Tatjana Gromača Vadanjel: TEMA: LUDILO / Andrew Scull

ANDREW SCULL: LUDILO U CIVILIZACIJI, Sandorf, Zagreb, 2018., 479 str. Naslov izvornika: Madness in Civilization. S engleskoga preveo: Dinko Telećan.

 

Opsežna i veoma pažljivo ispisana studija „Ludilo u civilizaciji – Kulturna povijest umobolnosti od Biblije do Freuda, od ludnice do moderne medicine“, autora Andrewa Sculla, Škota i američkoga profesora sociologije te interdisciplinarnih znanstvenih studija na Sveučilištu California u San Diegu, jedna je vrsta povijesnoga pregleda ludila, na kojemu je autor radio više od četrdeset godina. Ludilo autor ne promatra kao nešto odvojeno od civilizacije, gurnuto na njenu tamnu marginu, ili kao isključivo biološko-medicinski fenomen, već kao nešto što se, usporedo s tijekom povijesti čovječanstva i čovjekovim razvojem, pokazuje kao jedna od tema koja trajno intrigira, suobraća s, opsjeda ili nadahnjuje čovjekovu svijest i čovjekov um. Ludilo je stalno prisutno, s jedne strane, u samome središtu ljudskih života – čovjek se preko osobnih strahova ili doticaja, preko članova obitelji, poznanikâ, prijateljâ, susreće s temom duševnih poremećaja, a oni su, jednako tako, prisutni kao tema i predmet istraživanja kako za brojne medicinare, psihijatre, liječnike, tako i za umjetnike, bogoslove, terapeute, dok je, s druge strane, istovremeno potisnuto na rub, kao tema koja uznemirava i zastrašuje. No pogled na ludilo nikada nije jednodimenzionalan – već na početku ove povijesne studije upozorava autor – ako smo spremni priznati da nas tema ludila zastrašuje, tada bismo, zacijelo, mogli biti blizu toga da priznamo kako nas ona istovremeno i očarava. Duboka uznemirenost, koju čovjek može osjetiti pri vlastitome suočenju s ovom temom, zapravo je vrsta buđenja svijesti o tome koliko je krhka i lomljiva naša uhodana i prividno sigurna stvarnost. „Duševna patnja možda uopće nije bolest, nego prije nešto što bi se preko noći moglo dogoditi svakome…“, rečenica je kojom talijanski filozof Umberto Galimberti otpočinje esej posvećen ovoj temi, objavljen u knjizi „I miti del nostro tempo“ (Feltrinelli, Milano, 2013.).

To bi, svakako, mogla biti pozadinska misao ove knjige, koja prije svega gaji duboko suosjećanje s patnjama duševno oboljelih, i patnjama koje uz njih prolaze njihovi bližnji, te društvo u cjelini. Andrew Scull napominje kako u bolu i muci što ih silaženje s uma donosi njegovim žrtvama, i svima uokolo njih, „počivaju neki od najdubljih oblika ljudske patnje – tuga, izolacija, otuđenje, muka i smrt razuma i svijesti.“ Stoga je knjiga koja prikazuje načine kako se civilizacija sučeljavala, i kako se još uvijek suočava, s ludilom i njegovim „srodnicima“ – poput umobolnosti, bezumlja, mahnitosti, manije, melankolije, histerije… – tijekom više od dvaju tisućljeća ljudske povijesti, ustvari vrsta povijesnoga pregleda ljudskih patnji, tragedija mnogih dalekih i stranih, anonimnih i nepoznatih ljudskih sudbina. Bez obzira na razvoj medicine, ljudskih spoznaja o samima sebi i vlastitoj unutarnjosti, konačni odgovori o stanju ludila ostaju nedokučivi, napominje autor, dodajući kako su granice koje dijele lude od zdravih i danas predmetom spora.

Šire promatrano, pojava samosvjesne i organizirane skupine profesionalaca koji su polagali pravo na nadležnost nad mentalnim poremećajima, i koji su za to dobivali stanovite društvene ovlasti, fenomen je koji poznajemo od devetnaestoga stoljeća, upozorit će autor.

Ludilo se danas promatra kroz medicinsku leću, međutim, profesionalci koji se njime bave ne predstavljaju polazišnu točku ili središnju os ove studije. Dapače, Scull upozorava na to kako „usprkos obilju tvrdnji da je uzrok mentalne bolesti u manjkavoj biokemiji mozga, u manjku ili višku ovog ili onog transmitera, da je ono proizvod genetike i da će se jednoga dana možda dovesti u vezu s biološkim markerima, etiologija većine mentalnih bolesti ostaje nejasna, a njihovo liječenje mahom je simptomatsko i dvojbene učinkovitosti.“ Između pretenzija i učinaka psihijatrije, kazat će autor već na početku knjige, a potom kasnije pokazati nizom primjera, postoji nepremostiv jaz – u prilog tome stavu ide, nažalost, činjenica da se očekivani životni vijek onih koji pate od ozbiljnijih psihoza u posljednjih četvrt stoljeća skratio, a broj samoubojstava onih koji pate od shizofrenije porasla je desetak puta, pokazuju studije.

Za razliku od drugih bolesti i poremećaja, ne postoji testiranje, laboratorijske pretrage, magnetske rezonance, rendgenske zrake, koje će nam omogućiti da jednu osobu nedvosmisleno proglasimo ludom, a drugu ne. Odnosno, granice između uma i bezumlja ostaju promjenjive i sporne. Psihološka medicina nije sposobna u potpunosti ga obuhvatiti, kao uostalom niti umjetnost koja se također, tijekom svojega povijesnog razvoja, pokazuje to i ova knjiga, ludilom intenzivno bavi. Bezumlje trajno opsjeda ljudsku maštu, iskrsavajući upečatljivo u njoj, međutim svi su pokušaji koji ludilo žele svesti na samo jednu interpretaciju, strogo omeđenu bit, unaprijed osuđeni na propast. Ludilo naprosto, kako piše autor, „ima društveni značaj i važnost koji bacaju u zasjenak svaki pojedinačni skup značenja i praksi.“

Scull najprije obrađuje temu ludila prisutnu u drvenome svijetu – kreće od hebrejske tradicije. Hebreji su, kao i mnogi u drevnome svijetu, zastrašujuća pustošenja koja su se događala umobolnima objašnjavali pojmom opsjednutosti zlim duhovima. Autor upozorava na to da bi se neke drevne proroke, a kasnije i kršćanske svece, moglo promatrati kao luđake ili histerike. Istovremeno, neke crte duševne poremećenosti u prorokâ mogle su biti „pročitane“ kao vrsta božanskoga nadahnuća.

U drevnoj Palestini postupanje prema ludima bilo je takvo da se „opsjednute vragom“ puštalo neka žive na otvorenom, bez skloništa i odjeće. Njihovi su ih bližnji pokušavali obuzdati lancima i okovima. Bezumlje je od samih početaka civilizacije, a tako će se nastaviti i kasnije, smatrano uvredom civiliziranoj egzistenciji, pa se povezivalo s golotinjom, lancima i okovima, kao i s odlaskom mahnitoga na same rubove društva.

Helenski je svijet – o čemu svjedoči obilje književnih izvora – široko prihvaćao pojam božanskoga porijekla ljudske duševne patnje. Religijski uzroci mentalne bolesti bili su istaknut dio klasične kulture. Veze između ludila i doticaja bogova čvrsta su okosnica grčke drame i poezije, u toj mjeri jaka da se, tisućljećima kasnije, Sigmund Freud poziva na grčki mit kada je psihološku traumu, koju je smatrao neizbrisivo utisnutom u cijelu ljudsku vrstu, odlučio imenovati Edipovim kompleksom.

Pojam panike također potječe iz grčkoga svijeta – panikón jest ono što pripada Panu, bogu na zlu glasu po širenju straha. Andrew Scull, čija je cijela studija naglašeno kulturološki intonirana – pokazujući da temu ludila nije moguće razmatrati naglašeno sveobuhvatnim težnjama a da se pri tome ne uzme u obzir jaki trag koji ona ostavlja na kulturno-stvaralačkom, umjetničkom području ljudskoga egzistiranja – podsjeća na  značaj književno-umjetničke opsjednutosti ludilom, prisutne u grčkoj umjetnosti nekoliko stoljeća prije Krista. Te su teme upisane u temelje grčke kulture, prisutne su u najstarijim djelima zapadne književnosti, kao što su „Ilijada“ i „Odiseja“, važne za niz drama Eshilovih, Sofoklovih i Euripidovih, te mnogih drugih čija djela nisu sačuvana, a koja su izvor nadahnuća nalazila u bogatoj riznici grčkih mitova koji tvore osnovu, temelj grčke kulture.

Scull pomno analizira pojedine dijelove „Ilijade“ i Euripidovih drama, pokazujući nedvosmislenu utemeljenost svoje tvrdnje. Također, poziva se na Herodotovu „Povijest“, a potom i na prve zapise s područja grčke medicine – one Hipokrata s Kosa (o. 460. – 357. pr. Kr.). Hipokrat je u svojim proučavanjima razvio holistički pristup, obraćajući pozornost na svaki aspekt pojedinog pacijenta, podešavajući terapijske režime za svaki specifičan slučaj. Njegov je pogled na zdravlje, pa time i na psihičko zdravlje, naglašavao naravne, a ne nadnaravne uzroke bolesti. Smatrao je da poremećeno tijelo može dovesti do poremećenoga uma, i obrnuto. Ključ za dobro zdravlje bio je u održavanju tjelesnih sokova u ravnoteži – bolest je bila potvrda neravnoteže i poziv liječniku da ustvrdi što je u organizmu poremećeno te nađe način kako ravnotežu ponovno uspostaviti.

Hipokratovci su se tako nužno sukobili s prevladavajućim pučkim vjerovanjima, kada su u pitanju ludilo i srodni poremećaji, tvrdeći da to nisu smetnje koje ljudima šalju bogovi. Magijski i religijski oblici intervencije kod njih nisu dolazili u obzir – okrivljavali su neukost i lakovjernost masa, kao i propovjednike koji te osobine iskorištavaju. Hipokratovci nisu, poput Aristotela, srce smatrali središtem osjećaja i mentalnih aktivnosti, već mozak. Problemi u mozgu dolazili su, prema njima, od neravnoteže tjelesnih sokova – previše krvi vodi do pregrijavanja mozga, a onda i do noćnih mora i strepnji, previše sluzi može izazvati maniju, a previše žuči depresiju.

Grčka je epistemologija, zaključit će Scull, iznijela i pozitivno tumačenje ludila, kakvo naročito nalazimo u Platona i Sokrata, u kojih je odjekivala hebrejska ideja nadahnutoga proroka. Ludilo je moglo predstavljati drugi moguć način „viđenja“: bakhovski, erotski, stvaralački, proročki, preobrazbeni… Tumačenja koja drže da postoji druga, skrivena vrsta spoznaje – intuitivna, preobrazbena, vizionarska, spoznaja mistikâ, smatrala su da ludilo može pružiti ključeve za ulazak u to tajno kraljevstvo. Ovakva ideja, naime da ludilo ponekad može biti sredstvom dosezanja istine (božansko ludilo, prema nekima), ponovno se javlja u srednjovjekovnom kršćanstvu, u ekstazama i zanosima kršćanskih vizionara i svetaca, u Erazmovoj „Pohvali ludosti“, kod Shakespeareovih ludih ljubavnika, u Cervantesa, u prikazima svete lude kod Dostojevskoga i Tolstoja, pa čak i u 20. stoljeću u djelu psihijatra R. D. Lainga i dr.

Osvrćući se na tretman ludila u drevnim svjetovima Istoka, napose onima Indije i Kine, prelazeći kroz najvažnija povijesna događanja, poput pada Istočnoga Rimskog Carstva (1453. g.), autor dolazi do analize odnosa islamskoga svijeta i ludila. Arapi su sa sobom donijeli vjeru u duhove i čarolije, zazive i čine osmišljene da umiruju i manipuliraju demonima (džinovima), koje su smatrali odgovornima za bolesti i poremećaje. O pitanjima zdravlja i bolesti Kur’an u biti šuti. Najslavniji liječnik islamske tradicije bio je Ibn Sina ili Avicena, perzijski erudit čiji će „Kanon medicine“ postati najutjecajnijom medicinskom kompilacijom u arapskoj tradiciji. Avicenino je djelo prije svega vrlo dobra sinteza, jer je on uvelike išao stopama Hipokrata i Galena, dok je u ograničenijem opsegu crpio znanja iz perzijskih, indijskih i kineskih medicinskih učenja.

Ovdje se, prvi put u knjizi, spominju bolnice za duševno poremećene, što će u daljnjem tijeku knjige postati jednom od prisutnijih tema. Pod islamskom vladavinom bolnice su se osnivale posvuda, prvi se put pojavljujući potkraj 8. st., a među pacijentima o kojima se sustavno skrbilo bili su i duševni bolesnici. Postoje mnogi izvještaji, kaže autor, o željeznim prozorima i pacijentima u lancima, a osim što su ih lancima vezivali za zidove, pacijente su često tukli – čak je i Avicena smatrao da je to dobar terapijski postupak jer se njime u sumanuto i iracionalno utuvljuje razum.

Srednjovjekovna društva u Europi, u stoljećima nakon sloma Rimskoga Carstva, bila su razdirana dvostrukom pokorom siromaštva i bolesti. Neposredno nakon nastupa „crne smrti“, 1348. godine, stopa smrtnosti bila je još viša, jer su epidemije kuge nastavile izbijati tijekom 14. stoljeća, smanjujući europsko stanovništvo možda za trećinu. Mnoštvo je bilo sakatih i obogaljenih, ljudi su trpjeli od brojnih „defekata“ i deformacija, a bespomoćnim žrtvama mogu se pridodati i duševno oboljeli – padavičari, mahniti, melankolični, halucinirajući, dementni… No naše znanje o sudbini puka u razdoblju između sedmoga i trinaestoga stoljeća, piše Andrew Scull, „u najmanju je ruku oskudno“. Rimska crkva (koja se počela nazivati Katoličkom crkvom nakon reformacije u 16. st.) bila je jedina značajna institucija koja je preživjela i naposljetku procvala nakon sloma Rimskoga Carstva, a čuda su bila isprepletena s kršćanstvom od samoga početka. Tijekom srednjega vijeka velik broj bolesnih, među njima i mahnitih, izlječenje je tražio u svetištima. Mnogi su iskušavali pučke lijekove, kao i usluge iscjeljiteljâ, a od 11. st., kada su hipokratska i galenska medicina počele iznova, s Istoka, ulaziti u zapadnu Europu, bolesnici bi se podvrgavali puštanju krvi i tzv. čišćenjima, stavljanju kupica i povraćanju, promjeni prehrane i načina života. Međutim, naročito teški i kronični poremećaji obraćali su se iscjeljujućim moćima svetaca i mučenikâ. Pojedini umobolnici spavali bi u crkvi, čekajući da im se vrati duševno zdravlje. Ponegdje i ponekad su luđaci smještani u crkvu, lancima vezani za gležanj, nastojeći da se iz njih istjeraju zlodusi koji su ih opsjedali. No, egzorcizam, kaže Scull, ne bi uvijek uspio, ali ti su se neuspjesi, duhovito zaključuje, uvijek mogli objasniti tako da autoritet religiozne vjere ostane netaknut.

I srednjovjekovna književnost bila je vrlo sklona temama ludila i opsjednutosti, u pučkim oblicima religijske drame, takozvanim misterijskim prikazanjima i mirakulima. Prikazi čudâ Djevice Marije, ili svečana povorka svetaca, bili su dio repertoara, a teme ludila i opsjednutosti u tim prikazima publici su pružale uvid u to kako pad u grijeh omogućuje vragu da opsjedne grješnika i potom ga natjera u ludilo.

ANDREW SCULL (press.princeton.edu)

U najvećemu među srednjovjekovnim književnim djelima, Danteovoj „Božanstvenoj komediji“, u paklu koji je živo u njemu prikazan, ludilo je prikazano kao posljedica božanske kazne. U desetome i posljednjem rovu osmoga kruga pakla, na samo stupanj od Sotone, nalaze se krivotvoritelji, šarlatani i varalice, lašci i krivokletnici, čiji su usud guba, vodena bolest i ludilo. Ludilo je u Dantea golotinja, nasilje, animalnost, i nadasve odmazda za grijehe. Ono je sama negacija civilizacije. Za srednjovjekovni su um svi oblici bolesti bili posljedice Pada; u ovome svijetu, prema shvaćanju srednjovjekovnoga čovjeka – bolest je jedna od Božjih kazni za grješnike. Poremećaji uma i tijela mogli su ih potaknuti na to da se pokaju. No postupni razvoj sveučilišta, kao i latinski prijevodi klasičnih knjiga hipokratskoga opusa, postupno su utjecali na stvaranje i rast zajedničke medicinske kulture i razvoj složenijega intelektualnog sustava, koji je omogućavao sustavnije dijagnosticiranje i propisivanje terapija.

Također, neke su se europske bolnice specijalizirale za skrb o umobolnima. Jedna od poznatijih u anglofonome svijetu, nastala neposredno izvan gradskih zidina Londona, bila je bolnica Bedlam, utemeljena 1247. godine, no ta je bolnica primala veoma malen broj psihički bolesnih pacijenata. Premda će izdvajanje ludih iz društva nekoliko stoljeća kasnije postati rutinom, u srednjovjekovlju i ranome modernom dobu bolničke ustanove nastale u tu svrhu bile su rijetkost. Za većinu ludih bile su odgovorne njihove obitelji i ostajali su u zajednici, a ukoliko ih se smatralo opasnima, zatvarani su „ad hoc“ sredstvima, ili ih se ostavljalo da tumaraju i trunu… Liječnici su u tom razdoblju, iako nastojeći razumski objasniti ludilo i primijeniti lijekove koji bi pomogli liječenju umobolnih, ipak često udovoljavali pritisku koji je dolazio iz krugova klerikalne moći, poslušnost kojoj ih je navodila da priznaju i slučajeve opsjednutosti. Svakako, ludilo, potcrtat će autor, nije imalo jedinstven smisao i nije odgovaralo jedinstvenome pristupu.

Razdoblje od kasnoga 15. do osvita 18. st. povjesničari rado nazivaju „rano moderno doba“. Andrew Scull govori o velikim preobrazbama koje su se u to vrijeme dogodile u povijesti čovječanstva – uza mnoga pozitivna događanja, poput slabljenja feudalnoga sustava i uspona nacionalnih država, oplovljavanja globusa te širenja trgovačkih mreža, a naročito uz goleme kulturne preobrazbe, širenje tiskarske kulture, previranja u umjetnosti i znanosti, bila su to i stoljeća vjerskih ratova koji su pratili reformaciju. To podrazumijeva lov na vještice diljem Europe, „epidemiju“ sudskih procesa, mučenjâ i pogubljenjâ, koja su se najčešće izvodila spaljivanjem naživo, iako su neke vještice/„vještice“ vješali, raščetvorivali ili nasmrt kamenovali. Rani povjesničari psihijatrije bili su, piše autor, u „bolnom iskušenju“, da progone vještica stope s progonima ludih. Vještice (i vješticama začarani) bile su ustvari mentalno oboljeli u drugome ruhu: obmanuti puk koji je padao žrtvom ondašnje demonologije.

Nije zgorega podsjetiti se – uz pomoć ove prevrijedne knjige – kako su u 16. i 17. stoljeću i obrazovani i neobrazovani vjerovali da je Sotona djelatan u svakodnevnu životu te da je svijet ispunjen duhovima i sablastima. Gledišta pojedinih mislilaca, poput engleskoga filozofa Thomasa Hobbesa (1588. – 1679.), a koja su anatemizirala „mnijenja koja neuki narod ima o vilama, sablastima i vilenjacima ili o moćima vještica“, odudarala su od opće prihvaćenih nazora. Odbaciti ideju vještičarenja i opsjednuća značilo je ugroziti istine kršćanstva i izglede za čovjekovo spasenje, čak prihvatiti ateizam…

I daljnja su poglavlja jednako zanimljiva i intelektualno poticajna u ovoj knjizi koja je svojevrsno dinamično, burno putovanje kroz povijest čovjekovih zabluda i vjerovanja, napredaka i posrtanja, a koja široko i duboko zahvaća u mnoge dimenzije postojanja, ne bi li što jasnije iskristalizirala konkretna stanja unutar određenih razdoblja ljudske civilizacije, poglavito kada je riječ o odnosu, tretmanu, pogledima i načinima liječenja psihičkih bolesti. Tako se dalje tematizira još jedan diskurs o ludilu, koji se također razvio tijekom 16. i 17. stoljeća, potaknuvši intelektualnu pomodnost melankolije; riječ je o ludilu kao temi mnogih, primjerice, Shakespeareovih drama ili epske poeme Ludovica Ariosta o Orlandovu ludilu, „Orlando furioso“… Potom se pozornost usmjerava utjecaju teme ludila na likovne umjetnosti, da bi preostali dijelovi knjige u najvećoj mjeri bili posvećeni novijim povijesnim razdobljima, bolnicama, pristupima i tretmanima u liječenju psihičkih bolesti i poremećaja koji se, nažalost, bez obzira na općenit razvoj civilizacije i napredak mnogih spoznaja, često pokazuju kao krajnje nehumani, agresivni, razorni i, na koncu, najvećim dijelom – tragično promašeni.

 

(Tatjana Gromača Vadanjel © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.