnja 2009., na istome groblju Ministarstvo za dijasporu Srbije otkrilo je spomen-ploču Milevi Marić Einstein.

[2] Slavenka Drakulić, Frida ili o boli, Profil international, Zagreb, 2007.

[3] Ista, Dora i Minotaur: moj život s Picassom, Fraktura, Zaprešić, 2015.

[4] Sandra Sabovljev, „Intervju: Slavenka Drakulić o svojem novom romanu: ‘To je priča o ženi tragične sudbine’“, Novi list, Rijeka, 8. prosinca 2016., http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Slavenka-Drakulic-o-svojem-novom-romanu-To-je-prica-o-zeni-tragicne-sudbine

[5] Upisom: „Mileva Einstein“ u Googleovoj tražilici, 15. svibnja 2017., bilo je 384.000 pogodaka.

[6] Abraham Pais, Subtle is the Lord: the Science and the Life of Albert Einstein, Oxford University Press Inc., New York, 2005., str. 301.

[7] Philipp Frank, Einstein: njegov život i njegovo doba, Naprijed, Zagreb, 1959., str. 51.

[8] Radmila Milentijević, Mileva Marić Ajnštajn, n. dj., str. 44.

[9] Roger Highfield, „Einstein’s Women“, u: Jürgen Renn (ur.), Albert Einstein – Chief Engineer of the Universe: One Hundred Authors for Einstein, Wiley-VCH Verlag GmbH & Co. KgaA – Max Planck Institute for the History of Science, Weinheim – Berlin, 2005., str. 243.

[10] Eduard Einstein (1910. – 1965.), često vrlo boležljivo i osjetljivo dijete, tankoćutne naravi, nakon završene gimnazije (jedan od najboljih učenika; glazbeno i literarno darovit, iznimno inteligentan, fotografskoga pamćenja), proučavajući Freuda, upisuje studij medicine u Zürichu, želeći postati psihijatrom. Ironijom sudbine, 1930. zapada u duboku depresiju i dobiva prvi napad agresivne shizofrenije (po svemu sudeći, potaknute neuzvraćenom ljubavlju); od tada je na stalnoj skrbi brižne majke (do njene smrti, 1948.) i ciriške umobolnice Burghölzli (bezuspješno je liječen elektrošokovima i inzulinskim drastičnim terapijama), gdje i umire 25. listopada 1965. u invalidskim kolicima nakon moždanoga udara. Albert svoga sina Eduarda, koji je za svoje duševno stanje najviše krivio oca, nakon emigracije u Ameriku (1933.) više nikad nije vidio.

[11] Carl Seelig, „Freundschaft mit Ärzten“, u: Carl Seelig (ur.), Helle Zeit – Dunkle Zeit: In Memoriam Albert Einstein, Vieweg+Teubner Verlag, Zürich, 1956., str. 46.

[12] Boris Grigorijevič Kuznjecov, Ajnštajn, knj. 1., Minerva, Subotica – Beograd 1975., str. 47.

[13] Pedagoški VI. A. odjel na Politehnici u Zürichu bio je malen studij s dvama internim podusmjerenjima, matematike i fizike, na koji se 1896. godine upisalo samo petero brucoša: Marcel Grossman (1878. – 1936.), Louis Kollros (1878. – 1959.), Jakob Ehrat (1876. – 1960.), Mileva Marić i Albert Einstein. Albert je bio najmlađi, a Mileva najstariji student na klasi i jedino su njih dvoje odabrali fiziku kao prioritetni, glavni predmet (ostaloj je trojici glavni predmet bila matematika) na Pedagoškom VI. A. odjelu, studiju matematike, fizike i astronomije. Na svim četirima studijskim godinama Odjela bilo je ukupno svega 23 studenta.

[14] „Te godine bila je jedina žena na VI. A. Odjelu, a ukupno peta žena primljena na taj Odjel od 1855. godine otkad je Politehnika postojala. Godine 1896. Mileva je bila između samo dvadeset žena koje su studirale prirodne znanosti i matematiku na svim njemačkim i švicarskim sveučilištima.“ Radmila Milentijević: Mileva Marić Ajnštajn: život sa Albertom Ajnštajnom, Matica srpska, Novi Sad 2012., str. 32.

[15] „Od petero studenata koji su pristupili međudiplomskom ispitu (usmeno odgovaranje pet kolegija, op. p.) 1898., Einstein je dobio najveću prosječnu ocjenu (5,70 od mogućih 6,00). Marićka je pristupila ispitu sljedeće godine i dobila prosječnu ocjenu 5,05, pretposljednja od studenata koji su izišli na ispit te studijske godine. Einstein i Marićka bili su jedini studenti koji su za diplomski rad uzeli temu iz fizike 1900. On je položio s prosječnom ocjenom 4,91, a Marićka nije prošla s prosječnom ocjenom 4,00. Iduće godine ponovno nije položila diplomski s istom prosječnom ocjenom, dok su ostala dvojica studenata prošla.“ John Stachel, „Stachel replied to Evan Harris Walker“, Phisics Today, veljača 1989., str. 13.

[16] „Uskoro sam primijetio da se zadovoljavam time da budem osrednji student. Dobar student mora posjedovati lakoću shvaćanja, dobru volju da sve svoje snage usmjeri na predavanje, urednost da sva predavanja pismeno obradi i potom savjesno proradi. Sa žaljenjem sam konstatirao da te osobine meni nedostaju. Tako sam se pomirio sa svojom, donekle lošom savješću, te studij ustrojio u skladu sa svojim intelektualnim sposobnostima i zanimanjima. Neka predavanja sam gorljivo pratio. Inače sam izostajao i kod kuće marljivo proučavao velikane teorijske fizike. To je bilo dobro i umirivalo je lošu savjest, tako da duhovna ravnoteža ni na koji način nije bila narušena.“ Johannes Wickert, Albert Einstein: sa svjedočanstvima suvremenika i slikovnim dokumentima, Genezis 97., Makarska, 1998., str. 14.

[17] Desanka Đurić-Trbuhović, U senci Alberta Ajnštajna, Bagdala, Kruševac, 1969.

[18] „U svojim sam se ispitivanjima rukovodila samo željom da dođem do istine o zbivanjima iz toga doba. Literature o njoj ima tako malo i toliko je proturječna, pa čak možda i tendenciozna, koja ide na njenu štetu, da se u nju slabo može pouzdati. Željela sam samo da razgraničim priznato od nepriznatoga, nepouzdanoga, nepravično sklonjenoga u stranu i mrak, ne dirajući u veličinu koju je i ona stvarala i ne odričući nesumnjive zasluge i na drugoj strani. Zato sam nastojala da prikupim što više pojedinosti o njoj, čak i one koje možda izgledaju sasvim beznačajne, a ipak su djelić cjelokupnog života. Baš ta zbivanja u svakidašnjem životu i odnos prema okolini otkrivaju možda najbolje istinu o samoj osobi.“ Desanka Đurić-Trbuhović, „Predgovor I. izdanju“, u: Ista, U senci Alberta Ajnštajna, Klub NT, Beograd, 1995., str. IX-X.

[19] Isto, str. IX-XI.

[20] Ista, „Pogovor I. izdanju“, u: Ista, U senci Alberta Ajnštajna, n. dj., str. 177.

[21] „Knjiga je odmah privukla pozornost onih koji se bave ne samo Einsteinovom teorijom relativnosti, već uopće svih onih koje zanima njegov rad. Tako je poslije brojnih dopisivanja i pronalazaka novih podataka i ideja došlo do novog dopunjenog i prevedenog izdanja na njemački jezik koje je 1982. godine izašlo u Zürichu. Odmah rasprodano, to izdanje bilo je jedno od bestselera nakladničke kuće Haupt, koja je do sada objavila pet izdanja iste knjige.“ Vojislav Trbuhović, „Nekoliko reči o autoru i nastanku knjige“, u: Desanka Đurić-Trbuhović, U senci Alberta Ajnštajna, n. dj., str. 180.

[22] Desanka Trbuhović-Gjurić, Im Schatten Albert Einsteins: das tragische Leben der Mileva Einstein-Marić, Verlag Paul Haupt, cop., Bern-Stuttgart 1983.; Ista, Mileva Einstein: une vie, Des Femmes, Paris 1991.; Ista, Ve stínu Alberta Einstein : tragický život Milevy Einsteinové-Marićové, Academia, Praha 2007.; Ista, En la ombro de Alberto Ejnŝtejno, Interpress, Belgrado 2012.

[23] Slavenka Drakulić, Smrtni grijesi feminizma: ogledi o mudologiji, Znanje, Zagreb 1984.

[24] Lidia Sklevicky, „Genijalne gubitnice genija: Mileva Marić-Einstein, Sylvia Plath“, Svijet, Zagreb, 12. veljače 1988., u: Ista: Konji, žene, ratovi (odabrala i priredila Dunja Rihtman Auguštin), Ženska infoteka, Zagreb, 1996., str. 231-232.

[25] Albrecht Fölsing, Albert Einstein: A Biography, Penguin Books, New York – London, 1998., str. 748., bilj. 30.

[26] U izvorniku citirana rečenica prevedena je s njemačkoga – jer se Pais koristio na njemački prevedenim, prilagođenim i dopunjenim 4. izdanjem iz 1988. (str. 95.) – na engleski jezik, a u srpskom izvorniku glasi: „I danas, gledajući te požutele listove štampane pre više od šezdeset godina, čovek ne može da ne oseti svu veličinu novog shvatanja prirodnih zbivanja i sve to u skromnom obliku jednoga članka od trideset stranica (riječ je o specijalnoj teoriji relativnosti, odnosno znanstvenom radu: ‘O elektrodinamici pokretnih tijela’, Zur Elektrodynamik bewegter Körper, primljeno 30. lipnja, objavljeno 26. rujna 1905., Annalen der Physik, ser. 4, sv. XVII., Berlin, 1905., str. 891-921, op. p.), ne može da ne oseti ponos da je u samom njegovom stvaranju i redakciji učestvovala i naša velika zemljakinja Mileva Marić“. Desanka Đurić-Trbuhović, U senci Alberta Ajnštajna, n. dj., str. 67.

[27] Abraham Pais, Einstein Lived Here, Clarendon Press – Oxford University Press, New York – Oxford, 1994., str. 16.

[28] Armin Hermann, Ajnštajn: gorostas nauke i njegovo stoleće, Fakultet za fizičku hemiju Univerziteta u Beogradu – Institut za nuklearne nauke Vinča, Mrlješ – Beograd, 1998., str. 101.

[29] Potkraj siječnja ili početkom veljače 1902. rađa se negdje u Vojvodini (najvjerojatnije u Novom Sadu, Subotici, Titelu ili, pak, u nekom od obližnjih sela), kako su je sami odmilja prozvali, Lieserl (ili službenim imenom možda Elizabeth?, Erzsébeth?, Ljubica?) Marić Einstein, izvanbračna kći Alberta i Mileve. Nigdje službeno zapisana djevojčica (nepoznata imena i prezimena, ako je uopće igdje zapisana) ili je, vrlo malo vjerojatno, posvojena ili je, najvjerojatnije, umrla od šarlaha, ne navršivši ni drugu godinu života.

[30] Hans Albert Einstein (1904. – 1973.), Albertov i Milevin sin, diplomirao je tehničke znanosti i doktorirao iz područja hidraulike na ETH-u u Zürichu. Godinama u narušenim odnosima s ocem (ili su u svađi ili ne razgovaraju). Oženio se 1927. devet godina starijom i patuljastom susjedom Friedom Knecht (uz veliko očevo protivljenje, odnosno ako se već ženi, savjetuje mu da nema potomstva) s kojom je imao četvero djece: Benharda Caesara (1930. – 2008., studirao je fiziku u Zürichu kao djed i baka, oženio se s Aude Ascher i imao petero djece), Klausa Martina (1932. – 1939., nije uspio preboljeti difteriju kad se s roditeljima tek doselio u Ameriku), Davida (1939. – 1939., preminuo mjesec dana poslije poroda) i posvojenu kćer Evelyn (1941.? – 2011., konfliktna pastorka glede Einsteinova ugleda i njegove ostavštine 80-ih i 90-ih godina: 1984. podiže tužbu protiv maćehe Elizabeth i nećaka Thomasa Einsteina zbog skrivanja obiteljske ostavštine, 1986. otkriva postojanje ljubavnih pisama Alberta i Mileve, 1996. na aukciji prodaje, uz ostale nasljednike, četiristotinjak pisama Alberta, Mileve i njihovih sinova, a od 1993. uvjerava novinare kako je upravo ona izvanbračna kći barske plesačice i Alberta Einsteina koji je nagovorio sina Hansa Alberta da je usvoji 1942.). Nakon emigracije u SAD (1938.) bio je sveučilišnim profesorom na Berkeleyju, stručnjak za očuvanje obradive zemlje i sprječavanje erozija. Supruga Frieda iznenada umire 1958., a udovac Hans Albert već sljedeće godine ženi se s biokemičarkom Elizabeth Roboz (1904. – 1995.). Preminuo je 26. srpnja 1973. od iznenadna infarkta u masačusetskom Oceanografskom institutu.

[31] Nakon Milevine smrti, 4. kolovoza 1948., u šesterosoban stan u Zürichu iz Amerike dolazi supruga Hansa Alberta, Frieda, pokupiti osobnu Milevinu dokumentaciju, pisma, bilješke i ostale pisane materijale. Tada je pronašla i 87.300 švicarskih franaka u gotovini, prema nekim izvorima, ušivenih u madrac zajedno s prvim ljubavnim pismima Alberta i Mileve. Objavljivanje ljubavnih pisama spriječili su (do 1986.) izvršitelji Einsteinove pisane ostavštine, prijatelj pravnik Otto Nathan (1893. – 1987.) te Albertova dugogodišnja osobna tajnica i kućna paziteljica Helena Dukas (1896. – 1982.), koji su se do smrti iznimno pomno brinuli o moralnom mitu i društvenoj karizmi Alberta Einsteina.

[32] Janez Strnad, Einstein: Zakaj me nihče ne razume in me imaju vsi radi?, Meridijan založba, Ljubljana, 2005., str. 88.

[33] „Ne smijemo predati zaboravu Milevu Marić, jer imamo mnogo razloga ponositi se time što je pripadala našem narodu. Čini mi se da njen lik treba ostati u sjećanju i poštovanju i budućim naraštajima. Kaže se da narod koji svoje velikane ne poštuje, nije ih ni dostojan. Smatramo Milevu Marić velikom u mnogo čemu, a njen život jedinstvenim primjerom života proživljenog za druge.“ Desanka Đurić-Trbuhović, „Predgovor I. izdanju“, n. dj., str. XI.

[34] Albert Einstein – Mileva Marić, Ljubavna pisma (1897-1903), Matica srpska, Novi Sad, 1998., str. 91-155.

[35] „Znanstvenici, koji su dugo ustrajali na svjetlosti kao valovitom gibanju, bili su zapanjeni kad se pojavio Einsteinov rad, teorija o sitnim svjetlosnim paketima energije za koje je Einstein izmislio riječ, ‘fotoni’ (Michelmorova netočna novinarska konstrukcija; riječ ‘foton’ uveo je fiziku Arthur Compton tek 1928., op. p.). Ovaj je rad bio Einsteinu dovoljan da postane veliki fizičar. Načinio je prvi velik udar. Ipak, nije se mogao opustiti i uživati u uspjehu zbog teorije relativnosti. Frustriran je lutao po predgrađima i livadama oko Berna. Nije radio, uzeo je slobodne dane. Mileva mu je pomagala rješavati neke matematičke probleme, ali nitko mu nije mogao pomoći u stvaralačkome radu, naviranju svježih ideja.“ Peter Michelmore, Einstein: Profile of the Man, Dodd, Mead & Company, New York,  1962., str. 45.

[36] Evan H. Walker, „Did Einstein Espouse His Spouse’s Ideas?“, Physics Today, veljača 1989.; Senta Troemel-Ploetz, „Mileva Einstein-Marić: The woman who did Einstein’s mathematics“, Women’s Studies International Forum, br. 13, 1990., str. 413-415.; Ellen Goodman, „Out from the Shadows of Great Men“, Boston Globe, 15. ožujka 1990.; Robert Schulmann – Gerald Holton, „Einstein’s Wife“, New York Times Book Review, 8. listopada 1995.; Andrea Gabor, Einstein’s Wife: Work and Marriage in the Lives of Five Great Twentieth-Century Women, Viking, New York, 1995.; John Stachel, „Albert Einstein and Mileva Marić: A Collaboration that Failed to Develop“, u: Helena Pycior – Nancy Slack – Pnina Abir-Am (ur.), Creative Couples in Science, New Brunswick, Rutgers University Press, New York, 1995., str. 207-219., 330-315.; John Stachel, „The Young Einstein: Poetry and Truth“, u: Isti, Einstein from B to Z, Birkhäuser, Boston, 2002., str. 21-38.; Alberto Martínez, „Arguing about Einstein’s Wife“, Physics World, travanj 2004.; Isti, „Handling Evidence in History: The Case of Einstein’s Wife“, School Science Review, ožujak 2005., str. 49-56, itd.

[37] John J. Stachel (gl. ur.) – David C. Cassidy – Robert Schulmann – Jürgen Renn (ur.), The Collected Papers of Albert Einstein, Vol. 1: The Early Years, 1879-1902 (english translation suppl.), Princeton University Press, Princeton 1987., str. 141.

[38] Mileva Marić-Einstein, Dragi moji kumovi: pisma Sidoniji i Đoki Gajin, 1935-1941. (prir. Drago Njegovan), Prometej, Novi Sad, 2011.; Milan Popović (prir.), Jedno prijateljstvo: pisma Mileve i Alberta Ajnštajna Heleni Savić, CID, Podgorica, 1998.; Albert Einstein – Mileva Marić, Ljubavna pisma (1897-1903), n. dj.

[39] Vojislava Latković, Mileva Ajnštajn: ljubav i nauka, život s genijem, Vesmark – Beoknjiga, Beograd, 2005.; Vida Ognjenović, Mileva Ajnštajn: drama u dva dela, Stubovi kulture, Beograd, 1998.; Dragana Bukumirović, Mileva Marić Ajnštajn, Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 1995.; Svetlana Alter, Tajni tragovi duše Mileve Marić-Ajnštajn, S. Alter, Sremska Mitrovica, 2002.; Radmila Milentijević, Mileva Marić Ajnštajn: život sa Albertom Ajnštajnom, Matica srpska, Novi Sad, 2012.; Đorđe U. Krstić, Mileva i Albert Ajnštajn: ljubav i zajednički naučni rad, Matica srpska, Novi Sad, 2005.; Dragan Milićević, Mileva Marić-Ajnštajn planetarni genije: žrtva najveće naučne obmane dvadesetog veka, knj. 1, D. Milićević, Beograd, 1999.; Isti, Mileva Marić-Ajnštajn planetarni genije: otac i majka teorije relativiteta, knj. 2, D. Milićević, Beograd, 2002.; Rastko Maglić (prir.), Doprinos Mileve Ajnštajn-Marić nauci: zbornik sa savetovanja, 13-14. maj 1994., Matica srpska, Univerzitet Novi Sad, Novi Sad, 1995.

[40] „Mileva Ajnštajn“, Radiotelevizija Beograd, 72 min., prema knjizi Desanke Đurić-Trbuhović U senci Alberta Ajnštajna, scenarij i režija: Vida Ognjenović, glavne uloge: Ognjanka Ognjanović (Mileva Marić) i Predrag Ejdus (Albert Einstein).

[41] Premda je serija (prikazana premijerno od 25. travnja do 20. lipnja 2017.) rađena prema relevantnom i dobrom publicističkom predlošku Einsteinova životopisa Waltera Isaacsona Einstein: His Life and Universe, u kojemu nema spomena izravne Milevine znanstvene suradnje sa suprugom, svejedno su glavni scenaristi Noah Pink i Ken Biller ubacili, iz samo njima poznata razloga, neautentične suradničke scene (valjda kako bi dramaturški pojačali priču) i još poneke naracijske holivudske dosjetke. Tipično američki!

[42] Opera prema motivima iz života Mileve Marić-Einstein Mileva, Srpskoga narodnog pozorišta u Novom Sadu, skladateljice Aleksandre Vrebalov, prema libretu Vide Ognjenović i u režiji Ozrena Prohića, premijerno je izvedena 21. listopada 2011., a u zagrebačkom HNK-u gostovala je 12. prosinca 2012.

[43] Balet Mileva Ajnštajn Srpskoga narodnog pozorišta u Novom Sadu, prema motivima istoimene drame Vide Ognjenović, skladao je Marjan Nećak, u koreografiji i režiji Staše Zurovca, a premijerno je izveden 28. travnja 2012.

[44] „Citati iz pisama označeni zvjezdicom su izvorni. (nap. aut.)“, Slavenka Drakulić, Mileva Einstein, teorija tuge, Fraktura, Zaprešić, 2016., str. 6.

[45] Slavenka Drakulić – Denis Derk, „I mi imamo predsjednicu, ali se ne možemo pohvaliti njezinim zalaganjem za prava žena“, Večernji list, Zagreb, 22. studenoga 2016.,

https://www.vecernji.hr/kultura/i-mi-imamo-predsjednicu-ali-se-ne-mozemo-pohvaliti-njezinim-zalaganjem-za-prava-zena-1130288

[46] Slavenka Drakulić – Klara Glavač, „Priziv savjesti na pobačaj izbjegavanje je obaveza“ (intervju), Express, Zagreb, 26. studenoga 2016.,

https://www.express.hr/kultura/priziv-savjesti-na-pobacaj-izbjegavanje-je-obaveza-8186#

[47] „(A) Ti ćeš se pobrinuti: (1) za čistoću moje odjeće, rublja i posteljine; (2) da redovno dobivam tri obroka u svoju sobu; (3) da moja spavaća i radna soba budu čiste, a posebno da samo ja koristim svoj stol. (B) Odreći ćeš se svih osobnih odnosa sa mnom, sve dok nisu nužni zbog društvenih razloga. Posebno ćeš se suzdržavati od: (1) moga druženja s tobom kod kuće; (2) zajedničkih putovanja. (C) U odnosima sa mnom poštovat ćeš sljedeća pravila: (1) od mene nećeš očekivati intimnosti, niti ćeš mi prigovarati na bilo koji način; (2) prestat ćeš mi se obraćati ukoliko ja to zatražim; (3) napustiti ćeš moju spavaću ili radnu sobu odmah i bez protesta ako ja to zatražim. (D) Nećeš me omalovažavati pred našom djecom, bilo riječima ili ponašanjem.“ Slavenka Drakulić, Mileva Einstein, n. dj., str. 6.

[48] Nakon podužeg neviđanja, prilikom kratkoga zajedničkog susreta početkom svibnja 1901., tijekom trodnevna izleta na još uvijek snijegom pokriveno jezero Como i okolna pastoralna mjestašca po Alpama (Splügen Pass), žudnja se rasplamsala i Mileva je, kako to neplanirano, posvema nepredvidivo iznjedriti znadu nepromišljenost, zanos, strast i Albertova nepažnja u hladnoj noći dok sniježi, slučajno zanijela.

[49] Albert Einstein – Mileva Marić, Ljubavna pisma (1897-1903), n. dj., str. 129-137.

[50] Dennis Overbye, Einstein in Love: A Scientific Romance, Bloomsbury, London, 2003., str. 87.

[51] Anna Beck – Peter Havas, „Preface“, u: John J. Stachel (gl. ur.) – David C. Cassidy – Robert Schulmann – Jürgen Renn (ur.), The Collected Papers of Albert Einstein, Vol. 1, n. dj., str. XIII-XIV.

[52] „Mileva je mogla, samo da je htjela, prekinuti trudnoću. Zürich je tada bio središte procvjetale industrije kontrole rađanja; mogla je od ciriške tvrtke naručiti pripravak koji izaziva pobačaj. Umjesto toga, ona je odlučila roditi Einsteinovo dijete, iako Albert nije bio ni spreman ni voljan ženiti se. Rađanje izvanbračnoga djeteta bilo je buntovno, s obzirom na njezino obrazovanje, ali ne i neuobičajeno. Prema službenim statistikama, Zürich je 1901. imao 12 posto izvanbračno rođene djece.“ Walter Isaacson, Einstein: His Life and Universe, Simon & Schuster, New York, 2007., str. 63-64.

[53] Slavenka Drakulić, Mileva Einstein, n. dj., str. 13.

[54] Premda je najbližim prijateljima tvrdio da se više nikada neće ženiti jer bi mu drugi brak ugrožavao odnose sa sinovima i iako ga je ciriški sud nakon razvoda obvezao na neženidbu sljedeće dvije godine, Albert se svejedno gotovo tajno ženi 2. lipnja 1919. više od tri godine starijom dvostrukom sestričnom Elsom Löwenthal (Elsa je bila točno mjesec dana mlađa od Mileve) i usvaja njezine dvije kćeri iz prvoga braka, Ilsu, koju je više nego očinski zavolio kao prisnu seksualnu tajnicu u Kaiser-Wilhelmovu institutu za fiziku, pa joj je također, istodobno kad i Elsi, ponudio bračni suživot želeći s njom imati potomstvo, i dražesnu Margot koja ga često toplokrevetno prati na službenim putovanjima, a nešto ranije, kako je kasnije priznao supruzi Elsi, imao je, ali samo kratkotrajnu, seksualnu avanturu s njenom mlađom sestrom Paulom. Einstein je ženski sastav svoje nove obitelji često volio nazivati (ne samo metaforično, iz „zezancije“) svojim malim haremom. Jürgen Neffe, Einstein: A Biography, Farrar – Strus and Giroux, New York, 2007., str. 95-107.

[55] Primjerice, Mileva je sredinom 1909. opravdano posumnjala na Einsteinovu ljubavnu avanturu s dugogodišnjom dobrom poznanicom iz Mettmenstettena, sada već udanom, Annom Meyer-Schmid, te burno reagira na Anellina (kako joj je Albert ljupko tepao) pisma Einsteinu i piše njezinu suprugu ogorčeno pismo. Jednako traži od Alberta i zahtijeva da prekine svaku vezu s Annom. Einsteinu nije ništa preostalo te je napisao opravdavajuće pismo: „Žao mi je što sam Vas uzrujao svojim nemarnim ponašanjem. Odgovorio sam suviše srdačno i tako ponovno probudio staru privrženost koju smo osjećali jedno prema drugom, ali to nije učinjeno s nečasnim namjerama. Ponašanje Vaše supruge, koju iznimno cijenim, bilo je posve dostojanstveno. Moja je žena nepristojno reagirala, što se može objasniti jedino ekstremnom ljubomorom…“ (jedino poznato pismo u kojemu se Einstein potpisao punom akademskom titulom). Einstein se i nakon pet mjeseci žali prijatelju Bessou na stalnu Milevinu patološku ljubomoru, na njezinu zlu narav i cigansku krv koja mu svakodnevno zagorčava sposobnost znanstvenog mišljenja. Dennis Overbye, Einstein in Love, n. dj., str. 163-164., 177.

[56] Alice Calaprice (prikupila i ur.), The Ultimate Quotable Einstein, Princeton University Press – The Hebrew University of Jerusalem, New Yersey, 2011., str. 36.

[57] „Mileva je (nakon razvoda, op. p.) ostala u Zürichu cijeli život. U početku se koristila djevojačkim prezimenom Marić, ali joj je odlukom kantonalne uprave u Zürichu od 24. prosinca 1924. dopušteno ponovno korištenje prezimenom Einstein.“ Abraham Pais, Subtle is the Lord, n. dj., str. 301.

[58] Alice Calaprice (prikupila i ur.), The Ultimate Quotable Einstein, n. dj., str. 41.

[59] Marinko Krmpotić, „Slavenka Drakulić: ‘Mileva Einstein, teorija tuge’“, Novi list, Rijeka, 24. ožujka 2017.; Denis Derk, „Je li Albert Einstein bio vrijedan Milevine žrtve?: roman Slavenke Drakulić o Milevi Einstein“, Večernji list, Zagreb, 28. studenoga 2016.; Strahimir Primorac, „Povijesne ličnosti i fikcionalna proza“, Vijenac, br. 600, Zagreb, 2. ožujka 2017.; Narcisa Potežica, „Slavenka Drakulić: ‘Mileva Einstein, teorija tuge’“, Novi Omanut, Kulturno društvo „Miroslav Šalom Freiberger“, br. 1 (134), Zagreb, siječanj – travanj 2017. / tevet – nisan 5777, str. 13-14. itd.

[60] Slavenka Drakulić, Mileva Einstein, n. dj., str. 41.

[61] Albert Einstein, „Über einen die Erzeugung und Verwandlung des Lichtes betreffenden heuristischen Gesichtspunkt“ (primljeno 18. ožujka, objavljeno 9. lipnja 1905.), Annalen der Physik, ser. 4, sv. XVII, Berlin, 1905., str. 132-148.; Isti, „Über die von der molekularkinetischen Theorie der Wärme gefoderte Bewegung von in ruhenden Flüssigkeiten suspendierten Teilchen“ (primljeno 11. svibnja, objavljeno 18. srpnja 1905.), Annalen der Physik, ser. 4, sv. XVII, Berlin, 1905., str. 549-560.; Isti, „Zur Elektrodynamik bewegter Körper“ (primljeno 30. lipnja, objavljeno 26. rujna 1905.), Annalen der Physik, ser. 4, sv. XVII, Berlin, 1905., str. 891-921.; Isti, „Ist die Trägheit eines Körpers von seinem Energieinhalt abhängig?“ (primljeno 27. rujna, objavljeno 21. studenoga 1905.), Annalen der Physik, ser. 4, sv. XVIII, Berlin 1905., str. 639-641.

[62] „Einstein je savršeno dobro znao primijeniti matematiku koja mu je bila potrebna. Nekom zgodom rekao mi je: ‘Nisam matematičar’. Ipak, kada se pojavila potreba, mogao je savladati više nego što je bilo potrebno matematičkog alata, što se vrlo dobro vidi u njegovu radu na nastanku opće teorije relativnosti. Za razliku od nje, specijalna teorija relativnosti privlačna je upravo stoga što je njezina matematika prilično elementarna, a suptilnost je u njezinoj koncepciji. Osim toga, kako je moguće uopće od Mileve očekivati da Albertu pomaže u matematici, s obzirom na činjenicu da je upravo matematika bila predmet koji nije uspjela položiti i zbog kojega nije nikada dobila diplomu na ETH-u.“ Abraham Pais, Einstein Lived Here, n. dj., str. 15.

[63] Milorad Mlađenović, Velikani fizike, knj. 2., Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Novom Sadu, Departman za fiziku – Zmaj, Novi Sad, 2008., str. 110-111.

[64] Slavenka Drakulić, Mileva Einstein, n. dj., str. 45-46.

[65] Albert Einstein, „Über das Relativitätsprinzip und die aus demselben gezogenen Folgerungen“, Jarbuch der Radioaktivität und Elektronik, sv. 4, S. Hirzel, Leipzig, 1907., str. 411-462.

[66] Slavenka Drakulić, Mileva Einstein, n. dj., str. 6.

[67] Isto, str. 161.

[68] „Postoji vjerojatnost da je Einstein razgovarao o fizici sa suprugom u Bernu i postoji mogućnost da su surađivali. Međutim, pregledavajući sve moguće izvore – ponešto pisama iz toga vremena i prema sjećanjima nekih prijatelja i kolega – nema naznaka suradnje. Čini se da je Mileva, nakon što nije položila dva diplomska ispita, izgubila zanimanje za fiziku, pa nije ni sudjelovala u stručnim razgovorima. S druge strane, čitajući Desanku Trbuhović dobiva se dojam da je Mileva u Bernu sjedila na kuhinjskom ormariću i marljivo stenogramski zapisivala sve Einsteinove rasprave. Njezini izmišljeni dijalozi čitaju se kao neizreciv kič, kao niz iritantnih besmislica. Ispravci tih bezbrojnih pogrešaka ispunili bi knjigu. Autorica tvrdi da je ruski fizičar Abraham Joffe u svojim ‘Sjećanjima na Alberta Einsteina’ napisao da su tri rada iz 1905. potpisana u izvorniku s Einstein-Marić: ‘Joffe je vidio izvornike dok je bio pomoćnik Röntgena koji je bio član Upravnoga odbora Annalen der Physik i donosio stručna mišljenja o člancima dospjelim za objavljivanje.’ Ovo zvuči impresivno, ali članovi Upravnoga odbora nisu se bavili stručni procjenama. To su obavljali urednici koji su u to vrijeme bili berlinski profesori Drude i Planck. Ustvari, Joffe, koji je umro 1960., u knjižici pod nazivom ‘Susreti s fizičarima’, među kojima su i Röntgen i Einstein, nije naveo ništa slično što citira Desanka Trbuhović. Suočena s tom činjenicom, autorica je tvrdila da citat nije iz te knjige, već iz članka koji je dobila kasnih 60-ih godina na mikrofilmu iz Moskve. Mikrofilm je bio vraćen, a članak nije kopirala, tako da ne zna niti registarski broj filma niti naziv časopisa…“ Albrecht Fölsing’s, „Keine ‘Mutter der Relativitätstheorie’“, Die Zeit, br. 47, 16. studenoga 1990.

[69] „Žensko pismo, kao autentično ‘pismo žudnje’ (Marguerite Duras) obilježuju sljedeće odlike: subjektivnost, ispovjednost, svijest o rodu (tj. o spolnoj specifičnosti), polifono ‘jastvo’ pripovjedača, labava izgradnja događaja, sinkretizam žanrova (sklonost žanrovskom pretapanju, otvorenim formama, ‘druženju tekstova različitih kvaliteta’), autoreferencijalnost, asocijativnost, kompozicijski nemar, fragmentarnost, prepletanje fikcije i fakcije (fiktofaktalnost), lirizam, fabularna insuficijencija, semantizacija označitelja. To, dakako, ne znači da se nabrojene značajke ne može naći i u tekstovima što ih nisu pisale žene. Semantička strana teksta očituje ostentativan otklon od tzv. velikih tema (povijesti, politike, ideologije, socijalnih problema) i punu afirmaciju privatnosti i osobnog osjećaja s pojačanim interesom za erotske teme, analizu odnosa muškarac-žena (dihotomija muško-žensko), žensku seksualnost, položaj žene u braku i obitelji, žensku psihologiju, žensku topiku nesvjesnog.“ Krešimir Nemec, Povijest hrvatskog romana: od 1945. do 2000. godine, Školska knjiga, Zagreb, str. 344-345.

[70] Knjiga je prevedena na srpski: Volter Ajzakson, Ajnštajn: njegov život i univerzum, Laguna, Beograd, 2015.

[71] Knjiga je prevedena na francuski i engleski: Radmila Milentijević, Mileva Marić Einstein: vivre avec Albert Einstein, L’Age d’Homme, Lausanne, 2013.; Ista, Mileva Marić Einstein: Life with Albert Einstein, United World Press, New York, 2015.

[72] Slavenka Drakulić – Klara Glavač, „Priziv savjesti na pobačaj izbjegavanje je obaveza“ (intervju), n. dj.

[73] Kurioziteta radi, valja spomenuti moguće biografske romane, kad se već dotičemo Einsteina i južnoslavenskih fizičarki (naravno, ne ubrajajući tu junakinju Drakulićkina publicističkog romana), dviju prvih fizičarki s doktorskom disertacijom iz Einsteinove teorije relativnosti sa Zagrebačkoga sveučilišta. Na Zagrebačkome sveučilištu temom iz matematičke interpretacije specijalne teorije relativnosti Prilog neeuklidskoj statici: počeci L statike i rješenja dosadanjeg paradoksa doktorirala je 12. ožujka 1921. Zdenka pl. Makanec, a deset godina kasnije, 26. listopada 1931., također temom iz matematičke interpretacije teorije relativnosti Prilog geometriji Lobočevskog, doktorirala je Mira Hercigonja. Usp. Ankica Valeta, „Hrvatske žene sljedbenice Einsteinove teorije relativnosti do 1950. godine“, Filozofska istraživanja, br. 103, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2006., str. 595-605.

[74] Amy B. Wang, „‘Post-truth’ named 2016 word of the year by Oxford Dictionaries“, The Washington Post, 16. studenog 2016.

https://www.washingtonpost.com/news/the-fix/wp/2016/11/16/post-truth-named-2016-word-of-the-year-by-oxford-dictionaries/?utm_term=.c614f0f38b49

[75] Albrecht Fölsing, Albert Einstein, n. dj., str. 33.

[76] Vladimir Brodnjak – Zvane Črnja – Davor Kapetanović – Gustav Krklec – Ton Smerdel – Tomislav Sabljak (ur.), Velika enciklopedija aforizama, Prosvjeta, Zagreb, 1977., str. 235.

 

(Miodrag Kalčić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter