Vinko Brešić: PRVA MONOGRAFIJA O „ŠEGRTU HLAPIĆU” / Berislav Majhut

VINKO BREŠIĆ (theta.ffzg.hr)

 

PRVA MONOGRAFIJA O ŠEGRTU HLAPIĆU

 

BERISLAV MAJHUT: U CAREVOJ MISIJI ili STO GODINA ČUDNOVATIH NEZGODA, ArTresor, Zagreb, 2016., 326 str.

 

Neke su knjige važne zbog teme, neke zbog izvedbe, a neke zbog jednoga i drugoga. Ma o čemu se radilo, svakoj je na kraju najvažnije ideja, jer ih ideja čini važnom te opravdava njezin nastanak i postojanje. A ona, ideja, morala bi se u pravilu moći izreći u nekoliko riječi, u formi teze koja se prvi put izgovara i dotičnoj knjizi daje raison d’être. Teza je čini novom i nezaobilaznom te mijenja dosadašnju našu sliku o svome predmetu i, htjeli ili ne htjeli, sva buduća čitanja na takvu se knjigu moraju naslanjati. Sve ovo tiče se i jnovije knjige Berislava Majhuta (Zagreb, 1956.), profesora dječje književnosti zagrebačkoga Učiteljskog fakulteta, specijalista za dječji roman i subspecijalista za prvi hrvatski dječji roman – Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića (1913.) rodočelnice nacionalne dječje književnosti Ivane Brlić-Mažuranić (1873. – 1938.). Upravo je ovome romanu Majhut posvetio godine vlastitoga istraživačkoga rada, pa je posve logično da je nakon tih godina zatvorio krug onako kako ga zatvaraju samo ozbiljni i uspješni istraživači: stavljanjem točke na i, tj. monografskom obradom svoje teme.

A kakva je to obrada, najbolje se vidi po kompoziciji Majhutove knjige, tj. po načinu na koji je svoju temu organizirao kao strukturu u kojoj je sve dvojbeno, a ništa slučajno. Riječ je o četrnaest glavnih poglavlja s nejednakim brojem potpoglavlja, sve naslovljeno i podnaslovljeno, što ne govori samo o pomnoj organizaciji, nego i o njezinim učincima da već na prvi pogled informira i animira potencijalnoga čitatelja do kojega je Majhutu itekako stalo.

Težište prvoga poglavlja je na prikazu obiteljskih, društvenih i povijesnih okolnosti prevažne 1912. godine kada je roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića napisan. Autor nas uvodi preko Ivanine rečenice iz pisma kćeri Nadi od 25. svibnja („Pišem jednu pripovijest za Ristu Čudnovato putovanje šegrta Hlapića“), a nastavlja i danas aktualnim tezama kako je Šegrt Hlapić „bajka ili neka vrsta romana-bajke“, pa u ovu dilemu umeće prvo delikatno pitanje: kako to da se sve dosad nije primjećivala satirična crta u Šegrtu Hlapiću, jer su se u stvarnome Austro-Ugarskom Carstvu baš te 1912. – za razliku od romaneskne carevine – „stvari posve otele kontroli“? Upirući prstom u privatni i javni kontekst u kojemu je nastao Šegrt Hlapić, Majhut podsjeća i na Ivanin „slučajni nailazak na cigansko naselje na obalama Save“, koje ju je moralo podsjetiti na slično naselje kod Siska iz Koščevićeva romana Sretni kovač (1895.), a „koji je prije nekoliko godina čitala svojoj djeci“. Podsjeća i na to kako je urednik Ivaninih priča i pjesama za djecu Škola i praznici „odbio proto-Hlapića“ kojeg mu je Ivana već 1906. bila predložila, a razlog je bio taj da je neprikladan za djecu, jer je – roman, dakle, predugačak.

 

BERISLAV MAJHUT (hidk.hr)

 

Trebalo joj je šest godina da napokon prione na pisanje Šegrta Hlapića, i to je bilo odmah nakon 5. svibnja, da bi ga završila nakon punih pet mjeseci, 13. listopada iste 1912. godine. U međuvremenu 8. lipnja zbio se atentat na komesara Cuvaja, Ivana je ogorčena što joj na pošti čitaju pisma, no ne dopušta da joj išta pomuti svakodnevicu i vesela druženja u Brodskom Brdu s gostima „i na ručku i na užini i na večeri“. Sada je našem autoru pomalo sumnjivo ono Ivanino „naglašavanje u pismima majci o preopterećenosti kućnim poslovima, dužnostima majke, koje joj ne daju raditi ništa drugo (pa stoga može za književno polje samo tu i tamo ukrasti pokoji trenutak)“. U isto vrijeme političke prilike ne prati samo Ivanin muž, odvjetnik i tadašnji saborski zastupnik dr. Vatroslav Brlić, nego i Ivana „vrlo živo i strastveno sudjeluje u pomnom, a često i pomamnom čitanju izvještaja s ratišta“. Drugim riječima, izvodi naš autor, „duboko je pogrešno Ivanu Brlić-Mažuranić vidjeti kao isključivo žrtvu patrijarhalnih odnosa“, kako se to još i danas voli inzistirati ne bi li se autoričinoj slavi tobože pridonijelo malo i time da je se za svaki slučaj proglasi žrtvom roda, braka i provincije. Ivana ima samo 38 godina, 1913. za nju je „godina zlatnoga sjaja“, pa iako će biti još godina s mnogo radosti, kao da nema sjene koja bi tu radost pomutila. I zato, zaključuje Majhut, tek kad se postavi s jedne strane roman, a s druge političke, društvene i obiteljske okolnosti njegova nastanka, „možemo shvatiti puni smisao ironičnih opaski autorice te vidjeti vezu teksta romana i svijeta u kojem je nastao“.

Kontekst se u drugome poglavlju sužava te se sada opisuju književnopovijesne i nakladničke okolnosti objavljivanja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića 1913. Tada najmlađa, trinaestogodišnja autoričina kći Zdenka bila je njegov prvi čitatelj, autorica ga ponovno – baš kao i prije šest godina – nudi kao „odulju pripoviesti“, a 28. studenoga 1912. napokon šalje Josipu Škaviću kao zgotovljen rukopis, međutim, još u travnju sljedeće 1913. moli svoga urednika da joj ne dira tekst. Kada knjiga konačno iziđe, i to uglavnom kao dokaz kako izdavač ipak drži i do domaćih autora, Hlapić postaje najprodavanija knjiga dotične 1913.

Treće poglavlje govori o izdanjima Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića objavljenih „u dohvatu volje“ Ivane Brlić-Mažuranić. Riječ je o tome da su sva izdanja ovoga romana zapravo varijante triju najranijih, tj. iz godina 1913., 1922. i 1941. No, pravi problem nije u tome što su sva tri međusobno dovoljno različita da ih možemo smatrati zasebnima, nego što nijedan ne odgovara izvornome rukopisu, već ga sva tri toliko iznevjeravaju da duboko mijenjaju autorsku viziju Hlapićevog svijeta, kategoričan je autor. Evo samo jednoga primjera! U vrijeme kada Ivana piše Šegrta Hlapića već dvadeset godina kruna zamjenjuje forintu, ali u rukopisu autorica se ipak služi forintama i svi su odnosi novčanih vrijednosti u rukopisu romana realni. No, u prvome izdanju iz 1913. urednik je odlučio posuvremeniti roman i tako da forinte zamijeni krunama, a urednik u Kuglijevom izdanju 1922. to je nastavio, slično i u češkom izdanju iz 1930., da bi u izdanju Radoslava Horvata 1941. ta praksa napokon bila prekinuta. Iz ovoga Majhut zaključuje kako u svome nastojanju da pretvore cijene „u realne jedinice i realne odnose“ urednici pokazuju kako su zapravo svijet Šegrta Hlapića doživljavali „kao realistički prikazani svijet u kojemu se prikazane realije moraju poklapati s onima u okolnom čitateljevom svijetu“ prema nekim pedagoškim, komercijalnim ili inim kriterijima. A kako se nije radilo o minimalnim intervencijama – „recimo samo na 5-6 mjesta“, kako je to jadna i tada još „no name“ autorica bila molila, nego o njih „preko 1.500“, što je Majhut i taksativno naveo, „intervencije su temeljito promijenile izvorni tekst Ivanina romana i odredile njegovu percepciju u sljedećih stotinu godina“. Glavno je pitanje za našega istraživača sada o kakvome se to tipu pripovijedanja radi u ovome Ivaninome romanu: o pripovijedanje o suvremenom svijetu, o pripovijedanje o svijetu iz prošlosti ili nešto treće? Svjestan da je Ivana Brlić-Mažuranić, pišući roman u vrijeme kada su već naveliko u upotrebi bile krune, zapravo savjesno upotrebljavala forinte, Majhut odgovor traži tamo gdje odgovor i treba tražiti: u romanu.

Naime, roman završava epilogom u kojemu je Hlapić odrastao, oženio se Gitom te imaju četvero djece kojima priča čudnovate zgode šegrta Hlapića. Priča koju Hlapić priča svojoj djeci, a djeci-čitateljima Ivana Brlić-Mažuranić, istinita je pripovijest, ističe Majhut. A trenutak Hlapićeva pričanja kao da se poklapa s trenutkom u kojemu Ivana smišlja pripovijest, što dalje znači da je jedanaestogodišnji Hlapić svoje zgode doživljavao 1885. kad je Ivana imala samo 11 godina. Drugim riječima, radnja romana može se smjesti u godine oko 1885. kada je i sama autorica bila vršnjakinjom svojih junaka – Hlapića i Gite. Uostalom, u dramnatizaciji Šest konaka šegrta Hlapića iz 1930. ona radnju smješta upravo u te godine.

Dalje kroz četvrto poglavlje pratimoPovijest recepcije Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića i tu autor razlikuje tri razdoblja. Prvo je u znaku Matoševe ocjene romana kao „klasične knjige“, što je zbog kritičareva autoriteta začepilo usta možda drukčijim ocjenama, drugo razdoblje obilježavaju pokušaji da se nađe okvir za kontekstualiziranje Šegrta Hlapića – od socijalno angažirane i omladinske književnosti, preko Barčeve ne-dječje književnosti i vaganja ideološke podobnosti Šegrta Hlapića nakon 1945., pa do repozicioniranja iz realističke u fantastičnu književnost što je bilo „iznuđeno uklapanjem u onodobne ideološke kalupe“. Treće se razdoblje ostvarilo Crnkovićevim člankom iz 1970. u kojemu se Šegrt Hlapić konačno smješta u dječju književnost. No, time nisu riješeni i ostali problemi, npr. posve je izostala nacionalna sastavnica, nastavlja Majhut, nema istraživanja koja bi se bavila Ivaninim društvenim angažmanom ili odnosom autoričinih političkih stavova i vlastitoga joj književnog rada itd.

A što se žanrovskog određenje Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića tiče, i tu postoji jedna „nezgoda“, nastavlja autor. Naime, nijednom nije postavljeno pitanje što je od književnih postupaka Ivana Brlić-Mažuranić u vrijeme nastanka Šegrta Hlapića uopće imala na raspolaganju, a svaka ozbiljna rasprava o tome bi morala voditi računa. Obavivši i to u petom poglavlju svoje knjige, Majhut dolazi do zaključka kako Šegrt Hlapić istina ne unosi nikakvu bitnu novinu u dotada poznatome pripovjednome asortimanu, ali zato poznati postupci u njemu bivaju upotrijebljeni „na čudesni majstorski način“ te su dali pravi rezultat: književno remek-djelo.

Međutim, u autoričinu majstoriju ide još nešto, upozorava nas autor na početku sljedećega, šestoga poglavlja (Šegrt Hlapić: književni srodnici i susjedi), a tu majstoriju on naziva autoričinom mistifikacijom nastanka Šegrta Hlapića. Naime, u pismu češkom nakladniku Ivana nastoji stvoriti sliku kako njezin roman vuče podrijetlo iz neposrednog realnog života, a u pismu sinu Ivi kaže kako Priče iz davnine izvorište imaju u poetskoj viziji mašte potaknute jednim priviđenjem (Domaći iz kamina). Zajedničko je i jednome i drugome pokušaj da autorica fundira vlastito djelo „u mitologemu“, tj. želi da se njezino djelo „zauvijek smjesti i usidri u samome pripovijedanju“. A što se književnih prethodnika tiče, već je Crnković upozorio na Koščevićeva Sretnog kovača. Zato su manje poznata ona djela koja su neposredno proizašla ili bila nadahnuta Šegrtom Hlapićem, nastavlja autor, a onda se ponovno zadržava na godini 1913. i obrazlože razloge zbog čega je to ključna godina hrvatskog dječjeg romana“. Osim Ivanina Hlapića, te je godine objavljen i Nazorov Bijeli jelen, pa autor među njima nalazi „neobičnu simetriju“: „muški autor prema ženskoj autorici, ženska junakinja prema muškom junaku, ženska autorica o muškom junaku piše kroz patrijarhalne vrijednosti prema muškom autoru koji o ženskoj junakinji piše u feminističkom ključu“. Na kraju zaključuje kako je Hlapić čvrsto oslonjen na tradiciju, a Bijeli jelen tradiciju propituje u ime novoga smjera, pa su i jedno i drugo dobrodošli i za djecu i za dječju književnosti.

Iz sedmoga poglavlja, koje je posvećeno čitateljskoj publici, doznajemo kako je prvi put Šegrt Hlapić izišao 1966. kao knjiga namijenjena školskoj lektiri, sustavno se počeo izdavati kao školski naslov od 1974., ali i da ga u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti uopće nema, što manje govori – čini se – o statusu naše autorice, a mnogo više o tadašnjem statusu dječje književnosti.

Nakon što smo u četvrtom poglavlju vidjeli kako je tekla povijest izdanja za Ivanina života, u osmome nas autor upoznaje s predlošcima Šegrta Hlapića za izdanja nakon autoričine smrti. Izdvajam Majhutovu opasku o tome da od Škavićevih 1.500 intervencija pa do mojega projekta kritičkoga izdanja sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić, „do dana današnjega javnost nije reagirala tražeći da se prvi puta objavi autentični tekst romana“. Važno mi je ponoviti da bez Majhutove redakcije Hlapića moj spomenuti projekt nikada ne bi ni zaživio, jer me je upravo on uvjerio kako takav poduhvat ima svoje, u prvome redu,  tekstološko opravdanje. Naime, nakon Majhutove redakcije, bez obzira na dotadašnje recepcijske učinke, struka ne može ignorirati činjenicu da se izvornim tekstom mijenja i ključ čitanja prvoga hrvatskog dječjeg romana. Dok razni nakladnici i dalje vršljaju po svome, oni upućeni, a pogotovu specijalizirani, mogu jedino s novim, tj. sada dostupnim izvornim predloškom. Da se stvari ipak mijenjaju, pokazuje zajedničko izdanje Večernjega lista i Matice hrvatske u kojemu su u istoj knjizi originalni Hlapić i prvi put autoričina dramatizaciju vlastitoga romana.

Upravo dramatizacijama Ivanina roman autor se bavi u sljedećem, desetom poglavlju  knjige, a odmah potom i Hlapićem u drugim medijima za autoričina života, pa u sljedećim dvama specijalno ilustracijama kultnoga romana za života i nakon autoričine smrti. Valjda izdvojiti ključnu autorovu tezu prema kojoj – usprkos brojnim pokušajima i silnoj autoričinoj želji – „do dana današnjega Hlapić nema definiran i prepoznatljiv fizički izgled“, tj. vizualni identitet. To je svakako jedan od razloga da Hlapić „još dugo nakon autoričine smrti nije uspijevao prekoračiti granice dječje književnosti niti značajnije osvojiti intermedijski prostor“.

Bez obzira na sve manje ili veće „čudnovate nezgode“ ovoga kultnoga hrvatskoga romana, autor u zadnjem poglavlju Hlapić 2013. ne može a da ne zaključi kako je „dječji roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića već odavno prerastao okvire književnosti i prelio se ne samo u druge umjetnosti, već postao i nezaobilaznom činjenicom hrvatske kulture“. O tome svjedoče ne samo brojna domaća i strana njegova izdanja i adaptacije, nego i sudbina „sintagme šegrt Hlapić“, koju svakodnevno nalazimo u najrazličitijim situacijama. Ime Šegrt Hlapić pridano je raznim kazališnim predstavama, filmovima, školama, nagradama, ulicama, buticima, komercijalnim akcijama u trgovačkim centrima, ističe Majhut. Pojavio se ili kao dječak ili, u novije vrijeme, sve više kao miš, šegrt Hlapić duboko je obilježio recepciju današnje dječje čitateljske publike. Konkurenciju mu pravi jedino popularni profesor Baltazar, no Hlapić je jedini književni lik koji se izdigao na razinu nacionalnoga brenda. „Dovoljno je otići na mrežnu stranicu www.hlapic.net da se uvjeri u bogatstvo ponude proizvoda i usluga koje nose na sebi Hlapićev lik“, sugerira autor, pa potom niže primjere pozitivne i negativne strane oba dijela sintagme „šegrt Hlapić“, zapravo svojevrsna frazema koji je u prošlih stotinu godina neprestano mijenjao svoja značenja.

Napokon, šegrt Hlapić jedini je književni lik čiji se stoti rođendan slavio na sva zvona i jedini koji je, između ostaloga, za rođendanski dar dobio i knjigu o sebi. Ona je samo kruna jednoga procesa u kojemu se sve vrtjelo oko dviju obljetnica – 100 godina Hlapića i sto godina Priča. Prvo Ivanina sabrana djela u kritičkom izdanju, pa brodska konferencija o Hlapiću s impresivnim zbornikom, animirani i igrani film, onda konferencija i o Pričama, pa objava romana i drame, a nakon svega prvi put svjetlo dana ugledale su i ilustracije Priča mladoga Krste Hegedušića. Ivana bi sasvim sigurno bila zadovoljna, čak ako bi joj se na trenutak moglo učiniti kako joj slavu sve više potkrada vlastiti lik dječaka „malenoga kao lakat, veseloga kao ptica, hrabroga kao Kraljević Marko, mudroga kao knjiga, a dobroga kao sunce“.

Zasluge u svemu spomenutome ponajviše pripadaju upravo autoru ove jedinstvene knjige. Ona nije samo uzoran znanstveni rad, čak i onda kada dopušta da bude ponesena svojim predmetom, već u isto vrijeme (i baš zato!) čitka, na trenutke beletrizirana priča o jednoj dječjoj knjizi i priča o tome kako je nastajala hrvatska dječja književnost i do kojih je visina, evo, uspjela doći.

 

(Vinko Brešić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter