Sanja Franković. STVARATELJSKA I OBNOVITELJSKA FUNKCIJA JEZIKA / Kamel Daoud

KAMEL DAOUD: ZABOR ili PSALMI, Fraktura, Zaprešić, 2019., 269 str. Naslov izvornika: Zabor, ou les psaumes. S francuskoga prevela: Mia Pervan.

 

[…] Velike priče neopazice vladaju svijetom, kao planine. […] Katkada stupe u rat […] Razlog tome je što nijedna Priča, nijedna povijest stvaranja ne želi prihvatiti onu drugu […] kao onu koja se rodila iz istog trbuha, oko iste drevne vatre. […] To je skup ljubomornih božanstava s mentalitetom djece koja ne žele odrasti i prihvatiti misao da se svijet može zadovoljiti tišinom i svjetlošću. (str. 172)

 

Daoudov roman Zabor ili Psalmi već u naslovu poistovjećuje čin pisanja i ljudski život koji se ovjerava svetim pričama iz Kur’ana, no na koncu pripovjedač Zabor stvara vlastiti red u jeziku, svladavši njime priču o prošlosti vlastite obitelji i sebe samoga. Riječ je o bildungsromanu i obiteljskoj priči, ali i romanu-eseju, metatekstualnome štivu o jeziku, pismu kao mediju komunikacije, knjigama i svrsi pripovijedanja.

Tri dijela romana naslovljena su kao Tijelo, Jezik i Ekstaza. Prvi dio upućuje na Zaborovu borbu s nedostatcima tijela, povezanima s bolnim događajima iz ranoga djetinjstva. Drugi dio tumači njegovo pisanje, kojim umirućima omogućava povratak u život, vrativši ih početku njihove životne priče, a treći dio govori o otkriću jezika knjiga i tijela, dakle o izlasku iz okvira seoskih patrijarhalnih običaja čija se ograničenja obrušavaju na sve ranjive skupine: žene, osobito rastavljene, nepriznatu djecu i starce koji su izgubili razum. Međutim, obiteljska i Zaborova osobna priča kružno se ponavljaju u svim dijelovima, idući od nejasnih lirskih fragmenata prema sve jasnijim pojedinostima iz prošlosti, nakon čijega će spoznanja Zabor biti spreman za nov početak. Kada govori o alternativnome poretku slova, on zapravo govori o svojemu pripovjednom postupku koji višekratno ide od kraja priče prema početku, dodajući prethodno izostavljene pojedinosti: „Zašto ne pisati kao što vol ore, amo-tamo, ili kao ptica, odozdol nagore i odozgor nadolje? Ili bez reda, kao što se tragovi karavana utiskuju u pijesak?“ (str. 101). U zagradama i kurzivu na drugome mjestu izravnije aludira na svoj čin pisanja: „(Pretpostavka: čitate knjigu počevši od kraja. Priča se odvija obrnutim slijedom, stranice se smjenjuju, bivaju drukčije, starije, tanje, krhkije. Listate ih i one se prilagođuju vremenu: papir postaje papirus, zatim kozja koža, lopatica, hrastova kora, voda pod prstom, zviježđa. Kako ih okrećete, i samo pismo ide natrag u vremenu: od tiskanog prema rukom pisanu slovu, od rukom pisana slova prema prepisivačevu oslikanom inicijalu, zatim prema znaku, crtici, klinastom urezu, sličici, crtežu, pećinskoj crtariji, da bi završilo – iznova počelo – s kažiprstom ruke uprtim u nešto, u životinje raznobojne kože, u valovito gibanje reptila, u pokrete oka, hrapavo dahtanje, slog.)“ (str. 93). Navod otkriva mitsko shvaćanje povijesti: put u osobnu prošlost vodi prema prošlosti pisma, pisanja i ljudske vrste, nakon čega je čovjek opet pred novim životom koji treba urediti, što znači da je linearno poimanje postojanja zamijenjeno kružnim.

Zabor vjeruje da neprekidnim pisanjem slijedi ritam disanja i tako spašava živote bolesnih i umirućih u svojemu selu Abukiru: „Jer disanje treba podijeliti s umirućim, naći priču ispod njegova poraza i vratiti mu potrebu za životom.“ (str. 106). Pripovijedanje smatra načinom održavanja svijeta na životu, čime poistovjećuje povijest i priču: „Svijet duguje svoju trajnost samo opisu koji će ostaviti netko, negdje – to je sigurno. Katkad mi se zauzla želudac pri pomisli da sam zaboravio poneku sitnicu i da time sudjelujem u njegovu nestanku ili ubrzanoj propasti. Kad ja zaboravim, smrt se sjeti“ (str. 117). Religijsko poimanje da je svijet knjiga, a tinta njegovo tijelo Zabora nadahne da pisanjem mijenja slijed vremena i tako otklanja boljke sela.

Okvirna je priča romana pisana kurzivom i u zagradama kako bi se odvojila od pripovjedačevih tumačenja prošlosti. U njoj opisuje umirućega oca koga treba spasiti svojim spisateljskim darom kao što je učinio brojnim ljudima, produživši im život za tisuću i jedan dan. Riječ je o aluziji na arapsku zbirku pripovijedaka Tisuću i jedna noć, provodni motiv romana. Budući da je Zabor s majkom bio otjeran, a u očev je život ušla nova žena i rodila mu drugu mušku djecu, pokušaj da neprekidnim pisanjem u roku od tri sata zaustavi očevu smrt jedina mu je mogućnost konačno doživjeti očevo priznanje. Kako bi ga vratio u život, mora ispričati obiteljsku povijest te se tako i sâm osloboditi terora prošlosti. Riječ je o povratku u utrobu, arhaičnoj istočnjačkoj metodi vraćanja vremenu postanka s ciljem obnove čovjekovih životnih moći, a Freud je po analogiji stvorio tehniku povratka čovjeka u određena prvobitna iskustva kako bi poznavanjem osobne povijesti ovladao njome i onemogućio joj utjecaj na vlastitu sadašnjost (Eliade, Aspekti mita, 2004., str. 91–92, 95–97). Zabor slično govori o svrsi povratka na početak: „Pisanje se mora suprotstaviti agoniji, svojoj opreci. […] Kraj, to je ono o čemu valja razmišljati. Jer ono što je zajedničko svim pričama jest kraj: isti je za junaka i za poraženo čudovište. Jedan umire ubijen, no umrijet će i drugi, od ponavljanja, od onoga što nosi u krvi, […] od pada u mrtvo vrijeme. […] Zato umirućega treba natjerati neka se vrati u trenutak suočenja s čudovištem vlastitog života […], a potom ga natjerati neka stazom svog života krene natrag do trenutka u kojemu mu se nametnulo pitanje hoće li odustati od svoje nakane ili joj se pokoriti. Tada spašeni i vraćeni životi mogu nastaviti dugo tražiti, dakle živjeti […]“ (str. 197). Vraćajući se osobnoj i obiteljskoj povijesti, Zabor osluškuje riječi psa, svojega unutarnjega vodiča, koji u mitologiji ima ulogu psihopompa, vodiča mrtvih kroz noćno more, „što se povezuje i sa simbolizmom majke i uskrsnuća“ (Cirlot, Dictionary of Symbols, 2001., str. 84). Na kraju romana pokazat će se da Zabor tek nakon očeve smrti počinje živjeti novim životom kao da je doživio uskrsnuće, stoga se pas može shvatiti kao njegov vodič kroz tamu prethodnih godina života, opterećenih obiteljskom sramotom i patrijarhalnim društvenim predrasudama.

Imena likova slijede islamsku priču o Ibrahimu i Hadžeri, otjeranoj sluškinji koja mu je rodila sina Ismaila. Pripovjedaču Zaboru pravo je ime Ismail, kao i Hadžerinu nepriznatu sinu, no ime otjerane sluškinje ima neudana tetka Hadžer s kojom živi otkako ga je nakon majčine smrti doveo ujak. Otac mu je imućni mesar Hadži Brahim koji ga je pod pritiskom svoje druge žene s tetkom otpravio u „donju kuću“. Poslije taj čin želi opravdati pričom o svojemu gladnom djetinjstvu prije Neovisnosti, uspoređujući ga s povoljnijim odrastanjem svojega sina. Budući da ima mnogo ovaca, čije je klanje sinu izazvalo traumu i nesvjesticu, on ga kao odrastao uspoređuje s Ibrahimom koji je htio žrtvovati sina Ishaka, no Božjom je voljom žrtvovan ovan. Pripovjedačevo sjećanje na život u očevoj „gornjoj kući“ odnosi se na sukob s polubratom Abdelom koji ga je gurnuo, a zatim sâm izgubio ravnotežu i pao u suh bunar, tvrdeći poslije da ga je gurnuo četverogodišnji Ismail. Prema zvuku udarca svoje glave o kameno tlo, Ismail je sebi smislio ime Zabor. Kada ga je u petoj godini zapisao, postao je svjestan veze između zvuka i riječi, a mnogo poslije i vlastita poslanja da katalogizacijom svega postojećega u selu očuva njegovu ravnotežu. Ova epizoda podsjeća na sukob braće Kabila i Habila u Kur’anu, pri čemu je prvi ubio drugoga. Ismail prestaje biti dio očeve nove obitelji, pa s tetkom Hadžer i dementnim djedom odlazi u donju kuću gdje vode izoliran život, što upućuje na netoleranciju obitelji i sela prema statusu neudane žene, umno oboljela starca i nepriznata djeteta. Ismail je u društvu vršnjaka obilježen nespretnošću i neugodnim glasom, koji opisuje kao jareći. Pati od epileptičnih napadaja koje mu teta liječi skupim talismanima. U obitelji dječakovu bolest tumače kao posljedicu urokljiva oka ili kaznu što je otac ostavio njegovu majku. Kao odrastao, on korijen bolesti nalazi u strahu koji mu je prouzročila majčina smrt. Još se uvijek onesvijesti kada pokuša prijeći granicu sela, što je posljedica sjećanja na bijeg s majkom koja je umrla u pustinji. Stoga kaže: „Bedemi moga svijeta u mojoj su glavi“ (str. 188). Gubitak majke poistovjećuje s gubitkom jezika: „Svaki je jezik majka, a moja je umrla prije no što mi se probudilo pamćenje, zato sam postao preplašeno siroče.“ (str. 137). Potkraj romana optužuje oca za napadaje koje je trpio. Izostankom iz njegova života otac mu je uskratio spoznaju svijeta pomoću jezika: „Treba imati oca za imenovanje svijeta, inače se svijet raspadne i stane se vraćati u nasilnim valovima, zaguši nas toliko da izgubimo osjećaj za orijentaciju“ (str. 204). Zaborova rečenica podsjeća na stvaranje svijeta nominacijom, kada je Ademu, praocu ljudi, Bog povjerio imena stvari. Kada Zabor državnu školu zamijeni kuranskom, nestat će napadaji. Međutim, neće se zadovoljiti čitanjem uvijek iste, svete Knjige bez ikakva tumačenja, pa će nakon tri godine napustiti školu i izgubiti ono malo očeve naklonosti koju je stekao kao jedina osoba koja u obitelji zna čitati i pisati. Obrazovanje nastavlja sâm, učeći francuski jezik iz romana preostalih iz doba francuske kolonizacije. Privučen ilustracijom žene na koricama romana Orhidejina koža, spoznaje i jezik tijela.

Počeo je pisati nakon djedove smrti 8. kolovoza 1984. U posljednjim trenutcima čitao mu je, preuzevši iz 1001 noći ideju o produžavanju života pripovijedanjem. Djed je umro u trenutku njegove fiziološke stanke, pa je shvatio da ga je čitanjem održavao na životu: „Djedove su zjenice bile nepomične, izgubile su sjaj u trenutku kad sam ja izgubio dah na kraju dugoga ulomka s opisom pada brodolomaca, iz balona, na početku Tajanstvenog otoka“ (str. 228). U Zaboru se učvrstilo uvjerenje da život ovisi o čovjekovoj priči o sebi, kao i o mogućnosti da se ona ispripovijeda ili zapiše. Djed je dugo bio nijem, no u zadnjim je trenutcima nešto htio reći. Zabor je zaključio da jezik zataji kada je najpotrebniji: „Jezici imaju gadnu osobinu da pobjegnu u najvažnijim trenucima: kad se suoče sa strašću, ekstazom, smrću ili porazom.“ (str. 226).

Kao dijete, naučio je slova brže od svojih vršnjaka, no razočarala ga je spoznaja da je jezik koji je usvojio od tetke Hadžer nedovoljan u odnosu na jezik škole. Zabor često povezuje jezik s erotičnim slikama, pa tako govori i o bezimenu jeziku svojega sela: „Bilo mi je čudno što jezik moga sela nema imena, dok taj školski ima knjige, pjesme i napjeve. Hadžerin smo jezik živjeli i skrivali ga kao tijelo žene ili kao spolovilo, dok smo školski silom morali lijepiti – poput etiketa na omot bilježnica – na svaki kamen, stablo, rodu ili minaret.“ (str. 114). Njegov je arapski rječnik postajao bogatiji, no shvatio je da taj jezik ima brojne riječi „za mrtve, za prošlost, obveze i zabrane, a malo pravih riječi za naš svagdašnji život“ (str. 114–115), odnosno ne nudi priče koje bi odgovarale njegovu uzrastu.

Mnogi ulomci romana nalik su na roman-esej jer tematiziraju svrhu pisanja, ali i načine bilježenja slova, čiji poredak ponavlja nešto od drevne prošlosti: „Svako je slovo upućivalo na nešto s početka svoga putovanja, doticalo neku drevnu prisutnost. […] Možda je Noa spašavao životinje istim redom koji će, kad se vode povuku, uroditi pismom“ (str. 115–116). Čin pisanja Zabor uspoređuje s molitvom ili katalogizacijom, koja ne spašava samo umirućega nego i svijet brani od zaborava i ništavila. Međutim, Zabor nema s kim podijeliti misli, a svoje bilježnice uspoređuje s Davidovim psalmima: „Podsjeća me na priču o Daoudu, Davidu iz one druge Knjige, proroku kojemu Bog bijaše podario jedinstven glas […] Zašto su na tu pjesmu odgovorile planine, a ne ljudi, pjevači i vjernici? Je li Bog odabrao tu metaforu jer mu je bilo do elegancije? Nije. Nego jer je htio reći da je jezik transcendentalan red. Kad je savršen i precizan, jezik izmami odgovor planina, onoga što nema glas. Zabor, psalmi, kažu neki, pjesma je i knjiga, priča o svim carstvima, zato je u njoj i kamen imao jezik“ (str. 117). Premda su mnogi u selu prihvatili Zaborovu iscjeliteljsku moć, njegova ga polubraća smatraju ludim i nakon očeve smrti daju ga uhititi kako bi ga isključili iz nasljedstva. Spasio ga je seoski imam, no Zabor više nema potrebu pisati jer ga je ispričana priča izliječila od boli prošlosti. Svoje bilježnice, kojih ima 5.436, rasipa po selu kako bi se jezik stopio sa zemljom. Žao mu je što otac nije vidio posljednju bilježnicu, u kojoj je „uspostavio ravnotežu između krvi i razuma, […], tijela konačno izliječena preciznim i suverenim jezikom“ (str. 261). U toj je bilježnici nadišao pukotine prošlosti: „Želio sam mu se zakleti da sam sreo gotovo sve pišući one proklete noći […] Da sam preustrojio povijest našega plemena, da je zlo pobijeđeno, […] da sam uspio pokrpati pukotine, bjeline, odsutnosti u našoj priči te da je sve povezano zahvaljujući meni, svima, svakoj riječi moga jezika i mojega pisma“ (str. 261). Zabor ne spominje slučajno i jezik i pismo jer je potonje vizualna materijalizacija jezika. Ostvario je i eleganciju stila, „onu nužnu ravnotežu između sjećanja i života, onu teško razmrsivu poveznicu između moga pisma i želje za priznanjem“ (str. 262). Tri sata koja je dobio da vrati oca u život nisu bila dovoljna jer ga je ometala buka rođakâ izvana, a kada su ga otjerali, nastavlja pisati kod kuće. Izvana čuje snažan vjetar i glasove svoje polubraće i tetke, za koje misli da su utvara vjetra sve dok oni ne razvale vrata. Otac ga je u posljednjim trenutcima htio vidjeti, a on je tu mogućnost propustio vjerujući kako pisanjem brani njegov život i ravnotežu sela pred prijetnjom vjetra. Svoju misiju uspoređuje s djelovanjem proroka Junusa: „Kuća se njiše poput barke, svijet je kit, a ja prorok. Brzo pišem. […] Sve ovisi o meni.“ (str. 229).

Roman obiluje intertekstualnim aluzijama na pročitane romane iz francuske (Jules Verne, Tajanstveni otok; Albert Camus, Kuga) i drugih književnosti (Daniel Defoe, Robinson Crusoe; Henry Miller, Rakova obratnica i Jarčeva obratnica; John Steinbeck, Plodovi gnjeva; William Faulkner, Svjetlost u kolovozu; Abdul Rahman Munif, Gradovi od soli; Yukio Mishima, Ispovijedi maske itd.), koje je Zabor našao u spremištu dvorišta. Prema tim romanima naslovljava svoje bilježnice jer nalazi poveznice između njih i vlastita života ili društva u kojemu živi. Omiljena mu je knjiga Robinson Crusoe te se zbog svojega neugodna glasa poistovjećuje s Robinsonovom papigom Pollom koji izriče tek jednu rečenicu, ali njome iskazuje svu tragediju Robinsonove zarobljenosti na otoku, sa čime Zabor poistovjećuje vlastitu kuću. Izlazi samo noću jer mu je selo zabranilo pohoditi pogrebe i umiruće ljude. Prezren od patrijarhalne okoline u tjelesnome i duhovnome smislu, nije mogao uspostaviti identitet muške osobe sve dok nije otkrio svoj dar pisanja: „[…] osjećao sam se kao treći spol, kao pogreška, kao predostrožno otkinut list svijeta.“ (str. 156–157). Unatoč skučenu životu, Zabor svladava jezik širi od papagajskoga jezika etiketiranja i popisivanja, svojstvena kolektivu Abukira, pa njegov jezik biva bliži jeziku brodolomca Robinsona Crusoea.

Feministički elementi prisutni su u opisima Zaborove ljubavi prema Džemili i dekonstrukciji priče o Šeherezadi. Zabor se pita kako se mogla udati za čudovište kakvo je i njegov otac koga krivi za smrt majke u pustinji. Tako osuđuje patrijarhalni mit o muškarcu kao grubijanu kojega može preobraziti ženska strpljivost. Zabor smatra da je Šeherezada pripovijedanjem trebala spašavati ne samo sebe nego i buduće žrtve: „Kad se na sretnom završetku uda za čudovište, živjet će sa sjećanjem na mrtve u zidinama, na kraljeve žene ubijene prije nego što je ona našla takvo rješenje. Prema mome mladenačkom shvaćanju, trebalo je izmisliti ženu koja će svojom dugom pričom uspjeti spasiti sebe, ali i oživiti ubijene, spasiti one koji će živjeti u isto vrijeme kad i ona, kao i one koji će tek doći na svijet. Takva herkulska priča nikad nije napisana“ (str. 236).

Zabor voli Džemilu, lijepu ženu koju je muž ostavio s dvjema kćerima. Stariju Nebbiju, čije ime znači proročica, Zabor je spasio od visoke temperature, a djevojčica poslije posreduje u dopisivanju svoje majke s njime, noseći njihova pisma. Zabor ne razmišlja o Džemilinoj djeci jer se boji očinstva, a i otkrića iskusne žene da on nije obrezan. Otac mu je zabranio vjenčanje s njom, pa je odlučio susret odgoditi do oslobođenja od očevih zakona. Sastanak s Džemilom nije moguć jer su joj kao rastavljenoj ženi izlasci zabranjeni: „U Džemilinu i mome slučaju jedini zamisliv način bio bi da se viđamo na groblju, no to bi trebalo dobro organizirati. Groblje je neobično mjesto za prisegu na život udvoje, zapečaćenu poljupcem iznad nadgrobnoga kamena“ (str. 188). Govoreći o želji da Džemili „vrati tijelo“, Zabor misli na ženidbu s njome, pri čemu ona više ne bi bila zatočena kao odbačena žena. Kraj romana nagovještava njihovo približavanje kada mu Nebbija donosi jelo jer nakon Hadžerina nestanka nema što jesti. Zaborova tetka Hadžer, također marginaliziran ženski lik, doživjela je neuspjelu prosidbu, a ljubav poznaje samo iz indijskih filmova u kojima njezino tjelesno očitovanje ne prelazi poljubac. Njezin i Zaborov položaj bili su slični, zato su i bili bliski: „Sličili smo jedno drugom, ona i ja, zato je, mislim, odlučila čuvati me kao što oštrimo nož, kao što se laćamo ubojita kamena ili možda kao što odgajamo dijete. Volio sam je, trudio sam se ispunjavati joj život prevođenjem što veće količine filmova. U djetinjstvu, svojski me je devetala kad bi se razbjesnjela; znao sam da to ne čini iz mržnje, nego zato što je bila ranjena ponašanjem sela.“ (str. 108). Hadžerin se nestanak ne objašnjava, ali simbolično upućuje da Zaboru nije potrebna jer je konačno odrastao. Jezik je u re-kreiranju njegova života, ali i života njegovih bližnjih, imao stvarateljsku i obnoviteljsku funkciju.

 

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 7-8, Zagreb, 2020.)

© Sanja Franković, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.